Vasilij Kandinski

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Vasilij Vasiljevič Kandinski
Василий Васильевич Кандинский
ekspresionizam - apstraktna umjetnost
Vasilij Kandinski
Rođenje 16. prosinca 1866.
Moskva[1], Rusija
Smrt 13. prosinca 1944.
Neuilly-sur-Seine, Francuska
Vrsta umjetnosti slikarstvo
Praksa Akademija lijepih umjetnosti, München
Poznata djela Plavi jahač
Na bijelom II
Kompozicija X
Potpis Kandinsky autograph.png
Portal o životopisima

Vasilij Vasiljevič Kandinski (ruski Василий Васильевич Кандинский, Moskva, 16. prosinca 1866. - Neuilly-sur-Seine, 13. prosinca 1944.) bio je ruski slikar. Jedan od važnijih slikara XX. stoljeća

Amazonka na konju, 1911.

Rani život[uredi VE | uredi]

Kandinsky je rođen u imućnoj obitelji trgovaca čajem, koja se ubrzo nakon njegovog rođenja preselila u Odesu. Otac, Wassily Kandinski senior, bio je porijeklom iz Sibira, majka Lydia Ticheeva iz Moskve. Roditelji su se rastali 1871. i Wassily je odrastao kod majčine sestre, Elizabethe Ticheeve. Za vrijeme školovanje je pohađao i školu slikanja. Nakon mature 1885. je studirao pravo, ekonomiju i etnologiju na Univerzitetu Lomonossov. Za vrijeme studija je slikao i posjećivao izložbe. Nakon što je 1895. posjetio izložbu francuskih impresionista, Kandinski je odlučio postati slikar. Kandinski se nakon te odluke odselio u München, gdje je studirao na renomiranoj privatnoj školi slikarstva Antona Azbé. U to vrijeme München još nije bio centar evropske slikarske umjetnosti, u njega se preobrazio tek desetljeće kasnije šta je bila i zasluga Kandinskog. Odlučio se za München iz drugih razloga, govorio je njemački i očekivao lako stupiti u kontakt sa ruskim egzilantima. Tako je već na Akademiji upoznao Jawlenskog i Marianne von Werefkin. Ali Kandinskijeva je želja bila upisati se na Likovnu akademiju Stucksa. U drugom navratu je položio prijemni ispit i upisao se na Akademiju. Nakon kratkog vremena je primjetio da kod Stucksa ništa od onoga može naučiti šta je želio. Već nakon godinu dana je napustio Akademiju i osnovao sa istomišljenim umjetnicima Waldemar Hecker, Wilhelm Hüsgen i Rolf Niczky umjetničku grupu Phalanx.

Phalanx
Der Blaue Reiter, 1903.

Phalanx i Gabriele Münter[uredi VE | uredi]

Phalanx nije bio samo umjetnička grupa već i slikarska škola. Tamo je upoznao svoju kasniju partnericu Gabriele Münter. Iako je u Rusiji bio oženjen zaručio se 1903. sa Gabrielom Münter. Cijelu su godinu proveli u putovanjima Italijom, Nizozemskom, sjevernom Afrikom i osim toga u Rusiji. 1906. - 1907.su boravili u Francuskoj, u gradu Sévres u blizini Pariza. „Za vrijeme našeg boravka u Francuskoj se Kandinsky nije interesirao ni za Matissea, ni za Picassa ili nekog od drugih velikih slikara.“[2] Nakon povratka u München 1908. su se Wassily Kandinsky i Gabriele Münter preselili u južni Tirol gdje su slikali u postimpresionističkom stilu.

Gabriele Münter beim Malen in Kallmünz, 1903.

