Tetragram
Tetragram, sinonim za tetragramaton (grč. τετραγράμματον), kao naziv potječe iz helenističke i kasnije akademske tradicije, a odnosi se na četveroslovno hebrejsko Božje ime יהוה (u hrvatskoj transliteraciji JHVH), koje se u židovskoj i kršćanskoj egzegezi obično rekonstruira kao Jahve. U židovskoj tradiciji tetragram se ne izgovara, pri čitanju se obično izgovara kao Adonaj ("Gospod"), a u svakodnevnom govoru HaŠem (“Ime”).[1][2] Kod nekih kršćanskih denominacija se uvriježio i naziv Jehova, nastao uslijed pogrešnog iščitavanja imena u prvom reformatorskom prijevodu Biblije na engleski jezik u 16. stoljeću.[3]
Hijeroglifski natpis koji spominje „zemlju Shasua od JHW“ (oko 14. st. pr. Kr.) često se navodi kao najstariji poznati vanbiblijski spomen imena Jahve (YHWH). Natpis je otkriven u 19. stoljeću u djelomično sačuvanom hramu u Solebu (današnji Sudan, zapadna obala Nila) i potječe iz razdoblja 18. egipatske dinastije, za vladavine faraona Amenofisa III. Prema egiptologu Donaldu B. Redfordu, u znanstvenoj literaturi od sredine 20. stoljeća prevladava tumačenje da se u tom natpisu pojavljuje tetragram (YHWH), ime izraelskog boga Jahve.[4][5]
Zbog ograničenosti dostupnih podataka, među znanstvenicima ne postoji konsenzus oko identiteta Shasu naroda i njihove moguće povezanosti s Izraelcima. Neki kršćanski apologeti tumače nalaz kao potporu tradicionalnoj teoriji ranog Izlaska iz Egipta (15. st. pr. Kr.), no o dataciji egzodusa u suvremenoj znanosti nije postignut opći konsenzus.[6]
Tetragramaton se u Bibliji Hebraici i Bibliji Hebraici Stuttgartensia pojavljuje 6.828 puta (u znanstvenim izdanjima hebrejskog teksta Biblije). U židovstvu tetragramaton je neizrecivo ime Božje koje se ne izgovara. Dok glasno čitaju biblijske tekstove ili dok mole, Židovi zamjenjuju Božje ime izrazom Adonai (Gospod) ili rjeđe riječju Elohim (Bog).
Neki smjerovi u židovstvu izbjegavaju, izvan same molitve, izgovarati i naziv Adonaj (אֲדֹנָי), želeći tako izbjeći kršenje zabrane uzaludnog izgovaranja Božjeg imena (usp. Izl 20,7). Zato umjesto Božjeg imena vrlo često koriste hebrejsku riječ HaŠem (הַשֵּׁם), gdje je Ha član, a Šem znači „Ime.“[1]
U pisanim tekstovima, posebice u Targumima, tetragram se ponekad piše skraćeno kao ייי ili kao יה. U tekstovima iz Kumrana koji potječu iz razdoblja od 2. – 1. st. pr. Kr., tetragram se piše paleohebrejskim pismom, dok je sav ostali tekst pisan aramejskim pismom. Slično se događa i u prvim prijevodima Biblije na grčki jezik. U rukopisima Septuaginte (grčki prijevod Starog zavjeta) jedino tetragramaton ostaje na hebrejskom, dok je sav ostali tekst na grčkom. To će s vremenom navesti prepisivače, koji nisu više znali hebrejski, da umjesto hebrejskih slova יהוה počnu pisati njima grafički slična grčka slova ΠΙΠΙ. Od 1. stoljeća u grčkim prijevodima se tetragram prevodio s Κύριος (Kyrios, "Gospodin").
Slijedeći židovsku praksu i kršćani su se od samoga početka suzdržavali od izgovaranja i pisanja Božjeg imena, tako da se ono od najranijih dana kršćanstva izgovaralo i pisalo Κύριος (Kyrios), što znači da su kršćani židovskog porijekla govorili Adonaj (Gospodin). Osim riječi Κύριος, novozavjetni spisi imaju i naziv Ime, što je također u skladu sa židovskom tradicijom. Već u prvom kršćanskom stoljeću ovi će se isti naslovi pridavati i Kristu, čime se jasno izriče da je prema kršćanskom vjerovanju i on Bog. U latinskim srednjovjekovnim tekstovima naziv će uvijek biti Dominus.
Sâm tetragram ponovno će dobiti na važnosti u doba Reformacije, kad se prevoditelji Svetog pisma vraćaju izvornim jezicima. Nastojeći tako preuzeti i Božje ime, nalaze se pred problemom kako suglasnike, koji su bili poznati, popuniti i samoglasnicima. U hebrejskom tekstu Biblije, negdje od 3. stoljeća, židovski su prepisivači počeli dodavati samoglasnike. Uz tetragram su, međutim, dodavali različite samoglasnike koji su, ovisno o kontekstu, trebali upućivati čitatelja da se na tom mjestu treba čitati Adonaj ili Elohim, to jest „Gospodin“ ili „Bog.“ Reformatori su u 16. stoljeću, počevši od Tyndaleova prijevoda Knjige Izlaska počeli zapisivati „Iehovah“, a potom „Jehovah“, što onda prelazi i u sva protestantska izdanja Biblije. Riječ je, međutim, o pogrešnim samoglasnicima, jer su ovi označavali da se riječ ima čitati „Adonaj“, a nisu bili vlastiti Božjem imenu.
Suvremena istraživanja dovela su do toga da se danas gotovo u svim jezicima ovo ime prenosi kao „Yahweh“ (znanstvena transliteracija).
Hrvatski prijevodi Svetog pisma slijedili su običaj prisutan u Katoličkoj Crkvi da se ovo ime prevodi riječju „Gospodin“, a nekad i „Bog“, ovisno o kontekstu. To je do danas ostalo pravilo u liturgijskim tekstovima Katoličke Crkve u Hrvata. Ipak, u prijevodu Biblije iz 1968. (tzv. Zagrebačka Biblija, Stvarnost, Zagreb) ovo se ime donosi kao „Jahve“, što je u skladu s posljednjim znanstvenim istraživanjima o mogućim izgovorima toga imena. Isti oblik ovo ime ima i u Jeruzalemskoj Bibliji (Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1994.)
- 1 2 Davidson, Baruch S. Why Do Jews Say Hashem? - Why not refer to G-d with His name?. www.chabad.org (engleski). Pristupljeno 19. siječnja 2026.
- ↑ TETRAGRAMMATON - JewishEncyclopedia.com. www.jewishencyclopedia.com. Pristupljeno 19. siječnja 2026.
- ↑ William Tyndale and the Language of At-one-ment | Religious Studies Center. rsc.byu.edu. Pristupljeno 15. siječnja 2026.
- ↑ Redford, Donald B. 1992. Egypt, Canaan, and Israel in Ancient Times. Princeton University Press. Princeton, NJ. str. 272–273. doi:10.2307/j.ctv10vm1gq. ISBN 9780691036069. Pristupljeno 19. siječnja 2026.
- ↑ Kennedy, Titus. 2005. The Land of the š3sw (Nomads) of yhw3 at Soleb. Dotawo: A Journal of Nubian Studies. Pristupljeno 19. siječnja 2026.
- ↑ Billington, Clyde E. 8. ožujka 2010. The Name Yahweh in Egyptian Hieroglyphic Texts. BibleArchaeology.org. Pristupljeno 19. siječnja 2026.
