Josip Kupertinski

Postoji mogućnost da je tekst ili veliki dio teksta prepisan s ove stranice. Ako postoji dopusnica za uporabu teksta, to bi trebalo biti istaknuto na stranici za razgovor. Ako dopusnica ne postoji, tekst je potrebno obrisati! Rok za isticanje potrebnih dopusnica je 04. veljače 2011., nakon čega će tekst biti obrisan. Vidi upute za dobivanje dopusnice.

Sveti Josip Kupertinski (Copertino, 17. srpnja 1603. – Osimo, 18. rujna 1663.), katolički prezbiter, kapucin

Giuseppe Maria Desa rođen je 17. lipnja 1603. u Copertinu, u talijanskoj pokrajini Apuliji, i to u staji. Bio je posljednji sin Felicea i Franceschine Desa, koji su bili vrlo siromašni. Pošao je i u školu, ali ju je morao napustiti zbog bolesti, koja ga je više od pet godina držala nepokretnim. U mladosti je htio postati franjevac konventualac. No oni ga zbog njegove nedostatne izobrazbe ne htjedoše primiti. Tad pokuca na vrata kapucina i oni ga primiše. Obukao je njihov habit 1620. god. No i ne dovršivši propisanu godinu novicijata, zbog neprikladnosti, bi iz reda otpušten. Posredovanjem svog ujaka konventualca, primljen je kao sluga i franjevački trećoredac u njihov samostan u Grottelli. No kasnije bude odjeven u njihov habit, a 18. ožujka 1628. zaređen i za prezbitera. Tad se počeše i izvana pokazivati njegovi mistični darovi, koji mu brzo stekoše glasovitost, ali i mnoge patnje. On sam je nastojao ostati ponizan, skroman, a vrlo strogo je živio pokoru, mrtvenje, post i odricanje, a naročito strogo je održavao siromaštvo i poslušnost. Zbog svojih ekstaza i sposobnosti levitacije probudio je sumnju inkvizicije, pa je 21. listopada 1638. morao napustiti samostan u Grottelli te poći u Napulj, da bude podvrgnut ispitivanju pred sudištem tamošnje inkvizicije. Čudo se je ponovilo u kapeli ženskog samostana sv. Grgura, pred samim sudcima inkvizicije. I oni ga vidješe kako u zanosu lebdi u zraku. Slučaj je predan u Rim, Kongregaciji sv. oficija. Kongregacija ga je oslobodila svake sumnje. Unatoč tomu naređena mu je promjena samostana i zabranili dodir s vanjskim svijetom. Poslan je u Asiz, gdje ostade 14 godina, a i dalje je imao iste izvanredne milosti. Ljudi su i dalje dolazili k njemu, pa i prezbiteri i prelati, preporučivali se njegovu zagovoru te od njega tražili savjete. Odredbom Kongregacije svetog oficija svetac je iz Asiza premješten u Pietrarubbiju, kod Macerate, u kapucinski samostan svetog Lazara. Kapucini su dobili nalog da paze na nj kao na zatočenika. Razgovarati je smio samo s redovnicima, a smio je i slušati ili slaviti svetu misu. Bilo mu je zabranjeno primati posjete ili pisati pismoa. Napokon je papa Aleksandar VII. 12. lipnja 1656. donio odluku da se otac Josip može pridružiti konventualcima, i to u samostanu sv. Franje u Osimu, kraj Ancone. Tu je proveo posljednje godine svojega života. Umro je u zoru 18. rujna 1663. (na isti nadnevak mu je i spomendan). Blaženim je proglašen god. 1753., a svetim god. 1767. Godine 1781., u crkvi sv. Franje u Osimu uređen je oltar njemu u čast, gdje se nalazi i njegov grob. Zazivaju ga u pomoć đaci i studenti, osobito prije ispita.

Literatura

• [1]