Bosna i Hercegovina u srednjem vijeku
Dio niza o članaka |
| Stari vijek |
| Srednji vijek |
| Novi vijek |
| Kraljevina Jugoslavija |
| Socijalistička Jugoslavija |
| Suvremena BiH |
|
|
Srednjovjekovna Bosna naziv je za političke tvorevine koje su se na prostoru većega dijela današnje Bosne i Hercegovine razvile od ranoga srednjeg vijeka do osmanskoga osvajanja 1463. godine. U historiografiji se za to razdoblje najčešće rabe nazivi Banovina Bosna za vrijeme banske vlasti i Bosansko Kraljevstvo za razdoblje od krunidbe Tvrtka I. Kotromanića 1377. do sloma kraljevstva.[1][2]
Bosna se od XII. stoljeća razvijala u sferi političkoga utjecaja hrvatsko-ugarskih vladara, ali je tijekom većega dijela svoje povijesti imala znatan stupanj unutarnje samostalnosti i vlastitu vladarsku dinastiju Kotromanića.[3] Za vladavine Stjepana II. i Tvrtka I. država je doživjela najveći teritorijalni i politički uspon, a u XV. stoljeću bila je izložena sve jačemu pritisku Osmanskoga Carstva.[4][5]
Prvotna Bosna razvila se u porječju gornjega toka rijeke Bosne. U djelu Konstantina Porfirogeneta O upravljanju carstvom spominje se kao „malena zemlja Bosna” s gradovima Kotor i Desnik. Hrvatska enciklopedija navodi da su do XI. stoljeća postojala dulja razdoblja u kojima je prvotna Bosna pripadala susjednoj hrvatskoj, odnosno srpskoj državi, a nakon smrti dukljanskoga kralja Bodina oko 1101. politički se osamostalila.[3]
Početkom XII. stoljeća Bosna je ušla u sferu Arpadovića, a oko polovice XII. stoljeća u izvorima se javlja ban Borić, prvi poimence poznati bosanski ban. Kao vazal ugarskoga kralja sudjelovao je u ratu protiv Bizanta.[6] U kasnijim desetljećima Bosna je prelazila između bizantskoga i ugarsko-hrvatskoga vrhovništva, ali se njezina unutarnja politička posebnost postupno učvršćivala.[7][8]
Za vladavine bana Kulina (1180. – 1204.) Bosna je ojačala politički i gospodarski. Kulinova povelja Dubrovčanima iz 1189. jedan je od najvažnijih spomenika bosanske srednjovjekovne državnosti i trgovine.[9][10] U njegovo su se vrijeme pojavile i optužbe za herezu, osobito nakon pisma zetskoga kneza Vukana papi Inocentu III. 1199. godine.[11]
Spor oko vjerskih prilika doveo je do skupa na Bilinu polju 1203., kada su Kulin i predstavnici bosanske crkvene zajednice pred papinskim legatom dali izjavu o vjernosti rimskoj crkvi. Tumačenje tih događaja u historiografiji nije jednoznačno, ali je jasno da je pitanje bosanskoga kršćanstva od tada postalo trajna sastavnica političkih odnosa Bosne s papinstvom i susjednim vladarima.[12][13]
Nakon Kulinove smrti Bosna je prolazila kroz razdoblja unutarnjih sukoba i vanjskih pritisaka. Za vladavine Mateja Ninoslava ugarsko-hrvatski i papinski krugovi nekoliko su puta pokušali vojno i crkveno učvrstiti svoj utjecaj u Bosni, osobito u sklopu križarskih pohoda protiv heretika.[14][15] Bosanska biskupija postupno je izmještena izvan Bosne, a njezino je sjedište naposljetku bilo u Đakovu.[3]
Za bana Prijezdu I. Bosna je ostala u odnosu podložnosti ugarsko-hrvatskomu kralju, a državnim se prostorom smatrala uža Bosna s Donjim krajima, dok su Usora i Soli povremeno bile izdvajane u posebne upravne cjeline.[16]
Krajem XIII. i početkom XIV. stoljeća u Bosni su se isprepleli interesi Kotromanića i bribirskih knezova Šubića. Nakon sloma moći Mladena II. Šubića 1322. na vlast se učvrstio ban Stjepan II. Kotromanić, koji je znatno proširio državu. Pod njegovu su vlast ušli Hum, Donji kraji, Usora i Soli, a privremeno i područja prema Cetini i Neretvi.[17][18]
