Julije Bajamonti: razlika između inačica
Nema sažetka uređivanja |
|||
| Redak 15: | Redak 15: | ||
== Nacionalni identitet == |
== Nacionalni identitet == |
||
U vrijeme pada [[Venecija|Mletačke Republike]] [[1797]]. godine zalagao se za pripojenje Dalmacije sjevernoj Hrvatskoj. Godine 1797. izlagao je u govoru da je Austrija nasljednica stare hrvatske države, a u vezi ujedinjenja sastajao se i s Andrijom Dorotićem, najznačajnijim agitatorom za sjedinjenje s Hrvatskom. Smatrao se ''ilirskim'' (hrvatskim) domoljubom i iznimno se zanimao za [[hrvatski jezik]], narodne običaje i predaju. |
U vrijeme pada [[Venecija|Mletačke Republike]] [[1797]]. godine zalagao se za pripojenje Dalmacije sjevernoj Hrvatskoj. Godine 1797. izlagao je u govoru da je Austrija nasljednica stare hrvatske države, a u vezi ujedinjenja sastajao se i s fra. Andrijom Dorotićem, najznačajnijim agitatorom za sjedinjenje s Hrvatskom. Smatrao se ''ilirskim'' (hrvatskim) domoljubom i iznimno se zanimao za [[hrvatski jezik]], narodne običaje i predaju. |
||
== Zanimljivosti == |
== Zanimljivosti == |
||
Inačica od 1. listopada 2009. u 13:28
Julije Bajamonti (tal. Giulio Bajamonti) (Split, 4. kolovoza 1744. - Split, 12. prosinca 1800.), hrvatski liječnik, književnik, skladatelj, glazbeni teoretičar, polihistor, filozof i enciklopedist.
Životopis
Obitelj i obrazovanje
Julije Bajamonti rodio se u splitskoj građanskoj obitelji koja se doselila iz Poreča 1704. godine.[1] Studirao je medicinu u Padovi, a po završetku studija radio je kao liječnik u Hvaru i Splitu. Oženio se pučankom, zbog čega su ga se roditelji odrekli, pa je neko vrijeme živio i službovao u Kotoru. Imao je sina Emila i kćer Helenu. Nakon povratka iz Kotora djelovao je kao orguljaš i zborovođa u katedrali, a kasnije je nastavio liječničku praksu.[2] Bio je prijatelj Ruđera Boškovića i veoma cijenjen u Dubrovniku.
Intelektualni rad
Bio je veoma svestran znanstvenik, liberalnog usmjerenja (volterijanac), a zbog svojeg je kritičkog odnosa prema feudalnom društvu i konzervativnoj Crkvi, bio izložen kritikama šireg građanstva Splita.[3] Pisao je medicinske, povijesne, arheološke, etnološke, lingvističke, filozofske, prirodoznanstvene, nautičke, ekonomske i agronomske tekstove, a bavio se i fizikom, kemijom i astronomijom. Prikupljao je narodne pjesme i napjeve, kao i građu za povijest Dalmacije i Splita u 16. i 17. stoljeću, kao i za enciklopedijski i glazbeni riječnik. Napisao je oko 150 skladbi, među kojima se ističu simfonije Svečana glorija, Passio nelle domenica delle Palme, Rekvijem (napisao ga je za svog prijatelja Ruđera Boškovića) i oratorij La traslazione di San Doimo. Napisao je djelo o povijesti Splita te knjigu o kugi u Dalmaciji u kojoj je iznio čitav niz podataka o zdravstvenim prilikama u Dalmaciji u 18. stoljeću.[4] Bio je jedan od najistaknutijih članova splitske Gospodarske akademije.
Nacionalni identitet
U vrijeme pada Mletačke Republike 1797. godine zalagao se za pripojenje Dalmacije sjevernoj Hrvatskoj. Godine 1797. izlagao je u govoru da je Austrija nasljednica stare hrvatske države, a u vezi ujedinjenja sastajao se i s fra. Andrijom Dorotićem, najznačajnijim agitatorom za sjedinjenje s Hrvatskom. Smatrao se ilirskim (hrvatskim) domoljubom i iznimno se zanimao za hrvatski jezik, narodne običaje i predaju.
Zanimljivosti
Julije Bajamonti je bio Fortisov prijatelj i pratilac na putovanjima po Dalmaciji. Davao mu je dragocjene podatke o povijesti, običajima, narodnim vjerovanjima i životu stanovnika Dalamcije.[5]
Djela
- Povijesni zapisi grada Splita (objavljeni tek 1975.)
- Storia della peste che regno in Dalmazia negli anni 1783.-1784. (1786.)
- O moralu
- O čovjeku
- O gradskoj gluposti
- O nacionalnom ponosu
Bilješke
- ↑ Kečkemet, D., AnteBajamonti i Split, str. 31.
- ↑ Opća enciklopedija, sv. I.
- ↑ Kečkemet, D., Prošlost Splita, str. 83.
- ↑ Opća i nacionalna enciklopedija u 20 knjiga, sv. II.
- ↑ Fortis, A, Put po Dalmaciji, str. 173.
Literatura
- Fortis, Alberto, Put po Dalmaciji, Split, 2004. ISBN 953-214-123-5
- Kečkemet, Duško, Ante Bajamonti i Split, Split, 2007. ISBN 978-953-7088-44-6
- Kečkemet, Duško, Prošlost Splita, Split, 2002. ISBN 953-214-006-9
- Opća enciklopedija, sv. I., Zagreb, 1977.
- Opća i nacionalna enciklopedija u 20 knjiga, sv. II., Zagreb, 2005. ISBN 953-7224-00-7
