Stjepan Filipović
 Ovo je glavno značenje pojma Stjepan Filipović. Za druga značenja, pogledajte članak o hrvatskom književniku iz Bačke Branku Jegiću kojemu je pseudonim bio Stjepan Filipović.. |
| Stjepan Filipović | |
 Stjepan Filipović nekoliko trenutaka prije smrti. |
|
| Pseudonim(i) | Stevo |
|---|---|
| Rođenje | 27. siječnja 1916. |
| Smrt | 22. svibnja 1942. |
| Nacionalnost | Hrvat |
| Portal: Životopis | |
Stjepan Filipović (Opuzen, 27. siječnja 1916. - Valjevo, 22. svibnja 1942.), bio je komunist i tijekom Drugoga svjetskog rata pripadnik srbijanskih partizanskih odreda. Proglašen je za Narodnoga heroja Jugoslavije.
Sadržaj
Životopis[uredi VE | uredi]
Stjepan Filipović rođen je u Opuzenu, 1916. godine, u tadašnjoj Austro-Ugarskoj, današnjoj Hrvatskoj, kao treće od petero djece Antona i Ivke Filipović.[1] Prije Drugoga svjetskog rata obitelj Filipović se dosta selila te je živio u Županji, Mostaru i u Kragujevcu. U Kragujevcu je izučio bravarski zanat i svladao osnove električarskog, stolarskog i knjigovezačkog zanata.[1] 1937. godine priključio se radničkom pokretu i prvi put uhićen je i osuđen na godinu dana zatvora. 1940. godine pridružio se Komunističkoj partiji Jugoslavije.
Filipović se nalazio u Valjevu 1941. godine kada je počeo rat u Jugoslaviji. Početkom srpnja 1941. godine priključio se u Kolubarsku četu Valjevskoga partizanskog odreda gdje je postao desetar te vodnik i zamjenik komandira čete a krajem rujna 1941. godine prešao je u Mačvanski partizanski odred gdje je vršio dužnost komesara odreda a nakon toga Filipović je imenovan za komandanta Tamnavsko-kolubarskoga bataljona Valjevskoga NOP odreda.[1] 24. prosinca 1941. godine zarobili su ga tzv. legalizirani četnici koji su pripadali formacijama četnika Koste Pećanca.[1]
U četničkome zatvoru u Loznici bio je mučen pa je potom sproveden u Šabac gdje je zatvoren s ostalim zarobljenim partizanima te su potom bili prebačeni u logor u šabačkom naselju Senjak koji je bio pod kontrolom Nijemaca i Ljotićevaca a potom je Filipović predan njemačkom Gestapu i premješten je u Beograd.[1] Poslije neuspjelog ispitivanja početkom svibnja 1942. godine Filipović je premješten u Valjevo.[1] Presudom njemačkoga vojnog suda Filipović je osuđen na smrt vješanjem. Obješen je u Valjevu 22. svibnja 1942. godine. Neposredno prije pogubljenja, pred masom koja je dovedena gledati javno vješanje, glasno je antifašističkim parolama izrazio podršku KPJ i Crvenoj armiji. Obješen je 15 minuta ranije nego što je bilo predviđeno. Njegovo tijelo je na mjestu vješanja ostavljeno još nekoliko dana, a potom je odnešeno u nepoznatom pravcu i do danas se ne zna gdje je pokopan.[2]
Braća[uredi VE | uredi]
Brat Stjepana Filipovića, Šimun, strijeljan je u Kragujevcu 20. listopada 1941. godine za vrijeme njemačke odmazde nad stanovništvom toga grada.[1] Prema svjedočenju Stjepanove i Šimunove sestre Jelice, Šimun je kao Hrvat vjerojatno mogao izbjeći smrt međutim odbio je naglasiti svoje etničko podrijetlo podijelivši sudbinu svojih sugrađana.[1] Drugi Stjepanov brat, Nikola, bio je borac Kragujevačkoga partizanskog odreda od 1941. godine a poginuo u svibnju 1943. godine na Zelengori kao borac Prve proleterske brigade.[1]
Spomen[uredi VE | uredi]
- Stjepan Filipović proglašen je Narodnim herojem Jugoslavije 1949. godine.
- U Valjevu podignut mu je spomenik 1961. godine (rad Vojina Bakića).
- U rodnome Opuzenu podignut mu je spomenik 1978. godine (rad Mire Vuce i Stjepana Gračana).
- Četiri osnovne škole u SFRJ nosile su naziv po Stjepanu Filipoviću: u Opuzenu, Divcima (Valjevo), Velikim Crljenima (Lazarevac) i u Beogradu a danas je samo osnovna škola u Divcima ostala nositi naziv po njemu.[1]
- Od 2011. godine dodjeljuje se, za glavnu nagradu, na Opuzenskom filmskom festvalu kipić "Stjepan Filipović" (rad kipara Davora Popovića)[3].
[uredi VE | uredi]
- Njegov spomenik u Valjevu bio je više puta oskrnavljen a poprsje koje je postavljeno u centru grada srušeno je u veljači 1991. godine. Obnovljeno je, a ponovno je porušeno 2004. godine.[1] Poprsje je potom nekoliko godina stajalo u prostorijama lokalnoga komunalnog poduzeća a nakon ponovnoga obnavljanja 13. kolovoza 2009. godine, od pripadnika lokalnoga pristalice neonacističke organizacije Nacionalni stroj, na njemu je nacrtan kukasti križ.[1]
- U noći s 17. na 18. srpnja 1991. godine njegov spomenik u Opuzenu je miniran.[1] Počinitelji tog vandalizma nisu do danas pronađeni a spomenik još nije obnovljen. 2010. godine uklonjeno je postolje spomenika pri izgradnji poslovno-poduzetničke zone na ulazu u grad Opuzen.[4] Obnova spomeničkoga kompleksa Stjepanu Filipoviću ušla je među sedam prioritetnih na državnoj razini i novac je osiguralo Ministarstvo kulture Republike Hrvatske,[4] a planira se postavljanje spomenika u parku koji se nalazi u samom središtu grada[5].
Izvori[uredi VE | uredi]
- ↑ 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 1,11 1,12 (srp.) Milan Radanović, Stjepan Filipović: heroj radničke i antifašističke borbe: 70 godina od smrti, pristupljeno 11. siječnja 2012.
- ↑ (srp.) B. Novović, Sudbina heroja koji je zadivio ceo svet. Budacima na legendu, Politika, 7. listopada 2006., pristupljeno 11. siječnja 2013.
- ↑ Stanislav Soldo, "Volim te jako" najbolji film opuzenskog festivala, Slobodna Dalmacija, 29. kolovoza, 2011., pristupljeno 21. siječnja 2013.
- ↑ 4,0 4,1 Stanislav Soldo, Pao partizan antifašisti će tužiti opuzensku vlast, Slobodna Dalmacija, 24. rujna 2010., pristupljeno 11. siječnja 2013.
- ↑ Ahmet Kalajdžić, Srušeni heroj Stjepan Filipović vraća se u centar Opuzena, Slobodna Dalmacija, 6. studenoga 2010., pristupljeno 11. siječnja 2013.