Stjepan II. održavao je veze s Dubrovnikom i Venecijom, a dinastički je ugled Bosne porastao udajom njegove kćeri Elizabete za ugarsko-hrvatskoga kralja Ludovika I..[4] U to se doba učvrstila i vlast dinastije Kotromanića, koja je vladala Bosnom do 1463..[19]
Nakon Stjepanove smrti vlast je preuzeo njegov nećak Tvrtko I. Isprva se suočavao s unutarnjim pobunama i intervencijama ugarsko-hrvatskoga kralja, ali je od 1367. ponovno učvrstio položaj. Iskoristivši raspad Srpskoga Carstva, proširio je vlast na dijelove Podrinja, Polimlja, Travunje i Konavala.[20][21]
Tvrtko je okrunjen 1377. i od tada nosi kraljevski naslov. O mjestu krunidbe u historiografiji postoje različita mišljenja, ali se najčešće navode Mile kod Visokoga i Mileševa.[22][23] Za njegove vladavine Bosna je doživjela najveći opseg i politički utjecaj; nakon smrti Ludovika I. umiješao se i u hrvatsko-dalmatinske sukobe te je 1390. nosio naslov kralja Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja.[24]
U Tvrtkovo vrijeme zabilježeni su i prvi veći osmanski upadi u Bosnu. Bosanska je vojska pod vodstvom Vlatka Vukovića porazila Osmanlije kod Bileće 1388., a 1389. sudjelovala je u Kosovskoj bitci.[25]
Nakon Tvrtkove smrti 1391. središnja je vlast oslabila. Na prijestolju su se izmjenjivali Stjepan Dabiša, Jelena Gruba, Stjepan Ostoja, Tvrtko II., Stjepan Ostojić i ponovno Tvrtko II., dok su najveći velikaški rodovi — Hrvatinići, Kosače i Pavlovići — imali presudan utjecaj na državnu politiku.[26][27]
Usto su se bosanski vladari i velikaši neprestano prilagođavali odnosima između Žigmunda Luksemburškoga, napuljske stranke i Osmanlija. Od početka XV. stoljeća osmanski je utjecaj postajao sve jači, a Bosna je povremeno plaćala i danak.[28] Tijekom Konavoskoga rata (1430. – 1433.) bosanski je kralj ostao važan čimbenik regionalne politike.[29]
Za kralja Tvrtka II. gospodarstvo se oporavilo, osobito zahvaljujući rudarstvu i trgovačkim vezama s Dubrovnikom, ali su u istočnoj Bosni Osmanlije učvrstile svoje uporište.[30][31] Njegov nasljednik Stjepan Tomaš oslanjao se na papu i Ugarsku, a 1445. papa Eugen IV. priznao ga je zakonitim kraljem Bosne.[32] U njegovo su se vrijeme pojačali pritisci na pripadnike Crkve bosanske, a vladar se čvršće povezao s franjevcima i katoličkim krugovima.[33][13]
Stjepanov suvremenik i tast Stjepan Vukčić Kosača uzeo je 1448. naslov hercega, po kojemu je njegov humski posjed u kasnijem razdoblju dobio ime Hercegovina.[34]
Posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević stupio je na prijestolje 1461. Papa mu je poslao krunu, a kralj je, oslanjajući se na pomoć Zapada, odbio daljnje plaćanje danka sultanu. Hrvatska enciklopedija navodi da je nakon krunidbe priznao vrhovnu vlast Ugarske i pokušao organizirati obranu, no bez stvarne vanjske pomoći.[35]
Sultan Mehmed II. provalio je u Bosnu u proljeće 1463. Bosanske su se tvrđave brzo predavale; Bobovac je pao bez dulje opsade, a kralj se nakon povlačenja u Ključ predao i potom bio pogubljen u Jajcu.[36][35] Time je prestalo postojati Bosansko Kraljevstvo kao samostalna država, iako su ugarsko-hrvatske vlasti ubrzo uspostavile Jajačku i Srebreničku banovinu na dijelu nekadašnjega bosanskog prostora.[37]
Srednjovjekovna je Bosna bila staleška monarhija u kojoj je vladarska vlast bila ograničena položajem velmoža i sabora, odnosno stanka.[38] Državni je prostor bio podijeljen na župe i veće zemljopisno-političke cjeline, među kojima su se najčešće izdvajale Bosna, Hum, Usora i Soli, Donji kraji i Podrinje.[3]
