Prijeđi na sadržaj

Kapucini

Izvor: Wikipedija
Ovo je glavno značenje pojma Kapucini. Za druga značenja pogledajte kapucini (majmuni).
Kip svetog Leopolda, hrvatskog kapucina i sveca u Kapucinskoj crkvi u Rijeci

Kapucini su rimokatolički crkveni red. Danas su prisutni u 104 zemlje svijeta. Ukupan broj članova Reda oko 11.000. Službu generalnog ministra Reda obnaša fra Mauro Jöhri iz Švicarske.

Godine 1991. bilo je u svijetu 11.699 redovnika franjevaca kapucina.[1]

Povijest zajednice

[uredi | uredi kôd]

Franjevci kapucini ili Red manje braće kapucina (latinski: Ordo Fratrum Minorum Capuccinorum, kratica: OFMCap), nastali su 1525. Osnivači Reda, Matteo da Bascio, Raffaele i Ludovico da Fossombrone, su iznova željeli obnoviti ideale koje je živio Franjo Asiški, (a to su: a) život materijalnog siromaštva; b) putujuće propovijedanje; c) jednostavan način odijevanja). Kao novi i Franjevački red priznaje ih papa Klement VII. 1528., bulom Religionis zelus, a svoju samostalnost i poglavare (generalnog ministra) dobivaju tek 1619. (do tada su bili ovisni o konventualcima). Do 1574. razvijaju se, zbog papine odluke, samo u granicama Italije. Papa Grgur XIII., ukida tu zabranu, pa se kao misionari i putujući propovjednici brzo šire po svijetu (Danas su prisutni u 103 zemlje svijeta s ukupno 11.000 članova). U Crkvi su se istakli oko katoličke obnove poslije Tridentskog sabora (uz isusovce, upravo su kapucini bili glavni nositelji protureformacije). Na apostolsko-pastoralnom planu, od samih početaka, kapucine krasi pučko propovijedanje (od 1743. vrše službu «papinskih propovjednika»); blizina puku (zbog čega su prozvani «pučkim fratrima»); širenje raznih pobožnosti (najpoznatija 40-satno klanjanje pred Presvetim); snažna misionarska djelatnost; uvođenje u kontemplativnu molitvu. U nekim povijesnim razdobljima su se na herojski način istakli u njegovanju bolesnika za vrijeme velikih epidemija: kuge, kolere, poplava, ratova. Za tu nesebičnu ljubav i požrtvovnost trajni spomenik im je podigao A. Manzoni (roman Zaručnici). Vodili su i brojne diplomatske misije po nalogu Pape, a pratili su i kršćansku vojsku na bojnim poljima. Zapaženu ulogu su ostavili i na području znanosti, kako onih svetih tako i prirodnih i svjetovnih najrazličitije vrste.

Kapucinski sveci i blaženici

[uredi | uredi kôd]
Kapucinska crkva Gospe Lurdske u Rijeci tijekom proslave 400. godina Kapucina u Rijeci i Hrvatskoj
  • Sveti Leopold Bogdan Mandić
  • Sveti Pio iz Pietrelcine
  • Sveti Lovro Brindiški
  • Sveti Josip Leoniški
  • Sveti Bernard iz Corleonea
  • Sveti Konrad iz Parzhama
  • Sveti Fidel(is) Sigmaringenski, mučenik
  • Sveti Feliks Kantalicijski
  • Sveti Feliks iz Nikozije
  • Sveti Krišpin iz Viterba
  • Sveti Serafin iz Montegranara
  • Sveti Franjo Marija Kamporosijski
  • Sveti Ignacije iz Santhia
  • Blaženi Honorat Kozminski
  • Blaženi Didak Josip iz Cadiza
  • Blaženi Benedikt iz Urbina
  • Blaženi Jakov iz Ghazira
  • Blaženi Leopold iz Alpandeire
  • Blaženi Josip Tous Y Soler iz Igualada
  • Blaženi Nikola iz Gesturija
  • Blaženi Anicet Koplinski i drugovi, mučenici
  • Blaženi Andrija Hijacint Longhin, biskup
  • Blaženi Agatanđao i Kasijan, mučenici
  • Blaženi Marko iz Aviana
  • Blaženi Bernard iz Offide
  • Blaženi Ivan Alojzije, Protazije i Sebastijan, mučenici
  • Blaženi Apolinar iz Posata, mučenik
  • Blaženi Aurelije iz Vinalesa i drugovi, mučenici
  • Blaženi Inocent iz Berza
  • Blaženi Anđeo iz Acrija

