Ljudevitov ustanak

Pošto je Ljudevit Posavski stekao uvjerenje da su unutarnji uvjeti za ustanak dovoljno dozreli, povod se ustanku lako našao. Franački anali javljaju da je Ljudevit "smišljao nešto nova" i da je lažno optužio markgrofa Kadolaha "zbog okrutnosti i drskosti".102 Zato se čini da u "okrutnosti i drskosti" Kadolaha, koliko su tužbe imale stvarnu povijesnu podlogu ogleda se u pokušaju da se uvođenjem franačkoga feudalnoga elementa oslabi slavenski otpor. Kao da u prilog takvu tumačenju govori i podatak o ustanku Hrvata koji je zabilježio autor 30. poglavlja De administrando imperio.

Naime, govoreći o Hrvatima u Dalmaciji, autor tvrdi da se oni "izvjestan broj godina pokoravahu Francima kao i ranije u svojoj zemlji; Franci bijahu prema njima toliko okrutni da su dojenčad Hrvata ubijali i davali psima. Ne mogavši to podnositi Hrvati se od njih odmetnu, pobivši njihove namjesnike. Zbog toga krene protiv njih iz Franačke velika vojska i, ratujući međusobno sedam godina, najzad i s mukom pobijede Hrvati i pobiju sve Franke i njihova arhonta Kocila".102

Teškoća je pri tumačenju ovoga odlomka u tome što se govori izričito o ustanku Hrvata u Dalmaciji, a ne onih u Panoniji ili Iliriku, iako su i ovi drugi prema De administrando imperio imali svoga arhonta. Podloga je ove u Bizantu zabilježene vijesti, bez sumnje, narodna tradicija. Ona je zapamtila franačku okrutnost, podatak o velikoj franačkoj vojsci, o ratu koji je trajao sedam godina i o konačnoj pobjedi Hrvata te ubojstvu Kocila. Takvo podudaranje s podacima franačkih izvora o Ljudevitovu ustanku daju pravo, kako je već istaknuto da se i anoniman podatak protumači kao izvor za panonske Slavene, a ne za dalmatinske Hrvate. Stoga je mnogo vjerojatnije da se ustanak odnosi na Ljudevitov otpor, a ne na neku nepoznatu Karlmanovu borbu protiv Hrvata 70-ih godina 9. stoljeća.l04 Čini se da je borba protiv Franaka ostavila u narodnoj tradiciji tako duboke tragove da su je i dalmatinski Hrvati prihvatili kao svoju, pa je vjerojatno iz njihove sredine došla do bizantskoga dvora gdje je zabilježena.

Pored toga što je ustanak bio dugotrajan i u krajnjoj liniji uspješan, ipak ne valja pretjerivati u ocjeni Ljudevitove otporne snage. Društvo doduse još nije tako diferencirano da bi se nužno očekivale jake unutarnje antagonističke odnose, ali je jedva vjerojatno da je ustankom bio zahvaćen sav slobodan seljački svijet. Zato Ljudevit i nema pouzdanja samo u svoje ljude i obraća se za pomoć susjedima: Karatancima (Slovencima) i, na istoku, Braničevcima i Timočanima. Ove posljednje, koji su tek 818. godine otpali od Bugara i prešli na stranu Franaka, Ljudevitu polazi za rukom predobiti, kako franački anali tvrde, "lažnim nagovaranjima". Ljudevitu su se, kako je spomenuto, za odlučnoga sukoba s Bornom na Kupi priključili i Gačani. Prema tome, područje je ustanka bilo golemo, ali je nevolja bila u tome što, Ljudevit, ipak nije raspolagao vojskom koja bi mogla braniti tako veliki teritorij kneževske vlasti. Na to u priličnoj mjeri upucuju ratni sukobi za vrijeme ustanka.

Prva vojska poslana iz Italije 819. godine nije učinila nista. Einhard priznaje da se vojska "vratila gotovo nesvršena posla", ali sve se čini da prikriva poraz. Inače je nemoguće protumačiti nastavak njegova teksta i opis Ljudevitova postupka. On, naime, kaže: "A Ljudevit, uzoholjen, poslao je poslanike caru kao da traže mir, postavljajući neke uvjete, koje ako prihvati, obećaje da će učiniti sve što mu se nalaze".105 Car, posve razumljivo, nije prihvatio uvjete već je po poslanicima poslao svoje. Ljudevit ne bi postavljao uvjete da nije bio pobjednik. Nije nemoguće da je od cara zahtijevao lakše uvjete podložnosti i obustavu dovođenja franačkih feudalaca. Odbijen, Ljudevit se obraća Timočanima i Braničevcima. Kad se vojska s Kadolahom vratila iz Panonije, markgrof je "uhvaćen od groznice" umro, negdje u Furlaniji.lo6 Na njegovo je mjesto postavljen Balderik, koji je posao u Karantaniju. U to je vrijeme Ljudevit već pridobio i Karantance,107 jer Einhard tvrdi da se Balderiku, kad je došao u Karantaniju, pokušao negdje na Dravi oprijeti panonski knez i presjeći mu put. Kako su Ljudevitove čete bile malobrojne, on se pobijeđen morao povući.