Murnau i Minhenska krug[uredi VE | uredi]

U daljnjem razvoju umjetnosti Kandinskog je Murnau am Staffelsee igrao važnu ulogu.Tamo su nastali djela u zajedničkom radu sa Mariannom von Werefkin i Alexejom Jawlenskim. „Pod stilističkim i tehničkim utjecajem ovih dvaju umjetnika su Wassily Kandinski i Gabriele Münter ubrzo napustili naturalističko i postimpresionističko slikanje te se sve više okretali abstrahiranju, tzv. esenciranju.“[3]. Kandinsky je iste godine upoznao Rudolfa Steinera čija je teozofija i antropozofija utjecala na njega i inspirirala ga u kasnijim djelima.[4]

Moguće ja da se nakon zajedno provedenog vremena u Murnau odnos između dvaju parova nešto poremetio; na Božić 1908. su Werefkin, Jawlensky, Adolf Erbslöh i Oscar Wittenstein došli na ideju osnavati Neue Künstlervereinigung München - Minhenski krug. Kandinsky i Münter nisu bili prisutni.[5]. To je Kandinskog još godinu kasnije smetalo zbog čega je i oklijevao preuzeti ponuđeno mjesto predsjedavajućeg.[6] Zbog razilaženja u mišljenju sa Charlesom Johannom Palmié je Kandinsky uveo tzv. „Četiri kvadratna metra klausulu“ [7] po kojoj svaki član ima pravo izložiti dva djela, bez odluke žirija, ako nisu veća od 2 x 2m (4qm). 10. svibnja 1909. je Minhenski krug upisan u registar udruga grada Münchena. Njegov je cilj bio „organizirati umjetničke izložbe diljem Njemačke te i u inozemstvu“. Minhenska krug je organizirao u to vrijeme tri izložbe u galeriji Heinrich Thannhauser u Münchenu.

Johannisstrasse, Murnau, 1908.

Plavi jahač[uredi VE | uredi]

Sve češće je dolazilo do konflikta između članova Minhenskog kruga, posebno oko Kandiskijevih apstraktnih slika, članovi su zahtjevali od Kandinskog da izlaže „razumljiva djela“. Na ljeto 1911. je Kandinsky naslikao legendarnu apstraktnu sliku „Das jüngste Gericht/Komposition V“ od 5 qm veličine čime je povrijedio 4 qm klausulu.[8] Pošto su Marc i Kandinsky već par mjeseci ranije odlučili stupiti iz Minhenskog kruga je Kandinsky iskoristio aktualnu situaciju i hineći protest[9] istupio iz Minhenskog kruga i sa njim, Franz Marc, Alfred Kubin i Gabriele Münter. 20 godina kasnije je Kandinsky rekao: „Marc i ja smo slutili svađu prije nego se dogodila i zbog toga pripremili drugu izložbu“[10] Kandinsky je pisao Galki Scheyer koja je bila predstavnica „Plave četvorice“ u Americi: „ Pišem vam na papiru Minhenskog kruga čiji sam predsjedavajući bio 2-3 godine. Moja je aktivnost bila završena“ lijepom svađicom“ koja je kao posljedicu imala osnivanje „Plavog jahača“. Stara vremena! Minhenski krug je osnovan 1908., a krajem 1911. sam istupio iz njega. Odmah nakon toga sam sa Franzom Marcom organizirao izložbu „Plavog jahača“ u galeriji Tannhauser. Naše dvorane su bile u blizini dvorana u kojima je izlagao Minhenski krug. To je bila senzacija. Pošto sam pravromeno naslutio svađu pripremio sam bogat materijal za izložbu. Obje izložbe su održane istovremeno. Na stolovima Tannhauser Galerije su ležali prvi egzemplari „Duhovnog u umjetnosti“. Osveta je bila slatka!“[11] Iste je godine izašla Kandinskijeva publikacija „ O duhovnom u umjetnosti, posebno u slikarstvu“ koja je bila preteča knjige „Temeljni problemi slikarstva. Knjiga za umjetnike i učenike“ [12] To je knjiga Werefkinovog i Jawlenskog učenika Rudolfa Czapeka. Kandinsky je poznavao Czapekovo djela, ali je zanimljivo da ga nije nijednom citirao. Postoje zbunjujuće sličnosti između ovih dviju knjiga[13] Almanah „Plavi jahač“ je izašao u svibnju 1912., drugo izdanje je sa predgovorom Franz Marca izašlo 1914.[14]

Herbst in Murnau, 1909.

