Suradnik:Uspjeh je ključ života/Bosansko kraljevstvo

Bosansko Kraljevstvo Kraljevstvo Bosna 1377. – 1463. Grb Lokacija Kraljevstvo bosna za vrijeme Tvrtka I. 1390. 1394. Glavni grad Bobovac Visoko Jajce Religija rimokatoličanstvo, Crkva bosanska, pravoslavlje Vlada Monarhija Kralj  - 1377. Stjepan Tvrtko I. Kotromanić  - 1463. Stjepan Tomašević Povijest  - uspostavljena 1377.  - ukinuta 1463.

Bosansko Kraljevstvo, Kraljevina Bosna ili Kraljevstvo Bosne naziv je za srednjovjekovnu bosansku državu koja je postojala od dd mm 1377. do dd mm 1463.

Bosansko Kraljevstvo vladalo je 19 godina nad srednjom Dalmacijom dok je južnom Dalmacijom, odnosno od Makarske krajine do područja Dubrovačke Republike vladala od dd mm gggg do dd. mm. gggg.

Ako ćemo preciznije Bosna je Splitom i Trogirom vladao od 1390 do 1394., odnosno 4 godine. Hvarom od 1390. do 1393, odnosno 3 godine. Makarskom je Bosna vladala od 1324. do 1452., odnosno rekordnih 128 godina što je najduža vladavina Bosne na Dalmatinskoj obali u srednjem vijrku. Nad Bračem Bosna je vladala dva puta, za vrijeme Tvrtka I. od 1390. do 1391. i hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića od 1403. do 1416., odnosno 14 godina.

Od 1322 do pada Bosne 1463. (141 godinu) Bosna je vladala nad Klekom i Pločom. Neum je, prema Hrvatskoj enciklopediji, i nakon pada Bosne od 1322. preko Osmanskog Carstva do danas bila u administravnom sastavu Bosne i Hercegovine što je oko 700 godina.

Vlast Mađara nad Dalmacijom

Prema hu.wiki više-manje:

»Dalmacija je bila u sastavu Ugarskog Kraljevstva oko 328 godina, s manjim prekidima«

Hercegovina

U povijesti, dio rim. Illyricuma, zap. H. je pod hrv. nar. vladarima, u ist. H. formiraju se kneževine Travunja, Zahumlje i Hum. Do tur. osvajanja (1482) pretežno vladaju hrv. velmože Šubići, Nelipčići, Hranići, Kotromanići, Kosače i dr. Poč. XIV. st. značajnija srp. doseljenja u ist. dijelovima koji su i pod srp. vlašću; od 1878. do 1919. pod austroug. vlašću; podijeljena na banovine u Kraljevini Jugoslaviji; 1941–45. u NDH.

Povijest

Izvor: Hrvatski bibliografski leksikon

http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=249

Na poč. 1377. Tvrtko je u sporazumu s nekim Trebinjcima izazvao pobunu protiv vlasti Balšića te potom zaposjeo Trebinje, Konavle i Dračevicu. Tim činom dovršio je teritorijalno širenje svoje države, pa je u jesen, vjerojatno 26. listopada, uzeo kraljevski naslov i okrunio se za kralja »Srbljem i Bosni i Pomorju i Zapadnim stranama«. Pojedinosti oko toga njegova čina u historiografiji još nisu razriješene. Prema uglavnom dobro obaviještenom Orbiniju, krunidba je obavljena u Mileševi, kultnom mjestu dinastije Nemanjića, a prema dubrovačkim diplomatičkim vrelima u toj ulozi spominju se Mile, doduše pri krunidbi nekih Tvrtkovih nasljednika (izglede Mila povećavaju rezultati arheoloških iskopavanja na tom lokalitetu, kako je pokazao P. Anđelić). U historiografiji prevladava mišljenje da je Tvrtko uzeo kraljevski naslov uz pristanak Ludovika I, vrhovnoga gospodara bosanskoga vladara i srpske gospode. Naslov su mu priznavali Mlečani i Dubrovčani, kraljem ga je nazivala i Ludovikova nasljednica, kraljica Marija, tek mu ga je Žigmund Luksemburgovac uskratio, nazvavši ga 1389. banom. Po uzoru na srpske vladare Tvrtko je uzeo vladarsko ime Stjepan, koje su od tada nosili njegovi nasljednici. Reorganizirao je dvor preuzevši neka zvanja, službe i ceremonijal srpskoga (dijaka je zamijenio logotet, kaznaca protovestijar, naslovu stavilac odgovarala bi bizantska dvorska titula domestika i domestika stolnika). Djelovanje je pak usmjerio prema primorskim krajevima. Najprije je 1378. Dubrovčanima potvrdio povlastice svojih prethodnika, potom im je potkraj te i na poč. sljedeće godine slao vojnu pomoć za obranu Stona u slučaju mletačkoga napadaja. Nakon što su mu Kotorani 1379. uputili izaslanika Marina Mihova Buću s izjavom da se njihov grad želi staviti pod njegovu vlast, umiješao se u rješavanje kotorskih prilika. Na grad je polagao pravo kao na dio države svojih nemanjićkih »praroditelja«, privlačio ga je solanama, trgom i iskusnim poslovnim ljudima koji bi mogli unaprijediti bosansko gospodarstvo i financije. Kad su se Kotorani 1379. pokorili Ludoviku I, Tvrtko je odlučio sagraditi novi grad na ulazu u Bokokotorski zaljev i tako riješiti pitanje luke i trgovišta. Na obali Župe Dračevice sagradio je 1382. tvrđavu Sveti Stefan, poslije nazvanu Novi (Castelnuovo, Castrum novum), odlučan pod njom otvoriti trg soli. Odluku su naklono primili kotorski i talijanski trgovci, ali su se Dubrovčani žestoko usprotivili ističući da je to protivno »starim zakonima« po kojima se sol mogla prodavati samo u Drijevima, Dubrovniku, Kotoru i Svetom Srđu na Bojani. Tvrtko je popustio i 2. XII. 1382. zabranio prodaju soli pod Novim. U međuvremenu umro je 1382. Ludovik I, pa je Tvrtko s vojskom upao u Hum i do kraja godine zauzeo ga s trgom Drijeva. Uskoro je pod svoju vlast povratio Zapadne strane i Krajinu. Nakon tih uspjeha pokušao je izgraditi mornaricu. U Mlecima je 1383. kupio laku galiju i naručio da mu izrade još dvije, mletačkoga građanina Nikolu Baseja najmio je u službu admirala i ispod grada Brštanika blizu ušća Neretve počeo graditi brodogradilište. Razvoj ugarskih prilika išao je u prilog njegovim političkim planovima. Sa zanimanjem je pratio događaje i raspoloženje prema kraljicama Elizabeti i Mariji u Dalmaciji, ali se držao pomirljivo, pa je 1385. za »neutralnost« bio nagrađen Kotorom. Preokret u njegovu držanju nastupio je nakon nasilne smrti Karla II. Dračkoga, za koju su bili optuženi Elizabeta i palatin Nikola I. Gorjanski. Kad se politička scena podijelila, on se odlučio za stranku Karlovih pristaša. Na njihovoj strani već je djelovao vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić, kojemu je Tvrtko 1380. podijelio naslov »velikoga vojvode«, a sâm se odlučnije uključio tek nakon što se Žigmund 1387. okrunio za kralja i udario na političke protivnike. Žigmund se oslanjao na mletačku pomoć, a njegovim protivnicima pomogli su Tvrtko i knez Lazar. U travnju je Tvrtko obnovio ugovor s Dubrovčanima, u srpnju je zaposjeo Klis i u tvrđavu stavio svoju posadu, zatim Vranu i Omiš, u prosincu Ostrovicu, a na poč. 1388. Knin. Upravu nad posjedima u hrvatskim krajevima povjerio je Ivanu Paližni i imenovao ga namjesnikom i banom u Hrvatskoj. Gradovi Split, Šibenik i Skradin pokušali su se obraniti savezom. Nespremni da se pokore i nemoćni da se odupru, gradovi su otezali s odlukom, a Tvrtko im je slao poruke s takvim zahtjevima 1388. i 1389. I dok je očekivao potpun uspjeh, uslijedio je turski napadaj na srpsku državu. Tvrtko se osjećao obveznim zaštititi državu »praroditelja«, te je poslao vojsku iz Dalmacije pod zapovjedništvom Vlatka Vukovića u pomoć savezniku Lazaru. Bosanske čete sudjelovale su 15. VI. 1389. u bitki na Kosovu, o ishodu koje je Tvrtko poslao u Trogir i Firencu slavodobitne vijesti. Odsutnost bosanske vojske iz Dalmacije pokušao je iskoristiti Žigmund koji se u srpnju 1389. spremao za rat protiv »bosanskoga bana«, ali se ratovanje svelo na akcije bana cijele Slavonije Nikole od Lučenca u široj zadarskoj okolici, dok je Žigmund napad usmjerio protiv srpske države. God. 1390. Split, Trogir i Šibenik te Brač, Hvar i Korčula priznali su Tvrtkovu vlast (jedino je Zadar ostao izvan bosanske vlasti). On im je zauzvrat potvrdio njihova autonomna prava. Proširivši vlast na Dalmaciju i južnu Hrvatsku do Velebita, unio je te stečevine u svoj vladarski naslov te se od kolovoza počeo nazivati »kralj Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske, Primorja itd.«. Tada je bio na vrhuncu moći. U ljeto je primio u Sutjesci splitskoga nadbiskupa Andriju Benzija i u svoju zaštitu uzeo posjede i prihode njegove Crkve. Uređivao je državne poslove, banske naslove podijelio Ivanišu Horvatu i Ivanu Paližni, a Pavlu Klešiću naslov vojvode Kraljevine Hrvatske. U osvojenim hrvatskim krajevima uvodio je promjene, u krajevima oko Zrmanje uveo »bosanski danak« (dukat po ognjištu godišnje). U jesen Dubrovčani su ga pokušali pomiriti sa Žigmundom, a usporedno je tekla još jedna, vjerojatno ugarska mirovna inicijativa. Njihovu pomirbu preduhitrila je Tvrtkova smrt. Tvrtko ide u red najmoćnijih vladara bosanskoga srednjovjekovlja. Ostavio je državu teritorijalno veću, snažniju, politički utjecajniju, vojno sposobniju od one kakvu je naslijedio. Političke promjene pratilo je gospodarsko jačanje zemlje, pun zamah uzeo je razvoj rudarstva, obrta i trgovine, a to je pratio nastanak novih gradova, gospodarskih središta i porast blagostanja podanika. Taj preobražaj podudarao se vremenski s feudalnim rasulom u Hrvatskoj i Srbiji, što je pomoglo Tvrtku da ostvari političke planove, a ni turska opasnost nije bila dovoljno blizu da ozbiljnije ugrozi njegovu državu.

