Razgovor:Ivan Gundulić

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ovo je stranica za razgovor za raspravu o poboljšanjima na članku Ivan Gundulić.
Rad na člancima


Nadimak obitelji PLAVČIĆ ili PLAVKOVIĆ, njegov osobni nadimak bio je MAČICA, umro je u 49. godini života od upale podrebrice. Bio je najstariji sin Fran-a Gundulića (1587-1629) i majke Džive Gradić (gradi). Bio je dva puta konavoski knez; senator i član malog vijeća. Oženio se iz obitelji Sorgojević (sorgo) čije je ime bilo Nika (nike). Koliko je poznato imao je tri sina: Frana, Šiška i Mata. Da je Šiško zasigurno jedan od sinova to znam, jer je Dživo, Šiškov Gundulić (za kojega sam napisala moj) bio njegov unuk. Njegovim se rukopisima bavim. Franjo (Frano) je bio vojnik kao i njegov brat Mato (Matija), a Šiško (Sigismund) je bio dramski pisac. Za njega (Šiška) se zna da je bio osuđivan zbog zlostavljanja žena. Drugi izraz, silovatelj. uz to je bio i svađalica. Znao je izazvati tuču na javnom mjestu. Osuđivan. Ne zna se tko mu je bila prva supruga, stradala je u potresu 1667. Druga žena imenom Kate bijaše pučanka iz roda Nalješkovića. Spomenuti (MOJ) Šiško je naslijedio očevu narav i također je bio osuđen zbog silovanja Luna Židovka. Nije poznato iz kojega je očeva braka potekao. Evo toliko od mene, lijep pozdrav iz gundulićeva grada, sinoć je po 57. put ispred Sv. Vlaha otpjevana njegova himna: +

- "O lijepa, o draga, o slatka slobodo".


Još jedna odvojena biografija:


Ivan Gundulić rodio se 8. siječnja 1589. godine u Dubrovniku, u plemićkoj obitelji, od oca Frana Gundulića i majke Džive Gradić. Kada su mu bile tri godine, odrekne se otac brige o malome Dživu (dubrovački oblik imena Ivan) i preda sve zakonske ovlasti u vezi s njegovim odgojem trojici skrbnika. Naobrazbu stječe u školama rodnoga grada, gdje mu učiteljima, među inim, bijahu Toskanac Camillo Camilli, autor dopune Tassovu Oslobođenom Jeruzalemu, i svećenik Petar Palikuća. Godine 1608. Ne zna se koji su razlozi naveli Dživova oca da se odrekne brige o svojemu prvencu; možemo samo pretpostaviti da je to ostavilo nekog traga u naravi budućeg pjesnika. Tihe i mirne ćudi, zatvoren u sebe, kontemplativan, misaon, duboko religiozan i zaokupljen brigama o budućnosti svoga grada - republike, ne odviše sklon humoru, strastven u ljubavi prema Dubrovniku, duboko i iskreno religiozan, odličan poznavalac ljudskih naravi, ljudskih mana i slabosti, proživio je Dživo Gundulić svoj kratki životni vijek u rodnome gradu, u kojemu se školovao i gdje je obnašao - kao plemić - redom sve dužnosti što su ih po običaju Dubrovačke Republike obnašali svi sinovi njegova staleža. Bio je dvaput i knez u Konavlima (1615. i 1619.), senator, član Malog vijeća. Suvremenici su mu nadjenuli i nadimak, zvali su ga Macica: da li zbog njegove političke lukavosti i vještine ili zbog njegove vrlo istančane i profinjene duševnosti - teško je reći. Godine 1628. pjesnik se oženio Nikom Šiška Sorkočevića, s kojom je imao petero djece: tri sina i dvije kćeri. Najstariji njihov sin Frano (Francesco) bio je pukovnik u austrijskoj vojsci, srednji, Šiško (Segismondo), bavio se pjesništvom, a najmlađi, Mato (Matheo), vjerojatno je napisao raspravu o kršćanstvu u turskoj državi. Obje Gundulićeve kćeri, Dživa i Mada, otišle su u samostan - jedna je postala franjevka, druga benediktinka, kao što je često bivalo s kćerima dubrovačkih plemića. Ivan Gundulić je umro mlad, ne napunivši ni pedeset godina, od neke opake i nagle bolesti, bolesti koja ga je pokosila u punoj stvaralačkoj snazi, 10. prosinca 1638. Pokopan je u franjevačkoj crkvi u Dubrovniku.

