Starovjerje

Izvor: Wikipedija
Prikaz božanskog boja, Žrnovica, Hrvatska

Slavensko starovjerje (najčešće poznato pod pojmom slavensko poganstvo) je najstariji oblik duhovnosti u slavenskih naroda, zasnovan na kultovima štovanja prirodnih sila, ponekad antropomorfiziranih u likovima patronskih božanstava, kao i na kultovima predaka.

Na prvoj razini pojam starovjerje označava ta izvorna vjerovanja, duhovnost i vjersku kulturu u slavenskih naroda. Na drugoj razini ono bi, prateći analogiju, bilo vrstom hipotetskog religijskog pravca u modernom vremenu u kojem su sve češće pojave vraćanja starijim oblicima duhovnosti. Dakle ili hipotetski izvorne slavenske religije in continuo ili pak pokušaj rekonstrukcije izvornih nekršćanskih tradicija slavenske vjere te pokušaj nastavka življenja te iste vjere u što bližem i autentičnijem obliku onome izvornome u slavenskih naroda prije preuzimanja kršćanstva i/ili drugih vjerovanja i religija.[1]

Problematika pojma[uredi | uredi kôd]

Neke rodnovjerne skupine, poput primjerice slovenskih samo rodnovjerje nazivaju starovjerjem, a sebe starovjercima, no prema njihovim značajkama, komunikaciji s ostalim skupinama u Europi i drugim osobinama, tu je riječ o rodnovjerju, a ne o starovjerju. Također, treba spomenuti i da se, poglavito u Srbiji, starovjernima ponekad nazivaju pravoslavni kršćani starog obreda, staroobrednici. Ista stvar, samo obrnuta, slučaj je primjerice u Ukrajini, gdje neke rodnovjerne skupine pod pravoslavljem smatraju starovjerje, odnosno rodnovjerje. Kako postoji poprilično različit skup rodnovjernih skupina, a terminologija nije u potpunosti usklađena, tako često dolazi do različitih terminoloških značenjskih preklapanja.[1]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. a b Vukelić, Deniver: "Slavensko rodnovjerje u regionalnom kontekstu južnoslavenskih naroda u prva dva desetljeća 21. stoljeća", 2012.