Sunca nezavisnosti

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Sunca nezavisnosti (Les Soleils des indépendances) prvi je roman Ahmadoua Kouroume objavljen je 1968. godine te pripovijeda o životu mandinškog princa Fame Doumbouya koji je pozvan da naslijedi svojeg rođaka Lacinu na čelu zemlje Horodougou. Nezavisnost svoje zemlje donijela je Fami samo nesreću i neimaštinu. Junak se bez uspjeha trudi poništiti proročanstvo koje predviđa propast njegove dinastije. Roman opisuje godine kada Afrika svjesno odlučuje preuzeti svoju sudbinu u vlastite ruke. Ostvarena nezavisnost donijela je mnogo sreće, ali je bila popraćena i razočaranjima. [1]

Povijesni i književni kontekst[uredi VE | uredi]

Tjedni provedeni u zatvoru potaknuli su Kouroumu da svoja iskustva i razmišljanja zabilježi u literarnom obliku, pa tako nastaje njegov prvi književni uspjeh Sunca nezavisnosti koji prenosi sveopće razočaranje naroda s vlašću u državi. Nažalost, Kourouma je izdavača pronašao tek u Kanadi zbog odvažnog korištenja francuskog jezika. Njegov roman prvijenac ilustrira društvenu i političku krizu koja je pogodila zemlju te posebice narod Mandinka koji gube politički prestiž s dolaskom nezavisnosti te sadrži i autobiografske motive budući da je i sam Kourouma bio pripadnik ovog naroda te je upoznat s njegovim običajima. Roman je dočekan s mnogo osuda zbog svojeg jezičnog izražaja, no one su ubrzo zamijenjene s pohvalama afričkih kritičara koji su u njemu prepoznali obranu jedinstvene afičke kulture pomoću jezika koji reflektira izmješanost raznih kultura i dugogodišnju povezanost između Francuske i njezinih kolonija u Africi. [2]

Stil[uredi VE | uredi]

Izmjenjujući francuski jezik i prilagođavajući ga misli i strukturama jezika Mandinka, Kourouma je dao svojem djelu određenu snagu i živost. Dok su ga neki okarakterizirali skandaloznim i neprimjerenim, drugi su bili oduševljeni originalnošću autora. Kourouma je na kreativan način proširio spektar i mogućnosti francuskog jezika kako bi mogao što bolje izraziti svoje misli na materinjem jeziku. Velik broj metafora, slika te jezičnih konstrukcija temeljenih na jeziku Mandinka izdvajaju ovaj roman po svojoj lokalnoj obojanosti te posebnosti. [3] Pripovjedač je sveznajući te mjestimice zamjenjuje tradicionalnu objektivnost pripovjedača sa subjektivnošću jednog od likova budući da Kourouma opisuje perspektivu te daje glas nekolicini svojih likova u ovom romanu. [2]

Značaj djela za povijest književnosti[uredi VE | uredi]

Djelo Ahmadoua Kouroume posjeduje značajno mjesto u frankofonoj književnosti. Unatoč malenom broju djela koji se sastoji od samo 5 romana te nekoliko knjiga za djecu, kod Kouroume uviđamo značaj njegovog povezivanja sintaktičkih osobina između francuskog i jezika Mandinka što rezultira u kompleksnosti jezika koji reflektira istu takvu situaciju u Africi. Sunca nezavisnosti prikazuju tjelesnu i moralnu degradaciju njezinih likova koji su obilježeni bijedom te nezadovoljstvom ostvarene nezavisnosti. Ovaj novi svijet u romanu prikazan je kao negacija tradicionalnog svijeta te rušenja njezinih ideala. Roman svjedoči razočaranju koje proizlazi iz autonomije te osuđuje postignutu nezavisnost koja je svojem narodu uzrokovala više nesreća nego li pozitivnih stvari. [3]

Sažetak radnje[uredi VE | uredi]