Dabiša (Stjepan Dabiša), kralj (?, prva pol. XIV. st. — ?, 8. IX. 1395). Ne može se pouzdano utvrditi u kakvom je srodstvu bio s drugim članovima dinastije Kotromanića. Sâm je u ispravi od 29. IX. 1393. nazvao Tvrtka »starijim bratom«, ali se to ne bi smjelo shvatiti doslovno. Orbini piše da Ninoslav, brat bana Stjepana II, nije mogao imati zakonitih potomaka i da je Dabiša njegov izvanbračni sin, poslije pak da je bio Stjepanov brat, što je sasvim nevjerojatno. Također kaže da je držao Neretvu i bio među nezadovoljnicima koji su 1366. ustali protiv bana Tvrtka, podupirući zahtjeve njegova brata Vuka. Ocjenjujući Orbinijevo pisanje o pobuni, Ćirković je istaknuo da se od svih sudionika jedino Tvrtkov stričević Dabiša ne spominje u suvremenim dokumentima. Slamajući otpor pobunjenika, Tvrtko je protjerao Dabišu »iz onih mjesta koje je posjedovao«. Poslije se Dabiša dugo nije javljao u javnom i političkom životu, a s Tvrtkom se pomirio, čini se, tek potkraj 1380-ih, jer se na početku lipnja 1390. nalazio na kraljevskom dvoru u Sutjesci. Nakon Tvrtkove smrti 1391. izabran je pod nepoznatim okolnostima za nasljednika prijestolja i uzeo kraljevsko ime Stjepan. O tom je izvijestio Mlečane i Dubrovčane te ugarski i napuljski dvor. Njegov izbor najprije su priznali Mlečani i 1. VI. 1391. primili ga za građanina, potom 15. lipnja i Dubrovčani. Prvih godina vladavine uspio je sačuvati teritorijalnu cjelovitost države, iako su joj s više strana zaprijetile opasnosti. Dalmatinski su gradovi potaknuti Dubrovčanima stali raditi protiv bosanske vlasti, ali su ga i dalje nazivali svojim kraljem. Žigmund je pokušao pohodu protiv Bosne, za koji se ne zna je li poduzet, dati izliku križarskoga rata i od pape Bonifacija IX. ishodio povlastice koje se daju križarima, a 1393. između Bosne i Ugarske vladalo je primirje. Napuljski kralj Ladislav također je jače istaknuo svoja prava na Hrvatsku i Dalmaciju povjerivši u ljeto 1391. visoke službe Ivanišu Horvatu i Hrvatinićima, Vuku i Hrvoju, a zaobišao je Dabišu, koji u Veneciji ne zastupa njegove interese, kao što je to činio Tvrtko I, nego Horvat. Ipak, Bosna je ostala u taboru pristaša napuljske stranke. Vjerojatno u proljeće 1392. u Bosnu su prodrle turske čete, ali su bile suzbijene. U zemlji je jačao utjecaj vlastele koja zauzima glavne položaje u državi i počinje samostalno istupati. U proljeće 1393. Bosna se približavala Žigmundu, a u svibnju se očekivao susret kraljeva u Đakovu (tzv. Đakovački ugovor), no do sastanka nije došlo. Vjernost Dabiši izražavao je Hrvoje i nakon što je u ljeto 1393. pristupio Žigmundu, koji se sljedeće godine umiješao u bosanske prilike, protjeravši Horvate iz Dobora i uskoro primivši pod razrušenim gradom Dabišu koji se odrekao vlasti nad Hrvatskom i Dalmacijom, prihvatio vazalne obveze prema Žigmundu i suglasio se s vlastelom da ga on naslijedi. Prema povelji izdanoj u Đakovu 1. VII. 1394, Dabiša je uvršten u red ugarskih dostojanstvenika i podijeljen mu je naslov šomođskoga župana. Potkraj ožujka 1395. iz Bišća u Humu tražio je od Dubrovčana da mu pošalju liječnika, nakon mjesec dana u Sutjesci je darovao kćeri Stani selo Veljake (kraj Vitine) u Humskoj zemlji te u pol. svibnja braći Semkovićima selo Kolo u duvanjskom kraju.

njegovu podrijetlu razlikuju, a stupanj srodstva s poznatim članovima dinastije nije utvrđen. Sigurno je samo da je – prema suvremenim dubrovačkim vrelima – pripadao Kotromanićima. Sâm navodi u ispravama iz 1399. da je bio dostojan kraljevati u zemljama svojih roditelja i praroditelja, ali roditelje poimence ne spominje. Orbini, Lukarević, Farlati i C. du F. Du Cange pisali su da je bio sin Pavla Kristića iz obitelji Jablanović, a i M. Dinić tvrdi da je potjecao od Kristića; vrela pak potvrđuju da se Kristićima nazivala grana Kotromanića. Na temelju izjave njegova sina Stjepana da je Tvrtko II. njegov stric (patruus noster), u historiografiji je prevladalo mišljenje da je Ostoja bio nezakoniti sin Tvrtka I. U političkom životu zemlje javio se kasno, kao pretendent 1397, a podupirali su ga najmoćniji velikaši Sandalj Hranić Kosača, Pavao Radinović i Hrvoje Vukčić Hrvatinić. U prvoj pol. 1398. nastojao je suzbiti humske Radivojeviće i Nikoliće. Na prijestolje su ga nešto prije 10. svibnja doveli velikaši koji su iz nepoznatih razloga napustili Jelenu. Promjena na prijestolju u izravnoj je svezi sa zaokretom u vanjskoj politici nakon što je Hrvoje napustio Žigmunda i ponovo prišao Ladislavu Napuljskomu. Ostojinim izborom ometena su Žigmundova prava na bosansku krunu prema sporazumu s Dabišom u Doboru 1394. Žigmund je u srpnju pošao s vojskom na Hrvojeve zemlje, stigao do Vrbaskoga grada i u kolovozu se vratio u Ugarsku. Opasnost za Bosnu nije time nestala, pa je Ostoja u studenom boravio u Duvnu i u siječnju 1399. u Usori »va slavnoj našoj vojsci u Lišnici«. Okrunio se u travnju 1399, a u međuvremenu je Dubrovčanima potvrdio povlastice i dovršio pregovore o prodaji Slanskoga primorja od Kurila do Stona, što je potvrdio ispravom od 15. I. 1399, a oni su njega u ljeto pokušavali pomiriti sa Žigmundom. Državničko djelovanje Ostoja je usmjerio prema dalmatinskim gradovima; 1400. ratovao je protiv Žigmundovih pristaša, a 1401–02. njegovu vlast priznali su Trogir i Šibenik. Sklad u bosansko-dubrovačkim odnosima nije potrajao, jer su Ostoja i Hrvoje uključili grad u svoje političke planove, a kad su na poč. 1402. Dubrovčani prisegnuli vjernost Žigmundu, u Bosni su to shvatili kao čin uperen protiv njih. Nesporazumi su nakratko izglađeni, pa su Dubrovčani na poč. 1403. pomogli Ostoji da žitom opskrbi Omiš, a pokušavali su i svojim vezama iz turskoga zarobljeništva osloboditi neke Bosance. U proljeće 1403. odnosi u Bosni su narušeni, pa su neki velikaši (Pavao Maštrović, Pavao Radišić i Pavao Klešić) utočište potražili u Dubrovniku, što je naljutilo Ostoju te je zatražio njihovo izručenje, da mu vrate Slansko primorje, istjeraju bjegunce i obećaju da ih ubuduće ne će primati. Bio je to početak krize u bosansko-dubrovačkim odnosima koja je u ljeto 1403. prerasla u rat. Prema njemu Bosna se podijelila, Sandalj i Radinović obećali su pomoći Dubrovniku, Hrvoje je ostao po strani, jedino je Radič Sanković ostao uz kralja u nadi da će vratiti neka svoja prijeporna sela. U jesen 1403. narušili su se odnosi između Ostoje i Hrvoja, kojega je kralj nazvao krivcem za rat, iako je on bio tražio da se Dubrovnik ne napada. Svoj položaj kralj je nastojao popraviti pokušavajući usmjeriti bosansku trgovinu prema Veneciji (nudio je podgrađe Omiša za boravište njezinim trgovcima, monopol trgovinom soli, oslobođenje od plaćanja svih pristojba). U prosincu pomirio se posredovanjem mačvanskoga bana Ivana Morovićkoga sa Žigmundom, a na prijelomu 1403. i 1404. pokušavao se pomiriti s Dubrovčanima i odmetnutom vlastelom. Približavanje Žigmundu izazvalo je nezadovoljstvo najmoćnije vlastele koja su Ostoju stala napuštati. Dubrovčani, koji su ga nastojali svrgnuti, sklopili su u pol. siječnja 1404. savez s Hrvojem u korist Radišića, rođaka Kotromanića. Hrvoje, koji se nakratko pomirio s Ostojom, nije kao ni Sandalj pribivao stanku koji je kralj održao u travnju, a na njihovu su stranu prišla i ostala vlastela. Ostoja je optuživan da je kršio »vjeru gospodsku«, bespravno oduzimao baštine vlasteli, zamjeralo mu se vjerolomno držanje i pomirba sa Žigmundom. Svrgnut je potkraj svibnja; za kralja je izabran Tvrtko II, a on se sklonio u Ugarsku. Na promjenu je Žigmund odgovorio poslavši u lipnju 1405. dvije vojske, od kojih je jedna doprla do prijestolnoga grada Bobovca u kojem su se još držale Ostojine pristaše. Na njega se, kad se vratio u Bosnu, ograničila Ostojina vlast do nove provale ugarske vojske 1406. Za kratkotrajnoga sukoba Sandalja i Hrvoja u jesen 1409. Ostoja se javlja kao Sandaljev štićenik, a protivnik Hrvojev i Žigmundov. Prilike su se u zemlji sporo smirivale. Još u prosincu aktivan je svrgnuti Tvrtko II. U ožujku 1410. Hrvojeve pristaše zauzele su Podvisoki, a Ostoja se spasio bijegom. Promjenom na prijestolju ponovo je propala Žigmundova nada da će se domoći bosanske krune, pa je priznao Ostoju za bosanskoga kralja. Kao Žigmundov vazal sudjelovao je na turniru koji je kralj organizirao 1412. u Budimu. Od svibnja 1414. do ožujka 1415. u Bosnu su tri puta provaljivali Turci, s kojima se u zemlji pojavio i svrgnuti Tvrtko II, ali to nije ugrozilo Ostoju. U srpnju 1415. u Lašvi turska je vojska porazila ugarsku i to je Ostoju prisililo da se pomiri s Hrvojem i napusti Žigmunda. Nato ga je sultan potvrdio kao bosanskoga kralja, pa se protukralj Tvrtko morao povući. U Bosni je prevagnuo turski utjecaj, ali unutarnje jedinstvo nije uspostavljeno. Kralj je sa Sandaljem skovao plan da se oslobodi Radinovića (zamjerao mu je da je bio pristao uz Tvrtka II), pa je on ubijen 1415. Kad je 1416. umro Hrvoje, najveći dio njegovih prostranih posjeda s Jajcem stekao je Ostoja oženivši se njegovom udovicom. U drugoj pol. 1416. sultan Mehmed I, novi gospodar situacije u Bosni, posredovao je za mir među svojim bosanskim vazalima, sazvao stanak na kojem se kralj Ostoja nije pojavio jer mu je bilo dojavljeno da će biti »uhvaćen i vezan«. Prilike se nisu smirile ni 1417, kad je Bosansko Kraljevstvo bilo u »velikom razdoru« između gospode i baruna. Ostoja je napustio Sandalja prešavši na stranu njegovih protivnika. Odlučno je nastupio u Humu, zauzeo Sandaljev Blagaj, pokorio vlastelu Huma i Krajine, gospodara Popova Polja Grgura Nikolića i potisnuo Sandalja. Posljednjim uspjesima bio je vrlo blizu da slomi moć oblasnih gospodara i rusaške gospode i uspostavi svoju vlast nad čitavim državnim teritorijem. Ostvarenju tih nakana pogodovala je činjenica da su s političke pozornice nestali Hrvoje i Radinović, a Sandalja je sam ozbiljno neutralizirao. Posljednji njegov državnički čin odnosio se na suzbijanje trgovine robljem.

