Wikipedija:Članak tjedna/25, 2022.
Prisilno raseljavanje u Sovjetskom Savezu ili Sovjetske deportacije odnosi se na razdoblje tijekom vladavine Josifa Staljina, od 1930-ih do 1952., kada je SSSR vršio praksu prisilna raseljavanja i razmjene stanovništva. Mogu se razvrstati u sljedeće kategorije: deportacije protusovjetskih skupina, tzv. neprijatelja radnika; etničko čišćenje cijelih naroda i narodnosti kako ne bi činili homogenu cjelinu u svojoj republici, a tako ni prijetnju stabilnosti SSSR-a, transfer radne snage te organizirane migracije, povremeno čak i kolonizacije, u suprotne smjerove, kako bi se izmiješale razne republike i time pojačao njihov sovjetski karakter. U većini slučajeva njihova odredišta bila su udaljena, nenastanjena područja ili gulazi. To uključuje i deportacije nesovjetskih građana iz inozemstva i raseljavanja iz teritorija pod sovjetskom okupacijom. Preko 20 većih skupina zahvaćeno je deportacijama. Od njih je osam nacija potpuno uklonjeno iz svojih drevnih domova i iskorijenjeno. Od tih osam, jedna je nacija bila katoličke vjeroispovijesti, jedna budističke, a ostalih šest bili su muslimani. U tim posebnim naseljima deportirani su stavljeni pod strogi nadzor vlasti i bilo im je zabranjeno napustiti ta područja. Uvjeti u žurno sklopljenim nastambama za deportirane uglavnom su bili nepovoljni, pa je prvih godina u radnim kolonijama značajno povećana smrtnost od hladnoće, gladi ili iscrpljenosti. Prema nekim su procjenama sovjetske prisilne migracije raselile oko 6 milijuna ljudi. Broj poginulih zbog posljedica deportacija predmet je procjena zbog toga što su same sovjetske vlasti vodile tek krnje evidencije o smrtnosti među deportiranim skupinama: brojke sveukupno sežu od najmanje 800 000, preko 1 000 000, do visoke procjene od 1 500 000 umrlih. Države Istočne Europe i bivšeg tzv. sovjetskog bloka, osobito u Poljskoj, baltičkim državama i Moldaviji, redovito obilježavaju sjećanje na žrtve deportacija te im odaju počast u raznim komemoracijama.