Prijeđi na sadržaj

Slavko Štancer

Izvor: Wikipedija
Slavko Štancer
Opći životopisni podatci
Datum rođenja 1872.
Datum smrti 1945.
Mjesto smrti Zagreb, Hrvatska
Nacionalnost Hrvat
Titule vitez
Opis vojnoga službovanja
Godine u službi 1914.1918.
1941.1945.
Čin pukovnik
general
Ratovi Prvi svjetski rat
Drugi svjetski rat
Vojska Austro-Ugarska vojska
Hrvatsko domobranstvo
Odlikovanja Red krune kralja Zvonimira

Slavko Štancer (1872. – 1945.), hrvatski vojnik, časnik u vojskama Austro-Ugarske Monarhije i Nezavisne Države Hrvatske.

Životopis

[uredi | uredi kôd]

Prvog dana uspostave Nezavisne Države Hrvatske, 10. travnja 1941. bivši visoki časnik austro-ugarske vojske Slavko Kvaternik, zajedno s pješačkim pukovnikom austro-ugarske vojske Slavkom Štancerom, ratnim vojnim invalidom bez desne ruke, započeo je ustrojavanje hrvatskih oružanih snaga. Štancer je postavljen za zapovjednika vojske i mornarice, proglašen je generalom pješačkim 12. travnja 1941. Nositelj je prava naslova "Vitez".

U Narodnim novinama 18. travnja 1941. godine objavljeno je riješenje o ustrojstvu vojske i mornarice Hrvatskog domobranstva, navodi se da će poslove oko ustrojstva nove vojske obavljati privremeno predsjedništvo čiji su članovi bili: general Slavko Štancer (kopnene snage), admiral Đuro Jakčin (ratna mornarica), pukovnik Vladimir Kren (zrakoplovstvo), Josip Marković (željeznice i promet), Zvonimir Pavešić (cestovni promet), Hinko Krenčić (pošta) i Petar Petković (javni red i sigurnost).

Uhićen je u Austriji 1945., i suđen u Zagrebu. Komunistička jugoslavenska vlast ga je osudila na smaknuće. Štancer je tražio milost od Josipa Broza Tita, u nadi da će nastaviti vojnu karijeru, s obzirom na to da je bio obučeni časnik. Tito je pomilovanje odbio, no Štancer je ipak izbjegao kaznu. Preminuo je prirodnom smrću noć prije smaknuća.

Izvori

[uredi | uredi kôd]