Kapucinske sestre klarise:

  • Sveta Veronika Giuliani, djevica
  • Blažena Florica Cevoli
  • Blažena Marija Magdalena Martinengo, djevica
  • Blažena Marija Terezija Kowalska, djevica i mučenica

Kapucini u Hrvatskoj

[uredi | uredi kôd]

U hrvatske krajeve dolaze u 17. stoljeću. Prvi samostan grade u Rijeci (1610.), a nakon toga slijede: Zagreb (1618.), Herceg Novi (1688.), Split (1691.), Varaždin (1699.), Osijek (1703.), Karlobag (1710.), Beograd (1718.) Do 1783. hrvatski samostani pripadaju Štajerskoj provinciji. Te godine osniva se Hrvatsko-primorska kustodija, koja 1847. postaje Provincijom. Njezini samostani se 1921. združuju s onima u Sloveniji u „Ilirsku provinciju“. Kada je ona ukinuta 1967., osnovan je hrvatski komesarijat (povjerenstvo) koji se zadržao do 1974. kada je uzdignut na rang Provincije.

Danas Provincija broji 8 samostana, i to: Zagreb – sv. Mihael i sv. Leopold; Varaždin; Osijek; Rijeka; Karlobag; Split-Gospa od Pojišana i Dubrovnik-Gospa od Milosrđa-pomoračko zavjetno svetište i samostan[2]). Od hrvatskih kapucina posebno su poznati: Mihael Anđeo Božidarević, general Reda; Marin iz Senja, apostolski misionar Like i Krbave; Štefan Zagrebec, pučki propovjednik (napisao djelo u 5. svezaka „Hrana duhovna“); Angelik Juraj Bedenik, misionar i biskup u Indiji; Robert Antun Menini, misionar i biskup u Bugarskoj; Bernardin Nikola Škrivanić, širitelj katoličkog tiska i marijanske (Lurdske) pobožnosti; Anzelmo Canjuga, crkveni glazbenik; Tomislav J. Šagi-Bunić, Hadrijan Borak i Zdenko T. Tenšek, vrsni teolozi i filozofi.

Ipak, najsvjetliji lik kapucina s hrvatskih prostora, koji je ujedno i zaštitnik Provincije, jest sveti Leopold Bogdan Mandić iz Herceg-Novog. Tijekom povijesti braća uglavnom vrše tradicionalni franjevačko-kapucinski apostolat: ispovijedanje, propovijedanje, katekizacija, pučke misije, rad u bolnicama (Varaždin, Zagreb, Split, Rijeka), u zatvorima (Osijek).

Djelatnost Provincije danas je uglavnom vezana uz župni pastoral, ali se nastoje razvijati i tipično franjevačko-kapucinske djelatnosti: pučke misije i pobožnosti, vođenje duhovnih vježbi i obnova, ispovijedanje, propovijedanje, rad s ministrantima, s članovima FSR-a i Frame, duhovna skrb za bolesnike, stare i nemoćne. Novonastala društveno-politička situacija otvorila je i mogućnosti bavljenja nekim novijim i drugačijim apostolsko-pastoralnim aktivnostima i potrebama Crkve. Tako su neka braća, kao uostalom i svi drugi svećenici i/ili redovnici, angažirani oko predavanja vjeronauka u školama. Uz to, neki se bave i tipično znanstvenim radom poučavajući na teološkom fakultetu i baveći se znanstvenim radom. Kapucini su danas češće nazočni i u sredstvima javnog priopćavanja (tisak, radio, TV), a i sami izdaju nekoliko glasila, uglavnom župnih („Duh zajedništva“ u Zagrebu, „Božji narod“ u Varaždinu), od kojih je ipak najpoznatiji „Ljudima prijatelj“, posvećen propagandi i štovanju sv. Leopolda Bogdana Mandića.

