Sinaksarion

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Sinaksarion iz XI. stoljeća

Sinaksarion ili Sineksarion (plural Sinaksaria, Sineksaria, grčki: Συναξάριον, od συνάγειν, sinagen, "zbornik", "zbirka" ili "kolekcija"), (usporedi etimologiju synaxis i sinagoge, latinski: Sinaksarium). Sinaksarium je ime koje je dano u Istočnoj pravoslavnoj, Orijentalnoj pravoslavnoj i Istočnoj katoličkoj Crkvi za kompilaciju hagiografija[1] koje otprilike odgovaraju Pasionalu rimske Crkve. Postoje dvije vrste sinaksariona:

  • Jednostavni sinaksarion: popis svetaca je raspoređen po redoslijedu njihovih obljetnica, npr. Morčelijev[2] kalendar i Bazilijev menologij[3],
  • Povijesni sinaksarion: uključuje biografske podatke, npr. Bazilijev menologij[3] kao i Sirmondov[4] sinaksarion. Podaci koji su navedeni u povijesnom sinaksarionu su sažetci onih u velikim menologijima[3] odnosno zbirkama života svetaca kroz dvanaest mjeseci u godini. Kako se pasusi iz Svetih spisa u bizantijskim brevijarima uglavnom odnose na živote svetaca, sinaksarion je postao zbirka kratkih životopisa svetaca i mučenika, ali i objašnjenih događaja, čuvenih prikazanja koja su imali sveci, pa čak i korisnih pripovijesti koje su sačuvane od zaborava.

Definicije[uredi | uredi kôd]

Točno značenje imena se vremenom mijenjalo. Njegova prva upotreba se odnosila na registre biblijskih i drugih pasusa koji se čitaju u crkvi. U tom smislu odgovara latinskom "Capitulare" - liturgijska knjiga i "Comos" - kompanjon. Tada je, da bi bi se prilagodio za javno čitanje, sinaksarion bio dopunjen cijelim tekstom perikopa[5]. Što se tiče Svete liturgije to je značilo da je sinaksarion suštinski zamjenjen knjigama "Evanđelja" i "Djelima Apostolskim". Bez promjene svoga naziva bio je ispunjen sa kompletnim tekstovima ovih odlomaka iz svetih spisa koji se čitaju u liturgiji. Pojedine registre takvih pasusa obično se zove Menologij, (Menologion heortastikon grčki:Μηνολόγιο εορταστικός kasnogrčki: μηνολόγιον, prema grč. μήν: mjesec (dana): mjesecoslov i εορταστικός: svečan; liturgijska knjiga Istočne crkve) - je ustvari knjiga koja je jedva potrebna, jer Typikon[6]( grčki: Τυπικόν od tύπος: model, statut - ustvari crkvena liturgijska knjiga) pruža iste, kao i druge potrebne informacije. Neki kalendari koji su postojali u srednjem vijeku nazivani su i Sinaksaria. Njemački naučnik i ekspert za bizantijsku i grčku literaturu Karl Krumbaher[7] opisuje one sinaksarije koje su sastavili Kristofer od Mitilene[8] (XI. st.) i Theodore Prodromus[9] (XII. st.).

Povijesni primjerci[uredi | uredi kôd]

Najstariji povijesni sinaksarion očito seže u deseto stoljeće. U rukopisima je sačuvan veliki broj srednjovjekovnih sinaksariona. Oni su izuzeto važni za bizantsku heortologiju[10] i crkvenu povijest. Kratki životopisi koje čine odlomci iz svetih spisa su sastavljeni ili prikupljeni od raznih pisaca, od kojih je najvažniji Simeon Metafrast[11]. Međutim ta izvješća su imala promjenjivu povijesnu vrijednost. Car Bazilije II. (976.-1025.) zapovijedio je revidirati sinaksarion, što daje poseban značaj današnjem službenom izdanju. Sinaksarion se danas ne koristi kao zasebna knjiga; on je ugrađen u Menaion[12]. Pomen svetaca ili blagdana se čita u Ortrosu[13] nakon šeste ode kanona. Sinaksarion, s toga, u suvremenoj upotrebi znači, ne cijelu zbirku, već svaki odvojeni odlomak iz svetih spisa u Menaia i drugim knjigama. Primjer takvog sinaksariona (npr. za sv. Martina I., 13. travnja) naći će se u radovima jezikoslovca i kanonista Nikolasa Nilesa[14].
Publikacija na arapskom jeziku sinaksariona (arapski: السنكسار) Koptske pravoslavne Crkve započeo je istodobno J. Forget u Corp. Scriptu. Orijent. i R. Basset u Patroliji Orientalis[15]; izvornik je pisan na koptskom jeziku prije usvajanja arapskog kao službenog jezika Egipta. a da je etiopski sinaksarion počeo Ignacio Guidi[16] u Patrologija orientalis. Armenski sinaksarion, nazvan Sinaksarion od Ter Izraela, objavljen je u Carigradu 1834. godine, pa ponovno u Patrologiji Orientalis. Među ostalim treba spomenuti i razne gruzijske sinaksarione.

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Hagiografija [Hagiografija]. britannica.com (engleski). Pristupljeno 22. veljače 2018.
  2. Stefano Antonio Morcelli [Stefano Antonio Morcelli]. newadvent.org (engleski). Pristupljeno 22. veljače 2018.
  3. 3,0 3,1 3,2 Menologium [Menologium]. wordnik.com (engleski). Pristupljeno 22. veljače 2018.
  4. Jacques Sirmond [Jacques Sirmond]. newadvent.org (engleski). Pristupljeno 22. veljače 2018.
  5. Perikop [Perikop]. expositorythoughts.wordpress.com (engleski). Pristupljeno 22. veljače 2018.
  6. Typikon [Typikon]. mci.archpitt.org (engleski). Pristupljeno 22. veljače 2018.
  7. Karl Krumbaher [Karl Krumbaher]. britannica.com (engleski). Pristupljeno 22. veljače 2018.
  8. Kristofer od Mitilene [Kristofer od Mitilene]. oxfordreference.com (engleski). Pristupljeno 22. veljače 2018.
  9. Teodor Prodrom [Teodor Prodrom]. oxfordreference.com (engleski). Pristupljeno 22. veljače 2018.
  10. Heortologija [Heortologija]. newadvent.org (engleski). Pristupljeno 22. veljače 2018.
  11. Simeon Metafrast [Simeon Metafrast]. newadvent.org (engleski). Pristupljeno 22. veljače 2018.
  12. Menaion [Menaion]. newadvent.org (engleski). Pristupljeno 22. veljače 2018.
  13. Ortros [Ortros]. dictionary.com (engleski). Pristupljeno 22. veljače 2018.
  14. Nikolas Niles Provjerite vrijednost parametra |url= (pomoć) [Nikolas Niles]. encyclopedia.com (engleski). Pristupljeno 22. veljače 2018.
  15. Patrologia Orientalis [Patrologia Orientalis]. lib.umich.edu (engleski). Pristupljeno 22. veljače 2018.
  16. Ignacio Guidi [Ignacio Guidi]. iranicaonline.org (engleski). Pristupljeno 22. veljače 2018.