Ivan Gundulic, Hrvatski pjesnik, rodio se 8. siječnja 1589. godine u Dubrovniku, u plemićkoj obitelji, od oca Frana Ivana Gundulića i majke Džive Gradić. Kada su mu bile tri godine, odrekne se otac brige o malome Dživu (dubrovački oblik imena Ivan) i preda sve zakonske ovlasti u vezi s njegovim odgojem trojici skrbnika. Ne zna se koji su razlozi naveli Dživova oca da se odrekne brige o svojemu prvencu; možemo samo pretpostaviti da je to ostavilo nekog traga u naravi budućeg pjesnika. Tihe i mirne ćudi, zatvoren u sebe, kontemplativan, misaon, duboko religiozan i zaokupljen brigama o budućnosti svoga grada - republike, ne odviše sklon humoru, strastven u ljubavi prema Dubrovniku, duboko i iskreno religiozan, odličan poznavalac ljudskih naravi, ljudskih mana i slabosti, proživio je Dživo Gundulić svoj kratki životni vijek u rodnome gradu, u kojemu se školovao i gdje je obnašao - kao plemić - redom sve dužnosti što su ih po običaju Dubrovačke Republike obnašali svi sinovi njegova staleža. Bio je dvaput i knez u Konavlima (1615. i 1619.), senator, član Malog vijeća. Suvremenici su mu nadjenuli i nadimak, zvali su ga Macica: da li zbog njegove političke lukavosti i vještine ili zbog njegove vrlo istančane i profinjene duševnosti - teško je reči. Godine 1628. pjesnik se oženio Nikom Šiška Sorkočevića, s kojom je imao petero djece: tri sina i dvije kćeri. Najstariji njihov sin Frano bio je pukovnik u austrijskoj vojsci, srednji, Šiško, bavio se pjesništvom, a najmlađi, Mato, vjerojatno je napisao raspravu o kršćanstvu u turskoj državi. Obje Gundulićeve kćeri, Dživa i Mada, otišle su u samostan - jedna je postala franjevka, druga benediktinka, kao što je često bivalo s kćerima dubrovačkih plemića. Ivan Gundulić je umro mlad, ne napunivši ni pedeset godina, od neke opake i nagle bolesti, bolesti koja ga je pokosila u punoj stvaralačkoj snazi, 10. prosinca 1638. Pokopan je u franjevačkoj crkvi u Dubrovniku.


Ivan Gundulić se rodio početkom 1589. godine u Dubrovniku. Njegov otac Frane je bio plemić iz stare dubrovačke obitelji Gondola, poznate još u 13. stoljeću, dok o majci nema podataka. Stekao je klasično latinsko obrazovanje, uobičajeno za ono vrijeme, tzv. studia humaniora, ali je, budući da je pohađao isusovački kolegij u Dubrovniku, bio i pod snažnim utjecajem ideja katoličke promidžbe. Izučio je i pravo, kako bi, kao i svi plemići, mogao obavljati državne poslove, a kao što ih je obavljao i njegov otac, koji je za Republiku bio u diplomaciji u Rimu, Carigradu i Napulju. Godine 1615. i 1619. bio je knez u Konavlima, a 1621. izaslanik Republike bosanskog paše. 1636. postao je senator, što je ostao sve do smrti 8. prosinca 1638. godine. Budući da su dubrovačkim knezom mogli postati samo plemići koji su napunili pedeset godina, nikad nije imao priliku obavljati tu funkciju.

Najpoznatija djela su mu:

- Piesni pokorne kralja Davida, zapravo prijevodi Davidovih psalama, tiskani u Veneciji 1620. - Suze sina razmetnoga, religijsko-epski spjev tiskan u Veneciji 1622. - Osman, epski spjev koji je Gundulić počeo pisati 1622, a dovršio malo prije smrti 1638. godine. Prvi put je tiskan tek 1826. - Dubravka, pastirska igra prikazana 1628.

Fabula u 20 pjevanja


1. Na samom početku pjesnik iznosi razmišljanje o prolaznosti ovozemaljskih vrijednosti, vlasti, moći, bogatstva, sreće i mladosti. Sama priča počinje Osmanovom odlukom da pođe na Istok kako bi prikupio novu vojsku s kojom bi opet krenuo u osvajanja.

2. Osman saziva primanje za svoje najbliže suradnike, velikog vezira Dilavera, svećenika i učitelja hodžu te crnca Haduma. Dilaver ga savjetuje da odmah ubije svog strica Mustafu, njegovu majku i njegovog zeta Dauta jer su oni trajna opasnost za prijestolje, tim više što je Mustafina majka vještica koja čarolijama pokušava svog sina postaviti za cara. Hodža mu savjetuje da ne uzima ženu niskog roda, a crnac eunuh kaže da neka ne ide na Istok dok se nije osigurao protiv Poljaka te da se ne može voditi rat na dvije strane. Osman ne želi ubiti Mustafu već šalje sposobnog Ali-Pašu Hercegovca u Varšavu da sklopi mir.

3. Poklisar Ali-paša u pratnji bega bogdanskog (moldavskog) kreće u Poljsku na pregovore. Putem prolazi preko Bugarske i Rumunjske, a također i preko Hoćima gdje se prošle godine održala strašna bitka, a sada je sve prepuno turskih kostiju.