Stjepan Ostojić, kralj (?, druga pol. XIV. st. — ?, vjerojatno prije travnja 1422). Prvi se put javlja potkraj 1408. kao suizdavač darovnice kojom je njegov otac nagradio braću Radivojeviće za njihovu vjernu službu, zatim 1409. s ocem i majkom kao suizdavač povelje kojom su Dubrovčanima potvrdili prije stečene povlastice. Kad je 1416. Ostoja otpustio suprugu Kujavu, čini se da ga je s njom napustio i Stjepan koji se prema Orbiniju 1417. spominje kao kraljev protivnik. Otac i sin pomirili su se prije 22. srpnja te godine kad se s kraljicom Jelenom javljaju kao suizdavači isprave Radivojevićima, koji su pomogli kralju da podvrgne Humljane, a vlast nad njima neko vrijeme imao je i njegov sin. Nakon Ostojine smrti 1418. vlastela su pristala uza Stjepana. On je o izboru odmah obavijestio Dubrovčane i zatražio dohodak koji mu pripada. Zbog prodora Turaka prilike su se zamrsile, pa su Dubrovčani otezali s isplatom. U Stjepanovoj službi bio je Miho Kaboga, koji je kao protovestijar služio Hrvoju Vukčiću. Kralj je potpao pod njegov utjecaj, što je izazivalo nezadovoljstvo bosanskih velikaša. Kaboga ga je nagovarao da osvoji Ston, tvrdeći da je grad slabo utvrđen, a Pelješac nezaštićen. Stjepan je također pokrenuo pitanje Slanskoga primorja, Hrvojeve kuće u Dubrovniku i tražio da mu se predaju sva kraljevska dobra (bona regalia), ali je na kraju ipak popustio. U ožujku 1419. imao je u Zvečaju »svit i zgovor« s kraljicom majkom i vlastelom i tom je prilikom potvrdio Dubrovčanima povlastice koje su dobili od njegovih prethodnika. Među prvim vladarskim potezima vratio je kraljicu majku u čast, a kraljicu Jelenu dao utamničiti. Dubrovčani su se 1419. dogovorili da im Sandalj Hranić proda svoju polovicu Konavala i grad Sokol, a zatim su potkraj godine ishodili da im kupnju ispravom potvrdi i kralj. Oni su se pak obvezali da mu godišnje plaćaju tribut od 500 perpera. U rujnu je Stjepan nudio Mlečanima savez protiv svih njihovih neprijatelja, a kad su oni poveli rat za Albaniju protiv Balše III. Balšića, u borbama je sudjelovao i Stjepan. To ratovanje opteretilo je njegove odnose sa Sandaljem, Balšinim prijateljem, ali se nisu izravno sukobljivali. U siječnju 1420. u Bosnu su provalili Turci, predvođeni skopskim namjesnikom Isakom, a napad su usmjerili na zemlje Stjepana i njegova privrženika Petra Pavlovića. Tada ga je napustio Sandalj i priklonio se Tvrtku II, koji je uživao tursku potporu. To su ubrzo slijedili i drugi velikaši. Formalno je kralj svrgnut prije pol. kolovoza 1420. kad je Tvrtko II. držao stanak u Visokom, ali je djelatan i u prvoj pol. 1421. kad u travnju šalje izaslanika u Veneciju nudeći sklapanje saveza i obnovu ugovora. Nakon toga više se ne spominje.

