Takla Makan
| Takla Makan | |
|---|---|
| More smrti | |
 Pogled na dine Takla Makana | |
 Takla Makan i Tarimska zavala na zemljovidu | |
| Lokacija |  NR Kina |
| Visina | 800-1.500 m |
| Dužina | 1.000 km |
| Širina | 500 km |
| Površina | 337.000 km2 |
| Max. temp. | 50 °C |
| Min. temp. | -40 °C |
| Oborine | 0-69 mm/god. |
| Geografija | |
| Koordinate | 38°32′N 82°06′E / 38.53°N 82.10°E |
| Naselja | Kashgar, Hotan, Turpan, Aksu i Shache |
| Resursi | nafta, prirodni plin |
Taklamakan ili Takla Makan (ujgurski: تەكلىماكان قۇملۇقى od čagatajskog taklar makan što znači „Mjesto ruševina” ili prema pučkoj etimologiji: „Uđeš, a ne izađeš”[1]; dunganski: Такәламаган Шамә; kineski: 塔克拉玛干沙漠) je pustinja koja se nalazi u regiji Središnje Azije, točnije u u Ujgurskoj autonomnoj regiji Xinjiang, zapadna Kina. Obuhvaća središnji dio Tarimske zavale između mladih grebenastih planina, Kunluna na jugu, Tian Shan na sjeveru i Pamir na zapadu, te pustinje Gobi na istoku.
Uglavnom geografi i ekolozi preferiraju promatrati i proučavati pustinju Takla Makan kao odvojenu i neovisnu od pustinje Gobi.
Pustinja Takla Makan ima površinu od 337.000 km² i uključuje Tarimski bazen, što je čini nešto manjom od Njemačke. Od istoka prema zapadu pruža se u duljini od 1.000 km, a od sjevera prema jugu 500 km. Jedna je od najvećih pješčanih pustinja na svijetu s dinama visine 18 do 90 m, mjestimično i do 300 m.[2] Čak 85 % pustinje nastalo je pomicanjem pješčanih dina, što je čini drugom najvećom pješčanom pustinjom na svijetu i 16. po površini. Zapadni i južni dio leži na visini od 1200 do 1500 m, a istočni i sjeverni na visini od 800 do 1000 m. Sastoji se od niza manjih zavala. Na istoku se otvara Tarimska zavala, a u rubnom dijelu pustinje nalazi se slano jezero Lop Nur koje se ulijeva u rijeku Tarim.
Budući da leži u kišnim sjenama Himalaja i s obzirom na srednje temperature zimskih mjeseci koje su redovito ispod 0 °C, Takla Makan ima hladnu pustinjsku klimu. S obzirom na njegovu relativnu blizinu hladnim zračnim masama u Sibiru, zimi su zabilježene ekstremno niske temperature, ponekad ispod –20 °C, dok se ljeti mogu popeti i do 40 °C. Na klimu utječe nekoliko čimbenika: izrazita kontinentalnost (tj. velika udaljenost od mora), zatvorenost reljefa (visoke planine uzrokuju zračne mase), stoga na ovom području padne vrlo malo oborina, itd. Takla Makan spada u red najaridnijih pustinja (apsolutne pustinje); ako padne kiša, godišnja količina oborina ne prelazi 50 mm. Manji vodeni tokovi s Kunluna gube se u pijesku. U rano proljeće javljaju se pješčane oluje. U većem dijelu pustinje nije razvijen ni oskudan kserofitni biljni pokrov.[2]
Ruševine grada Subashija kod Kuchea
Ruina utvrde Miran
Ruina utvrde Mazar Tagh kod Hotana
„Plamteće planine” kod Turpana
Budističke špilje Bezeklik kod Turpana
Pustinja Taklamakan je kopnena ekoregija koju je definirao Svjetski fond za prirodu (WWF), a proteže se izvan geografskih granica pustinje, ali isključuje središnju listopadnu šumu i stepsku zonu Tarimskog bazena.
Sastavljena gotovo u potpunosti od pomičnog pijeska, pustinja praktički ne podržava vegetaciju. Kada se kretanje pijeska uspori, dine mogu kolonizirati određene biljne vrste poput Alhagi sparsifolia, Scorzonera divaricata ili Karelina caspica. U perifernim regijama sa stabilnijom podlogom, vegetacija može prekriti do 5% tla. Glavni grmovi su Ephedra przewalskii i Nitraria sphaerocarpus. Drveće koje raste uz vodotoke su eufratske topole (Populus euphratica). Pijesak može podržavati grmove roda Tamarisk ili trave (Poaceae).