4. Tijekom puta Ali-paša pripovijeda begu tijek prošlogodišnje bitke. Spominju se brojna imena i narodi koji su sudjelovali u bitci, a također se spominje i Sokolica, žena-ratnica, kći mongolskog kana, između koje i Osmana postoji skrivena ljubav.

5. U jednom trenutku Ali-paša susreće poljsku ženu ratnicu Krunoslavu, čiji zaručnik, vitez Korevski, leži zarobljen u tamnici u Carigradu. Ona je njega pratila u svim bitkama, a u Hoćimskoj bitci se u dvoboju borila sa Sokolicom. Sad se raspituje kod Ali-paše za sudbinu svog zaručnika koji je zbog izdaje Bogdanaca pao u tursko zarobljeništvo.

6. Saznavši za nesretnu sudbinu Korevskog, Krunoslava u obližnjoj šumici nariče za njim. Potom ugleda grupu pastira i pastirica u veseloj igri. Njihova ljubavna igra i sreća je potiču da preobučena krene u Carigrad i oslobodi Korevskog, namjeravajući podmititi Turke. Za to vrijeme u Carigradu Osman šalje Kazlar-agu u južne i istočne krajeve da mu nađe djevojke plemenita roda kako bi se mogao oženiti.

7. Kazlar-aga skuplja djevojke po carstvu. Potom čuvši za Sunčanicu krene prema Smederevu.

8. Kazlar-aga zatiče u Smederevu slijepog starca Ljubdraga koji je imao 12 sinova, a sada su svi mrtvi i jedino mu je preostala kći Sunčanica da mu bude utjeha pod stare dane. No Kazlar-aga ipak odvodi Sunčanicu. Na putu susreću glasnika koji nosi Osmanovo pismo u kojem mu naređuje da potraži Sokolicu jer želi da ga ona prati na Istok.

9. U proteklih godina dana nakon Hoćimske bitke Sokolica sa svojom ženskom družinom hara po Europi. Na godišnjicu bitke Vladislav odlazi u svečani lov, pri čemu se pripovijeda o njegovoj slavi i veličini. Za to vrijeme među poljske žene koje su se kupale na jezeru upada Sokolica sa svojih dvanaest ratnica. Vežu Poljakinje za okolna stabla i same se odlaze kupati. Odjednom ih opkoli Vladislav sa svojom družinom za lov, ali je ne zarobi, već joj pokloni slobodu uz njeno obećanje da neće više napadati kršćane. Ona mu nato pokloni svoju ogrlicu i krene prema Carigradu, a putem dobije Kazlar-aginu obavijest da požuri jer je car željno očekuje.

10. Vladislav se vraća u Varšavu jer stiže Ali-paša u svojoj mirovnoj misiji.

11. Nakon čitanja Osmanove poslanice, tj. pomirbene ponude, u dvorani nastaje žamor. Poljaci uzvraćaju svoje uvjete mira te jedni i drugi izmjenjuju vrijedne darove.

12. Po povratku Ali-paše u Carigrad svi izražavaju sreću zbog sklopljenog mira. Međutim, Korevski je i dalje u tamnici, a Krunoslava stiže u Carigrad namjeravajući ga izbaviti. Preobukla se u muškarca i pokušala podmititi njegovog tamničara Rizvan-pašu, ali on je prevari i zatvori u tamnicu s Korevskim.

13. Đavo u paklu bijesni zbog pobjede Poljaka tj. kršćana i šalje svoje demone da potiču Turke na stalno izazivanje sukoba.

14. Osmanov astrolog proriče zlu sudbinu i kaže mu da ne bi smio ići na Istok, ali on svejedno ne odustaje. Kasnije Osman sanja proroka Muhameda koji mu iz ruke iščupa Kuran i pritom opali pljusku. Jedan se demon, ili sam đavo, pretvori u lik hodže i uđe u Osmanovu spavaonicu. Osman se probudi i ugleda hodžu koji mu govori kako svakako treba ići na Istok i prikupiti novu vojsku. Hodža nestane i, pretvorivši se u sovu, odleti iz palače. Za to vrijeme Rizvan-paša dade pogubiti i Korevskog i Krunoslavu: u smrtnoj borbi ih ubiju metkom u leđa.

15. Stvari kreću nizbrdo: Osman ujutro saziva vijeće i obavještava ga o sklopljenom miru. Budući da je jedan od uvjeta mira i oslobađanje Korevskog, on doziva Rizvana da ga oslobodi. Ali on je Korevskog već ubio, nakon čega je i sam počinio samoubojstvo. Istovremeno je i Kazlar-aga doživio jednu nezgodu. Na putu u gradu Jedrenu pobjegla mu je Sunčanica. Napokon se Osman ipak ženi Sokolicom.

