Prijeđi na sadržaj

Lazar Merković

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Lazar Razora)
Lazar Merković
Puno imeLazar Merković
RođenjeSubotica, 14. lipnja 1926.
Smrt30. listopada 2016.
NacionalnostHrvat
Period pisanja1957. - 2016.
Književne vrsteromani, pjesme, kronike
Nagrade
  • Red Danice Hrvatske, Počasni građanin Subotice, Kolajna Malog križa Republike Mađarske, Pro urbe, Dani Balinta Vujkova, Nagrada Ferenc Bodrogvári, Priznanje „Dr. Josip Andrić“
Portal o životopisima

Lazar Merković (Subotica, 14. lipnja 1926.30. listopada 2016.)[1] je hrvatski književnik iz Bačke u autonomnoj pokrajini Vojvodini u Republici Srbiji. Pored toga što je poznat kao književnik, poznat je i kao prevoditelj, publicist, leksikograf, književni kritičar, novinar[2] te utemeljitelj i višegodišnji glavni i odgovorni urednik Radija Subotice i književnog časopisa "Rukovet".

Bio je šnajderski kalfa u Drugome svjetskom ratu. Zbog uvijek duže lijeve strane zaradio kompletnu odjeću u Koncentracijskom logoru Dachau.[1]

Pisao je pjesme i prozne zapise.

Pripadao je suvremenoj književnosti Hrvata u Vojvodini. Piše za Klasje naših ravni.[3]

Prevodio je s mađarskog (djela Géze Chátha itd.)

Novinarski rad

[uredi | uredi kôd]

Bio je novinar Radio Jugoslavije.[1] Bio je prvi glavni urednik Radio-Subotice za program na «"srpsko-hrvatskom» jeziku i jednim od prvih osnivača Radio-Subotice. Autor je projekta uredništva i savjetnik Hrvatskog uredništva Radio-Subotice 1998. godine. Surađivao sa Subotičkim novinama i Žigom.[1]

Bio je predsjednik uređivačkog odbora Klasja naših ravni, časopisa Matice hrvatske iz Subotice.

Književni rad

[uredi | uredi kôd]

U književnom radu, poznat je kao pjesnik (tri zbirke pjesama) i romanopisac (dva romana), pet zbirka priča, dvije monografije[2] te eseja. Pripada subotičkom književnom krugu[4] pisaca na hrvatskom jeziku. Njegov roman Put dug pet života je prvi roman iz redova mlađih pisaca Subotičkog književnog kruga.[4]

Prvi njegov književni rad je bio 1943. godine. Bio je to prijevod na mađarski. Objavio ga je - u policijskoj postaji u Subotici.[2]

Novinarem je postao nakon Drugog svjetskog rata. Tome je pripomogla činjenica što mu je trebala jedna njegova pjesma biti objavljena u Beogradu. Kad je to doznao hrvatski kulturni djelatnik iz Bačke Balint Vujkov, Merkovića je stavio za stol i rekao mu "Ti si sada novinar Hrvatske riječi."[2] 6. travnja 1946. je objavio svoj prvi članak za taj list, za kojeg je pisao sve do kasne životne dobi.[2]

Bilježio je kroniku Subotice od zapisa prvih franjevaca pa do sindikalnih proglasa.[1] Autor je bibliografskih svezaka i Kronologije – Dogodilo se na današnji dan na INFO kanalu Kabelske televizije (koji je išao od od 1. siječnja 1996.) te na Radio Subotici od 1998. godine.

Utemeljio je nakladničke edicije Osvit i Zenit.[2][1]

U svojim pjesmama ima suvremeni, moderni pjesnički izraz i oblik.[4] Svojim djelima je ušao u antologiju hrvatskog pjesništva druge polovice 20. stoljeća sastavljača prof.dr. Stijepa Mijovića Kočana, "Skupljena baština".
Također, njegova djela su mu izborila mjesto u antologijama proze i poezije bunjevačkih Hrvata iz 1971., sastavljača Geze Kikića, u izdanju Matice hrvatske.

U navedene opuse mu nije ušao roman U ime pravde kojeg je napisao 1957., ali ga je objavio tek 2008. Rečeni roman s obzirom na njegov sadržaj (mladić koji iz ideala pristupa uoči drugog svjetskog rata komunističkom pokretu, a poslije mu se iluzije razbijaju) i vrijeme kad je bio dovršen pripada vrsti djela koje su bila vrlo provokativna za ondašnje jugoslavenske vlasti. U prevoditeljskom radu, preveo je s mađarskog mnoštvo knjiga, njih šezdesetak te preko 1200 raznoraznih radova: pjesama, pripovjedaka, eseja, rasprava i 40 kazališnih komada.