Povratak u Rusiju[uredi VE | uredi]

Godinu dana nakon izbijanja Prvog svjetskog rata je Kandinsky sudjelovao na izložbi Armory Show u New Yorku sa Improvizacijom br.27 te sa sedam slika u Ersten Deutschen Herbstsalon u Berlinu. Nakon šta je Njemačka Rusiji izjavila rat je Kandinsky bio nepoželjan u Njemačkoj i nije mogao ostati te je otputovao sa Gabrielom Münter u Švicarsku. I u Švicarskoj je bio nepoželjan pa je bez Gabriele Münter otputovao nazad u Rusiju, u Moskvu. [15] Tamo je Kandinsky dobio različite profesure i osnovao „Akademiju znanosti umjetnosti“[16] 11. Veljače 1917. se vjenčao sa Ninom Andrejewsky nakon šta je 1911. razveden njegov prvi brak i on u Stockholmu 1916.prekinuo sa Gabrielom Münter. U siječnju 1918. je Kandinsky postao član „Odjela vizualne umjetnosti“ (IZO) u Narkomprosu. Njegovu je najvažniju funkciju preuzeo 1920. kao prvi ravnatelj „Instituta za umjetničku kulturu“ (ruski: Институт Художественной Культуры; Transkription: Institut chudoschestwennoj kultury; kurz: ИНХУК; Transkription: InChuK) u Moskvi gdje se upoznao sa vodećim umjetnicima ruske avantgarde, Malewitschem, Tatlinom i Rodtschenkom.[17]

Grüngasse in Murnau, 1909.

Nakon ruske revolucije je izgubio čitav svoj imetak. 1920. je umro njegov 1917. rođen sin Wsewolod. Stanje u novoj Rusiji je za njega bilo sve neizdržljivije zbog zakona koje je donijela nova vlast kao npr. ograničenja u slobodi umjetnosti.[18] 1921. su Kandinskys otputovali u Berlin i 1922. je počeo predavati na Bauhausu u Weimaru.[19] To je bila epoha smionih tektoničkih slika. On je legalno otputova iz zemlje, ali uzeo je samo 12 slika sa sobom, druge su ostale u depou moskovskog muzeja.[20][21]

Weiße linie, 1936.

Bauhaus[uredi VE | uredi]

Do zatvaranja Bauhausa 1933. sa strane nacionalnih socijalista je Kandinsky predavao u Weimaru, Dessau i Berlinu gdje je došao u kontakt sa ruskim konstruktivizmom. To je vrijeme u kojem su njegove geometrijske kompozicije napokon uspješne. Lyonel Feiniger, Paul Klee, Alexej von Jawlensky i Wassily Kandinsky osnivaju 1924.grupu Die Blauen Vier (Plava četvorica).1926. je objavljena njegova teorija: „Točka, linija, površina“ [22] 1928. je Kandinsky dobio njemačko državljanstvo. Godinu dana kasnije je imao prvu izložbu akvarela i crteža u galeriji Zack u Parizu. 1930 godine upoznaje u Dessau Salomona R. Guggenheima. Upoznala ih je Hilla von Rebay koja je uspjela nagovorit Guggenheima stvoriti kolekciju suvremene apstraktne umjetnosti. Guggenheim je počeo sa nekoliko slika i nakon nekog vremena je zbirka narasla, sa preko 150 radova je to najveća zbirka Kandinskijevih slika u Museum of Non-Objective Painting, današnjem Guggenheim muzeju.[23]

Herbst in Bayern, 1908.