16. Kad je janjičarska vojska čula za Osmanove namjere, počela se buniti jer su svi mislili da on ide na Istok po vojsku koja će pobiti janjičare kao osvetu zbog nediscipline kod Hoćima.

17. Saziva se vijeće, Dilaver poziva na vjernost caru i najstrože kazne za pobunjenike. Husein-paša ga savjetuje da se brani, ali i da im malo popusti. Međutim, Osman ne uradi ništa, već samo svim svojim savjetnicima da stražu, dok sebe ostavi bez nje računajući da vojska neće napasti svog cara. Mustafina mati nagovara Daut-pašu na pobunu, a on, zaveden obećanjima o vlasti, pristaje.

18. Daut-paša staje na čelo pobunjenih janjičara. Počinju borbe i ubrzo pobunjenici kreću i na nezaštićeni carski dvor, saraj.

19. Pobunjenici lako provaljuju u carski dvor. Osman šalje pregovarače, Baš-vezira i Kazlar-agu, ali ih pobunjenici ubiju. U zoološkom vrtu carske palače, u jednoj od jama za životinje, pronađu Osmanova strica Mustafu. Osman šalje i Husein-pašu da im objasni kako je Mustafa slabouman i kako ne može biti car. Ali pobunjenici posijeku i Huseina i Ali-pašu, a njihove glave, zajedno s Hadumovom i Dilaverovom, nabiju na koplja. Potom otimaju Osmana i dovode ga pred Mustafu.

20. Na zajedničkom zboru pobunjenika predvođenih Dautom postavljaju Mustafu za cara. Mustafa naređuje da Osmana zatvore u Jedi-kulu. Uz pjesnikova razmišljanja o prolaznosti svega svijeta i nasilništvu vlasti dolazi i Dautova naredba da se Osmana zadavi 'poput psa'. Snažni crnac ga davi maramom, a tijelo mu bace u grob. Na kraju Gundulić razmišlja kako je zapravo pravi car svima jedino Bog.


Glavni likovi Osman Povijesna ličnost, sultan Osman II, najstariji sin Ahmeta I. Postao je sultan kad je imao 14, a ubijen je kao osamnaestogodišnjak. Mlad i nezreo, stradao je zbog svoje političke naivnosti i mladenačke nepromišljenosti, iako je bio častan i pravedan vladar. S obzirom na svoju dob, možda je prikazan s premalo emocija, no ipak, najveću ljubav mu predstavlja Sokolica, žena ratnica.

Dilaver Hrabar, odan do zadnje kapi krvi, i strog vojnik, oličenje viteškog ideala ponašanja. Imenovan je velikim vezirom umjesto Huseina zato što je kod Hoćima spasio Osmanu život.

Ali-paša Promišljen, blaže ćudi od Dilavera, u stvarnosti je također bio veliki vezir 1619. godine. Zbog tih ga osobina Osman i šalje u diplomatske zadatke.

Hodža Muslimanski svećenik i Osmanov učitelj, simbol je mudrosti, učenosti i vjere.

Kazlar-aga Čuvar harema, tek vjeran izvršitelj svoje dužnosti.

Korevski Također povijesna ličnost, primjer ratničke neslomljivosti i najopasniji turski protivnik. Turci ga zarobe i ubiju u tamnici bojeći se da bi im opet mogao zadati velike neprilike.

Krunoslava Primjer što sve jedna žena može napraviti iz ljubavi. Ima hrabrost i snagu muškarca, ali i osjećajnost žene. Žrtvuje i život za svog voljenog Korevskog.

Mustafa Slaboumni Osmanov stric, i on je stvarna osoba, ali u epu je tek figura bez dublje karakterizacije.

Sokolica Izmišljen lik, kći mongolskog kana, posjeduje nešto od istočnjačke mistike, Osmanova miljenica koja ga jedina može spasiti kad je loše i zle volje.

Sunčanica Također izmišljen lik, krase je naivnost, nevinost, dobrota i ljepota, živi jednostavnim i sretnim pastirskim životom.

Vladislav Poljski kralj, najuzvišeniji lik i najveći junak, on je u svakom slučaju određena protuteža liku Osmana. Iako je u stvarnosti cijelu Hoćimsku bitku preležao zbog bolesti, u Gundulićevu je djelu slavljen kao najveći junak upravo kako bi postigao ravnotežu krupnom Osmanovom liku.