Nagrade

[uredi | uredi kôd]

Nije bio miljenik ni nacistima ni komunistima ("ni nacoši ni komeništi"), stekao je zaslužena društvena priznanja.[1] Dobio je brojne domaće i inozemne nagrade.[2]

  • 2009.: Red Danice hrvatske za osobite zasluge u očuvanju kulture hrvatskog naroda u Republici Srbiji[5]
  • Nositelj je zvanja «Počasnog građanina Subotice»[1]
  • kolajna Malog križa Republike Mađarske[1] za dugogodišnje prevoditeljstvo i istaknutu ulogu u posredovanju između vojvođanske i mađarske književnosti iz matične zemlje
  • Dobitnik je i više uglednih književnih nagrada.
  • nagrada Pro urbe[1] 1996.
  • Dani Balinta Vujkova, 2008., nagrada za životno djelo na području književnosti[6]
  • predložen je 2010. godine za dobivanje priznanja za vrhunski doprinos nacionalnoj kulturi (povjerenstov nije prihvatilo prijedlog)
  • nagrada Dr Ferenc Bodrogvári[1]
  • Priznanje „Dr. Josip Andrić“ 2013.[7]

"Gradeći sve vrijeme duhovne institucije rodnog mu grada, Lazar Merković istodobno je i sam prerastao u instituciju, svrstavajući se u red s Kosztolányijem, Csáthom, Raičkovićem, Vujkovim ili Poljakovićem s kojima je, posredno ili neposredno, sve vrijeme bio u duhovnoj vezi." (maglocistac.rs)[1]

Djela

[uredi | uredi kôd]
  • Put dug pet života, (roman), Subotica 1963.
  • Između dva pola, (pjesme) Subotica 1957.
  • Osame, (pjesme), Subotica 1988.
  • U ime pravde, (roman) - 2007.

Svojim djelima je ušao u antologiju poezije nacionalnih manjina u Srbiji Trajnik (prireditelja Riste Vasilevskog).[8]

Neka djela su mu prevedena i na mađarski jezik, a preveo ih je bački hrvatski književnik Matija Molcer.

Radovi o L. Merkoviću

[uredi | uredi kôd]
  • Milovan Miković, Lazar Merković između životne i književne istine Klasje naših ravni, 11-12, 2006., 3-19.
  • Sanja Vulić Vranković, «Osame» Lazara Merkovića, 2006.
  • Milovan Miković Roman o majci i dvama likovima njezina sina u: «U ime pravde», 2007., 235-240.
  • Milovan Miković, «Subotički hrvatski književni krug» u ozračju uredničkog i pjesničkog stvaralaštva Lazara Merkovića, Klasje naših ravni, 5. – 6., 2011., 22. – 36.
  • Jasminka Dulić, Lazar Merković u dosluhu sa kontinuitetom, Klasje naših ravni, 5. – 6., 2011., 37. – 38.
  • Stevan Mačković, O značaju Kronologije Lazara Merkovića, Klasje naših ravni, 5. – 6., 2011., 39. – 40.
  • Dragan Rokvić, Lazar Merković kao kroničar grada, Klasje naših ravni, 5. – 6., 2011., 41. – 42.

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  • Geza Kikić, Antologija proze bunjevačkih Hrvata, Matica Hrvatska, Zagreb, 1971.

[9]

  • Geza Kikić, Antologija poezije bunjevačkih Hrvata, Matica Hrvatska, Zagreb, 1971.[10]
  • Milovan Miković, Roman u književnosti Hrvata u Vojvodini, Književna revija Osijek, 3. – 4., 2008, 3. – 474.
  1. a b c d e f g h i j k l (srp.) MagločistačArhivirana inačica izvorne stranice od 1. prosinca 2017. (Wayback Machine) Magločistač: IN MEMORIAM: LAZAR MERKOVIĆ (1926. – 2016.), 30. listopada 2016. (pristupljeno 18. studenoga 2017.)
  2. a b c d e f g Radio Subotica[neaktivna poveznica] Siniša Jurić: Lazar Merković: Književnik stjecajem okolnosti, 14. lipnja 2011., preuzeto 20. lipnja 2011.
  3. Klasje naših ravni Lazar Razora: Suvremena književnost Hrvata u Vojvodini - gledana iz još jednog počela, br.1-2/2002.
  4. a b c Klasje naših ravni Lazar Razora: Suvremena književnost Hrvata u Vojvodini - gledana iz još jednog počela, preuzeto 20. lipnja 2011.
  5. Narodne novine 121/2009. Odluka o odlikovanju Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u očuvanju kulture hrvatskog naroda u Republici Srbiji (pristupljeno 8. svibnja 2017.)
  6. Radio-SuboticaArhivirana inačica izvorne stranice od 18. listopada 2008. (Wayback Machine) Sedmi «Dani Balinta Vujkova»
  7. Hrvatska zajednica proslavila svoj praznik i dodijelila priznanja zaslužnim Hrvatima, Glas ravnice 170 (2013), piše Katarina Čeliković
  8. Zavod za kulturu vojvođanskih HrvataArhivirana inačica izvorne stranice od 14. srpnja 2014. (Wayback Machine) I hrvatski pjesnici iz Vojvodine u antologiji poezije nacionalnih manjina u Srbiji
  9. Antologija proze bunjevačkih Hrvata. Inačica izvorne stranice arhivirana 15. travnja 2008. Pristupljeno 4. prosinca 2007. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  10. Antologija poezije bunjevačkih Hrvata. Inačica izvorne stranice arhivirana 17. travnja 2008. Pristupljeno 11. listopada 2020. journal zahtijeva |journal= (pomoć)

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]