Razgovor:Srbofobija

Potpunost

Radi točnosti i cjelokupnosti, trebalo bi navesti razne događaje i procese, kako bi se stekla cjelovita slika o fenomenu. Ni jednom riječju nije spomenuta srbofobia u hrvatskoj koja datira iz vremena masovnijeg doseljavanja Srba u tadašnjoj Austrijskoj carevini (u vojnoj krajini) koja je kulminirala od 1918. godine pa sve do današnjih dana. Srbofobia među balkanskim narodima (Hrvatima, Albancima, bosanskim Muslimanima, Bugarima pa i Crnogorcima i Makedoncima) masovno se pojavljuje poslije 1912. godine i oslobađanja teritorija Kosova, Metohije, Makedonije, južne Srbije od Turske imperije i pripajanje tih teritorija Srbiji, odnosno od kraja prvog svejtskog rata i pripajanja Bosne, Hercegovine, Slavonije, Dalmacije... Kraljevini SHS (kasnije Jugoslaviji). Narodi koji su stoljećima bili okupirani od strane Turske i Austrije (pa Austro-Ugarske) očekivali su da će ih Srbija osloboditi od okupatora (uz ogromne žrtve 50% svih muških stanovnika tadašnje Srbije samo u 1. svjetskom ratu) i da će ih onda tretirati kao ravnopravne narode koji su jednako zaslužni za poklonjenu im državnost bez obzira na brojčanu inferioronost. I pored oslobađanja i dobivanja statusa konstitutivnih naroda, pomenuti narodi (osim Bugara) smatrali su Srbe gorim okupatorima od onih prije njih i gajili ogromno nezadovoljstvo prema njima što je kulminiralo stvaranjem koncentracionih logora za vrijeme NDH, stvaranjem "Hrvatske pravoslavne crkve" da bi se pravoslavi Srbi predstavili kao Hrvati, naslnim pokrštavanjem i preseljenjem i slično. Bugarski narod je nakon drugog Balkanskog rata smatrao da je oštećen jer je Srbiji pripala Makedonija (za koju su ratovali i smatrali je svojim teritorijem) pa su takođe izgradili negativan stav prema Srbiji protiv koje su ratovali čitav 20. vijek. Mađarski i Njemački narod Vojvodine nije mogao da se pomiri da je Austro-Ugarska i Njemačka izgubila 1. svetski rat i da je Vojvodina pripala Srbiji što je takođe uzrokovalo neprijateljstvo i sukob u narednom (2. svjetskom) ratu. Bosanski Muslimani do današnjeg dana nisu preboljeli poraz Turske i nestanak carevine na ovim prostorima i pokušaj Srba da ih "vrate pradjedovskoj vjeri" odnosno protjerivanje u Tursku za one koji to ne žele. Makedonci su jedva dočekali 1991. godinu da bi dobili svoju državu. Ukratko svi narodi su Srbiju i Srbe smatrali agresorima i okupatorima koji su pokušali da ih porobe i asimiliraju što je rezultiralo stvaranjem raznih "rasnih" , "kulturoloških", "bioloških", "političko-šovinističkih" i drugih teorija koje bi trebalo da objasne da svi drugi narodi na Balkanu imaju pravo na svoje interese, države, teritorije koje bi im po mogućnosti Srbija obezbijedila ogromnim gubicima koji su vodili do fizičkog opstanka uz njihov doprinos koji je Srbija ignorisala, a oni sami preuveličavali. Takođe treba naglasiti da je Srbija i sprska elita pretjerivala u naglašavanju sopstvene uloge i time iritirala i ponižavala pomenute narode.