Gundulica, Ivana

Životopis Hrvatski pjesnik Ivan Gundulić rodio se 8. siječnja 1589. godine u Dubrovniku, u plemićkoj obitelji, od oca Frana Ivana Gundulića i majke Džive Gradić. Kada su mu bile tri godine, odrekne se otac brige o malome Dživu (dubrovački oblik imena Ivan) i preda sve zakonske ovlasti u vezi s njegovim odgojem trojici skrbnika. Ne zna se koji su razlozi naveli Dživova oca da se odrekne brige o svojemu prvencu; možemo samo pretpostaviti da je to ostavilo nekog traga u naravi budućeg pjesnika. Tihe i mirne ćudi, zatvoren u sebe, kontemplativan, misaon, duboko religiozan i zaokupljen brigama o budućnosti svoga grada - republike, ne odviše sklon humoru, strastven u ljubavi prema Dubrovniku, duboko i iskreno religiozan, odličan poznavalac ljudskih naravi, ljudskih mana i slabosti, proživio je Dživo Gundulić svoj kratki životni vijek u rodnome gradu, u kojemu se školovao i gdje je obnašao - kao plemić - redom sve dužnosti što su ih po običaju Dubrovačke Republike obnašali svi sinovi njegova staleža. Bio je dvaput i knez u Konavlima (1615. i 1619.), senator, član Malog vijeća. Suvremenici su mu nadjenuli i nadimak, zvali su ga Macica: da li zbog njegove političke lukavosti i vještine ili zbog njegove vrlo istančane i profinjene duševnosti - teško je reći. Godine 1628. pjesnik se oženio Nikom Šiška Sorkočevića, s kojom je imao petero djece: tri sina i dvije kćeri. Najstariji njihov sin Frano bio je pukovnik u austrijskoj vojsci, srednji, Šiško, bavio se pjesništvom, a najmlađi, Mato, vjerojatno je napisao raspravu o kršćanstvu u turskoj državi. Obje Gundulićeve kćeri, Dživa i Mada, otišle su u samostan - jedna je postala franjevka, druga benediktinka, kao što je često bivalo s kćerima dubrovačkih plemića. Ivan Gundulić je umro mlad, ne napunivši ni pedeset godina, od neke opake i nagle bolesti, bolesti koja ga je pokosila u punoj stvaralačkoj snazi, 10. prosinca 1638. Pokopan je u franjevačkoj crkvi u Dubrovniku.


Književno razdoblje U doba Gundulićeve mladosti, krajem 16. i početkom 17. stoljeća, književni je život u Dubrovniku, slobodnoj i ekonomski vrlo razvijenoj državi, bio neobično živ i dinamičan. Više od jednog stoljeća njegovala se u tom gradu-državi lijepa književnost, nasljedujući književne oblike i vrste te stilske poticaje iz susjedne Italije, vodeće zemlje u kulturi i književnosti tadašnje Europe. U Gundulićevoj je mladosti dubrovačka poezija vec bila sposobna izraziti sve one sadržaje koji su se oblikovali u lijepoj književnosti diljem Europe, a u duhu suvremenih, renesansnih književnih stremljenja. Oslobođena većim dijelom izvanknjiževnih, religiozno-didaktičkih namjena, hrvatska je književnost u Dubrovniku tijekom 16. stoljeća ostvarivala one ciljeve koji su i u cijeloj tadašnjoj Europi bili legitimni ciljevi lijepe književnosti: one estetske. Pjesništvo, pa ni lirika, u doba baroka ne iskazuje osjećaje svojega tvorca, nego pokazuje njegovu obrazovanost, njegovo umijeće stvaranja koje se očituje u znanju, sposobnosti da svoju erudiciju iskaže na sto neobičniji način, ne oponašajući prirodu i iskustveni svijet, nego stvarajući nove svjetove, svjetove stvorene slobodnim uzletima mašte u one predjele duha u kojima vladaju zakoni artificijelnog, imaginativnog, iskustvu nepoznatog i dalekog. Takve su norme i zakoni stvaralaštva obilježili novu epohu u književnosti i kulturi - doba baroka. Barok nije unio neke nove teme u područje književnosti, on njeguje tradicionalne teme i stare sadržaje, mahom preuzete iz renesanse, ali ih obrađuje na nov način. To novo iskazuje se u prvom redu kao izrazito lijep, biran, izuzetno rafiniran stil, koji je najbolji pokazatelj kultiviranosti i obrazovanosti pjesnika. Imajući takve ciljeve pred sobom, pjesnik je pokazivao ne samo svoje umijeće i obrazovanje nego i svoj talent: pjesništvo je baroka igralačko, ludičko u najvećoj mogućoj mjeri, pokazujući jasno da se književnost krajem 16. i početkom 17. stoljeća oslobodila zahtjeva za oponašanjem realno postojećega, empirijskog svijeta i da je dopustila svojim tvorcima - na razini stila - uzlet u slobodne predjele mašte, igre i slobode. Takva poetička načela stvaranja vrlo brzo dopiru i do obala Dubrovačke Republike i postaju pokretačkom snagom književnog stvaralaštva u maloj državi-republici.