Vlastela se dijelila na velmože, vlastelu i niže plemstvo, a ključni su velikaški rodovi u kasnome srednjem vijeku bili Hrvatinići, Kosače i Pavlovići.[39] Najveći dio stanovništva činili su ovisni seljaci i stočarske skupine, među kojima su izvori bilježili i Vlahe.[40]
Gospodarski razvitak srednjovjekovne Bosne temeljio se ponajprije na rudarstvu, stočarstvu i trgovini. U XIII. i XIV. stoljeću osobito su se razvili rudnici srebra, olova i bakra, a među najvažnijim su rudarskim središtima bili Srebrenica, Fojnica, Kreševo, Olovo i Dusina.[30] Dubrovčani su u bosanskim rudarskim i trgovačkim središtima imali jake kolonije i povlašten položaj, osobito u prometu plemenitim kovinama.[41]
Važnu su ulogu imali trgovi i podgrađa uz utvrđene gradove, a među razvijenijim središtima bili su Visoko, Foča, Jajce, Drijeva i Podvisoki.[41] Bosanski su vladari od XIV. stoljeća kovali i vlastiti novac.[42]
Potkraj 13. i na početku 14. stoljeća stigli su u Bosnu prvi njemački rudari iz Ugarske i Transilvanije poznati pod imenom Sasi i počeli eksploatirati njene rude. Stjepan II. Kotromanić i kralj Tvrtko I. poticali su razvoj rudarstva. Rudnici su bili u privatnom vlasništvu mjesnih zemljoposjednika, a vodili su ih Sasi kojima je zakon dopuštao da sijeku šume i podižu rudarska naselja. Neki od njih su postali i ugledni ljudi. Rudarski centri su bili Ostružnica, Hvojnica (Fojnica), Kreševo, Dusina, Busovača, a od druge polovice 14. stoljeća Olovo i Kamenica. Na nekim mjestima kopao se bakar i olovo, ali je najvažniji izvor bogatstva bilo srebro, a Srebrenica je postala najveće rudarsko i trgovačko središte s brojnim dubrovačkim kolonijama. Već se 1339. godine izvozilo i zlato iz Bosne. Najnaprednija su bila Drijeva (danas Gabela) s velikim skladištima soli.
Dobar dio uvoza i izvoza išao je dolinom Neretve na čijem je ušću nastalo nekoliko trgova: Osinj, Posrednica, luka Ploče, Nekranj, Brštanik. Uvoze se tkanine, vino, ulje, usoljena riba, šećer, južno voće, začini, oružje, metalni, stakleni i kožni predmeti, papir, sol, dok se izvozi stoka, koža, krzna, loj, vuna, sir, med, vosak i razni metali kao srebro, bakar i olovo na kojima je i zasnovan ekonomski razvoj. Dubrovčani su imali poseban monopol na trgovanje srebrom, a i sav prekomorski izvoz kovina išao je preko Dubrovnika. Kako su 1422. godine Bosna i Srbija zajedno proizvodile više od jedne petine srebra u Europi, bilo je puno bogatih ljudi koji su si mogli priuštiti skupocjene tkanine. Dubrovačke kolonije zajedno sa Sasima nisu samo dominirale u spomenutim rudarskim mjestima nego i u važnim trgovačkim središtima kao sto je bila Foča. Dubrovačka je kolonija postojala i u Visokom, političkoj prijestolnici banovine Bosne za većeg dijela srednjega vijeka.
Kako su stranci (Sasi i Dubrovčani) bili najaktivniji u privrednom životu tako su jačali domaću privredu koja je pak jačala domaće građane. Razvijaju se razna nova gradska naselja, karavanske stanice i putovi. Gradovi su se sastojali od dva dijela: tvrđave (castrum) u kojoj je sjedište vojničke posade i gradske uprave te podgrađa (suburbium) gdje su stanovali trgovci. Središnju vlast predstavlja knez kojeg postavlja vladar, a vrši upravnu i sudsku vlast. Putem karavanske trgovine koju obavljaju ponosnici na čelu s kramarima vrši se prijenos robe i razmjena bosanskih proizvoda s primorskim gradovima. Nastaju brojna trgovačka društva koja djeluju na širim prostorima. To doprinosi da razvitku carina u srednjovjekovnom dobu.