Tvrtko II (Stjepan Tvrtko II; Tvrtković), kralj (?, vjerojatno 1375 — ?, u pol. XI. 1443). Povjesničari su podijeljeni oko pitanja njegova rođenja, jedni (Orbini, Lukarević, Farlati, A. V. Solovjev, Ćorović, Ćirković) su mišljenja da je nezakoniti, a drugi (V. Klaić, Perojević, P. Živković) da je zakoniti sin Tvrtka I. Prvi se put kao »sin kraljevstva mi« spominje u Tvrtkovoj povelji od 2. XII. 1382. Za očeva života nije javno nastupao, a nakon njegove smrti 1391. nije ga naslijedio. Za kralja je izabran poslije, u svibnju 1404, na stanku u Visokom. Izborom njega, sina »staroga Tvrtka«, učinjen je zaokret u bosanskoj politici jer su i on i vlastela koja su ga dovela na vlast pristajali uz Ladislava Napuljskoga kao posljednji branitelji njegovih pretenzija na ugarsko prijestolje i krunu. Tvrtko je naslijedio zemlje uglavnom smještene u središnjoj Bosni. One su se opsegom nešto smanjile u previranjima 1404–05, ali je on zadržao vlast nad Fojnicom, Kreševom, Sutjeskom i Deževicama. Promjena na prijestolju primljena je različito. Žigmund se već u lipnju počeo spremati za rat protiv Bosne, Mlečani su ga u kolovozu priznali i primili za svojega građanina. Od srpnja 1404. uređivao je odnose s Dubrovčanima, kojima je 20. VI. 1405. potvrdio ustupljeni kraj od Kurila do Stona te povelje i povlastice svojih prethodnika, a oni su njega 22. rujna primili za svojega vlastelina i darovali mu kuću u gradu. God. 1405. Žigmund je u Bosnu poslao dvije vojske. Jedna je dospjela do stolnoga Bobovca koji su držali privrženici svrgnutoga Ostoje, a druga je osvojila Usoru i grad Srebrenik. U Bosnu su iz Ugarske stizale neprijateljske vojske 1406, 1407. pustošeći do Bobovca te 1408. u svibnju i rujnu u Usoru; na povratku pod Doborom Žigmund je dao pogubiti 171 zarobljenoga bosanskoga velikaša. Ti vojni pohodi i odmazda nisu promijenili držanje Tvrtka i njegovih podanika prema Žigmundu. Oni su i dalje čvrsto pristajali uz Ladislava Napuljskoga (na traženje bosanskoga izaslanstva zajamčio je i potvrdio 26. VIII. 1406. Bosanskomu Kraljevstvu granice kakve je država imala u doba bana Kulina). Istodobno je Tvrtko održavao dobre odnose s Mlečanima, kojima je s Hrvojem Vukčićem preporučivao odane velikaše (Sandalja Hranića, Pavla Radinovića i Balšu III. Balšića) da ih prime za svoje građane. Ugarska vojna nazočnost u Bosni 1408. potisnula je Tvrtka iz političkoga života, a vlastelu prisilila da se pomire sa Žigmundom. Pretpostavlja se da je njihov primjer slijedio i Tvrtko, kojemu su Dubrovčani u pol. veljače plaćali dohodak, ali je naposljetku do pol. studenoga 1409. izgubio vlast pod nepoznatim okolnostima. Do kraja godine i na početku sljedeće boravio je na Radinovićevim posjedima, odakle se u prosincu obratio nekim zahtjevom Dubrovčanima. Nakon tih vijesti gubi mu se trag do svibnja 1414, kad se s turskom vojskom javlja u Bosni. Hrvoje ga je želio vratiti na prijestolje mjesto Ostoje, pa je zemlja nakratko 1414–15. imala dvojicu vladara, jednoga su podupirali Ugri, a drugoga Turci. Kad je sultan priznao Ostoju, Tvrtko se morao povući. Ponovo je 1420. bio u kombinacijama za prijestolje, a na ruku su mu išle i prilike u zemlji. U lipnju 1420. držao je stanak, Dubrovčani su mu poslali izaslanstvo s molbom da im potvrdi ustupanje Konavala, a u kolovozu ponovo je u Visokom držao stanak. U kolovozu 1421. obavljane su pripreme za njegovu krunidbu, a okrunjen je vjerojatno u rujnu. Postupno je učvršćivao vlast u zemlji. U ljeto 1422. mletačko mu je izaslanstvo čestitalo na krunidbi, a potkraj godine izdao je povelju njihovim trgovcima, ali ih nije oslobodio plaćanja carine. Povelja o njegovu savezu s Mlečanima radi zajedničkoga ratovanja protiv Nelipčića izdana je u Sutjesci 6. II. 1423. Istodobno se obračunavao s unutarnjim protivnicima; tražio je od Dubrovčana da mu izruče Vuka Banića, rođaka Kotromanića. Nakon što su Mlečani odustali od saveza protiv Nelipčića, usmjerio je pozornost prema Srebrenici. Priliku za to dobio je u jesen 1425. kad su Turci napali Despotovinu, u listopadu je opsjeo grad, ali ga nije uspio zauzeti. U protuudaru srpska vojska je pustošila »bosanske strane« i zaposjela neke gradove koji su sporazumom u Tati 1426. pripali Ugarskoj. Zbog bosanskoga približavanja Ugarskoj turska vojska provalila je pustošeći u Bosnu, a kralj i velikaši nisu joj se usudili suprotstaviti. Do rujna 1427. Tvrtko je sklopio ugovor s Hermanom II. Celjskim, dalekim rođakom Kotromanića, po kojem bi mu imalo pripasti Bosansko Kraljevstvo ako kralj umre bez muških potomaka. Tim su sporazumom teško bila povrijeđena bosanska pravna shvaćanja, pa su se s kraljem razišli Sandalj Hranić i Radoslav Pavlović, ali njihove su nesuglasice bile izglađene 1428. Jače vezanje uz Ugarsku učvrstio je Tvrtko u srpnju 1428. ženidbom s Dorotejom, kćeri Ivana VII. Gorjanskoga. Prema Turcima ostao je u tributarnom odnosu, platio im je danak 1424 (iako je te godine suzbio njihovu provalu) i 1428, a 1430. prikupljao je novac da od sultana otkupi gradove koje su Turci, vjerojatno 1426, zaposjeli. Kad je Pavlović 1430. napao Dubrovnik, Tvrtko je osudio njegov postupak i tražio da prekine ratovanje. Za toga, Konavoskoga rata 1430–32. obje zavađene strane nadmetale su se za njegovu naklonost. On je u početku naginjao Dubrovčanima, a od ljeta 1431. Pavloviću. U jesen 1430. u nejasnim se okolnostima razišao s Vukašinom Zlatonosovićem, smrću kojega je sukob ubrzo završio. Obračun sa Zlatonosovićima pomutio je bosansko-srpske odnose, pa je 1432. Tvrtko ratovao protiv despota Đurđa Brankovića koji je tom prigodom zaposjeo Usoru, Zvornik i Teočak. Rat je produbio unutarnje razmirice i podjele, pa je Sandalj nastupao na strani srpskoga vladara. Unutarnjim razmiricama i podjelama pripomogli su Turci, s kojima je 1433. u zemlju stigao kao protukralj Radivoj, sin Ostojin. Tim se Tvrtkov vladarski položaj toliko pogoršao da se potkraj 1433. s najodanijim velikašima povukao u Ugarsku i nepune dvije godine boravio u Budimu, Požunu i Beču, a u zemlju se vratio tek nakon Sandaljeve smrti 1435. Nakon povratka bio je pasivan do pol. 1436, kad je poveo pregovore i pomirio se s vojvodom Stjepanom Vukčićem Kosačom. Pavlović se tužio sultanu na kralja i Kosaču, pa je na poč. 1439. turska vojska pustošeći provalila u Bosnu. S Vukčićem je Tvrtko bio u dobrim odnosima; na poč. 1440. bio je uz njega dok je opsjedao Omiš i Poljica, a u svibnju 1441. zajedno su ratovali protiv slavonskoga bana Matka Talovca. Uskoro su se prilike okrenule protiv kralja, potisnut je u drugi plan, u veljači 1442. uzalud je nudio Mlečanima čitavu svoju državu. Na poč. 1443. zaratio je protiv Vukčića, a u travnju tražio posredovanje Dubrovčana, pa se pretpostavlja da su se pomirili. Te je godine poslao u Rim izaslanstvo s hvarskim biskupom Tomom Tommasinijem, koje se nešto prije 1. prosinca u ime kralja i čitavoga Kraljevstva odreklo manihejskoga učenja. To mu je bio posljednji čin.

Radivoj (Radivoj Ostojić), protukralj (? — Ključ ili sultanov tabor kraj Jajca, potkraj svibnja ili na poč. lipnja 1463). Od 1428. javlja se kao pretendent na prijestolje, a snažnije nastupa za Konavoskoga rata 1430 –32. kao čovjek koji uživa potporu Turaka. Kao protukralj poslao je 1431. u Dubrovnik svoje izaslanstvo. Njega je francuski putopisac Bertrandon de la Broquière zatekao na Porti kad je 1432. u sultana došao tražiti pomoć protiv Tvrtka II. i predati mu Bosansko Kraljevstvo tvrdeći da ono pripada njemu. U Bosnu se vratio 1433. s Turcima i poslao dva izaslanstva Dubrovčanima, koji ga, uskraćujući mu priznanje, imenuju Radivojem »koji se naziva kraljem Bosne«. Sljedeće je godine tražio od Dubrovčana da mu isplaćuju kraljevske dohotke, a oni su se izgovarali šaljući mu darove. U proljeće 1435. boravio je na dvoru Kosačâ. Razdoblje njegova prvoga »kraljevanja« trajalo je 1432–35. Dubrovčani su s njim imali nekih problema, pa su 1439. zahvaljivali Stjepanu Vukčiću Kosači što ih je od njega branio na Porti, a s nekim zahtjevima uzalud im se obraćao 1442. Promjena na prijestolju u studenom 1443. vratila je Radivoja u politički život, pa se ponovo javlja s vladarskim ambicijama i u tom, osim turske, uživa potporu Stjepana Vukčića i nekih drugih velikaša nezadovoljnih Tomaševim izborom. Sa svojim privrženicima nastoji u Dubrovniku omesti Tomaševo priznanje za kralja. Za njega je nepovoljna bila činjenica što je 1443–44. I. Hunyadi njegove zaštitnike Turke više puta porazio, pa se sudbina bosanskoga kralja rješavala na ugarskom dvoru, gdje je čvrsto uporište u Hunyadiju imao Tomaš. S njim se pomirio prije ljeta 1446, papa ga je 9. listopada te godine uzeo pod zaštitu Svete stolice, a Dubrovčani su mu više puta 1447–52. slali darove. Iz isprave Budimskoga kaptola, za koju Thallóczy misli da je nastala 2. VI. 1449, saznaje se da je bio oženjen i po katoličkom obredu vjenčan s Katarinom, kćeri plemića Nikole iz Velike. Ispravom je tast odredio da nakon njegove i suprugine smrti u trajno nasljeđe kćeri i zetu pripadne trećina njihovih imanja u gradovima Velika i Perna te od drugih posjeda u Ugarskoj. Radivoj se pak obvezao da će polovicu posjeda Sokola (Solyomkew) kraj Gračanice te svih imanja i dohodaka sa svojih posjeda u Bosni i Slavoniji dati njima i nasljednicima u trajan posjed. U listopadu 1458. išao je s Nikolom Trogiraninom i franjevcem Marinom kao Tomašev izaslanik u Ugarsku. Na poč. 1459. bio je sa sinovcem Stjepanom Tomaševićem u Bobovcu koji su opsjeli Turci, ali su uspjeli umaknuti u Smederevo. U lipnju je pregovarao o slobodnom izlasku iz opsjednutoga grada i njegovoj predaji Turcima (kralj Matija Korvin ga je u pismu od 12. VII. 1459. optuživao da je grad predao Turcima). Poslije je sa sinovcem sumnjičen da je ubio brata. Pred pad Bosne (29. svibnja) odobreno mu je da u Dubrovniku kupi 200 libara topovskoga praha. Nekoliko dana poslije Turci su ga zarobili s kraljem u Ključu i prema jednima (Orbini) odmah pogubili, a prema drugima (Fojnička kronika) živa ga predali sultanu te je pogubljen u njegovu taboru kraj Jajca.

