Razgovor:Popularna glazba u SR Hrvatskoj

[[:Datoteka:Vukovar'91.jpg|thumb|

»Slobodane, Slobodane, šalji nam salate, biće mesa, biće mesa, klaćemo Hrvate!«

"Jugoslavensko bratstvo i jedinstvo" na djelu u Vukovaru]]

"Jugoslavenska kultura" na djelu u Dubrovniku

"Jugoslavenska kultura" na djelu u Srebrenici

"Jugoslavenska kultura" blizu Ovčare. [http://www.branitelji.hr/nestali Gdje su još 1.702 osobe?

]

Članak predlažem za brisanje ili neka autor dijelove svoga teksta razbaca u neke druge, jer ovo je originalno istraživanje, nerealno i neutemeljeno stvara postojanje nekakavog zajedništva dvadeset godina nakon krvavo raspadnute Jugoslavije. Na vrh tog idiličnog teksta na srpskome moglo bi se za uvod staviti napomena "Medijima osnovni ton daju novinari koji se služe govorom iz mržnje i lažima / Jutarnji je postao glasilo urbanoga rasizma i prepoznatljive nostalgije za komunizmom i Jugoslavijom / Medije vode djeca oficira JNA, Udbe, KOS-a i drugih komunističkih kadrova / Bio sam protivnik lustracije i to je moja velika pogreška / Komunistički klan i danas kontrolira pravosuđe/ Privatizirajući medij, Šprajc lažima nameće drukčiju javnu percepciju od stvarne./ U tiskanim medijima vlada cenzura i huškački govor iz mržnje. Zbog sustavne cenzure i neokomunističkog ideologijskog okvira u kojem se ne nalazim dao sam otkaz u Jutarnjem listu./ Otkud moć jednom Denisu Kuljišu, koji je inicijator pretvaranja Jutarnjeg u glasilo urbanog rasizma. Kuljiš, ali i ne samo on, pretvorili su hrvatske građane s juga; Hercegovce, Dinarce i Dalmatince u zaostale primitivce. Samo još ne pišu da ti južnjaci, zato što većinom glasuju za HDZ, imaju i šiljaste glave. Moj Jutarnji postao je glasilo urbanoga rasizma, prepoznatljive nostalgije za komunizmom i Jugoslavijom./ Komunizam je crveni fašizam koji se skriva iza krilatice antifašizma / Mesić trabunja / Važnije od suđenja osobama jest suđenje komunizmu kao zlu / Kada mi netko kaže da je lijevi liberal, to je kao da mi kaže stakleno željezo/ To nije samo pitanje komunista-očeva i njihove djece, nego je problem medijskoga formiranja svijesti. Medije i dvadeset godina nakon pada komunizma u Hrvatskoj vode izdanci jugoslavenske komunističke omladinske štampe. Vode ih djeca oficira JNA, Udbe, KOS-a i drugih komunističkih kadrova. Njima je demokracija ono što oni kažu da je demokracija./ / http://www.matica.hr/vijenac/446/Hrvatskom%20vladaju%20potomci%20komunista/ /

Dio riječi su Ivana Zvonimira Čička, a ovaj članak o nekakvoj zajedničkoj glazbi, ili još gore o "zajedničkoj glazbi SFRJ nakon 1990." godine je blasfemija. Oliver Dragojević ili Radojka Šverko su više puta javno spomenuli da nemaju namjeru održati koncerte u Srbiji (nema više SFRJ), to što neki od glazbenika putuju preko hrvatskih granica i održavaju koncerte ne daje povoda za stvaranje mjehura od sapunice u jugonostalgičnom tonu i na tragu gore navedenih medija koje je vrlo jednostavno opisao Ivan Zvonimir Čičak.

"Ivica Šola, novinar Glasa Slavonije, sinoć je u emisiji Otvoreno Hrvatske televizije o EPH, pogotovo Jutarnjem listu, govorio kao o tumoru hrvatskog novinarstva, nije zaboravio ni Pavićeve pretorijance, među kojima je sigurno i centurion Dežulović, ali i prefekt Davor Butković, koga je Šola na najbolji način povezao sa hrvatskim reality restoranom, Marcellinom. - "Utipkajte u Google Marcellino i dobijete Butković 110. Što je on tamo neki suvlasnik, ima neki logor?" - upitao se Šola." (http://www.tinolovka-news.com/vijesti-hrvatska/14069-reportaza-borisa-dezulovica-iz-vukovara-koja-budi-osjecaj-gadenja)