Važni gradovi s katoličkim zajednicama Sasa, Dubrovčana i drugih stanovnika dalmatinskih komuna privlačili su franjevce koji su tu počeli osnivati samostane, a gradovi su zadobili izrazito katolički izraz. Među ostalim srednjovjekovnim gradovima na trgovačkim putovima u Bosni isticali su se još i Jajce, Travnik, Goražde i Livno. Uz ta glavna središta bilo je i mnogo manjih utvrđenih mjesta (otprilike 350 u cijeloj srednjovjekovnoj Bosni). Među njima je bila i Vrhbosna (kasnije Sarajevo), koja se potkraj srednjeg vijeka sastojala isključivo od tvrđave i sela.
Dolazi do jačanja robno-novčane privreda. Pavao Bribirski počinje kovati svoj srebrni novac (denarius, groš) u malim količinama, a isključivo lokalni novac kuje Stjepan II. Kotromanić. Tvrtkovi četverostruki dukati su jedini poznati zlatni novac u južnoslavenskim zemljama.
Na selu su većinu naroda sačinjavali kmetovi koji su obavljali vojne i ratarske poslove za svoje gospodare, a desetinu plaćali kralju. Stočare u planinama, od kojih su neki bili Vlasi, bilo je teže uključiti u feudalni poredak.
U srednjovjekovnoj Bosni djelovale su Katolička Crkva, Crkva bosanska i pravoslavne crkvene ustanove. Katolička je organizacija bila vezana uz više biskupija i, od XIV. stoljeća, uz snažnu prisutnost franjevaca, koji su u Bosni osnovali vikariju i niz samostana.[33][3]
Crkva bosanska bila je posebna heterodoksna kršćanska zajednica, u izvorima najvidljivija od kraja XIII. stoljeća. Njezini su se pripadnici nazivali krstjanima, a o naravi njihova nauka u historiografiji postoje različita tumačenja. Hrvatska enciklopedija navodi da se pretpostavlja kako su pristajali uz umjereni dualizam te da se Crkva bosanska nakon sloma bosanske države više ne spominje u povijesnim vrelima.[13]
Pravoslavne su ustanove bile osobito prisutne u istočnim i humskim krajevima, a njihov je razvoj bio povezan s političkim i crkvenim utjecajem srpskih zemalja.[33]
Najstarija biskupija na području današnje Bosne i Hercegovine je ona u Trebinju, osnovana prije 1022. godine. Bosanska biskupija koja je sigurno postojala već 1067. sa sjedištem kod današnjeg Sarajeva, od XIII. stoljeća je imala svoje sjedište u Đakovu u Slavoniji, izvan Bosne. Godine 1340. utemeljena je bosanska vikarija sa sjedištem u Milama, koja se proširila na mnogo veći teritorij od same Bosne. Već 1385. ima 35 samostana, od kojih je samo 4 bilo na području Bosne. To su bili franjevački samostani u Visokom, Lašvi, Kraljevoj Sutjesci i Olovu. Do 1463. godine će se izgraditi još 12 franjevačkih samostana širom Bosne, uglavnom u jakim centrima privrednog razvoja srednjovjekovne Bosne.
Na području današnje Bosne i Hercegovine prostiralo se u srednjem vijeku (u 14. i 15. stoljeću) devet biskupija. bosanska, duvanjska i trebinjska biskupija prostirale su se potpuno u granicama današnje BiH. Zagrebačka, kninska, krbavska, makarska, splitska i stonska biskupija obuhvaćale su tek dijelove bosanskohercegovačkog teritorija. Tako npr. zagrebačka biskupija širila se od današnjeg Bosanskog Petrovca do rijeke Ukrine i od Save do blizu Ključa i Jajca. Na ruševinama katoličkih crkava i manastira podignuti su iza pada Bosne pod Turke i dolaska Vlaha u te krajeve brojne pravoslavne crkve i manastiri npr. Moštanica, Liplje, Gomionica, Rmanj i drugi. To govori i Prvi shematizam srpske mitropolije Banjalučko-Bihaćke za godinu 1901. (str. 75):
Zagrebačka biskupija imala je 1334. na bosanskohercegovačkom zemljištu 3 crkvena dekanata (dubički, sanski i vrbaski) i preko 40 župa između Sane i Vrbasa. Područje Cazina i Bosanske Krupe danas uopće nemaju ni jedne jedine katoličke župe; prije dolaska Turaka imao je svaki po 20 župa, što više, kninski biskup stolovao je više od 50 godina u Cazinu u 15. stoljeću.
