Zagrebačka Biblija

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Zagrebačka Biblija
Jezik hrvatski
Izdavač Stvarnost
Datum (godina)
izdanja
14. rujna 1969.
Vrijeme (mjesto)
nastanka
Zagreb

Zagrebačka Biblija iz 1968. godine pojavljuje se kao četvrti cjeloviti prijevod Biblije na hrvatski jezik, a prvi tiskan u Hrvatskoj i to u Zagrebu. Društveni je izdavač u tadašnjem komunističkom sustavu objelodanio hrvatski prijevod Biblije načinjen iz originala, prema uzoru na Jeruzalemski Bibliju (La Bible de Jérusalem).[1]

Povijest[uredi VE | uredi]

Stariji prijevodi[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Hrvatski biblijski prijevodi

Za svaki je narod važan događaj prijevod Biblije na narodni jezik. Biblija nije samo spomenik vjere nego i spomenik jezika. Prvi, cjelovito napravljen, prijevod Svetoga pisma na hrvatski načinio je u 17. stoljeću isusovac Bartol Kašić. Našijenci, nostrates, kako kuka već sam Kašić, osujetili su tiskanje spremljene hrvatske Biblije u Rimu. Tada još nije postojao standardni hrvatski jezik. Kašić ga je zapravo gradio. Kašićeva Biblija tiskana je kao otmjeno izdanje istom 1999.–2000. u Paderbornu u Njemačkoj u nizu prvih prijevoda Biblije na slavenske jezike, zvanom Biblia Slavica. Prvi tiskani prijevod cijeloga Svetoga pisma na hrvatski, koji je načinio franjevac Petar Katančić, izašao je 1831. u Budimu. Tridesetak godina poslije objavljuje teolog Ivan Matija Škarić prijevod Biblije u Beču 1858–1861. Ivan Ev. Šarić objavljuje svoj prijevod Biblije u Sarajevu 1941.–1942.

Pripreme[uredi VE | uredi]

Drugi vatikanski koncil, koji je zaklopio vratnice u vatikanskoj bazilici 1965., zov je na povratak izvorima, Svetom pismu i crkvenoj predaji. A u nas nema Biblije, kako se veli, ni za lijek. Promišljanja da se tomu doskoči bezizgledna su.

I tada se događa čudo, zvano Zagrebačka Biblija. Čudo je da 1968., kada vrije vrijeme od lijevih, vjeri nesklonih uvjerenja, kada u nas vlada vlast koja sustavno potiskuje vjeru, popuštajući povremeno uzde, u Zagrebu, u Hrvatskoj, izlazi Biblija. I to na pobudu takozvanoga društvenog iliti državnog izdavača Stvarnosti. To, kako bi se reklo, nitko nije mogao ni u snu pomisliti. Stvarnost potkraj 1966. i početkom 1967. godine poziva bibličare Katoličkog bogoslovnog fakulteta da pripreme prijevod Biblije, onoga fakulteta koji je prije petnaest godina de facto, ne i de iure, isključen iz Zagrebačkog sveučilišta.

Znakovito je da baš na Bogojavljenje 6. siječnja 1967. ključna osoba u čitavoj stvari, o čijem blagoslovu ovisi ulazak katoličkih bibličara u pothvat, zagrebački nadbiskup i kardinal Franjo Šeper prihvaća dobačenu rukavicu u razgovoru s bibličarom Bonaventurom Dudom i Ivonom Ćukom i daje suglasnost da se u suradnji katoličkih bibličara i izdavača Stvarnosti pripremi prijevod hrvatske Biblije.

Urednici i suradnici[uredi VE | uredi]

Za desetak dana, 17. siječnja, u sjedištu izdavačke kuće Stvarnost bibličar Bonaventura Duda predlaže da se u rad oko hrvatskoga prijevoda Biblije uključe i književnici. To je sugovornike, književnika Juru Kaštelana i ravnatelja Stvarnosti Ivana Košutića začudilo i obradovalo. Kaštelan će predložiti da se ne pozivaju u krug suradnika književni klasici, jer će sporo raditi, već nadobudni mladi književnici. A izbor nije išao prema ključu vjerske podobnosti, nego samo po stručnosti, tako da su u red književnih suradnika ušli vjernici, ali i stručnjaci koji nisu vjernici.