Radnja počinje s pogrebom Ibrahima Koné koji postaje mjesto političkog sukoba u kojem Fama pretrpi nekoliko provokacija. Fama više ne posjeduje nikakav autoritet jer više nitko ne sluša nekadašnjeg princa. Pripovjedač govori o Faminoj prošlosti i gubitku krune te o situaciji u utopijskoj zemlji u kojoj je smještena radnja, République de la Côte des Ebènes, koja već svojim imenom uvelike podsjeća na Obalu Bjelokosti. Kolonizacija je uništila vlast naroda Mandinka, a postignuta nezavisnost je još gora nego period kolonizacije. Pripovjedač se nadalje koncentrira na život Salimate, Famine žene, te opisuje bolnu eksciziju koju je pretrpjela u mladosti te silovanje koje je uslijedilo. Čitatelj saznaje da je Salimata već bila u braku s Baffijem kojemu je pogoršala bruh u napadu histerije te ga time posljedično i ubila. Pripovjedač nam opisuje odnos između Salimate i njezinog sadašnjeg muža, Fame, te nastavlja opisujući njezin posao kao prodavačice riže na ulici. Prilikom prodavanja riže, Salimatu napada nezadovoljna skupina mušterija koja je došla prekasno da dobije hranu besplatno te ona odlazi svojem marabutu Abdoulayeu s kojim zajedno žrtvuje pijevca nakon čega je i on pokuša silovati. Glavni okvir priče odvija se u ovom dijelu romana kada Lacina, Famin rođak koji je preuzeo krunu njihova naroda, iznenada umire. Fama započinje put od glavnog grada u kojem živi ka svojem rodnom selu Togobali te susreće Diakitéa koji mu govori o socijalizmu u Africi. Pisac nam nudi još jedan primjer posljedica socijalizma u liku Konatéa koji mu se ne protivi, ali smatra da je partija preoštra. Fama razmišlja o Salimati te o njezinoj reakciji ako se oženi s Mariam te čak pomišlja da ostane živjeti u svojem selu. Kada dolazi u Salimatino selo, dočekuju ga kao pravog princa no taj osjećaj uzvišenosti mu je ubrzo uskraćen kada granični dužnosnik zahtjeva njegove papire kako bi mogao preći granicu. Kada je napokon dospio u svoje selo, sreće članove drugih dinastija vezanih uz njegovu dinastiju Doumbouya. Pripovjedač opisuje obrede vrača Balle te priču kako je on postao lovac. U selu se održao politički skup te je Fama proglašen vođom. Sljedeći dan pripovjedač opisuje Lacinin pogreb koji završava žrtvovanjem volova. Iako se Fami nudi bogatstvo i prestiž u rodnom selu, on ipak odlučuje vratiti se u glavni grad s Mariam gdje ih srdačno dočekuje Salimata. Međutim, Famu će uskoro mučiti puno veći problem nego neslaganje njegovih dviju žena, a to je zatvor. On uspijeva preživjeti loše uvjete u zatvoru, no uskoro ga sele u logor gdje ga ispituju o njegovom odnosu s nekadašnjim ministrom Nakouom za kojega se smatra da je vođa pobune protiv partije. Fama govori ispitivačima o snu kojeg je usnuo, a oni mu pridaju previše važnosti te osuđuju Famu na dvadeset godina robije. Fama provodi godine u zatvoru moleći se, a jedina stvar za kojom žali je što se nije uspio oprostiti od Salimate. Jedan dan ga odvode na skup gdje predsjednik država oprašta svim zarobljenicima te ih oslobađa. Fama odlazi na put prema glavnom gradu s Bakaryjem koji mu govori o svemu što se dogodilo u Togobali nakon njegova uhićenja. Govori mu da je Salimata otišla s Abdoulayem, a Mariam sa svojim vozačem taksija. Ne rekavši ništa, Fama silazi iz busa nasred puta te nastavlja prema svojoj zemlji Horodougou s ciljem da tamo umre što prije jer mu je to sudbina. No, Fama opet nailazi na probleme na granici jer je bivši osuđenik bez papira te u očaju skače među kajmane koji su sveti njegovom narodu te biva ranjen. Uskoro saznajemo da ga nije ranio metak graničara već ugriz te svete životinje što dokazuje da je Fama bio veliki vođa. Fama umire od rane nalazeći se nekoliko kilometara udaljen od svojeg rodnog sela. [3]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. [1] Onyinyechi Nene Ananaba: La peinture du conflit politique dans Allah n'est pas obligé d'Ahmadou Kourouma, Memoire online (pristupljeno 29. lipnja 2015.)
  2. 2,0 2,1 [2] Adeline Bouvier: La faillite des indépendances africaines dans Les Soleils des Indépendances d’Ahmadou Kourouma et Les Écailles du ciel de Tierno Monénembo (pristupljeno 28. lipnja 2015.)
  3. 3,0 3,1 3,2 [3] Adama Ndao: Étude de Les Soleils des indépendances d'Ahmadou Kourouma, Lireunlivreplaisir (pristupljeno 29. lipnja 2015.)