Na teritoriju današnje BiH djelovali su u srednjem vijeku od katoličkih redovnika benediktinci (samostan sv. Petra u Čičevu kod Trebinja, Konoba na Uni), dominikanci, pavlini i franjevci, koji su u BiHi imali samo malenkost od 45 samostana, od kojih petnaestak još u 14. stoljeću. Najstariji i najveći franjevački samostani ležali su u Podrinju: Srebrenica (po njoj se provincija i zove Bosna Srebrena), Bijeljina, Sv. Marija u Polju (kod Bijeljine), Zvornik, Teočak, Ljubovija i Olovo. U tim stranama nestalo je potpuno katolika do 17. i početka 18. stoljeća (zadnji spomen katolika u Srebrenici potječe iz godine 1724.). Kako ističu stariji povjesničari, u svemu od ondašnjih 56 bosanskohercercegovačkih kotara za 52 od njih iz povijesnih dokumenata znamo, da su imali barem jednu katoličku župu, a svi kotari osim jednog (Gacko) sačuvali su izvjesne uspomene na katolike u tome kraju.
Treba spomenuti još i one brojne crkve, koje godine 1244. spominje ban Matej Ninoslav. On navodi u povelji najprije katedralu sv. Petra bosanske biskupije u Brdu kod Vrhbosne (današnjeg Sarajeva), u župi Bosni spominje crkve u Vrutcima na vrelu Bosne, zatim u Bulinu i Knešpolju, u župi Neretvi u Buljini, u Viduši (Ljubincima) između Kaknja i Zenice, u župi "Brod" u Bilinu Polju (kod Zenice), u župi Lašvi "Tri crkve", u župi Lepenici Rotilj (Kiseljak), u Skopju crkva sv. Ive, u župi "Mel" crkva sv. Kuzme i Damjana (valjda Kozmin na Drini) i konačno u župi Borcu "Praču – Biskupniju".
Kultura srednjovjekovne Bosne razvijala se na dodiru latinskoga, ćiriličnoga i glagoljaškoga kruga. U ispravama i kancelarijskoj praksi rabile su se latinica i posebna zapadna inačica ćirilice, u hrvatskoj se filologiji često nazivana bosanskom ćirilicom.[43]
Među najpoznatijim pisanim spomenicima nalaze se Povelja Kulina bana, Hvalov zbornik i Hrvojev misal.[43] U likovnoj i sepulkralnoj baštini posebno mjesto imaju stećci, srednjovjekovni nadgrobni spomenici rasprostranjeni na području Bosne i susjednih zemalja.[44] Vladarski i velikaški gradovi, kao što su Bobovac, Jajce, Blagaj, Soko i drugi, svjedoče o razvoju utvrđene i dvorske arhitekture.[45]
Viteški turnir u Budimu 1412. dokazuje pripadnost lokalne vlastele Zmajevom redu kao i razvoj glazbe pokazuje praćenje najvažnijih tokova ritersko-dvorjanske kulture u Europi. Razvoj heraldike stvorio je izvanredne primjerke grbova i pečata, kojima su se služili vladari i vlastela u Bosni. U Dobrunu se nalaze freske u srpsko-moravskom stilu.
U Bosnu su dolazili umjetnici i obrtnici iz primorja. Na žalost, sačuvano je malo njihovih djela, ali se klesarske vještine mogu razabrati na fragmentima skulptura s dvora kralja Tvrtka u Bobovcu, kao i na kapitelu stupa ukrašenog bosanskim kraljevskim simbolom, ljiljanovim cvijetom.
Arhitektura srednjovjekovne Bosne izraza nalazi u odbrambenim tvrđavama i dvorovima vladara poput veličanstvenog Bobovca, Blagaja i Jajca kao ljetnim rezidencijama i zimskih poput Kuknja i Samobora na Drini. Dolazi i do uporabe kamena kao građevnog materijala u svakodnevnoj stambenoj kulturi. Najpoznatiji spomenik dalmatinskog graditeljstva je ckva sv. Luke u Jajcu. Vjernici Crkve bosanske nisu podizali nikakve crkve ni samostane.