Književni radovi Ivan Gundulić započeo svoj knjizevni rad mladenačkim radovima već u drugom desetljeću 17. stoljeća. Tada je prevodio i prerađivao talijanske mitološke drame i skladao ljubavnu liriku. Danas su nam poznati samo prepjevi triju pjesama manirističkog pjesnika G. Pretija. U Dubrovniku su se tada, i to s velicijem slavami, kako je sam Gundulić rekao, prikazivala njegova složenja, uglavnom prijevodi poznatih talijanskih djela: Galateja, Dijana, Armida, Posvetilište ljuveno, Prozerpina ugrabljena, Cerera, Kleopatra, Arijadna i Koraljka od Sira. Sačuvane su samo četiri: Arijadna (1633), izvođena i objavljena za Gundulićeva zivota, te Prozerpina ugrabljena, Dijana i Armida. Sve su one melodrame, obrađuju mitološku tematiku čija je radnja popraćena plesom i glazbom, a sam kor ima u djelu vrlo važnu ulogu. U Rimu su 1621. godine tiskane Pjesni pokorne kralja Davida (Prepjev sedam psalama: br. 6, 31, 37, 50, 101, 129, 142). U predgovoru koji datira 10. lipnja 1620. godine, u posveti dubrovačkom vlastelinu Maru Mara Bunića, Gundulić svoj dotadašnji mladenački rad opisuje kao porod od tmine. Istodobno navješta kako će uskoro prevesti Tassov Oslobođeni Jeruzalem, što nikada nije učinio, ali se Tassova prisutnost osjetila u njegovu nadolazećem porodu od svjetlosti. Osam mjeseci kasnije, 1622. godine, u Mlecima je tiskana religiozna poema Suze sina razmetnoga, 1628. prikazana je Dubravka, a najsloženije djelo, ep Osman, pisan izmedu 1637. i 1638. godine, stigao je pred svoje citatelje nedovrsen.


IVAN Šiškov Gundulić (2) / uredio Ivica Martinović. - Ilustr. - Nastavak tematskog bloka o Gunduliću iz br. 2/2001. - Bibliografske bilješke uz tekst. - Iz sadržaja: Zapis o krštenju Ivana Šiškova Gundulića / prev. I. Martinović. Iz ljetopisa Dubrovačkoga kolegija za g. 1695. / Simone Capitozzi. Kako se Ivan Šiškov Gundulić vjerio s Marijom Bosdari i što se potom zbilo / Đuro Bašić. Kazne za rod Bosdari nakon ranjavanja Ivana Šiškova Gundulića ; Ivan Šiškov Gundulić i Luna Židovka ; Zapisnik sjednice Vijeća umoljenih održane u petak 13. ožujka 1699. ; Tri očitovanja dubrovačkih sefarda o miraznim dobrima njihovih supruga ; Ivan Šiškov Gundulić u izbornom žrvnju 1696.-1700. ; Cekinic (1731) vs. Appendini (1803) / I. Martinović. Očitovanje o miraznim dobrima moje majke Kate Nale / Ivan Š. Gundulić. Ivan Š. Gundulić / Sebastijan Slade. U: Dubrovnik. - ISSN 0353-8559. - N.s. 12 (2001), 3 ; str. 5-64.


Time Mickjevič završava predavanja o „istoriji srpske literature do XIV v., tj. do vremena kad su se, kako se čini, počele stvarati junačke pesme i romantične istorije” („powieści romansowe”; 211; „les récits romanesques”, 334). Kasnije nije više opširnije govorio o našoj književnosti. Znamo već da je u XVI predavanju trećeg godišta govorio o Milutinovićevoj Tragediji Obilić: u istoj lekciji, nešto pre toga, ima nekoliko reči o Gundulićevoj Arijadni. On kaže: „Ostavili smo po strani u slovenskoj književnosti cenjenu Gundulićevu Arijadnu, koja nije ništa drugo nego libreto talijanske opere” (III, 158). — Mickjevič je imao u rukama izdanje od 1829 g.: ,,Ariadna poluſcjalostivo — prikaſagne spjevano od gospara Giva Frana Gundulichja”... u Dubrovniku, 1829 159). Mi, doista, i danas smatramo da je ta drama prevod tragikomedije Arianna od Otavija Rinućinija, uz koju je komponovao muziku Klaudije Monteverdi, te je kao melodrama prikazivana u Firenci, 1608 g., a Gundulić ju je preveo pre g. 1620. Inače, ona nije bila toliko cenjena kako to misli Mickjevič. U njegovu izlaganju ostala je po strani ne samo dubrovačko-dalmatinska književnost nego i pokrajinske književnosti Hrvatske, Srbije, Slavonije, o čemu je mogao naći podataka u Šafaržikovoj Geschichte. Ali ja smatram da on za vreme svojih predavanja prve godine nije imao Šafarikovu Geschichte, jer se u podacima o nama ne može nigde opaziti da ju je upotrebljavao. K. Gurski, ispitujući odnos Mickjevičev prema češkoj književnosti, pokazao je da se Mickjevič služio Šafaržikom govoreći o Česima i njihovoj književnosti, ali to se odnosi tek na drugo godište predavanja (predav. od 21-XIII 1841, 21-I 1842) 160). Prema tome, nemamo nikakvih razloga da smatramo da je Mickjevič imao taj izvor za vreme predavanja o nama. Zašto pak nije kasnije govorio, recimo, o Gundulićevu Osmanu, to je teško reći. Zato što ga nije poznavao? Što je u Šafaržika našao „Joh. Gondola”, a ne Gundulić? (Batovski, 254). O Gunduliću i njegovu Osmanu mogao je naći podataka i u navedenu delu Sorkočevićevu (Sorgovu) Fragments sur l'histoire... littéraire de Ragusa ili u Sorkočevićevu prevodu Osman, poème illyrien en 20 chants [c prevodom u prozi VIII i XIV pevanja], extrait de la Revue du Nord, bp. 8, 1838. Inače, može se postaviti gotovo kao pravilo da je Mickjevič govorio samo o delima koja je imao u rukama i koja je bar delimično čitao; izuzetak je učinio s Osmanom, kojeg je imao, ali nije izvesno da li ga je čitao. Mickjevič je postupao kao kritičar i kao ideolog, i s te tačke promatra razna književna dela; on nije literarni istoričar, iako je dobro poznavao poljsku, rusku, češku, pa donekle i južnoslovenske književnosti. Njemu nije bilo stalo do toga da dade sistematski pregled književnih pojava, jer ni njegova publika nije bila spremna za to; on ne može da ističe slaba dela, nego samo ono što je najvažnije, ideološki najzanimljivije 161). Njegova predavanja morala su biti i popularna, očišćena od istoričarske i filološke erudicije, spremljena za prigodan karakter slušalaca, a opet sastavljena tako da pokažu duhovna strujanja u slovenstvu. Mickjevičeva predavanja bila su — po mišljenju Tadeuša Grabovskog — „najbolja književna sinteza slovenskog sveta, a romantična kritika dosegla je u njima svoj vrhunac” 162).