Francuska[uredi VE | uredi]

Nakon zatvaranja Bauhausa je bračni par Kandinsky napustio Njemačku 1933. i preselio se u Francusku, u Neuilly-sur-Seine kod Pariza. Za Kandinskog je vrijeme u Francuskoj bilo teško jer abstraktna umjetnost nije bila ni popularna ni priznata, u galerijama su se pretežno susretali kubistički i surealistički radovi. Dvije malene avantgardističke galerije su se za njega zauzele, Jeanne Bucher te Christian i Yvonne Zervos. 1934. je sudjelovao na izložbi pokreta Abstraction-Création u Parizu, 1936. na izložbama Abstract and Concrete u Londonu te Cubism and Abstract Art u New Yorku. 1939. je bračni par dobio francusko državljanstvo i Wassily Kandinsky je završio zadnje veliko djelo u šparti Kompozicije, Kompoziciju X. 1937. su nacionalni socijalisti u Njemačkoj zaplijenili 57 njegovih djela i 14 je izloženo na izložbi u Münchenu „Entartete Kunst“ (degenerirana umjetnost). Iste godine je sudjelovao na izložbi Origines et Dévellopment de l’Art International Indépendant u Musée Jeu de Paume. Zadnja izložba koju je doživio bila je 1944. u pariškoj galeriji L’Esquisse : Do kraja srpnja 1944. je slikao svakodnevno, umro je 13. prosinca 1944. godine. [24]

Die grüne Frauen
Nina Kandinsky, 1916

Teorija boja[uredi VE | uredi]

Kandinsky je posjedovao vrlo visoku slikarsku inteligenciju i imao istančan osjećaj za boje i forme. Svim je bojama dao dublji unutrašnji značaj i asocijacije te ih je stavljao pored suprotnih boja.

  • Plavo (hladno, nebo, nadčulno, beskrajnost i mir, konzentrično) – Žuto ( toplo, zemaljsko do nametljivo, agresivno, ekscentrično)
  • Crno (tamno) – Bijelo (svjetlo)
  • Crveno – Zeleno
  • Naračasto – Ljubičasto

Njegova se teorija temeljila na sinesteziji, on je bojama dodijelljivao raličite dojmove, plava boja je imala osobinu bit „mekana“ i „armoatična“, žuta „ljuta“ i „reska“. „Točka je praelement, oplodnja praznog prostora. Horizontala je hladan, noseći temelj, šutljiv i „crn“. Vertikala je aktivna, topla, „bijela“. Slobodne linije su pokretne, „plave“ i „žute“. Ploha je dolje teška, gore laka, lijevo kao „udaljenost“, desno kao „kuća“. Wassily Kandinsky: Punkt und Linie zu Fläche., 1926 Osim toga je tražio pripadnost boja određenim formama:

Kompostion X, 1939.
  • Plavo – krug
  • Crveno – kvadrat
  • Žuto – trokut

Paralele sa muzikom[uredi VE | uredi]

Sa rastom stupnja apstraknosti u njegovim slikama razvio je Kandinsky svojevrsnu gramatiku koja im je omogućila raditi u bespredmetnosti. Kao uzor mu je služila muzika, u kojoj se osjećaji izražavaju notoma. Slično kao u muzici je dijelio njegova djela u tri kategorije

  • „Improvisation“ – Improvizacija, iznennadni procesi u „unutrašnjoj prirodi“, u karakteru
  • „Impression“ – Impresija, dojmovi iz „vanjske prirode“
  • „Kompositionen“ – Kompozicije, polako nastajući izraz karaktera koji skoro pendantno ispitan i razrađen, svjesno stoji u prvom planu.

Temeljna ideja je čuti boje, vidjeti zvukove. Cilj umjetnosti je harmonija boja i dodirivanje ljudske duše. „Bojani zvukovi“ prerastaju u „Bojane simfonije“ koje kao i tonovi i zvukovi u muzici mogu izazvati harmonične ili disonantne osjećaje.