Tomaš (Stjepan Tomaš; Ostojić), kralj (? — ?, VII. 1461). Narativni izvori nazivaju ga Kristićem kao i njegova oca Ostoju i brata Radivoja. On se sâm u ispravi iz 1444. predstavlja Dubrovčanima kao »mnogo početnoga spomenutja slavnoga kralja Ostoje sin i naslidnik«. Do jeseni 1443. živio je povučeno, ali je pristajao uz kralja Tvrtka II, s kojim je bio u nekoj vojni u Usori, kad je ranjen. U toj njegovoj lojalnosti valjalo bi tražiti razloge zbog kojih ga je, kako je sâm poslije izjavljivao, kralj na samrti predložio za nasljednika, a vlastela najvećim dijelom prihvatila. Ipak, nije ga priznao najmoćniji, Stjepan Vukčić Kosača, koji je pristao uz kraljeva starijega brata, pretendenta Radivoja. Tomaš je o svojem stupanju na prijestolje obavješćivao inozemstvo očekujući priznanje. Dubrovčanima i Mlečanima javio je u prosincu 1443, potom rimsko-njemačkomu caru Fridriku III. te ugarskomu dvoru na kojem je našao zagovornika u Hunyadiju koji je ishodio da je kralj Vladislav I. Varnenčik priznao Tomaša kraljem, a on mu se u lipnju 1444. obvezao plaćati godišnje 3000 zlatnika. Tomaš je energično krenuo protiv protivnika, prodro je u siječnju 1444. s Ivanišem Pavlovićem u dolinu Neretve, gdje su im se pridružili Radivojevići te uskoro zauzeli Drijeva. U ratu protiv Kosače išlo im je na ruku ratovanje Mlečana u Zeti, oko Omiša i Poljica. U ožujku sklopio je, čini se, primirje s Kosačom. Svoj položaj učvrstio je do ljeta, a u međuvremenu je nudio Mlečanima na 25 godina dio zemlje s gradovima i rudnicima. Nije sudjelovao u ugarskom ratovanju protiv Turaka 1443–44. Iako su kršćanske snage postignule velike uspjehe, prema odredbama Jedrenskoga mira 1444. Bosna je ostala u vazalnom odnosu prema Turcima. To je stanje Tomaš pokušao iskoristiti, još u svibnju zauzeo je srebreničku utvrdu koju je branila turska posada, a u kolovozu spremao se napasti Kosaču. Provala Turaka u Bosnu omela mu je namjere, a Kosača je u protuudaru vratio izgubljene posjede u dolini Neretve i pod svoju vlast stavio Radivojeviće. Kad je Kosača 1444. uredio odnose s despotom Đurđem Brankovićem i sklopio s njim savez protiv Tomaša i njegovih saveznika Mlečana, kralj je ponovo dospio u težak položaj, pa je opet morao Mlečanima nuditi teritorijalne ustupke, ali su oni odbili ponudu očekujući pomirbu s Kosačom. Tomaš je u travnju 1445. izgubio Srebrenicu, koju mu je uzeo despot, ali se nastavio pripremati za rat protiv Kosače. S Pavlovićem je ponovo zauzeo Drijeva i u srpnju se očekivao njihov dolazak u Trebinje, ali do toga nije došlo i Tomaš se vratio u »svoje zemlje«. Kako mu dvogodišnje ratovanje nije donijelo pobjedu, Tomaš se – nastojeći učvrstiti mir i bolje odnose s najmoćnijim velikašem – oženio u svibnju 1446. Kosačinom kćeri Katarinom. U međuvremenu je poduzeo korake na Rimskoj kuriji da sa sebe »spere ljagu« nezakonitoga rođenja i ishodi raskid bračne veze s Vojačom, jer je brak bio sklopljen po »domovinskom običaju« (mos patrie) koji Katolička crkva nije priznavala. Papa Eugen IV. je 29. V. 1445. dvama dokumentima to riješio pozitivno. Do tada je, po svem sudeći, bilo riješeno pitanje Tomaševa prelaska na katoličku vjeru. Njegova pomirba s Kosačom izazvala je nezadovoljstvo dotadašnjih saveznika, Pavlovića i Petra Vojsalića, koje je namjeravao kazniti, ali je od toga odustao. Nakon svadbe planirana je krunidba u Milama, a u srpnju je u Splitu boravio legat Toma Tommasini, koji je iz riznice crkve sv. Dujma podignuo kraljevsku krunu koju je papa poslao bosanskomu kralju. O kruni i novoj krunidbi izvori više ne govore. Tek petnaestak godina poslije iz izjave pape Pija II. i kraljeva sina doznaje se da Tomaš krunu nikad nije primio. Uspostavom mira Tomašev se položaj znatno popravio, a njegove su ambicije porasle. God. 1446. bio je, prema nekim vijestima, u kombinacijama za ugarsko prijestolje, ali su se te glasine pokazale netočnima. Na unutarnjem planu s podanicima je do jeseni pod svoju vlast uspio vratiti Srebrenicu. Ipak, prihode od njezine carine sporazumno je dijelio s despotom, u gradu su neko vrijeme obojica vladara držala svoje činovnike, a srebrenička kovnica kovala je novac na jednoj strani s Tomaševim likom, a na drugoj s despotovim. Mir s Kosačom potrajao je dvije godine, a tada su se njihovi planovi počeli razilaziti pa su obje strane tražile saveznike. Kraljev položaj ozbiljno je ugrožavalo zbližavanje njegova punca i despota. Nakon što su Turci u ožujku 1448. poharali Bosnu, ne štedeći ni Humsku zemlju (spalili trg Drijeva), u rujnu 1448. despotov je šurjak Toma Kantakuzen potukao Tomaša, a Kosača je vojno pomagao despotu pri zauzimanju Srebrenice. Protiv Kosače je kralj ratovao u savezu s Pavlovićem 1449. U veljači su zaposjeli Srebrenicu, a u travnju i svibnju vojevali oko Drijeva. Mirovni pregovori započeli su u jesen 1450, a kratkotrajni mir zaključen je na poč. 1451. Istodobno se Tomaš pokušao baviti trgovinom. Tako je 1449. sklopio petogodišnji ugovor s trgovcem Nikolom Trogiraninom po kojem su bili ovlašteni opskrbljivati kraljev dvor te se preko njihova poduzeća iz zemlje izvozilo svo kraljevo srebro. Osim toga, Tomaš je držao trgovinu solju koja mu je donosila veliku dobit. Kad je 1451. bosansko-dubrovačke odnose opteretio rat između Kosače, tada hercega, i Dubrovčana, oni su se trudili Tomaša privući na svoju stranu. On nije pokazivao želju za ratom, čak se zauzeo za hercega i tako omeo izopćenje kojim mu je zaprijetio papa Nikola V, ali su pregovori o savezu s Dubrovnikom ipak bili završeni do pol. prosinca. Sporazumom je Tomaš od Dubrovčana ishodio novčanu pomoć od 6000 dukata, a obećao im je ustupiti Dračevicu, Vrsinje, gradove Novi i Risan te napasti hercega kad on ne bude uza sebe imao turske čete. U travnju 1452. pridružio se s Vojsalićem hercegovu starijemu sinu Vladislavu i s njim susreo u humskom Blatu. Ipak, kad su među kraljevim saveznicima iskrsnule razmirice oko podjele osvojenih zemalja, neočekivano se vratio u Bosnu. U proljeće 1453. sukobio se s hercegom oko nasljeđa Talovaca, a u jesen u zemlju su prodrli Turci. Protiv njih u Bosni se moglo računati jedino na pomoć Ugarske, gdje je Tomaš i dalje uživao potporu Hunyadija, a herceg Ulrika II. Celjskoga. U prvoj pol. 1450-ih franjevci su snažno misionarili među članovima Crkve bosanske, a kako je to u Podrinju nastojalo i pravoslavno svećenstvo, rezultat je bio organizacijski slom Crkve bosanske. God. 1455. Tomaševe napore hvalio je napuljski kralj Alfons V, a papa je primionjega i sina mu Stjepana pod svoju zaštitu. Pokazalo se da je od svega bilo malo koristi, jer je već na poč. 1456. sultan od Tomaša tražio da pomogne njegov pohod na Beograd s 10 000 tovara namirnica, da u pohodu osobno sudjeluje te da mu ustupi četiri svoja grada (jedan od njih je Bistrički grad u Livanjskom polju). U odnosima s Rimskom kurijom kralj se predstavljao kao turski neprijatelj, čak je 1455. tvrdio da s njima ratuje, ali i da se plaši to javno pokazati zbog mnoštva heretika među svojim podanicima koji simpatiziraju Turke. Od Venecije je tražio pomoć i dopuštenje da se naseli na njezinu području ako bude izagnan iz Bosne. Nakon turskoga poraza pod Beogradom 1456. mogao je nakratko predahnuti, ali je i dalje bio dužan plaćati harač, na ime kojega je 1453–57. platio sultanu 160 000 dukata. Iako je bio turski tributar (u srcu zemlje, u gradu Hodidjedu, bila je turska posada i »vojvoda Vrhbosne«), nakon smrti branitelja Beograda – Hunyadija, Kapistrana i despota – činilo se da bi baš on mogao stati na čelo kršćanskih snaga u borbi protiv Turaka (još u ljeto 1456. sumnjao je u učinkovitost pomoći kršćanskih država). Na poč. 1457. Turci su pustošili Bosnu ne štedeći ni hercegove zemlje, a na Savi su podignuli uporište koje je branilo 8000 vojnika. Sultan je Tomašu ponovio zahtjev da mu preda četiri grada (jedan se nalazio na prilazima Ugarskoj). Unatoč tomu, Tomaš nije odustajao od nauma da stane na čelo kršćanske lige, pozvao je papina legata u Ugarskoj Ivana Carvajala da dođe u Bosnu i sam se uvjeri u njegove ratne pripreme. Papa Kalist III. shvaćao je Tomaša mnogo ozbiljnije nego što je to on po svojoj snazi zasluživao, pa je legat dobio uputu da kralju preda križ i zastavu, simbole križarskoga rata. Legat je stvar vidio realnije, shvativši da se Tomaš ne pouzdaje puno u svoju snagu i da svu nadu polaže u pomoć kršćanskih država te da je zato slao izaslanstva Alfonsu V, mletačkomu duždu Francescu Foscariniju, milanskomu vojvodi Francescu Sforzi, burgundijskomu vojvodi i nekim drugima. Do kraja 1457. potpuno se odustalo od Tomaša, pa je »kršćanskim kapetanom« papa proglasio Jurja Kastriotića Skenderbega. U takvim okolnostima Tomaš je koristio svaku prigodu da proširi područje svoje vlasti, pa je nakon smrti despota Lazara 1458. zaposjeo 11 gradova, među njima Srebrenicu, Zvornik i Teočak, a zatim se spremao osvojiti bansku Hrvatsku jer je ostala bez gospodara. Provala Turaka u veljači 1458. prisilila ga je da se pomiri sa sultanom, a uskoro se pomirio i s hercegom. Nakon toga aktualizirano je pitanje ženidbe kraljeva sina Stjepana s Marom, kćeri i nasljednicom despota Lazara Brankovića. O tom se razgovaralo s kraljem Matijom Korvinom, a zatim su sporazum dvojica vladara potvrdila na saboru u Szegedu potkraj 1458. i na poč. 1459. Bosnu su u međuvremenu napali Turci, opsjedali su Bobovac i Vranduk, a Tomaš je u travnju 1459. napao Hodidjed, glavno tursko uporište u Bosni, spalio mu podgrađe i opsjedao tvrđavu. Pad Smedereva u lipnju snažno je odjeknuo na Zapadu, a na Tomaša je svaljena krivnja za gubitak toga bitnoga strateškoga uporišta. U optužbama je prednjačio Korvin, a u njih su povjerovali papa i neki drugi zapadni vladari. Tomaš je u srpnju uputio izaslanstvo u Mantovu, gdje je zasjedao Koncil, kako bi objasnio okolnosti pod kojima je Smederevo izgubljeno te zatražio pomoć za nastavak rata (jedino je Bianca Maria Visconti, gospodarica Milana, poslala preko Ancone u Bosnu 300 ratnika). Tomaš je shvatio da se njegova objašnjenja nisu dojmila kršćanskih sila, pa je u drugoj pol. 1459. odlučio energično nastupiti prema sljedbenicima Crkve bosanske (prema izvorima pokrstilo ih se otprilike 12 000, a 40 članova crkvene hijerarhije prebjeglo je hercegu; legat Nikola Modruški, koji je 1461. i 1463. boravio u Bosni, zabilježio je da su manihejski herezijarsi bili pokršteni protiv svoje volje). Kako bi dokazao privrženost Katoličkoj crkvi, Tomaš je na poč. 1461. poslao u Rim vezanu trojicu krstjana koje je ispitivao kardinal Ivan Torquemada. U međuvremenu još se jednom sukobio s hercegom nakon što je on u lipnju 1459. zauzeo grad Čačvinu kraj Sinja, tvrdeći da su time povrijeđena njegova prava. Za sukob je doznao i papa Pio II, koji je stao na hercegovu stranu, a kralju je na poč. 1460. zaprijetilo izopćenje. Tomaš je u lipnju 1461. pobolijevao, tražio liječnika u Dubrovniku i ubrzo umro.

