Pierluigi Collina: razlika između inačica
→Životopis: biografija -> životopis |
m lektura |
||
| Redak 6: | Redak 6: | ||
Collina je rođen u [[Bologna|Bologni]], te je kao tinejdžer počeo igrati u lokalnom klubu, a [[1977.]] se počinje baviti suđenjem. Brzo je napredovao, te je [[1988.]] počeo suditi u trećoj talijanskoj ligi, a tri sezone kasnije u [[Serie B|Seriji B]] i [[Serie A|Seriji A]]. |
Collina je rođen u [[Bologna|Bologni]], te je kao tinejdžer počeo igrati u lokalnom klubu, a [[1977.]] se počinje baviti suđenjem. Brzo je napredovao, te je [[1988.]] počeo suditi u trećoj talijanskoj ligi, a tri sezone kasnije u [[Serie B|Seriji B]] i [[Serie A|Seriji A]]. |
||
U to vrijeme je obolio od težeg oblika alopecije, te je izgubio svu kosu. Na [[FIFA]]-inu listu je uvršten [[1995.]], te je iduće godine sudio na [[Nogomet na OI 1996.|Olimpijskim igrama u Atlanti]], kao i u [[Finale UEFA Lige prvaka 1999.|finalu Lige prvaka 1999.]] Kao vrhunac karijere, sudio je u finalu [[Nogometno SP 2002.|Svjetskog prvenstva 2002.]] između [[Njemačka nogometna reprezentacija|Njemačke]] i [[Brazilska nogometna reprezentacija|Brazila]]. Njegovo posljednje veliko natjecanje na kojem je sudio bilo je finale [[Kup UEFA|Kupa UEFA]] 2004. između [[Valencia CF|Valencije]] i [[Olympique Marseille|Marseillea]]. Posljednju međunarodnu utakmicu koju je sudio bila je između reprezentacija [[Portugalska nogometna reprezentacija|Portugala]] i [[Slovačka nogometna reprezentacija|Slovačke]]. Talijanski nogometni savez je zbog njega podignuo obaveznu godinu umirovljenja sudaca sa 45 na 46 godina, no |
U to vrijeme je obolio od težeg oblika alopecije, te je izgubio svu kosu. Na [[FIFA]]-inu listu je uvršten [[1995.]], te je iduće godine sudio na [[Nogomet na OI 1996.|Olimpijskim igrama u Atlanti]], kao i u [[Finale UEFA Lige prvaka 1999.|finalu Lige prvaka 1999.]] Kao vrhunac karijere, sudio je u finalu [[Nogometno SP 2002.|Svjetskog prvenstva 2002.]] između [[Njemačka nogometna reprezentacija|Njemačke]] i [[Brazilska nogometna reprezentacija|Brazila]]. Njegovo posljednje veliko natjecanje na kojem je sudio bilo je finale [[Kup UEFA|Kupa UEFA]] 2004. između [[Valencia CF|Valencije]] i [[Olympique Marseille|Marseillea]]. Posljednju međunarodnu utakmicu koju je sudio bila je između reprezentacija [[Portugalska nogometna reprezentacija|Portugala]] i [[Slovačka nogometna reprezentacija|Slovačke]]. Talijanski nogometni savez je zbog njega podignuo obaveznu godinu umirovljenja sudaca sa 45 na 46 godina, no kako je Colina u kolovozu [[2008.]] potpisao sponzorski ugovor sa [[Opel]]om, koji je ujedno bio i sponzor [[A.C. Milan]]a, došao je u sukob interesa, te je odlučio završiti karijeru. |
||
Godine 2003. objavio je autobiografiju ''Le Mie Regole del Gioco'', a nakon umirovljenja počeo je raditi kao finacijski savjetnik. |
Godine 2003. objavio je autobiografiju ''Le Mie Regole del Gioco'', a nakon umirovljenja počeo je raditi kao finacijski savjetnik. |
||
Inačica od 2. veljače 2020. u 11:47
Pierluigi Collina (Bologna, 13. veljače 1960.) je bivši talijanski nogometni sudac. Šest puta je proglašavan za najboljeg suca godine, te ga se smatra najboljim sucem svih vremena.[1]
Životopis
Collina je rođen u Bologni, te je kao tinejdžer počeo igrati u lokalnom klubu, a 1977. se počinje baviti suđenjem. Brzo je napredovao, te je 1988. počeo suditi u trećoj talijanskoj ligi, a tri sezone kasnije u Seriji B i Seriji A.
U to vrijeme je obolio od težeg oblika alopecije, te je izgubio svu kosu. Na FIFA-inu listu je uvršten 1995., te je iduće godine sudio na Olimpijskim igrama u Atlanti, kao i u finalu Lige prvaka 1999. Kao vrhunac karijere, sudio je u finalu Svjetskog prvenstva 2002. između Njemačke i Brazila. Njegovo posljednje veliko natjecanje na kojem je sudio bilo je finale Kupa UEFA 2004. između Valencije i Marseillea. Posljednju međunarodnu utakmicu koju je sudio bila je između reprezentacija Portugala i Slovačke. Talijanski nogometni savez je zbog njega podignuo obaveznu godinu umirovljenja sudaca sa 45 na 46 godina, no kako je Colina u kolovozu 2008. potpisao sponzorski ugovor sa Opelom, koji je ujedno bio i sponzor A.C. Milana, došao je u sukob interesa, te je odlučio završiti karijeru.
Godine 2003. objavio je autobiografiju Le Mie Regole del Gioco, a nakon umirovljenja počeo je raditi kao finacijski savjetnik.
Nagrade
- IFFHS - Najbolji sudac godine[2]
- 1998., 1999., 2000., 2001., 2002., 2003.