"Snimamo priču o prijateljstvu prekinutom ratom i o tome što se iz toga može naučiti. Do jednog trenutka bili su bliski kao braća, a onda se Jugoslavija raspala, a time i njihovo prijateljstvo." riječi su Michaela Tolajiana koji je snimao film o Draženu Petroviću i Vladi Divcu. Na taj jednostavan način može se opisati stotine tisuća odnosa raspadnutih u krvavom ratu, Domovinskom, u BiH, Kosovu, Sloveniji, a svi su počeli i vođeni iz Beograda. Mnogi od glazbenika stavili su se u službu velikosrpske politike. Također mnogi od glazbenika iz Hrvatske i Slovenije nastupaju po Italiji, Madžarskoj, Austriji, Češkoj, Slovačkoj, Australiji. Što s njima? Trebamo li imati članak o glazbi u Austro-Ugarskoj ili bi bilo prikladno da Talijani hrvatske glazbenike uvrste u glazbu u Italiji, jer, dobar dio Hrvatske bio je nekad u sastavu Italije, neki glazbenici i danas pjevaju na talijanskome, nastupaju u Italiji, pa bi slijedom toga netko mogao originalno istražiti "slobodne republike" i njihovo zajedništvo s maticom Italijom (nu, tu bi se možda ipak javili hrvatski antifašisti koji su vrlo žestoki u slučaju koketiranja s "talijanskom iredentom", ali im je promakla talijanizacija Istre zadnjih desetak godina. To je već druga priča). Proizvoljno pisanje članka na temelju ničega, glazba za djecu, "novokomponovana glazba"...??? Pjesma "Kad se male ruke slože" bila je popularna u Hrvatskoj kao i njemačka Heidi ili pčelica Maja ("Biene Maja"). Znači li to da je Hrvatska ipak u Austro-Ugarskoj? Da ne govorimo o popularnosti Loleka i Boleka i drugih europskih ili svjetskih crtića, hitova. Za hrvatsku glazbu značajan je bio Ivica Šerfezi, Ivo Robić, Mišo Kovač, Zvonko Špišić, Karlo Metikoš, i drugi glazbenici i sastavi (Bijele strijele, Crveni koralji...) koji su pjevali svjetske hitove na engleskome ili ih prevodili na hrvatski (mnogobrojni hitovi kvarteta 4 M)...a turneje imali po Europi, SSSR-u. Jesu li oni značajni za srpsku glazbenu scenu, ne znam, ali srbijanski glazbenici NISU značajni za hrvatsku glazbenu scenu. Opatijski festival i "dalmatinske pjesme" - kakve pak oni imaju veze sa Srbijom? Hrvatske rock opere u Jugoslavenskoj kaši?!? Za neke od srbijanskih glazbenika prvi put čujem u tom članku. Zar je tako teško razumijeti da ono što se na silu gradilo pod budnim okom Saveza komunista, omladinskih akcija, sletova i drugih komunističkih parada NIJE bilo dio života koji su svi Hrvati prihvatili (za ostale nacije u toj tamnici naroda - ne znam, jer ne pripadam drugima, niti imam nikakvog zajedništva s Makedoncima, Srbima, Slovencima... - jer jednostavno - nikad nisam bio Jugoslaven - niti se takvim osjećao, niti tu silom spojenu državu osjećao svojom!). Lepa Brena? Još jedna floskula. Hrvatska je uvijek bila dio svjetske glazbene scene (npr. danas 2 Cellos), ali se iz političkih razloga trpala u neprirodnu zajednicu, pa se tako i danas iz nekih političkih (velikosrpskih) razloga i dalje želi graditi "region". Za to političari na vlasti nisu dobili mandat, niti takve neprirodne velikosrpske težnje (Memorandum SANU II) trebaju graditi pojedinci (kao što je ovaj članak-pamflet) utemeljeno na nečijoj političkoj agendi i čije ideje uvijek dolaze iz Beograda ("Suočavanje s jugoslavenskim kontroverzama" - knjiga koja "dokazuje" bajni život i 90% "bolje življenje" u Jugoslaviji, "Leksikon Yu mitologije" autora na početku od Ivana Zvonimira Čička opisanih kadrova ili jadikovanje predsjedničkog savjetnika o otporima ideje stvaranja nacionalne jugoslavenske kulture, koji je, slučajno, Srbin i to jedan od najmoćnijih. ...). Hrvatska je danas u Europskoj uniji, okrenimo se već jednom stvarnosti i činjenicama. Kokich (razgovor) 13:39, 1. rujna 2013. (CEST)

Zaista ste ružno postupili. Skrivanjem činjenica pokazujete nevoljkost za dijalogom. Na današnji dan, kad je Hrvatska ostala bez još jednog istinskog domoljuba, zaista, pokazati svoje pravo jugoslavensko lice. Ono lice koje blista na hrvatsku sramotu pred demokratskim svijetom i Europskom unijom veličajući komunističku totalitarističku Jugoslaviju i njezin otrov. “Ideolozi jugoslavenstva su ubili hrvatsko zajedništvo koje je izgradio dr. Franjo Tuđman, a dokusurio ga Stjepan Mesić svojim krivokletstvom i svjedočenjima u Hagu, privatizacijama u kojoj je sudjelovala njegova kćer i lažima, te susretima i zakulisnim aktivnostima s Gadafijem i sličnim diktatorima. Na tome je dalje Sanader nastavljao svoju slavu okružen poltrončićima i prevrtljivcima poput Kosorice, Šeksa ili Biance Matković. Vrhunac takvog ideološkog pristupa je licemjerni Josipović koji, uz Milanovića, poput buldožera, pokušava braniti neobranjivo. Puni kontradiktornosti, dva jugoslavenska ideologa produbljuju i stavljaju sol na rane hrvatskom narodu.” ( http://www.hrsvijet.net/index.php?option=com_content&view=article&id=29088%3Amilan-vidi-ideolozi-jugoslavenstva-su-ubili-hrvatsko-zajednitvo-i-zvonka-buia&catid=43%3Aglas-hrsvijeta&Itemid=151) Zar je tako teško shvatiti da NEMA jugoslavenske kulture, kao što Alan Ford nikada neće biti jugoslavenski strip tako ni hrvatska rock opera nije - niti će nikada biti “Jugoslavenska”??? Kopirati i zalijepiti nepismeni uredak i originalno istraživanje sa projugoslavenskog projekta, čije neke od članova financira nizozemska fondacija (potražite, zbrojite dva i dva), ispod je svake razine enciklopedistike i logike za jednu neovisnu i slobodnu enciklopediju.Kokich (razgovor) 18:50, 1. rujna 2013. (CEST)