Kapucinski samostan u Varaždinu je poznat po bogatom arhivu. Danas (stanje prosinca 2014.) je predsjednik Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica iz reda kapucina, provincijal fra Jure Šarčević.[3]

400. godina kapucina u Hrvatskoj

[uredi | uredi kôd]

Godine 2010. kapucini su u Hrvatskoj obilježili 400. obljetnicu dolaska kapucina u Hrvatsku. Povijest franjevaca kapucina u našoj zemlji započela je u Rijeci 1610. godine, na mjestu gdje i danas kapucini u Rijeci djeluju - na Žabici, u crkvi i samostanu Gospe Lurdske. Svoje najplodonosnije doba riječki kapucinski samostan imao je početkom prošlog stoljeća za vrijeme fra Bernardina Škrivanića. U to je doba građena nova crkva Gospe Lurdske, a samostan je u vlasništvu imao vlastitu tiskaru “Miriam” u kojoj su tiskana i svjetovna djela poput knjige „Zaručnici“ A. Manzonija i dr. U sklopu programa obilježavanja obljetnice predstavljena je prigodna poštanska marka s motivom kapucina i sv. Leopolda Mandića pod arkadom crkve Gospe Lurdske u Rijeci, koju je Hrvatska pošta uoči obilježavanja obljetnice pustila u optjecaj. Poseban doprinos obilježavanju obljetnice bila je izložba "Od bitija kapucinskoga fragmenti" u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja. Na izložbi je bilo prikazano veliko kulturno bogatstvo koje su kapucini tijekom stoljeća sačuvali; restaurirane knjige, sakralni i drugi vrijedni predmeti iz fundusa riječkog i drugih kapucinskog samostana i knjižnica u Hrvatskoj čije je istraživanje dovelo do iznimnih znanstvenih otkrića. Naime, na izložbi je prvi put bilo prikazano četrdeset rukopisa pisanih na glagoljici, latinskom jeziku te hebrejsko-aramejskom jeziku pronađenih tijekom istraživanja u knjižnicama kapucinskih samostana u Rijeci i drugim gradovima. Riječ je o rukopisima koji su pronađeni većinom na koricama knjiga i predstavljaju prvorazredno znanstveno otkriće koje će doprinijeti sveukupnoj spoznaji djelovanja kapucina u Hrvatskoj.[4]

Istaknuti hrvatski kapucini

[uredi | uredi kôd]

Kapucini i hrvatski jezik

[uredi | uredi kôd]

Radovi redovnika kapucina imali su značaj i u potvrdi postojanja hrvatskog jezika na ovim prostorima, i to pod njegovim imenom.

Primjerice, u tom pravcu je i rad o. Mikelanđela Bnecianina "Bogoglivbna razmisgliania svarhv muke Issukarstoue i pet ran gnegouih / navcena i pripovidana od postouanmoga Otcia Fra Mikel Angela Bnecianina male Bratie ; haruaskim iazikom tumacena od iednoga nedostoinoga slughe Issukarstoua." iz 1641. godine, tiskano u Mlecima.

Kapucinski doprinosi

[uredi | uredi kôd]

Napitak kapučino je dobio ime po kapucinima.

Vidi još

[uredi | uredi kôd]

Izvori i referencije

[uredi | uredi kôd]
 
Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežnih stranica Grada Rijeke (http://www.rijeka.hr/Default.aspx). Vidi dopusnicu za Wikipediju na hrvatskome jeziku: Grad Rijeka.
Dopusnica nije potvrđena VRTS-om.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.
 
Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežnih stranica Moja Rijeka (http://www.mojarijeka.hr/). Vidi dopusnicu za Wikipediju na hrvatskome jeziku: Grad Rijeka.
Dopusnica nije potvrđena VRTS-om.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]
Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Kapucini