Srbofobija kod Crnogoraca

u 20. stoljeću javlja se zanimljiv fenomen da se i pripadnici Crnogorskog naroda imaju negativan stav prema Srbima. Najokoreliji Srbin koji je "okupirao" Crnu Goru Kralj Aleksanar Karađorđević je sin crnogorske kneginje i potomak Karađorđa (takođe Crnogorca), rođen i odrastao na Cetinju i sam se izjašnjavao kao Crnogorac cijeloga života. Prije toga drugi omraženi Srbin koji je "ognjem i mačem" pokorio crnogorske zemlje Duklju i Zetu i pripoio ih Raškoj kasnije Srbiji je Stefan Nemanja - također Crnogorac. Čovjek koji je pravio teorije o porijeklu naroda Jovan Cvijić koji ne negirao postojanje Crnogorskog naroda smatrajući da su dio srpskog korpusa je iz plemena Drobnjak, Crnogorac kao i Vuk Stefanović Karadžić omražen kod Hrvata i Bošnjaka jer je smatrao da svi koji govore štokavskim nariječjem pripadaju Srbima triju vjera. Načelnik srpske vojske u balkanskim ratovima i 1. svetskom ratu Živojin Mišić, takođe je Crnogorac, kao i Puniša Račić, čuveni ubojica Stjepana Radića. Kada su u pitanju novija vremena jugoslavenski komunist Milovan Đilas pripada tom korpusu. Za vrijeme srpske agresije na Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i uvlačenje Crne Gore u sukob na čelu Srbije bio je Slobodan Milošević-Crnogorac, šef tajne policije Srbije Jovica Stanišić-Crnogorac, predsjenik vlade Srbije Radoman Božović-Crnogorac, Predsjenik skupštine Srbije Slobodan Unković-Crnogorac, najozloglašeniji ratni zločinac Željko Ražnatović Arkan-Crnogorac, njegov najbliži saradnik Borislav Pelević-Crnogorac, vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić-Crnogorac uz predsjenika i premijera Crne Gore Momira Bulatovića i Mila Đukanovića i istaknute vojnike tadašnje JNA pa Vojske Jugoslavije koji se i danas izjašnjavaju Crnogorcima-Veselin Šljivančanin, Pavle Strugar i mnogi drugi. U Hrvatskoj postoji jak osjećaj neprijateljstva prema Srbima dok je prema Crnogorcima skoro neprimjetan bez obzira na pomenute Crnogorce odnosno Srbe koji okrivljuju za sva zla ovoga svijeta.

Antićirilični prosvjedi

U ovaj članak bi se lako mogao uklopiti dio o antićiriličnim prosvjedima koji su se zbivali u Hrvatskoj nakon proglašenja rezultata popisa stanovništva iz 2011. godine --Pera detlic (razgovor) 10:00, 5. rujna 2016. (CEST)

Zapravo nisu baš to bili ni prosvjedi protiv ćirilice. Ondje je stvar o tome što je iz vukovarskog kraja mnogo nestalih Hrvata, kao i Hrvata iz drugih krajeva koji su se borili protiv agresora na vukovarskom ratištu i nestali (nestali u vojnoj akciji, odvedeni kao zarobljenici u nepoznato...). Preveliki broj nestalih, predugo godina prošlo, a oni koji su krivi za to nisu se popravili, nego su ostali na istim antihrvatskim ideološkim pozicijama.
Drugdje po Hrvatskoj ima ćiriličnih ploča i nisu problem. A ako i "jesu", onda je zbog istog razloga. Ljudi ne trpe da netko traži svoja "prava", a ti isti koji traže "prava" sudjelovali su u agresiji (oružano ili nenaoružano) odnosno znaju gdje su nestali Hrvati i tko ih je odveo u smrt (ili ti koji znaju imaju dobar izvor, a šute!). I neki od političkih zastupnika imaju masla na glavi - tim "maslom" neka se bave institucije sustava, ali smijemo reći da imaju škakljiv redak u životopisu (koliko je taj redak loš, neka rješavaju institucije sustava).
Da se to pitanje riješilo, da su se sankcionirali pravi zločinci, da su počinitelji zlodjela platili svoju štetu, ne bi ništa od toga bilo.
Daklem, oti prosvjedi vid su pritiska. Nazvati ono srbofobijom bilo bi nepromišljeno i brzopleto. Kubura (razgovor) 12:35, 7. rujna 2016. (CEST)

Daj, nije valjda da ti vjeruješ da su ti prosvjedi bili upereni samo protiv ćirilice?! [1], [2]. A evo i ovo: [3], [4]. Ćirilica je bila samo izgovor kako bi se zaoštrila situacija pred izbore, a vjeruj mi u Vukovaru (pa ni u okolnim selima) Srbi iz straha nisu izlazili na ulice. Ja ne sporim da postoje nestali i da treba otkriti što se s njima zbilo, ali to sve je samo bio izgovor da bi se spriječilo ostvarivanje ustavnih prava srpske nacionalne manjine. --Pera detlic (razgovor) 13:15, 7. rujna 2016. (CEST)

Da se radi o mržnji prema Srbima, ne bi sve stalo na pločama, niti bi uopće prestalo. Za Vukovar se cilja da bude zona od posebnog pijeteta. Srbi nisu predmetom mržnje. Bijes koji se kod Hrvata osjeća jest zbog onih Srba (znači, ne svih!) koji nikad nisu prihvatili Hrvatsku kao državu i/ili rade protiv nje.