  • forma – tipka klavira
  • prodorno žuto – visoki tonovi trube
  • svijetlo plavo – flauta
  • tamno plavo – violončelo
  • duboko plavo – zvuk kontrabasa
  • duboko, svečano plavo – zvuk orgulje

Stvaralaštvo[uredi VE | uredi]

Kandinsky je pokušavao svaki motiv slikati tehnikom koja mu odgovara. To je posebno vidljivo u slikama čiji su motivi folklorističke prirode iz njegovog ruskog zavičaja. On ne slika dugim pokretima kista koji su dinamični već više u pointilitičkom stilu, strogo geometrijski i ornamentalno, slično kao u ruskoj narodnoj umjetnosti.

Punkte, 1920.

Na slikama: „Grüngasse in Murnau“ iz 1909. i „Gabriele Münter beim Malen in Kallmünz“ iz 1903. vidljiva je promjena u njegovom slikarstvu. U slici“ Gabriele Münter beim Malen in Kallmünz“ vidi se slikarica koja stoji pred svojim platnom, poprečno se nalazi ograda koja je prekinuta u visini njezine glave. U pozadini su kuće, najvjerojatnije seosko imanje, boje su nanesene impresionističkim paralelnim potezima kista. Ali stil ove slike je zbog perspektive i prigušenih boja bliži romantizmu nego neoimpresionizmu ili čak ekspresionizmu. U slici „Grüngasse in Murnau“ je motiv prepoznatljiv (kuće, cesta, grmlje u cvatu) ali samo kao okvir za njegov kolorit blistavih, kontrastnih boja. Kandinsky je već u ovoj slici reducirao forme i opušteno nanosio velikodušno guste slojeve boje na prostranim površinama slike čiji je motiv sekundaran. Boje njegovih fasada, krovova, prozora, nisu prirodne boje, to nije lokalni kolorit tradicionalnog bavarskog sela. Njegovi kontrasti, žuto pored narančastog i plavog rezultat su estetičkih promatranja. Kako se boje u njegovom djelu sve više osamostaljuju tako je perspektiva i motiv sekundarnija.

Blaues Segment, 1921.

Sljedećih godina radi Kandinsky u Münchenu i Murnau na njegovoj teoriji umjetnosti, 1911. i 1912. izdaje dvije publikacije „ O duhovnom u umjetnosti“ te “ Pitanje forme“ . Da li umjetnik govori o svojoj umjetnosti ili pušta da njegova umjetnost za sebe govori, to ovisi o njegovoj prirodi. Povijest umjetnosti poznaje različite primjere i objašnjenje vlastite umjetnosti nije uvijek bilo optimalno prihvaćeno od publike ili kritike. Kandinsky je unatoč tome odlučio sve svoje radove teorijama objasniti. Njegova je publikacija izdana u 3 naklade šta može imati dva uzroka: teoretična podrška u razumijevanju njegove umjetnosti je bila nužna ili, on je publicirao u pravo vrijeme za publiku koja je bila zainteresirana, šta je u ovom slučaju vjerovatnije. Istovremeno rade različiti umjetnici u drugim zemljama paralelno na tekstovima o bespredmetnoj umjetnosti: Dealunay i František Kupka u Francuskoj, Piet Mondrian u Nizozemskoj, Kasimir Malewitsch u Rusiji. [25]

1940 - 316

Kandinskom je bio skoro desetogodišnji proces učenja i sazrijevanja potreban da bi formulirao svoje teorije. Za to vrijeme su i dva „susreta“ bila od velikog značaja, Monetova slika „Plast sijena“ koju je vidio u Moskvi na jednoj izložbi 1895. Monetove blistave boje su ga prvotno impresionirale bez da je uopće registrirao o kojem se motivu radi. Drugu sliku je vidio u svom ateljeu, njezin slobodn i dinamičan ritam ga je oduševio, kasnije je primjetio da se radi o njegovoj vlastitoj slici koja je stala naopako. Oba doživljaja su ga učvrstila u uvjerenju da predmetnost nije potrebna, već da kompozicija može biti slobodno oblikovanje boja i formi. [26] U publikaciji Wilhelma Worringera „Abstraktion und Einfühlung“ (Apstrakcija i empatija) iz 1907. je čitao istomišljene teorije; Worringer je umjetničko djelo vidio „kao samostalan organizam ravnopravan prirodi“. To je rečenica koja podsjeća na Cezannovu: „ umjetnost je harmonija paralelna sa prirodom.“ U muzici Schöneberga vidi analogiju svom slikarstvu, Schöneberg je muzičar za kojeg Kandinsky kaže da je u muzici postigao šta je Kandinsky želio postići u slikarstvu.