Stjepan Tomašević, kralj (?, prva pol. XV. st. — sultanov tabor kraj Jajca?, između 4. i 10. VI. 1463). Kao kralj uz osobno ime nosio je i vladarsko, pa se katkad potpisivao kao Stjepan Štipan. Prvi se put spominje u ispravi od 30. IV. 1455. kojom papa javlja da je Tomaša i njegova sina primio pod svoju zaštitu. U listopadu 1458. pregovaralo se o njegovoj ženidbi s Marom, kćeri despota Lazara i nasljednicom Despotovine. Vlast u Smederevu kao despot preuzeo je 21. III. 1459 (vladao do pada Smedereva i propasti Despotovine u lipnju), a vjenčanje je obavljeno 1. travnja. Kad je naslijedio prijestolje, pomirio se s kraljicom Katarinom, a potom i s njezinim ocem, hercegom Stjepanom Vukčićem Kosačom, koji je na kraljevu krunidbu poslao sina Vlatka s nekim barunima. Prijateljske veze uspostavio je s Mlečanima i napose s Rimskom kurijom od koje je očekivao da će ga štititi kao i njegova oca. Stoga je u Rim poslao izaslanike koji su papi Piju II. trebali predočiti položaj u kojem se nalazi Bosansko Kraljevstvo i opravdati njegovu opreznu politiku prema Turcima. Imali su naglasiti kako će neke papine zahtjeve mladi kralj lakše ispuniti, jer je kršten kao dijete, a učio je »latinsku knjigu« i ne plaši se protivljenja heretika. Izaslanici su jasno iznijeli njegova očekivanja da želi kraljevsku krunu i »svete biskupe«. Papa je odgovorio da krunu ne može poslati bez suglasnosti hrvatsko-ugarskoga kralja i predložio Stjepanu da se s njim pomiri. Ne čekajući pomirbu, papa je u studenom poslao legata – prema Klaiću bio je to ninski biskup Natalis de Venetiis – koji ga je u Jajcu okrunio. Matija Korvin nije skrivao da je krunidbom uvrijeđen, pa je tražio od pape da ju opozove. Problema je bilo i u odnosima s hrvatsko-dalmatinskim banom Pavlom Špirančićem, koji je odmah nakon Tomaševe smrti zauzeo neki grad u kraljevu posjedu. Bosna je tada bila jedinstvena, uz kralja je bila sva utjecajnija vlastela, zaslužnijima je izdavao povelje nagrađujući njihovu »vjernu službu«, a Dubrovčanima je potvrdio ranije trgovačke povlastice. Kralj i herceg su potkraj ljeta 1461. planirali osvojiti banove gradove, ali su se tomu usprotivili Mlečani. Papa je i dalje nastojao pomiriti Korvina i Stjepana. Ovaj je u svibnju 1462. poslao Korvinu izaslanstvo koje je uredilo njihove odnose. Stjepan je pomirbu platio većom svotom novca, kojom je Korvin trebao od rimsko-njemačkoga cara Fridrika III. otkupiti krunu sv. Stjepana, ustupanjem nekih gradova, sklapanjem saveza protiv Turaka i uskraćivanjem danka sultanu. U samoj Bosni Stjepan je nastojao učvrstiti svoj položaj dijeleći tvrde gradove podanicima koji toga nisu bili dostojni, pa čak i bivšim herezijarsima. Kad je za 1462. uskratio harač sultanu, on je odlučio poći s vojskom na Bosnu. Stjepan se obratio papi, koji je 11. XII. 1462. uputio u Bosnu kao izaslanika modruškoga biskupa Nikolu, a s hercegom se obraćao za pomoć različitim stranama (Dubrovniku, Ugarskoj, Mlečanima, Skenderbegu). Sudbina Bosne i njezina kralja bila je na poč. 1463. odlučena. U proljeće Turci su ratovali u Bosni protiv hercega za račun njegova sina Vladislava, a u svibnju puno veću vojsku sultan je poslao protiv Stjepana. Sâm je opsjeo stolni Bobovac, a za Stjepanom, koji je u posljednje vrijeme češće boravio u Jajcu, poslao je rumelijskoga beglerbega Mahmud-pašu Anđelovića s naputkom da ga uhvati. Ne čekajući Turke, on je napustio Jajce i povukao se u tvrdi Ključ, a za njim je stigla turska vojska koja je lako razorila podgrađe i porazila vojsku koja ga je pratila. Kako se ni u tvrđavi nije mogao dugo održati, poveo je pregovore o predaji, uz uvjet da može slobodno otići. Obećanje nije održano te je pogubljen. Poslije su o kraljevoj tragičnoj smrti nastale različite verzije koje prenosi Orbini. Prema A. Bonfiniju i J. Lewenklawu, sultan je naredio da se živu kralju odere koža, a M. Meccouita i G. Botero tvrde da ga je dao vezati uz kolac i postaviti za metu strijelcima. Na temelju predaje drži se da je pogubljen kraj Jajca, gdje se nalazi »kraljev grob«, a ne u Blagaju na Buni, odn. u Bilaju, kako se također mislilo.

Katarina, rođ. Kosača, kraljica (?, vjerojatno potkraj ljeta 1425 — Rim, 25. X. 1478). Kći Stjepana Vukčića Kosače i Jelene Balšić. Prvi se put spominje 25. XI. 1442. u oporuci prabake Jelene. Njezin otac nije priznavao novoizabranoga kralja Tomaša s kojim je ratovao 1443–45, ali time ništa nije bilo riješeno, pa su strane pregovorima postignule mir kojemu je čvrstinu i trajnost trebao jamčiti brak Tomaša i Katarine 1446. Potom je bilo planirano da kralj i kraljica pođu u Mile na krunidbu, ali nema sigurnih podataka da se to i dogodilo. Rimska kurija vjenčanju nije pravila smetnje jer – iako je u svojoj okolini imao pripadnike Crkve bosanske, a u obitelji bilo žena pravoslavne vjere – Katarinin otac nije prekidao veze s Rimom. Nakon udaje o njezinu vjerskom životu brinuli su se franjevci, pa joj je 1447. papa Eugen IV. dopustio da uzme dvojicu za kapelane. Kao kraljica bila je gorljiva katolkinja, od svojega miraza dala je te godine podignuti u mjestu Vrili (Otinovci) crkvu Presvetoga Trojstva i 1458. crkvu sv. Katarine u Jajcu. Predaja ju pamti kao radinu, pobožnu i povučenu (u franjevačkom samostanu u Sutjesci još ima ostataka misnoga ruha koje je vezla). Nije sudjelovala u sukobima u vlastitoj obitelji ni u onima svojega muža i oca, a za Tomaševa života nije se dobro slagala s njegovim sinom Stjepanom, s kojim je izgladila nesporazume kad je 1461. ostala udovica. Prema predaji, nakon muževe smrti povukla se s djecom u Kozograd iznad Fojnice i živjela povučeno. Vijesti o njoj sudbonosnih dana 1463. nisu potpuno suglasne. Prema jednima napustila je Kozograd te preko Konjica došla u Ston, a odatle u Dubrovnik. Prema drugima je u pratnji Trogiranina Nikole Teste 29. svibnja stigla u nekoć hrvatski grad Vrliku, gdje se neko vrijeme zadržala očekujući rasplet događaja. Nakon kraćega posjeta roditeljskomu domu, u listopadu je u Dubrovniku nastojala urediti imovinska pitanja i obraniti regalna prava za koja je tvrdila da joj pripadaju, a Dubrovčani su otezali da joj ih daju (nudili su joj 500 perpera na godinu za kuće i zemljište pokojnoga muža, ali su joj odbili isplatiti godišnju najamninu od imovine). Pod dojmom tadašnjih očevih uspjeha (povratio je svoje zemlje, osim triju gradova) napustila je Dubrovnik, u kojem je ostavila svoju imovinu, i vratila se u zavičaj. U svibnju 1465. vratila se u Dubrovnik, a u srpnju se očekivalo da će s bratom Vladislavom stići na Pelješac, ali su im dubrovačke vlasti zabranile ulazak u Ston te su ih prevezli na neki otok. Iz naredbe dubrovačkim trgovcima od 12. rujna da joj se nađu »pri ruci« može se zaključiti da se još nalazila blizu dubrovačkoga teritorija. Posljednje dane nadomak rodnoga kraja provela je na području Šibenika. Prema Lukareviću i Orbiniju, potkraj 1466. ili na poč. 1467. otplovila je u Anconu i odatle otišla u Rim, gdje je bila svečano dočekana. Po naredbi zapovjednika križara dobila je u studenom 1467. pomoć od 250 dukata, a redovito je primala pomoć od 120 dukata mjesečno za uzdržavanje. Kako joj to nije bilo dovoljno, često se žalila da živi u oskudici, pa joj je 1471. pomoć povećana na 130 dukata mjesečno. Plemići iz njezina zavičajnoga Huma bili su u njezinoj službi – Radič Ivana Klešića, dvorski knez, Juraj Nikole Čubranića i Abraham Radić, dvorani, a povremeno se javljaju kao izaslanici i neke druge osobe. Kad se snašla u Rimu, stala je razmišljati o zarobljenoj djeci, pa je u ljeto 1470. poslala dvojicu izaslanika milanskomu vojvodi Galeazzu Sforzi moleći ga da joj u tom pomogne, ali sve je ostalo na obećanjima. Na poč. 1474. primila je vijesti da joj je sultan uz otkupninu spreman vratiti djecu te da ona ustraju u kršćanskoj vjeri, pa se ponovo obratila Sforzi javljajući mu da je sama spremna poći po njih na tursku granicu. U Novi je stigla u ljeto 1474, doprativši nevjestu bratu Vlatku, i u prolazu se kratko zadržala u Dubrovniku. God. 1475. hodočastila je u Aquilu kako bi sudjelovala u prijenosu zemnih ostataka Bernardina Sienskoga u novu crkvu za koju je prinos 1457. dao i njezin muž, kralj Tomaš. U Rimu je nastavila održavati dobre odnose s franjevcima koji su se brinuli o njezinu vjerskom životu. Sudjelovala je u radu Društva blažene Djevice Marije koje se skrbilo za rimsku bolnicu sv. Alberta. Kad je uskoro saznala da je njezin polubrat Stjepan (Ahmed) primio islam, njezine su nade da će joj se djeca održati u kršćanskoj vjeri splasnule, ali se do smrti ipak nadala njihovu izbavljenju i povratku. To je pokazala 1478. kad ju je u Rimu posjetio Nikola Iločki, naslovni bosanski kralj, ne bi li ju nagovorio da ga prizna kraljem, što je odbila. Pet dana prije smrti sastavila je oporuku kojom je razdijelila skromnu imovinu samostanskoj crkvi sv. Marije Aracoeli (ujedno odredila da ju u njoj pokopaju), hrvatskomu zavodu sv. Jeronima, članovima pratnje, crkvi sv. Katarine u Jajcu (dio relikvija sv. Luke), sinu i kćeri (bodež, dva pladnja i dva srebrna vrča, ako se vrate u vjeru roditelja) te Balši, sinu njezina brata Vladislava (Tomašev srebrom urešeni mač). Bosansko Kraljevstvo predala je papi Sikstu IV. da se o njem brine i čitavo ga preda njezinu sinu ako se vrati u kršćansku vjeru. U protivnom, predaje ga na brigu Rimskoj kuriji. Pokopana je pred glavnim oltarom u crkvi sv. Marije Aracoeli, a na grob je postavljen hrvatsko-latinski natpis. Kad su franjevci 1590. preuređivali crkvu, premjestili su grobnicu, a nadgrobnu ploču s natpisom postavili na najbliži stup s desne strane oltara; ne zna se jesu li njezine posmrtne ostatke prenijeli i uzidali u oltar.