Oblikovalo se uredništvo: glavni su urednici sveučilišni profesor Jure Kaštelan, književnik, član Izdavačkog savjeta Stvarnosti, i sveučilišni profesor Bonaventura Duda, bibličar, s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta. Urednici su pak Josip Tabak, književnik, i Jerko Fućak, bibličar. Okupljeni su književni suradnici: Branko Brusar, Olinko Delorko, Filibert Gass, Marko Grčić, Stjepan Hosu, Jure Kaštelan, Božo Kukolja, Tomislav Ladan, Nikola Milićević, Zvonimir Mrkonjić i Ante Sekulić. Tu su bili i Nikola Šop i Ton Smerdel.

Krug biblijskih suradnika tvorili su Bonaventura Duda, Jerko Fućak, Ivan Golub, Ante Kresina, Janko Oberški, Ljudevit Rupčić i Celestin Tomić. Ivan Golub je, držeći se svoga stajališta – kad je čovjek na nekom položaju, treba unapređivati mlade i nagrađivati stare – predložio urednicima Zagrebačke Biblije u nastanku da se u posao uključi i nadobudni bibličar Adalbert Rebić, koji je tada u Rimu na Papinskom biblijskom institutu završavao studij biblijskih znanosti, a glavni urednik Bonaventura Duda je to prihvatio. Jezični suradnici bili su Marko Grčić, Jure Kaštelan, Zvonimir Mrkonjić i Josip Tabak, kojemu je bila povjerena generalna lektura sveukupne Biblije s uvidom u hebrejski izvornik. Ispraviteljem/korektorom otisaka prijevoda Biblije bit će visoko savjestan i neumoran Stjepan Hosu (nekoć Golubov gimnazijski profesor).

Rad na Bibliji[uredi VE | uredi]

Prvoga svibnja 1967. počeo je rad oko prevođenja Zagrebačke Biblije. Znakovito na crkveni blagdan Josipa radnika, svjetovni dan rada, započinje rad oko Biblije, suradnički rad klerika i laika, književnika i bibličara. Znan je početak rada – terminus a quo. Je li određen ili barem predviđen kraj rada – terminus ad quem? Jest. Tomislav Ladan je u vezi s rokom pripreme Biblije rekao: »Ne za nekoliko godina, nego za jednu godinu, ali početi s radom ne sutra, nego danas. Inače će se prăvo raditi tek posljednje (jedne) godine. Pa radimo to sada ove godine.«

A sam rad? Kao polazišna točka usvojeni su rukopisni prijevodi. Podloga je rukopisni prijevod pokojnoga profesora biblijskih znanosti na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu Antuna Sovića, uz iznimku Mojsijeva Petoknjižja Silvija Grubišića i Psalama Filiberta Gassa. Od tiskanih prijevoda preuzet je prijevod Pjesme nad pjesmama književnika Nikole Milićevića i Novi zavjet bibličara Ljudevita Rupčića. Kako je izgledala suradnja književnika i bibličara? Kao biblijski suradnik Zagrebačke Biblije Ivan Golub spominje poneko sjećanje: "Moja biblijska dionica bile su starozavjetne knjige Ezra i Tobija te sve biblijske knjige posvećene ženama: Ruti, Juditi i Esteri, knjiga o nježnoj Ruti, o hrabroj Juditi i o dovitljivoj Esteri. Ponosim se time.

Književni suradnik na istoj dionici bio je Olinko Delorko, uz iznimku Knjige Ezrine, koju je književnički obradio Ante Sekulić. Podloga je bio Sovićev rukopisni prijevod. Njega je s jezično-književne strane obradio, da ne rečem ponegdje preradio, jezičar-književnik. Treba naime znati da je Sovićev prijevod s hebrejskoga uzoran što se tiče vjernosti izvorniku, ali neprihvatljiv i na kraju kad je trebalo tiskati (1939.) neprihvaćen što se tiče hrvatskoga jezika na koji je preveden. Nakon književničke ruke tekst dolazi u ruke bibličara koji ga uspoređuje s hebrejskim izvornikom. I budno pazi da pjesnička sloboda, licentia poetica, nije iznevjerila gdje vjernost izvorniku. S tog su naslova dva prijevoda Tona Smerdela i Nikole Šopa bili isključeni. Smerdel je svoj objavio. Šopov prepjev Jeremijinih tužaljki želim objaviti. Kako je hebrejski biblijski jezik nevelika leksika, a hrvatski, na koji se prevodi, obiluje istoznačnicama, prinos književnika bio je dragocjen, jer su za isto značenje predlagali uvijek drugu, ali istoznačnu riječ. I tako je tekst prijevoda bio i vjeran izvorniku i u duhu jezika na koji se prevodi – u duhu hrvatskoga. Bio je lišen zamornosti, jednoličnosti, ponavljanja jedne te iste riječi za jedno značenje."