Improvisation 209, 1917.

U svojoj Teoriji umjetnosti razlikuje dva pola: „Veliku realistiku“ i „Veliku apstrakciju“, predmentno i bespredmentno. Predstavnici prvog pola prenose motive vjerno na platno. Predstavnici drugog pokušavaju se odreći svih predmetnih formi i u njihovim djelima dati odušak unutrašnjem glasu, unutrašnjem zvuku. Materijal za bespredmetno slikanje su forme i boje koje nemaju samovrijednu kvalitetu već su emocionalna sredstva istraživanja. Kandinskijeve presuđujuće umjetničke godine bile su one u Münchenu i Murnau. Tamo je formulirao svoje teorije „Duhovnost u umjetnosti“ i tamo je 1910. slikao prvi bespredmetni akvarel. Još dan danas utječu njegove teorije na djela mnogobrojnih umjetnika.

Prix Kandinsky[uredi VE | uredi]

Prix Kandinsky je nagrada koju je Nina Kandinsky uvela u uspomenu na svog muža. Njezin cilj je bio poticati mlade umjetnike koje rade apstraktna i informalna djela. Nagradu je pridjeljivala u godinama 1946. - 1961. Prix Kandinsky nema veze sa Kandinsky Prize, nagradom koju od 2007. dodijeljuje ruska ArtChronik Foundation uz podršku Deutsche Bank u Moskvi.

Tempered Elan, posljednja slika, 1944.

Djela[uredi VE | uredi]

Slike iz ranih godina u Münchenu[uredi VE | uredi]

  • 1903: Gabriele Münter beim Malen in Kallmünz, ulje na platnu, München, Städtische Galerie im Lenbachhaus
  • 1909: Friedhof und Pfarrhaus in Kochel, ulje na kartonu, München, Städtische Galerie im Lenbachhaus
  • 1909: Grüngasse in Murnau, ulje na kartonu, München, Städtische Galerie im Lenbachhaus
  • 1909: Murnau – Aussicht mit Eisenbahn und Schloss, ulje na kartonu, München, Städtische Galerie im Lenbachhaus
  • 1909: Improvisation 6 (Afrikanisches), ulje na platnu, München, Städtische Galerie im Lenbachhaus
  • 1910: Improvisation 19, ulje na platnu, München, Städtische Galerie im Lenbachhaus
  • 1911: Komposition IV, ulje na platnu, München, Privatno vlasništvo

Slike za vrijeme "Plavog jahača"[uredi VE | uredi]

  • 1912: Improvisation 26, ulje na platnu, München, Städtische Galerie im Lenbachhaus
  • 1913: Ohne Titel, akvarel, Paris, Centre national d’art et de culture Georges Pompidou, Musée National d’Art Moderne
  • 1913: Kleine Freuden, ulje na platnu, New York, The Salomon R. Guggenheim Museum
  • 1913: Komposition VI, ulje na platnu, St. Petersburg, Eremitage
  • 1913: Komposition VII, ulje na platnu, Moskau, Staatliche Tretjakow-Galerie

Slike iz Rusije[uredi VE | uredi]

  • 1920: Rotes Oval, ulje na platnu, New York, The Salomon R. Guggenheim Museum
  • 1921: Roter Fleck II, ulje na platnu, München, Städtische Galerie im Lenbachhaus

Slike za vrijeme Bauhausa[uredi VE | uredi]