Čini se da je tada Ljudevit odlučio krenuti na jug i okušati sreću na drugoj strani. Borna je to doznao, sakupio je, prema svjedočanstvu Einhardovih anala, mnogo vojske i dočekao Ljudevita na granici Hrvatske, tj. negdje na Kupi. Zbog prijelaza Gačana na Ljudevitovu stranu, Borna se našao u vrlo teškom položaju, no pomoć mu je došla u pravo vrijeme jer je "jedva izmakao zaštićen svojim pretorijancima". Međutim, i u Ljudevitovu taboru nije bilo sloge. Vjerojatno iz osobnih razloga Ljudevita napušta još u početku ustanka tast Dragomuz (lat. Dragamosus) i prelazi protivnicima. Sada je u borbi na Kupi poginuo. Borna je u sukobu pretrpio toliki gubitak da je Ljudevit odlučio to iskoristiti. On je iduće zime "ognjem i mačem" pljačkao Borninu zemlju, koju izvor naziva Dalmacijom. Borna se, međutim, ne osjeća više doraslim Ljudevitovim snagama. Zbog toga je "sve svoje zatvorio u kastele", a sam je "danju i noću" s odabranom četom napadao neprijatelja. On se kasnije hrabrio pred carem Ludovikom da je ratujući na taj način nanio Ljudevitu velike gubitke, tvrdi da je osim plijena ubio tri tisuće ljudi i zarobio preko trista konja.l08

Unatoč Borninim uspjesima Ljudevit nije pobijeđen. Stoga je na saboru u Aachenu 820. godine odlučeno da pođu na njega tri vojske sa tri strane. I Borna je dobio poduku što mora uraditi. Čim je prošla zima i niknula trava za pašu konja, upućene su vojske iz Italije preko Noričkih Alpa, preko Karantanije i preko Bavarske odnosno Gornje Panonije. Obje krajnje vojske zaustavljene su u napredovanju dok je središnja preko Karantanije oprijevši se dvaput neprijatelju prva stigla na cilj. Ljudevit se zatvorio u neki kastel na visokom brdu,l09 koji je sam izgradio i suzdržavao je svoje ljude od sukoba ne želeći pregovarati ni o ratu ni o miru. Kroničar se doduše hvali da su vojske, pošto su se opet sastale, "ognjem i mačem" palile zemlju, ali su se ipak bez uspjeha vraćale kuci. Štoviše, vojsku koja se povlačila Panonijom uhvatila je neka zaraza tako da je veliki broj vojnika poumirao od nje.llo Jedini stvarni uspjeh ovih vojski bilo je pokorenje "Kranjaca" (lat. Carniolenses) koji su nastanjivali, kraj uz Savu i koji su gotovo susjedi Furlanaca". Jednaku je sudbinu doživio i onaj dio Karantanca, koji su pristali uz Ljudevita.111

Iduće godine dolazi do promjene vlasti u Hrvatskoj. Borna je umro, na što je izabran Vladislav. Gradeški patrijarh Fortunat, pošto je uvidio da ne može iskoristiti pristajanje uz Franke, prelazi na Ljudevitovu stranu, potiče ga da ustraje u otporu i šalje mu zidare da utvrde njegove kastele. Kad je zbog toga pozvan na odgovornost bježi na bizantski dvor, a zatim u Konstantinopol.112

Posljednju vojsku koja je 822. god.poslana iz Italije u Panoniiju Ljudevit vise ne ceka. "Napustivsi grad Sisak sklonio se bjezeci kod Srba, naroda koji, kako se kaze, drzi veliki dio Dalmacije". Ali ubivsi na prijevaru jednoga izmedu vojvoda (ducibus) koji su ga primili, "podlozi njegovu knezevinu svojoj vlasti".113 Ipak misli i na pregovore s carem i zato mu salje poslanike s obecanjem da ce sam doci pred njega.

Kad je car iduće godine, tj. 823. vijećao u Compiegnu, javljeno mu je da je Ljudevit ubijen. Naime, "pošto je napustio Srbe i došao u Dalmaciju k Ljudemislu, Borninu ujaku i pošto je neko vrijeme boravio kod njega, on ga je na prijevaru ubio".114 Srbi kod kojih se Ljudevit bježeći prema jugu sklanja bez sumnje su istoimena srednjovjekovna županija i plemićka općina u 14. stoljeću (današnji Srb), koja se nalazila na unskom putu, koji je povezivao stoljećima jadranske i panonske zemlje. Svaka kombinacija u vezi s tim podatkom anala o Bosni, koja bi tobože tada bila u vlasti Srba ne samo da je nategnuta nego i iskljucčna.115