Izvor: Hrvatska Enciklopedija

Šibenik

Od kraja XII. st. priznavao je vlast hrvatskih knezova, isprva kneza Domalda (1200–26), a zatim knezova Bribirskih (do 1322). Za vladavine potonjih Šibenik je postao biskupskim sjedištem te je stekao civitet, ali je gospodarski zaostajao zbog teških nameta i obveza. Bio je to uzrok izbijanja pobune protiv vlasti Bribirskih; tada se uz potporu Mletačke Republike grad uspio othrvati vlasti Mladina II., ali je na posljetku izgubio autonomiju i pravo slobodnog izbora kneza, kojega su od tada birali Mlečani. Nakon poraza Mletačke Republike u ratu s Ludovikom I. Anžuvincem i potpisivanja mira u Zadru (1358), grad je došao pod anžuvinsku vlast. Od 1390. zajedno s ostalim gradovima Dalmacije (osim Zadra) priznavao je vlast bosanskoga kralja Tvrtka I. Kotromanića, početkom XV. st. bosanskoga vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića i kralja Ladislava Napuljskoga, a 1412. ponovno je došao pod vlast Mletačke Republike.

Biograd na Moru

God. 1102. u Biogradu se ugarski vladar Koloman okrunio za hrvatskoga kralja. Od 1115. do 1124. nad Biogradom se izmjenjivala vlast hrvatsko-ugarskih kraljeva i Mlečana, a 1125. mletačka ga je vojska osvojila i razorila. Biskupija se tada preselila u Skradin, a Biograd je izgubio status grada. Obnovili su ga 1202. zadarski izbjeglice koji su u njemu uspostavili komunalnu vlast u progonstvu pa se otada grad naziva i Zara vecchia. U XIII. i XIV. st. u posjedu bribirskih knezova Šubića, cetinskih knezova Nelipića i vranskih templara. Od 1409. do 1797. pod mletačkim upravom.

Korčula

God. 1180–1221. nalazila se u sastavu Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva. Iz 1265. potječe najstariji poznati prijepis Korčulanskoga statuta. God. 1300. stonski je biskup premjestio svoje sjedište na otok pa je utemeljena Korčulanska biskupija. U prvoj polovici XIII. st. korčulanska je komuna nakratko bila pod vlašću humskih knezova, 1254–1358. njom su ponovo vladali Mlečani (knezovi Zorzi), u razdoblju 1358–1420., s povremenim prekidima, hrvatsko-ugarski kraljevi, 1390–94. bosanski vladari, a od 1403. protukralj Ladislav Napuljski te njegov pristaša vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić. Od 1413. do 1417. bila je pod upravom Dubrovačke Republike, a 1420–1797. dio posjeda Mletačke Republike u Dalmaciji. Pritom je komuna zadržala ograničenu autonomiju, a izgrađene su i mnogobrojne utvrde (najveća u gradu Korčuli) zbog čestih napada osmanskih i gusarskih brodova.

Brač

U X. ili u XI. st. sjedište bračkoga kneza bilo je u Nerežišćima. Brač je vjerojatno u drugoj polovici XI. st. ušao u sastav srednjovjekovne hrvatske države. Nad otokom se od XII. st. do 1420. smjenjuje vlast hrvatsko-ugarskih kraljeva (dijelovi XII. i XIII. st., 1358–90), Bizanta (1165–80), omiških Kačića i Splita (dijelovi XIII. st.), te Mlečana (uz prekide 1278–1358), bosanskoga kralja (1390–91) i hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića (1403–16). Od XII. st. javljaju se ćirilski spomenici, isprva na hrvatsko-staroslavenskome (Povaljski prag), od XIII. st. na hrvatskome (Povaljska listina). Godine 1420. Brač se konačno podvrgava Mletačkoj Republici i pod njezinom vlašću ostaje do 1797. Mlečani potvrđuju Braču stare povlastice i šalju kneza iz redova mletačkoga plemstva.

Hvar

Nakon dolaska Neretvana u VII. st., Hvar je bio pod vlašću Neretvanske Kneževine (VII – IX. st./X – XI. st.), Bizantskoga Carstva (812–867. i 1164–80), tadašnje Hrvatske (XI. st. – 1102), Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva (1102–45., 1180–1278., 1358–90., 1393–1403), Mletačke Republike (1145–64., 1278–1358), Bosanskoga Kraljevstva (1390–93), napuljskih Anžuvinaca i Hrvoja Vukčića Hrvatinića (1403–13) i Dubrovačke Republike (1413–20), kada je u potpunosti potpao pod vlast Mletačke Republike (1420–1797).

Klek, Ploce, Neum

Ploče se prvi put spominju 1387. dok se Neum spominje mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. tako da se sa sigurnošću ne može utvrditi je li tu vladala Bosna ili nije već se može utvrditi pomoću povijesti naselja Klek i podregionalnog Makarskog primorja, za Makarsku znamo da je Bosna vladala 128 godina od 1324., a Klek je isprva bio posjed humskih knezova, a od 1322. jedna od luka u posjedu bosanskih vladara, koju je u XIV. st. zakupila Dubrovačka Republika.

Konavle

U povijesnim izvorima Konavle se prvi put spominju polovicom X. st. (grč. Κανάλη) u djelu Konstantina VII. Porfirogeneta, koji navodi da su Konavle od prve polovice IX. st. neovisna teritorijalna jedinica kojom je upravljao arhont. Prema Ljetopisu popa Dukljanina Konavle su bile županija u sastavu Crvene Hrvatske, područja koje se podudaralo s teritorijem bizantske Gornje Dalmacije [9. i 10. stoljeću] bila je Crvena Hrvatska. U XI. st. bile su sastavni dio Duklje, a potkraj XII. st., zajedno s ostalim primorskim krajevima od Neretve do Bojane, ušle su u sastav nemanjićke Srbije. Nakon njezina raspada držali su ih različiti srpski velikaši. Godine 1378. došle su pod vlast bosanskoga kralja Tvrtka I. Kotromanića, a nakon njegove smrti dijelile su ih bosanske velikaške obitelji. Uz pristanak Sigismunda Luksemburgovca, Dubrovčani su 1419. kupili istočni dio Konavala od Sandalja Hranića, a 1426. zapadni dio od Radoslava Pavlovića. Od tada je cijelo područje Konavala, od Cavtata do rta Oštra, postalo državnim dobrom Dubrovačke Republike, a starosjedioci su postali dubrovački podložnici te nisu smjeli imati vlastite zemlje.

