Socijalno tržišno gospodarstvo

Socijalno tržišno gospodarstvo (njemački Soziale Marktwirtschaft) je gospodarski sustav s ciljem "spajanja tržišnog gospodarstva na temelju konkurentnog gospodarstva i slobodnog poduzetništva s socijalnom državom".

Državne regulacije (intervencije) usmjerene su na

• uspostavu poštenog tržišnog natjecanja,
• održavanje ravnoteže između visoke stope gospodarskog rasta i niske stope inflacije,
• niske razine nezaposlenosti,
• dobrih uvjeta rada, socijalne skrbi i javne službe,

Sadrži sljedeće značajke: zaštitu privatne imovine, natjecanje bez monopola, slobodno formiranje cijene, gospodarstvena neovisnost i odgovornost poduzetnika, ograničene ekonomske funkcije države.

Privatno vlasništvo je preduvjet za natjecanje i slobodno formiranje cijena, kao za rezultate poslovanja poduzetnika.

Preduvjet za funkcioniranje tržišnog gospodarstva je socijalna stabilnost kao i određena monetarna politika. Podrazumijeva protivljenje uporabu inflacije za financiranje deficita i politiku pune zaposlenosti. Državna gospodarska aktivnost usmjerena je na pružanje potpore tržišnim i gospodarskiim organizacijama.

Socijalno tržišno gospodarstvo je opisano od strane nekih autora kao "treći put" između kapitalizma i socijalizma ili takozvani "treći način".

Odnosi se na ekonomski poredak Savezne Republike Njemačke i Republike Austrije

Važni pojedinci u razvoju koncepta su Walter Eucken, Wilhelm Röpke Alexandre Rüstow, Franz Bohm, Franz Oppenheimer, i Alfred Müller-Armack, koji je izvorno skovao pojam Soziale Marktwirtschaft.

Pojam "socijalno tržišno gospodarstvo" je još uvijek čest Ekonomska osnova većine političkih stranaka u Njemačkoj. Opredjeljenje za jedan oblik socijalne tržišne ekonomije bio je prisutan i u ustavu u Europske unije ali projekt koji je napušten 2005. nakon negativnih ishoda referenduma u Francuskoj i Nizozemskoj.

Za razliku u slobodnog tržišnog gospodarstva država nije pasivna, već aktivno sudjeluje regulativnim mjerama. Neki elementi, kao što su mirovinsko osiguranje, opće zdravstveno osiguranje i osiguranje za slučaj nezaposlenosti su dio sustava socijalne sigurnosti. Ta osiguranja se financiraju kombinacijom doprinosa zaposlenika, doprinosa poslodavaca i državnih subvencija.