Slavko Matković

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Slavko Matković (Subotica, 15. svibnja 1948. – Subotica, 2. studenoga 1994.), bio je bački književnik iz Vojvodine. Bio je zaposlenik subotičke Gradske knjižnice, gdje je skrbio za «Zavičajni odjel». Umjetnički je djelovao u Subotici i Novom Sadu. Bio je članom Udruženja književnika Vojvodine.

Životopis[uredi | uredi kôd]

Slavko Matković rodio se je u Subotici 1948. godine. U Subotici je završio osnovnu, srednju i višu školu.

Pisao je pjesme, prozu, a bavio se i slikarstvom (rabio je kolaž), i općenito, raspon umjetničkog stvarateljstva i zahvata mu je bio vrlo širok. U svojim pjesmama ima suvremeni, moderni pjesnički izraz i oblik[1] (vizualna, konkretna i tipografska poezija[2]).

Pokraj rečenog, bavio se i autorskim filmom, performanceom, konceptualnom umjetnošću, intervencijama u prostoru i na njegovom tijelu, "arte poveera", mail artom, stripom (u časopisu "Uj Symposium" je objavljivao signalističke stripove 1971. – 1972.) itd. Multimedijalna umjetnost mu nije bila nepoznanica.

Bavio se i teorijom umjetnosti. Zbog tog svog širokog umjetničkog raspona, "najizrazitiji je predstavnik strategije umjetničkog nomadizma"[2]) u srbijanskoj umjetnosti u 20. stoljeću, a jednim je od značajnih predstavnika eksperimenta u jugoslavenskoj umjetnosti 1970-ih godina.

U svom likovnom stvarateljstvu, ostavio je trag i kao utemeljitelj avangardne umjetničke skupine "Bosch+Bosch" 27. kolovoza 1969. godine (članovi su bili, uz Matkovića, i Balint Szombathy, Laszlo Szalma i Laszlo Kerkeš).[3]

1972. godine je pokrenuo časopis Kontaktor 972, čijim je bio i urednikom. Dvije godine poslije, zajedno s Balintom Szombathyjem je pokrenuo Wow, međunarodnu reviju za umjetnost.

Zajedno s Petrom Vukovim, zaslužan je za spašavanje od zaborava subotičkog dijela životopisa poznate filmske scenaristice i novinarke Ilone Fülöp. Matković i Vukov su istraživali život i rad ove subotičke umjetnice, a biobibliografske podatke je Matković otkrio godinu dana prije svoje smrti, i to temeljem Iloninog pisma Josi Šokčiću iz 1953. godine).[4]

Djela[uredi | uredi kôd]

Autor je većeg broja knjiga i grafičkih svezaka.

  • 5112/a, vizualna poezija (u suradnji s Laszlom Szalmom), 1971.
  • Knjiga, vizualna poezija, 1979.
  • Selotejp tekstovi, vizualna poezija, 1987.
  • Cvetovi saznanja, pjesme, 1973.
  • Mi smo mali šašavi potrošači, pjesme, 1976.
  • Antigraf, pjesme, 1983.
  • Fotobiografija, pjesme, 1985.

Ušao je i u međunarodnu antologiju poezije "West-East", antologiju Milana Živanovića "Sto godina sto pesnika - Vojvodina 20. vek",

Matkoviću je posvećena monografija Nebojše Milenkovića "Ich bin Künstler".

Neka djela su mu prevedena i na mađarski jezik, a preveo ih je bački hrvatski književnik Matija Molcer.

Nagrade[uredi | uredi kôd]

Literatura[uredi | uredi kôd]

  • Milovan Miković, In memoriam, Slavko Matković (14. V 1948. – 2. XI 1994.), Rukovet, 6-7, 1994., 19.
  • Milovan Miković, Smrt Grge Bajića, Rukovet, 10-11-12, 1998., 13-18.
  • Milovan Miković, Smrt Grge Bajića, u: «Život i smrt u gradu», Subotica, 1999., 191. – 201.

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Klasje naših ravni Lazar Razora: Suvremena književnost Hrvata u Vojvodini - gledana iz još jednog počela, br.1-2/2002.
  2. a b (srp.) Muzej suvremene likovne umjetnostiInačica izvorne stranice arhivirana 22. travnja 2008. Retrospektivna izložba
  3. Vjesnik[neaktivna poveznica] Izazovi avangarde u regiji, 10. ožujka 2005.
  4. SubotičkeInačica izvorne stranice arhivirana 23. svibnja 2008. Subotičanke koje su zadužile ovaj grad, 7. ožujka 2008.
  • Culturenet.hr Varšava: 'Eksperiment u jugoslavenskoj umjetnosti 60-ih i 70-ih godina'

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]


Flag of Croatia.svg Flag of Vojvodina.svg Nuvola apps package wordprocessing.png Nedovršeni članak Slavko Matković koji govori o hrvatskom književniku iz Vojvodine treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.