IVAN GUNDULIĆ PLAVKOVIĆ (1589 - 1638), Dubrovnik - vlastelin; doživio pobunu Lastova (1601 - 1606) - učitelji: Kamilo Camilli, Petar Palikuća; sinovi: Frano, Šiško, Mato - pokretač stvaranja su mu često bila politička, a još češće religiozna raspoloženja 1. Prvo razdoblje stvaranja (1606 – 1616) 1. mladenačke drame (koje spominje u predgovoru Pjesnima pokornim) - «porod od tmine» - nesačuvane 1. Galatea (1) 2. Posvetilište ljuveno (4) 3. Čerera (6) 4. Kleopatra (7) 5. Adon (9) 6. Koraljka od Šira (10) - sačuvane 7. Dijana (2) - potpuna, iako ima 90 stihova - sačuvana u rukopisu - kratki dramski prizor (favoletta) 8. Armida (3) - 114 stihova, potpuna - sačuvana u rukopisu - kratki dramski prizor (favoletta) - prijevod razgovora između Armide i Rinalda u Tassovu Oslobođenom Jeruzalemu 9. Prozerpina ugrabljena (5) - u 3 čina s prologom - sačuvana u rukopisu 10. Arijadna (8) - tragedija u 5 činova - priča poznata iz grčke legende - tiskana u Anconi 1633. - prijevod Rinuccinijeve Arianne - protagonisti: Arijadna, Tezej 2. Drugo razdoblje stvaranja (1616 – 1620) - protureformatorski period - od sada sebe naziva «krstjanin spjevalac», govoreći dalje u duhu katoličke obnove 2. Pjesni pokorne kralja Davida - Rim, 1621. - njegova prva tiskana knjiga - počeo prevoditi oko 1616., a svršio je 1620. - pisana pod utjecajem isusovaca - nešto slobodniji prijevod - pjesma Od veličanstva božjijeh tiskana prvi put zajedno s Pjesnima pokornim 3. Suze sina razmetnoga - Mleci, 1622. - spjev u tri «plača» (sagrješenje, spoznanje, skrušenje) - u strofama od 6 osmeračkih stihova - igre i gomilanja riječi, antiteze, retorička pitanja, ... pojačavaju elokvenciju na račun poezije i premoć razuma nad čuvstvom 3. Treće razdoblje stvaranja (1621/22 – 1638) 4. U slavu Ferdinanda Drugoga - pjesma napisana u povodu njegova vjenčanja (1637) a) unutarnji društveni odnosi u Dubrovačkoj Republici 5. Dubravka - pastirska drama u 3 čina - likovi: Miljenko, Dubravka, Grdan, Ljubmir, Pelinka, Ljubdrag, pastir Radmio, ribar, satiri: Divjak, Jeljenka, Vuk, Gorštak - satiri (kao seljaci u dramskim eklogama M. Držića) – komičan element u drami - kako je glavna radnja oskudna (ljubav Miljenka i Dubravke), prerasli su je komični elementi, no sve te usporedne radnje ne čine dramu punijom, već samo šarenijom - tendeciozno-rodoljubni elementi daju čitavoj radnji drugačiju nijansu - okvir radnje je svakogodišnja svetkovina slobode u «Dubravi plemenitoj» - kako je radnja počela, tako će i svršiti slavljenjem dubrovačke slobode - prikazana 1628. - sljubljivanje rodoljubnog i pastirskog elementa b) vanjske političke prilike 6. Osman - epski spjev u 20 pjevanja (nedostaju 14. i 15. pj.) - pisan u osmercima - okosnica djela suvremen predmet: odluka pobijeđenog i ogorčenog cara Osmana, da krene na Istok po nove čete, buna u Carigradu i smrt Osmanova - u taj povijesni okvir ugradio čitav jedan viteški svijet sa ženama ratnicama, s vitezom Dilaverom, i s pastirsko-idiličnim prizorima - sljubljivanje povijesnog i viteško-idiličkog elementa - osjećanje prolaznosti kao temeljni lirski doživljajni ton