Zbog svoje negostoljubivosti za ljude, pustinja Taklamakan još uvijek podržava male populacije životinja koje su nestale iz ostatka Kine, kao što su dvogrbe deve i azijskog divljeg magarca (Equus hemionus).
prostrana je slana močvara Lob Nor, gdje se prakticira ribolov kanuom, ovisno o godišnjem dobu dom je velikom broju vodenih ptica: galebova, čigri, labudova, pataka, čaplji itd.
Dvije rute Puta svile nekoć su prolazile kroz njezin sjeverni i južni dio dok su putnici pokušavali pobjeći od surove prirode pustinje. Arheološki dokazi ukazuju kako je najkasnije od početka 2. tisućljeća prije Krista ovu regiju naseljavalo indoeuropsko stanovništvo, Toharci, koji su postupno poturčeni. Od 9. stoljeća stanovništvo se sastoji od Ujgura koji govore turkijski. Od sredine 20. stoljeća regija svjedoči snažnoj imigraciji Han Kineza.
Malobrojno nomadsko stanovništvo uglavnom živi uz rubove pustinje i na visoravnima, a bavi se stočarstvom. Poljoprivreda je nedovoljno razvijena zbog suhog tla, a gustoća naseljenosti je rijetka. Malobrojna povremena naselja nalaze se u oazama, gdje se iskorištava podzemna voda (mjestimično 3 do 5 m ispod površine zemlje), ili u oazama na južnome rubu pustinje (tokovi s Kunluna).
U Takla Makan pustinji iskorištavaju se bogata ležišta nafte i prirodnoga plina, koja su cjevovodima (dovršeno 2004.) povezana s gradovima u istočnome dijelu Kine i na morskoj obali (Peking, Shanghai i dr.). Zbog nafte i plina izgrađene su poprečne (sjever–jug) ceste Luntai–Niya/Minfeng (duga 522 km; izgrađena 1995.) i Hotan–Aral/Ala’er (424 km; 2007.). Pustinju presijeca i željeznička pruga Golmud–Korla. U istočnome području Takla Makana (Lop Nur) ostvarena je 1964. eksplozija prve kineske atomske bombe.[2]
Ljudske aktivnosti, kao što su iskorištavanje šuma i loše praksae navodnjavanja, dovelo je do dezertifikacije, pri čemu se pustinja proširila na dodatnih 9.000 km² tijekom 20. stoljeća. Kaže se da se površina šuma topole smanjila s 5.800 km² 1958. godine na samo 2.800 km² 1979. godine, i nastavlja se smanjivati.
Od 1978. godine kineska vlada pokušava se boriti protiv dezertifikacije projektom „Velikog zelenog zida”, tj. zelenog pojasa koji se sastoji od šumskih područja, travnjaka i poljoprivrednih područja od Xinjianga do Heilongjianga u sjevernoj Kini. Cilj ovih napora bio je smanjiti pješčane oluje, zaštititi infrastrukturu i poboljšati ekološku stabilnost. Međutim, neki istraživači ističu početni fokus na kvantitetu, s brzorastućim vrstama poput pustinjskih topola i krhkih vrba, na štetu ekološke raznolikosti i održivosti. Novije kampanje revegetacije bolje uzimaju u obzir potrebu za raznolikošću, prilagodbu vrsta lokalnim uvjetima, njihov kapacitet regeneracije i potrebe za vodom.[3]
- ↑ Peter B. Golden, Central Asia in World History, 14. siječnja 2011m Oxford University Press, str. 16. ISBN 978-0-19-972203-7
- 1 2 3 Takla Makan, Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2025. Pristupljeno 25.10.2025.
- ↑ Matthew D. Turner, Diana K. Davis, Emily T. Yeh, Pierre Hiernaux, Emma R. Loizeaux, Emily M. Fornof, Anika M. Rice i Aaron K. Suiter,¸Veliki zeleni zidovi: Hype, mit i znanost, , Godišnji pregled okoliša i resursa, 2023., arhivirano iz izvornika (fr.) Pristupljeno 25, listopada 2025.
 |
Zajednički poslužitelj ima još građe o temi Takla Makan |