Složeno i višestoljetno pitanje naziva savez i/ili zavjet riješeno je s i-i. Biblija se naziva Stari i Novi zavjet, a u samoj Bibliji upotrebljava se izraz savez. Božje ime, u hebrejskom izvorniku četveroslovlje – tetragram JHWH, u Bibliji se piše Jahve. Osobna pak imena pišu se najvećma prema hebrejskom izvorniku, a neka prema Vulgati. Latinski prijevod, Vulgata, nema glas š, koji ima hebrejski izvornik. Imena velikih proroka su prema Vulgati Izaija, Jeremija, a ne hebrejski (Jirmijahu – Jeremija), a mali proroci pojavljuju se i u hebrejskom obliku kao Hošea. Ime Davidova oca u Bibliji se pojavljuje u hebrejskom obliku Jišaj, a ne u Vulgatinu latinskom Jesej. Spjev Kajetana Vičića Jesseides libri XII (Prag, 1700.) jedni nazivlju Jišajida, oslanjajući se na Zagrebačku Bibliju, drugi Jeseida, oslanjajući se na Vulgatu. Našavši se pred terminološkim odlukama Zagrebačka Biblija uz iznimku saveza išla je u kompromisna rješenja između hebrejskog izvornika i latinske Vulgate. Kompromisna rješenja, ali ne i kompromitantna.

Objavljivanje[uredi VE | uredi]

Nakon nešto više od godine prijegorna, ali i zanosna rada, Biblija je izašla 14. rujna 1968. na blagdan Uzvišenja svetoga križa u Zagrebu. Zagrebačka Biblija. Znakovito je da izlazi u znaku križa. Svi njezini djelatnici, nadasve glavni urednici i urednici, nosili su taj rad kao križ, pri čemu su svaki bili jedan drugome Šimun Cirenac i pomagali nositi križ. Na blagdan Uzvišenja svetoga križa uzvišeno se i uzvišena se pojavila Zagrebačka Biblija nakon okruglo godinu dana. U nevjerojatno kratku roku. Izašla je u 60.000 primjeraka da bi, razgrabljena, uskoro bila tiskana u još 40.000 primjeraka. Otkupila ju je 1974. od Stvarnosti izdavačka kuća Kršćanska sadašnjost. U četrdeset godina od njezina prvotiska Zagrebačka je Biblija izašla u 400.000 primjeraka. U izdanju Kršćanske sadašnjosti dosad je izašla u dvadeset izdanja.[2]

Značaj[uredi VE | uredi]

Koncilski duh[uredi VE | uredi]

Ivan Golub: "Sjećam se Drugog vatikanskoga koncila i poslijekoncilskoga zanosa. Zagrebačka je Biblija u sklopu toga zanosa. Zagrebačka je Biblija jedna od prvina plodova Drugoga vatikanskoga koncila u nas. Među njima je još u vrijeme održavanja Koncila novina »Glas (s) Koncila – Novo lice Crkve«. Godinu poslije zaključenja Koncila 1966. utemeljuje se ekumenski bilten »Poslušni Duhu«, čiji sam suutemeljitelj. Dvije godine po zaključenju Koncila pojavljuje se 1968. Zagrebačka Biblija, čiji sam biblijski suradnik. Tri godine poslije Koncila 1969. počinje – meni i mojim suradnicima povjerena – obnova Nadbiskupskog bogoslovskog sjemeništa u Zagrebu od tridentskog monastičkog lika sjemeništa u mjesnocrkveni lik. Kao svjedok dakle govorim o koncilskom zanosu kojega je čudesni dio i Zagrebačka Biblija. Zagrebačka je Biblija već kao Biblija ekumenska, jer je Biblija zajedničko dobro svih kršćana. No ona je to i po svom nastanku i nastavku. Okupila je suradnike razne književnike, bez obzira na njihovo vjersko uvjerenje vođena samo stručnošću. Time je – posve u duhu Drugoga vatikanskoga koncila – preteča dijaloga i inkulturacije. A prihvaćena je od svih kršćanskih zajednica. Time promiče ekumenizam.