Smeche od chlanka! "Jugoslaveni su mogli putovati van svoje zemlje s putovnicom Jugoslavije" - kako koji i kako kad! Idilichan prikaz faktografskih gluposti. Neko se zaigrao na "Igra rokenrol cela Yugoslavia" - yugoidolatrija - Joj, dajte me najte...

Nisam za brisanje članka. Htjeli mi to ili ne, činjenica je da je pop/rock scena u SFRJ bila jedna cjelina. F karlo (razgovor) 12:19, 2. rujna 2013. (CEST)

Netočno. Bilo je vremenskih odsjeka u kojima su određene glazbene skupine iz raznih republika "tjerale" isti glazbeni žanr, što je normalno, ali koja je razlika između Ive Robića i talijanskih i francuskih šansonjera koji su nastupali u San Remu? SpeedyGonsales 23:32, 7. rujna 2013. (CEST)

Svejedno, članak treba doraditi. Ovakav kakav je, previše je srbocentrični i jugonostalgični.

Srbocentrični: evo samo par primjera... Kad se već piše o "megazvijezdi" Đorđu Marjanoviću, ne bi li vrijedilo spomenuti i Vicu Vukova? A uz njih dvojicu, gdje su Arsen Dedić, Đimi Stanić, Kićo Slabinac, Gabi Novak...?

Također, ako se već spominje da se danas izvan Srbije ignorira Boru Đorđevića zbog njegovih pročetničkih stavova, trebalo bi spomenuti da Oliver Dragojević i još neki zbog savjesti odbijaju nastupati u Srbiji.

U članku na hr wikipediji imamo slike samo srpskih, bosanskih i američkih izvođača! Jedino hrvatsko je omot albuma Prljavog kazališta?!

Jugonostalgični: imamo uobičajene patetične floskule o "jugoslavenskom pasošu" i slično.

Aktualni inozemni nastupi (zbog novca, naravno!) se proglašavaju "obnavljanjem zajedničke scene".

I naposlijetku, prva slika na stranici, koja bi trebala predstavljati 40 godina jugoslavenske pop/rock scene je - "ko nas bre zavadi" koncert u Beogradu 1992.?!

Članak nije za brisanje, ali je za ozbiljnu doradu.

F karlo (razgovor) 12:19, 2. rujna 2013. (CEST)

Sto se tice clanka ja sam ga zapoceo tj. kao sto sam u prom uredjivanju napisao da je preuzet sh:wiki. Na njemu je bio predlozak "radovi24" koji oznacava da se na clanku jos uvijek radi. Mislim da je djetinjasto brisati i stavljati druge predloske. Ako neko smatra da clanak nije u redu to moze diskutirati na stranici za razgovor tj. ovdje. Zato pitanjce adminima, mogu li ja zavrsiti zapoceti clanak koji je ogroman i sigurno iziskuje jos neko vrijeme a da se niko ne mijesa u to dok ne skinem predlozak da sam gotov? Kasnije je naravno svaka primjedba dobrodosla i ne samo primjedba vec i dobronamjerno uredjivanje. Hvala.--El hombre (razgovor) 13:28, 2. rujna 2013. (CEST)

Nedolični tekst. Ovakvu pisaniju jednostavno rečeno smatram nečim kao "kantom za otpatke". Naš ozbiljan suradnik koji ozbiljno piše, ako tako piše, a valjda bi trebalo da tako piše, ne bi si smio dopustiti pisanje na ovako neozbiljan način. Ovo je nerazumijevanje gradiva. Ovo mješanje krušaka i jabuka radi povećanja količine teksta, bez poznavanja biti i događajne reprekusije, puko je zbrajanje apsolutnih heterogenih brojaka. Neznanstveno sumiranje nezbrojivog elementarni je propust. S kojom namjerom idete u elaboraciju neizrecivog pojma? Neznanstveno je i beskorisno elaborirati o hrđanju i fermentaciji u istoj kanti za otpatke kao o dvama istovjetnim procesima. Inzistirati na takvom stajalištu vodi samo u beskrajnu raspravu. Brišite članak. Nilski krokodil (razgovor) 22:01, 3. rujna 2013. (CEST)