  • 1923: Große Komposition VIII, ulje na platnu, New York, The Salomon R. Guggenheim Museum
  • 1925: Gelb-Rot-Blau, ulje na platnu, Paris, Centre national d’art et de culture Georges Pompidou, Musée National d’Art Moderne
  • 1926: Einige Kreise, ulje na platnu, New York, The Salomon R. Guggenheim Museum
  • 1930: Launisches, ulje na kartonu, Rotterdam, Museum Boijmans Van Beuningen

Slike iz Francuske[uredi VE | uredi]

  • 1934: Zarter Aufstieg, ulje na platnu, New York, The Salomon R. Guggenheim Museum
  • 1938: Buntes Ensemble, ulje i lak na platnu, Paris, Centre national d’art et de culture Georges Pompidou, Musée National d’Art Moderne
  • 1940: Himmelblau, ulje na platnu, Paris, Centre national d’art et de culture Georges Pompidou, Musée National d’Art Moderne


Publikacije[uredi VE | uredi]

  • Wassily Kandinsky: Über das Geistige in der Kunst. Insbesondere in der Malerei. (O duhovnom u umjetnosti. Posebno u slikarstvu ) 1912. Revidierte Neuauflage, Benteli Verlag, Bern 2004, ISBN 3-7165-1326-1
  • Wassily Kandinsky: Klänge (Zvukovi) R. Piper, München, 1913
  • Wassily Kandinsky: Punkt und Linie zu Fläche (Točka, linija, površina) Bauhausbücher Nr. 9, München 1926. 8. Auflage, Benteli, Bern 2002, ISBN 3-7165-0182-4
  • Wassily Kandinsky/Franz Marc: Der Blaue Reiter. (Plavi jahač) Piper Verlag, München 2004, ISBN 3-492-24121-2

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Kindlers Malerei-Lexikon. dtv, München 1984, ISBN 3-423-05995-8
  • Werner Broer u. a.: Kammerlohr – Epochen der Kunst, Band 5. 2. Auflage, München 1997, ISBN 3-486-87525-6
  • Wolfgang Freiherr von Löhneysen: Kandinsky, Wassily. In: Neue Deutsche Biographie (NDB). Band 11, Duncker & Humblot, Berlin 1977, ISBN 3-428-00192-3, S. 97–101
  • Ulrike Becks-Malorny: Kandinsky. Taschen, Köln 2008, ISBN 978-3-8228-3538-8.
  • Hajo Düchting: Wassily Kandinsky 1866–1944: Revolution der Malerei. Taschen, 14., unveränd. Neuaufl, Köln 2008, ISBN 978-3-8228-6360-2.
  • Harwig Fischer, Sean Rainbird (Hrsg.): Kandinsky. Malerei 1908–1921. Kunstmuseum Basel, Basel 2006, ISBN 978-3-7757-1855-4.
  • Norbert Göttler: Der Blaue Reiter. Rowohlt, Reinbek 2008, ISBN 978-3-499-50607-9.
  • Emil Schwarz: Kunst ist die Gestaltung von Wissen, das im Bewußtsein ist, Hommage à Wassily Kandinsky, Eine dichterische Begegnung mit dem Essay Von der Sache zum Ding. 172 Seiten, englische Broschur, NAP, Zürich 2009, ISBN 978-3-9523615-1-1.
  • Alexander Graeff: Kandinsky als Pädagoge. Phil. Diss. Shaker, Aachen 2013, ISBN 978-3-8440-1999-5.
  • Bernd Fäthke, Marianne Werefkin – „des blauen Reiterreiterin“, in Ausst. Kat.: Marianne Werefkin, Vom Blauen Reiter zum Großen Bären, Städtische Galerie Bietigheim-Bissingen 2014, S. 24 ff