DŽIVO ŠIŠKOV GUNDULIĆ (1678 - 1721), Dubrovnik Ivanov unuk 1. Suze i tužbe Radmilove (1702) prepjev idile Sospiri d'Ergasto GB. Marina 2. Radmio (1701) prepjev Tassove Aminte 3. Oton (1707) melodrama 4. Filomena tragedija druga iz Didone Jakete Palmotića rađena po tal. noveli Gianfiore e Filomena

uklopiti 2[uredi]

Ivan Gundulić rođen je u Dubrovniku 1589. godine u staroj i uglednoj plemićkoj obitelji, članovi koje su stoljećima vršile važne funkcije u životu Dubrovnika. Ivanov otac Frano pet puta je biran za kneza Dubrovačke Republike. Čini se da je životni vijek jednog od najvećih hrvatskih pjesnika prošao bez nekih značajnijih uzbuđenja ili naglih preokreta. Živio je, izgleda, više-manje mirno i povučeno pa je po tome i dobio nadimak Mačica. Brigu o malom Ivanu, bar formalno, roditelji su zarana prepustili trojici skrbnika. Školovao se u rodnom gradu. Učitelji su mu bili Talijan Camilo Camilli, nastavljač Tassova Oslobođenog Jeruzalema, epa koji je utjecao na niz hrvatskih književnika, a osobito na Gundulića. Gundulić je završio humanističku gimnaziju u Dubrovniku. Gundulić nije rado napuštao Dubrovnik jer je kao drugi dubrovački plemići s navršenih dvadeset godina obnašao različite državne službe. Godine 1615. izabran je za kneza u Konavlima. Bio je poznat već u mladim danima što doznajemo iz predgovora Pjesnim pokornim kralja Davida napisanog 1620. godine. Godine 1622. tiskana je knjiga Suze sina razmetnoga, godine 1628. izvedena je pastoralno idilična igra Dubravka i 1637 napisana je pjesma U slavu visine Ferdinanda drugog velikoga kneza od Toskane. Gundilić umire od groznice u prosincu 1638. godine ne dovršivši svoje najveće djelo Osman, niti dočekavši punih pedeset godina kako bi postao knezom. Njegova djela su: Arijadna i Prozerpina ugrabljena (melodrama), Dijana i Armida (melodrama), Pjesni pokorne kralja Davida, Suze sina razmetnoga (religiozna barokna poema), Dubravka (pastirska igra), Osman (ep) i U slavu visine Ferdinanda drugog velikoga kneza od Toskane.

semi-protekcija[uredi]

Morali bismo staviti predlozak sprotect ovamo, ali nisam nasao. --VKokielov 19:19, 21. rujan 2007. (CEST)

gundulićeva djela[uredi]

mislim da bi gundulićeva djela trebala imati zasebnu stranicu, ovako je previse toga na jednoj stranici, a, uostalom, to su neka od najvaznijih djela hrv. barokne književnosti. --finding myself (razgovor) 09:12, 2. lipanj 2008. (CEST)


Bit će, radim na tom. --Abyssus 11:19, 2. lipanj 2008. (CEST)

Važnija djela/notable works i nacionalnost[uredi]

Engleska wikipedija (Ivan Gundulić) predstavlja Suze sina razmetnoga, Osmana i Dubravku kao njegova važnija djela. Ujedno, ta stranica definira Gundulićevu nacionalnost kao Ragusan, tj. Dubrovničan. Smatram da bi trebali dodati njegova važnija djela, a za nacionalnost nisam siguran.

Wickdecoder256 (razgovor) 20:53, 23. rujna 2015. (CEST)

Svašta će se vidjeti na engleskoj wikipediji. Tko zna, možda i Londonci postanu nacionalnost.--MaGaporuči mi 18:54, 24. rujna 2015. (CEST)