Pelješac

Nakon doseljenja Slavena (VII. st.) i osnivanja njihovih kneževina u idućim stoljećima, prostor od Neretve do Dubrovnika bio je uključen u Zahumlje, koje je obuhvaćalo i Pelješac, koji je bio župa sa središtem u Stonu. Pelješac se u srednjem vijeku zvao Pelisac (po najvišem vrhu na poluotoku, danas Sv. Ilija) ili Stonski rat (Puncta Stagni). Već potkraj XII. st. humski vladar Miroslav, brat raškoga velikog župana Stefana Nemanje, potaknuo je dolazak pravoslavnoga svećenstva na Pelješac protjeravši stonskoga biskupa, a Nemanjin je sin, srpski arhiepiskop Sava, osnovao 1219. episkopiju u Stonu. Stanovništvo je zasigurno bilo i pod snažnim utjecajem Crkve bosanske. U XIII. st. Dubrovnik je počeo iskazivati nastojanje za stjecanjem Pelješca, jer mu je bio iznimno važan zbog sigurne plovidbe do luke Drijeva na ušću Neretve te zbog stonskih solana. U savezništvu s bosanskim banom Stjepanom II. Kotromanićem srušio je rod Branivojevića, koji je vladao Humskom zemljom, te je ona 1326. bila podijeljena tako da je Pelješac sa Stonom pripao Dubrovniku, a ostatak Bosni [potvrda o Kleku, Neumu i Pločama]. Priznanje nove stečevine osigurano je 1333. dubrovačkom kupovinom Pelješca sa Stonom od srpskoga kralja Dušana i ugovaranjem plaćanja godišnjega danka bosanskom banu Stjepanu II. Kotromaniću. Dubrovačke su vlasti odmah započele s utvrđivanjem, izgradivši zid preko prevlake te postavivši kneza u Stonu i kapetana u Trstenici, a sva je obradiva zemlja na poluotoku bila razdijeljena među dubrovačkim patricijatom i pučanima. Pravoslavni su svećenici bili protjerani i u Ston pozvani bosanski franjevci. U XV. st. počelo je znatno naseljavanje izbjeglica iz Bosne i Huma u unutrašnjost poluotoka, a u obalnim se mjestima u većoj mjeri razvijalo brodarstvo. U XVII. st. pelješki su brodari uspostavili trgovačke veze s europskim, afričkim i maloazijskim lukama, a u XVIII. st. doprli su do Indije. Vrhunac je razvoja pelješkoga brodarstva bio dostignut 1780–1800. Nakon pada Dubrovačke Republike (1808) i razdoblja francuske uprave, Pelješac je ušao u sastav Habsburške Monarhije (1815) kao dio Dubrovačkog okružja Kraljevine Dalmacije.

Makarska

Najkasnije u prvoj polovici IX. st. stvorena je Neretvanska kneževina ili Paganija, čiji je dio bilo i Makarsko primorje. U X. st. Konstantin VII. Porfirogenet spominje utvrdu Τὸ Μόϰρον, ali nije jasno gdje se ona nalazila. God. 887. dužd Pietro I. Candiano poveo je mletačku flotu na Neretvane, ali su oni iznenada napali njegovu utaborenu vojsku ubivši pritom i samoga dužda. Nakon toga je Venecija Neretvanima morala plaćati danak za nesmetanu plovidbu morem. U drugoj polovici XI. st. hrvatski kralj Petar Krešimir IV. pripojio je Makarsku zajedno s cijelim neretvanskim područjem Hrvatskoj. Otada je Makarska sve do XIV. st. priznavala vrhovništvo hrvatskih, odn. hrvatsko-ugarskih vladara. Od 1324. Makarska je bila pod vlašću bosanskih Kotromanića, a polovicom XV. st. za vlast nad makarskim područjem vodile su se političko-diplomatske borbe između Mletačke Republike i hercega Stjepana Vukčića Kosače. God. 1452. Mlečani su, zahvaljujući nemirima u hercegovoj zemlji, stekli područje Makarske te su iste godine potvrdili tamošnjim plemićkim rodovima stare povlastice. U drugoj polovici XV. stoljeća Matija Korvin pokušao je osvojiti taj kraj, ali su Mlečani, koristeći se teškim položajem hercega Stjepana za osmanskih prodora i sukoba s velikašima, uspjeli održati svoju vlast nad makarskim priobaljem. Najkasnije 1492. Osmanlije su osvojili dio makarskoga područja, dok je Makarska, koja je bila zaštićena morem i Biokovom, pala 1498/99.

Omiš

U ranome sr. vijeku naselje se nalazilo u sklopu Neretvanske kneževine, a pod sadašnjim se imenom prvi put spominje u XI. st. U XII. i XIII. st. Omiš je bio upravno središte Kačića, a potkraj XIII. st. došao je pod vlast Bribirskih. U XIV. i prvoj polovici XV. st. nad Omišem su naizmjence vladali bosanski vladari i moćni velikaši (Juraj Radivojević, Hrvoje Vukčić Hrvatinić, Ivaniš Nelipčić, Stjepan Vukčić Kosača). Do uspostave mletačke vlasti (1444) Omiš je bio naselje predurbanoga tipa s kaštelom (romanička kula Peovica) i malim podgrađem.

Trogir

U X. st. Trogir je dobio samostalnu biskupiju (ukinuta 1828), a 1105. priznao vlast hrvatsko-ugarskoga kralja Kolomana, koji je gradu 1107. dao povlastice (→ trogirska diploma). Idućih desetljeća u Trogiru se smjenjivala vlast Mlečana i hrvatsko-ugarskih kraljeva, a 1133. Bela II. trajnije je pripojio grad Hrvatsko-Ugarskomu Kraljevstvu. Vlast Arpadovića bila je prekinuta 1166–80., kada je Trogir priznavao vlast bizantskoga cara Emanuela I. Komnena, no Bela III. je potkraj 1180. vratio Trogir u sastav hrvatsko-ugarske države. Kada je od početka XIII. st. porastao pritisak ojačalih hrvatskih feudalaca iz zaleđa na dalmatinske komune, knezovi Bribirski u drugoj četvrtini XIII. st. bili su knezovi u Trogiru. Potisnuti su kada je Bela IV. nakon tatarske provale 1242 (za koje se sklonio u Trogir) učvrstio vlast hrvatsko-ugarskih kraljeva na području Hrvatske. No za slabljenja kraljeve moći u posljednjoj četvrtini XIII. st. Bribirski su knezovi ponovno imali premoć nad dalmatinskim gradovima pa tako i nad Trogirom. U tom je razdoblju bio okončan dugotrajni trogirsko-splitski sukob oko pograničnih područja u Ostrogu (1277) te trogirsko-šibenski sukob oko samostalne Šibenske biskupije (1298). Nastojanje da se oslobodi vlasti knezova Bribirskih dovelo je 1322. do trogirsko-šibenskog obrambenoga saveza protiv Mladina II. i prelaska obaju gradova pod mletačku vlast. Nakon uspjeloga rata Ludovika I. Anžuvinca protiv Mletačke Republike Trogir se 1358. vratio u sastav Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva. Slabljenjem sr. vlasti Trogir je potkraj XIV. i u prvoj četvrtini XV. st. učestalo mijenjao vrhovništvo: 1390–94. priznavao je vlast bosanskih kraljeva, Sigismunda Luksemburgovca [vjerojatno između 1394. i 1402. jer ne piše], 1402–08. Ladislava Napuljskoga, potom opet Sigismunda te je naposljetku 1420., kao posljednji od dalmatinskih gradova, prihvatio mletačku vlast.

Split

. Posljednji je put Split bio pod upravom Bizanta 1165–80., kada je ondje bilo smješteno sjedište bizantskih upravitelja za Dalmaciju i Hrvatsku. Ugovorima o prijateljstvu i trgovini s drugim gradovima istočne i zapadne jadranske obale, te s vladarima balkanskih državica ojačao je njegov gospodarskih položaj i autonomni status. Na čelu grada bio je prior, a poslije knez (comes), koji se od 1207. birao iz redova hrvatskih velikaša (Domald, Šubići), i/ili načelnik (potestat). U XIII. i XIV. st. razvoj srednjovjekovne komune dostigao je vrhunac. Za načelnika Gargana de Arscindisa iz Ancone (1239–42) bila je uređena gradska uprava po uzoru na razvijenije talijanske gradove i zapisan prvi zbornik gradskih pravnih odredbi (kapitular). Prvi gradski statut bio je sastavljen 1312. za načelnika Parcevala iz Ferma. Gospodarski se razvoj temeljio na poljoprivredi, obrtu, trgovini i pomorstvu. Život srednjovjekovne komune povremeno su potresali sukobi sa susjedima (Cetinjani, Omišani, Trogirani), sporovi između općine i nadbiskupije, te prijepori između plemića i pučana. S većom se opasnošću Split suočio tijekom provale Mongola (Tatara) 1242. Dio plemstva koje je s hrvatsko-ugarskim kraljem Belom IV. bježalo prema moru sklonio se u Split, dok su se drugi sklonili u Trogir i Klis. Dvije kraljeve kćeri koje su preminule tijekom bijega pokopane su u splitskoj katedrali. Mongoli su opustošili okolicu, ali nisu napali utvrđene gradove. U XIII. st. kroničar i povjesničar Toma Arhiđakon zapisao je prvu povijest salonitanske, odnosno splitske crkvene organizacije i povijest Splita od naseljavanja salonitanskih izbjeglica u Dioklecijanovoj palači do 1266 (Historia Salonitana). Prvotni je grad bio omeđen bedemima četverokutne palače (civitas vetus). Oživljavanjem trgovine i prometa rastao je broj stanovnika pa se u XI. st. zapadno od bedema palače formiralo predgrađe okruženo suhozidom (civitas nova). Izgradnjom novoga bedema oko zapadnoga predgrađa u XIII. st. povezana je stara jezgra unutar palače s novim dijelom grada, čime je bila zaokružena arhitektonska cjelina srednjovjekovnoga Splita, koja se raspoznaje i danas. Godine 1327–57. grad se nalazio pod mletačkom vlašću, a nakon Mira u Zadru zajedno s ostalim dalmatinskim gradovima došao je pod vlast hrvatsko-ugarskoga kralja Ludovika I. Anžuvinca. Za dinastičkih sukoba (od 1390) priznavao je vlast bosanskih vladara Tvrtka I. Kotromanića i Dabiše, a nakon kraćega razdoblja vladavine Sigismunda Luksemburgovca [vjerojatno od 1393./94. do 1402.], priznao je vlast Ladislava Napuljskoga (1402), koji je imenovao bosanskoga velikaša Hrvoja Vukčića Hrvatinića splitskim hercegom (1403). Godine 1413. Split je ponovno došao pod vlast Sigismunda Luksemburgovca. Od 1420. do 1797.

Literatura

• Budak, Neven. Mogorović Crljenko, Marija. "Povijest 6: udzbenik povijesti za razred osnovne škole", 5. izdanje, Profil Klett, 2011., ISBN 978-953-12-0381-4, str. 37. − 62., 92. − 115.