Ne zaboravimo, i Srbi su branili Hrvatsku! [5][6][7][8][9] (ne moraš temeljito čitati tekstove). Dalje si stvar na tim prosvjedima lako mogao prepoznati. Uz u prijašnjoj poruci opisane razloge prosvjeda, oni su prosvjedi imali i elemente hrvatskih međustranačkih obračunavanja. Kubura (razgovor) 07:18, 9. rujna 2016. (CEST)

Ne govorim o '90-im, već o 2013., pa na dalje. Prosvjednici su se nazivno borili protiv ćirilice, odnosno javne uporabe srpskog jezika, ali su se koncentrirali na verbalno (a nekad i fizičko) obračunavanje sa političkim neistomišljenicima i Srbima koji žive u Hrvatskoj. Kao posljedica toga bilo je učestalo pojavljivanje antisrpskih grafita, antisrpski povici na stadionima, uvrede, prijetnje i fizički sukobi, uništavanje spomenika... --Pera detlic (razgovor) 09:41, 9. rujna 2016. (CEST)

E, pa to ti i govorim, o tim prosvjedima iz te godine. I zbog ponašanja Srba (iz Hrvatske) koji nisu prihvatili Hrvatsku kao državu [10] i/ili rade protiv nje. Nažalost toga imaš i danas, otvoreno, medijski drsko. Retorika vlasti u Srbiji vrlo odmaže Srbima i budi stare strahove. SOA izvješćuje o porastu (pro)četničke djelatnosti i stavova, da među mladima buja četnički pokret. [11]

Za antisrpske povike na športskim natjecanjima (premda taj navijački folklor postoji diljem Europe uz isti arsenal riječi na nacionalnoj osnovi; postoji oksimoron - u pravilu se radi o povicima koji su upućeni protivničkoj momčadi, ali ne i pripadniku iste skupine koji igra za vlastitu momčad), uvrjede, prijetnje, fizičke napade možemo govoriti kao o srbofobnoj pojavi.

Uništavanje spomenika: pitanje je o kome se radi. Nacionalna pripadnost zamagljuje pravi motiv, premda ne sporim da kod takvih stvari postoje i takvi motivi. "Narodni heroj" koji je napravio Hirošimu kod Bjelovara sigurno ne bio imao sačuvan spomenik da ga je bio imao, ali rušenje ne bi bilo zato što je Srbin, nego zato što je napravio onaj teroristički čin. Kubura (razgovor) 10:07, 9. rujna 2016. (CEST)

Koliko ja znam Milanu Tepiću nije nikad postavljen niti jedan spomenik ni tijekom RSK, a kamo li u RH. Spomenici koji se konstantno uništavaju ili oskrnavljuju su oni koji su postavljeni u spomen na žrtve iz WW2 (Srbima, Židovima i Romima) i 1991. ili 1995. (Srbima). Također, konstantno se pokušavaju spriječiti obljetnice stradanja Srba (primjer: Ustanak u Srbu). --Pera detlic (razgovor) 13:40, 9. rujna 2016. (CEST)

Samo jedan mali komentar- jer i ja zivim izvan Hrvatske kao "etnicka manjina" i mozda na to malo drukcije gledam. Dakle bilo je jao tesko biti Nijemac u SSSRu, CSSRu i Poljskoj, Turcin u Armeniji ili Srbiji nakon osamostaljenja iz Osmanskog carstva itd... No -iz iskustva- i opcenito ako si -bilo gdje na svijetu- lojalan i normalan i volis drzavu u kojoj si- ostali iz vecinskog etickog naroda te jos vise cijene nego svoje vlastite. --Croq (razgovor) 14:59, 9. rujna 2016. (CEST)