Slinavka i šap

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Klasifikacija i vanjske poveznice
MKB-10 B08.8
MeSH D005536, D005536 (engl.)
Puknuti mjehur na ustima oboljelog goveda

Slinavka i šap (lat. Aphthae epizooticae) bolest je koja je tijekom povijesti utvrđena zapravo u svim zemljama gdje se uzgaja stoka. Jedina iznimka je Novi Zeland. Iz endemskih žarišta, svaki do sedam tipova virusa koji uzrokuju SiŠ neprekidno prijeti da izazove epizootiju u drugim područjima.

Slinavka i šap (SiŠ) veoma je kontagiozna (zarazna) bolest, koja se vrlo lako i brzo širi na velike udaljenosti, a teško ju je zaustaviti. To je primarno bolest papkara, a od njih na prvom mjestu goveda. Ovce, koze i osobito svinje obolijevaju rjeđe, a bolest kod njih obično ima i blaži tijek. Iznimno mogu oboljeti i životinje koje ne ubrajamo u papkare, pa i čovjek. No, međutim, oni vrlo često prenose virus i šire zarazu, pogotovo u današnje vrijeme razvijenog i brzog transporta. Mortalitet iznosi preko 90%.[1]

Znakovi i simptomi[uredi VE | uredi]

Kod svinja su kliničke promjene primarno izražene na papcima, ali mogu biti zahvaćene i sluznice usta i rilo.

Bolest se manifestira visokom temperaturom te pojavom mjehura (afta) po sluznicama usne šupljine, vimenu, vulvi, međupupčanom prostoru, krunskom rubu (iznad papka) i oštećenjima sluznice probavnog trakta. Zbog pojave mjehura po ustima, životinja obilno slini, pa otuda i naziv tog oboljenja. Nakon jednog do tri dana mjehuri pucaju i na njihovu mjestu zaostaju rane koje se lako mogu inficirati. Štete koje nastaju ogromne su, ne samo zbog uginuća životinja (učestalije kod mladih životinja), već upravo zbog sekundarnih infekcija koje produže vrijeme oporavka životinja, smanjenja mliječnosti i upala vimena, pobačaja i sterilnosti krava.

Izvori infekcije[uredi VE | uredi]

Najvažniji je izvor infekcije bolesna životinja. Pucanjem mjehura oslobađaju se goleme količine virusa. Teoretski, jedna jedina oboljela krava dovoljna je za infekciju više milijardi novih životinja. Virus se prenosi izravnim kontaktom među životinjama (u staji, na pašnjaku, pri transportu), a zbog velike kontagioznosti vrlo se lako može proširiti i neizravno, živim ili neživim prenositeljima. Od živih prenositelja bolesti, najvažniji je čovjek koji u kratko vrijeme može prenijeti virus tisućama kilometara daleko. On prenosi virus pasivno, na cipelama, odjeći, rukama, pa i u kosi. Osim čovjeka, živi vektori su životinje koje spontano ne obolijevaju od SiŠ-a, kao npr. mačke i psi lutalice, perad, miševi i štakori. Čini se da kukci ni krpelji nemaju veću važnost u širenju SiŠ-a. Zaraza se još može širiti mlijekom i mesom te njihovim proizvodima, klaoničkim otpacima te vodom i prašinom, posuđem, stočnom hranom i prometnim sredstvima.

Virus može prilično dugo vremena preživjeti izvan živog organizma i na taj način olakšati širenje zaraze. Npr. na vlažnom tlu može preživjeti i ostati zarazan i do 20 tjedana, a na temperaturi od -20°C održi se aktivnim godinama. Kuhanje ga, međutim, uništava te već na temperaturi od 55°C propada za 20 minuta.

Prolazak osoba kroz dezinfekcijsku barijeru
Dezinfekcija područja i spaljivanje tijela ubijenih životinja.

Da bi se spriječilo širenje infekcije sa zaraženih životinja na nezaražene, nastoji se sve bolesne životinje što brže neškodljivo ukloniti, a također i životinje koje su s njima bile u kontaktu ili u blizini. Tijela ubijenih životinja spaljuju se da bi se uništio virus, a provodi se i dezinfekcija okolnog terena. Sprječava se svaki promet stokom, mesom i drugim namirnicama kojima se zaraza može prenositi. Sprječavanje širenja zaraze smisao je i dez-barijera na izlazima iz zračnih i pomorskih luka i na graničnim prijelazima.

Stoga je važno za sve koji se nađu u situaciji da čekaju na graničnom prijelazu, da moraju proći kroz dez-barijeru ili se odreći kupovine nekog proizvoda (poglavito mliječnog ili mesnog) u inozemstvu, da imaju strpljenja i razumijevanja za te mjere. Pridržavanje tih mjera, uz one koje obavlja veterinarska služba, sprječava širenje bolesti iz područja gdje se bolest pojavila.

U Hrvatskoj opće mjere suzbijanja i iskorjenjivanja slinavke i šapa određuje Pravilnik o mjerama za suzbijanje i iskorjenjivanje slinavke i šapa (N.N. 49. 2001.).[2]

Izvori[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Commons-logo.svgU Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Slinavka i šap