Najvrijedniji spomenici bosanske kulture su nadgrobni spomenici, stećci ili bilizi. Na području Bosne i Hercegovine pa i šire ima velik broj nekropola s preko 50.000 očuvanih stećaka na kojima se nalaze razni oblici, simboli (sunce, polumjesec, ljiljan, loza, vijenac itd.), ukrasi i epitafske poruke. Najveća koncentracija stećaka je u Hercegovini (Bileća, Stolac, Trebinje, Gacko, dolina Neretve), a najpoznatija nekropola je Radimlja kod Stoca. Najslavniji pojedinačni stećak je Zgošćanski stećak.
- Filipović, Emir O. 2019. Bosansko kraljevstvo i Osmansko carstvo (1386.–1463.). Orijentalni institut Univerziteta u Sarajevu. Sarajevo.
- Fine, John V. A., Jr. 1991. The Early Medieval Balkans: A Critical Survey from the Sixth to the Late Twelfth Century. The University of Michigan Press. Ann Arbor.
- Klaić, Nada. 1994. Srednjovjekovna Bosna: politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe (1377. g.). Eminex. Zagreb.
- Kurtović, Esad. 2019. Kratka historija srednjovjekovne Bosne. autor. Sarajevo.
- Živković, Pavo; Jakić, Ivana; Brandić, Marija. 2008. Uloga bosanskog kralja u Konavoskom ratu (1430.–1433.). Povijesni zbornik. 2 (3): 45–68
- ↑ Klaić 1994, str. 23–24.
- ↑ Kurtović 2019, str. 11–18.
- 1 2 3 4 5 Bosna i Hercegovina. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
- 1 2 Klaić 1994, str. 221–233.
- ↑ Filipović 2019, str. 43–54.
- ↑ Klaić 1994, str. 42–58.
- ↑ Fine 1991, str. 288–297.
- ↑ Klaić 1994, str. 58–76.
- ↑ Klaić 1994, str. 76–89.
- ↑ Kurtović 2019, str. 19–24.
- ↑ Klaić 1994, str. 90–96.
- ↑ Klaić 1994, str. 96–105.
- 1 2 3 Crkva bosanska. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
- ↑ Klaić 1994, str. 116–169.
- ↑ Fine 1991, str. 297–307.
- ↑ Klaić 1994, str. 169–186.
- ↑ Klaić 1994, str. 186–233.
- ↑ Stjepan II. Kotromanić. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
- ↑ Kotromanići. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
- ↑ Klaić 1994, str. 233–248.
- ↑ Kurtović 2019, str. 35–40.
- ↑ Klaić 1994, str. 248–252.
- ↑ Kurtović 2019, str. 40–42.
- ↑ Tvrtko I. Kotromanić. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
- ↑ Filipović 2019, str. 83–125.
- ↑ Kurtović 2019, str. 43–54.
- ↑ Kotromanići. Hrvatski biografski leksikon. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
- ↑ Filipović 2019, str. 133–308.
- ↑ Živković, Jakić i Brandić 2008, str. 45–68.
- 1 2 Kurtović 2019, str. 79–98.
- ↑ Filipović 2019, str. 293–333.
- ↑ Stjepan Tomaš. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
- 1 2 3 Kurtović 2019, str. 57–76.
- ↑ Bosna i Hercegovina. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 17. ožujka 2026..
Po tituli humskoga velikaša Stjepana Vukčića Kosače Hercegovina je dobila ime.
- 1 2 Stjepan Tomašević. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
- ↑ Filipović 2019, str. 431–470.
- ↑ Filipović 2019, str. 471–485.
- ↑ Kurtović 2019, str. 31–38.
- ↑ Kurtović 2019, str. 31–39.
- ↑ Kurtović 2019, str. 39–46.
- 1 2 Kurtović 2019, str. 88–98.
- ↑ Kurtović 2019, str. 96–98.
- 1 2 Kurtović 2019, str. 107–122.
- ↑ Kurtović 2019, str. 122–130.
- ↑ Kurtović 2019, str. 130–136.