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Wassily Kandinsky, Biography
  2. Clelia Segieth, Etta und Otto Stangll, Galeristen-Sammler-Museumsgründer, Köln 2000, S. 158
  3. Johannes Eichner: Kandinsky und Gabriele Münter. Von Ursprüngen moderner Kunst, München 1957, S. 89
  4. Becker, Kurt E.: Anthroposophie. Revolution von innen, Leitlinien im Denken Rudolf Steiners. Fischer, Frankfurt am Main 1984, ISBN 3-596-23336-4, S. 73
  5. Annegret Hoberg, Titia Hoffmeister, Karl-Heinz Meißner: Anthologie. In Ausst. Kat.: Der Blaue Reiter und das Neue Bild, Von der „Neuen Künstlervereinigung München“ zum „Blauen Reiter“, Städtische Galerie im Lenbachhaus, München 1999, S. 29
  6. Klaus Lankheit (Hrsg.): Wassily Kandinsky/Franz Marc, Briefwechsel, München 1983, S. 29
  7. Wortlaut: „Jedes ordentliche Mitglied das Recht zwei Werke jury-frei auszustellen, sofern diese die Fläche von 4 qm (2 mal 2 m) nicht übersteigen …“ Vgl. Annegret Hoberg, Titia Hoffmeister, Karl-Heinz Meißner: Anthologie. In Ausst. Kat.: Der Blaue Reiter und das Neue Bild, Von der „Neuen Künstlervereinigung München“ zum „Blauen Reiter“, Städtische Galerie im Lenbachhaus, München 1999, S. 31
  8. Bernd Fäthke: Marianne Werefkin, München 2001, S. 178
  9. Annegret Hoberg: Franz und Maria Marc, München 2004, S. 72
  10. Wassily Kandinsky: Unsre Freundschaft. Erinnerungen an Franz Marc. In: Klaus Lankheit: Franz Marc im Urteil seiner Zeit, Texte und Perspektiven, Köln 1960, S. 48
  11. Dieser zweiseitige Brief ist im vollen Wortlaut mit der handschriftlichen Unterzeichnung Kandinskys publiziert bei: Bernd Fäthke, Alexej Jawlensky: Köpfe radiert und gemalt, Die Wiesbadener Jahre, Galerie Draheim, Wiesbaden 2012, S. 56 ff., Abb. 54 und 55. ISBN 978-3-00-037815-7
  12. Rudolf Czapek: Grundprobleme der Malerei, Ein Buch für Künstler und Lernende, Leipzig 1908
  13. Bernd Fäthke: Jawlensky und seine Weggefährten in neuem Licht, München 2004, S. 109
  14. Der Blaue Reiter. Vorwort zur zweiten Auflage, zeno.org, abgerufen am 9. April 2011
  15. Ulrike Becks-Malorny: Kandinsky, S. 94
  16. Thomas Krens (Vorwort): Rendezvous. Masterpieces from the Centre Georges Pompidou and the Guggenheim Museums. Guggenheim Museum Publications, New York 1998, S. 647
  17. Hans-Peter Riese: Die sieben russischen Jahre. Der bekannte und unbekannte Kandinsky in Moskau. In: Von der Avantgarde in den Untergrund. Texte zur russischen Kunst 1968–2006, S. 66. Wienand Verlag, Köln 2009, ISBN 978-3-86832-017-6
  18. Felix Philipp Ingold: Aktion Philosophenschiff. Wie sich die Sowjetmacht der „bourgeoisen“ Intelligenz entledigte, in der FAZ vom 19. Dezember 2003.
  19. Andrea Backhaus: Die Farbe die Taste. Das Auge der Hammer. Über das Wirken Kandinskys in Weimar. In: Die Welt, 2. Januar 2012, S. 22.
  20. Diether Rudloff: Unvollendete Schöpfung. Künstler im zwanzigsten Jahrhundert. Urachhaus, Stuttgart 1982, S. 59
  21. Ulrike Becks-Malorny: Kandinsky, S. 129
  22. Norbert Göttler: Der Blaue Reiter, S. 128 f.
  23. Hilla Rebay in villastuck.de
  24. Ulrike Becks-Malorny: Kandinsky, S. 171, 196 f.
  25. Dietmar Elger: Expressionismus
  26. Dietmar Elger: Expressionismus


Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Vasilij Kandinski