40. obljetnica[uredi VE | uredi]

Kršćanska sadašnjost, Odsjek za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatsko filološko društvo i Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu pod pokroviteljstvom Hrvatske biskupske konferencije i Ministarstva kulture priredili su znanstveni simpozij "40 godina Zagrebačke Biblije" (1968. – 2008.) u Zagrebu 24. i 25. listopada 2008. godine.

Simpozij je pozdravio predsjednik Hrvatske biskupske konferencije msgr. Marin Srakić, nadbiskup đakovačko-osječki i izaslanik Ministarstva kulture. Predavanja su održali djelatnici oko izdanja Zagrebačke Biblije 1968., bibličari Bonaventura Duda, Adalbert Rebić i Ivan Golub te književnici Marko Grčić, Ante Sekulić, Zvonimir Mrkonjić. Izlagali su Josip Bratulić, Katica Knezović, Dino Milinović, Jadranka Brnčić, Stipe Botica, Peter Kuzmič, Mario Cifrak te putem posrednika Josip Silić i Loretana Despot. Bonaventura Duda, glavni urednik Zagrebačke Biblije, spominje se 1992. umrlog urednika Jerka Fućaka. Sproveo je 1990. i glavnog urednika Juru Kaštelana, 2007. urednika Josipa Tabaka i književnoga suradnika Tomislava Ladana.

O četrdesetoj godišnjici Zagrebačke Biblije izašla je knjiga Katice Knezović Zagrebačka Biblija 1968. o 40. obljetnici (Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008). Profesoru emeritusu Bonaventuri Dudi 22. listopada 2008. godine uručena je na Evanđeoskom teološkom fakultetu u Osijeku "Ekumenska povelja" iz ruku rektora Petera Kuzmiča.

Spomenik "Zagrebačka Biblija"[uredi VE | uredi]

Spomenik "Zagrebačka Biblija"

Spomenik Zagrebačkoj Bibliji otkriven 9. siječnja 2010. ispred franjevačkog samostana na Kaptolu u povodu dijamantne obljetnice svećenštva fra Bonaventure Dude.[3] Spomenik su postavili grad Zagreb i Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda. Autor spomenika je akademski kipar Ante Jurkić, a izliven je u Ljevaonici umjetnina Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Biblija je prikazana kao otvorena knjiga ponuđena prolaznicima, a na njezinoj stranici nalazi se redak prijevoda iz 1968. godine iz Psalma 119 "Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi". Izabrani redak želi podsjetiti prolaznika koji korača pločnikom da je ovdje, na ulici i u svakom trenutku njegova života Riječ Božja njegov putokaz i njegova svjetlost.

Pri dnu skulpture nalaze se riječi fra Bonaventure, koji u svome podnesku kardinalu Franji Šeperu 10. siječnja 1967. godine, kojim predstavlja naum o prevođenju Biblije, kaže da to "čine jer to potrebe traže, a prilika se pruža dajući od svojega malo da Bog učini po svojoj milosti ono što se njemu svidi".[4][5]

Izvori[uredi VE | uredi]

Bilješke i literatura[uredi VE | uredi]

  1. Katica Knezović, Zagrebačka biblija (1968-1998) - I. dio, Obnovljeni život, Vol.53 No.2, lipanj 1998., Hrčak, hrcak.srce.hr
  2. Fra Bonaventura: Zagrebačka Biblija prva cjelovita Biblija objavljena u Zagrebu, www.index.hr, 30. prosinca 2003.
  3. Spomenik Zagrebačkoj Bibliji, IKA, www.ika.hr, 10. siječnja 2010.
  4. Otkriven spomenik Zagrebačkoj Bibliji, IKA, www.ika.hr, 9. siječnja 2010.
  5. Vedran Šmitran, O zbivanjima u Crkvi u Hrvatskoj, Radio Vatikan, storico.radiovaticana.org, 11. siječnja 2010.

Novak.jpg Napomena: Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s internetskih stranica Matice hrvatske. Vidi dopusnicu Matice hrvatske za Wikipediju na hrvatskome jeziku.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Mrežna mjesta[uredi VE | uredi]