Zvonimir Boban

Izvor: Wikipedija
Zvonimir Boban

Država Hrvatska
Osobni podatci
Puno ime Zvonimir Boban
Rođenje 8. listopada, 1968.
Imotski
Visina 183 cm
Klub
Trenutačni klub umirovljen
Pozicija vezni
Mlađi uzrasti
Mračaj Runović
Igračka karijera*
Godina Klub Nast. (gol.)
1985. – 1991.
1991. – 2002.
1991. – 1992.
2001. – 2002.
Dinamo Zagreb
Milan
Bari (posudba)
Celta Vigo (posudba)
0109 00(45)
0251 00(30)
0017 000(2)
0004 000(0)
Reprezentativna karijera**
1988. – 1991.
1990. – 1999.
Jugoslavija
Hrvatska
0008 000(1)
0051 00(12)
Osvojene medalje
Nogomet
Svjetska prvenstva
bronca Francuska 1998. Hrvatska
zlato Čile 1987. Jugoslavija do 20
Portal o životopisima
Portal o športu

Zvonimir Boban (Imotski, 8. listopada 1968.) bivši je hrvatski nogometaš i nogometni reprezentativac. Do lipnja 2019. obavljao je dužnost glavnog savjetnika predsjednika FIFA-e Giannia Infantina.[1] Od lipnja 2019. do 7. ožujka 2020. obnašao je dužnost športskoga upravitelja AC Milana.[2]

Legendarni kapetan i igrač hrvatske nogometne reprezentacije. Igrao je u sredini terena, u dresu s brojem 10. Uz Roberta Prosinečkog, Aljošu Asanovića i Luku Modrića smatra se najboljim vezni igrač kojega je Hrvatska ikad imala. 1987. nastupa na Svjetskom prvenstvu do 20 godina u Čileu, na kojemu osvaja zlato, a upravo je u završnoj utakmici izveo posljednji jedanaesterac u seriji koja je odlučila pobjednika. Dvostruki je dobitnik Državne nagrade za šport „Franjo Bučar”, kao član reprezentacije 1998. i osobno 2002.

Klupska karijera[uredi | uredi kôd]

Igrao za klubove:

Većinu klupske karijere proveo je u AC Milanu, s kojim je 1994. godine postao prvak UEFA-ine Lige prvaka, te je također osvojio 4 naslova prvaka Italije. Zbog svog iznimnog doprinosa u uspjesima AC Milana, proglašen je najboljim stranim igračem u povijesti kluba. Veliku popularnost i nogometnu veličinu Zvonimira Bobana, najbolje pokazuje veličanstveni, vjerojatno i najveći, oproštaj od nogometa 7. listopada 2002. na Maksimiru, kada je Boban okupio mnoge nogometne legende, a prepun stadion uzvikivao njegovo ime.

Reprezentativna karijera[uredi | uredi kôd]

Za reprezentacije Jugoslavije i Hrvatske odigrao je 51 utakmicu i postigao 12 golova.

Drugi najbolji igrač (iza Roberta Prosinečkog) juniorskog svjetskog nogometnog prvenstva u Čileu.

Vodio vatrene kao kapetan na EP-u u Engleskoj 1996. i do trećega mjesta na SP-u 1998. u Francuskoj.

Zanimljivosti[uredi | uredi kôd]

Poznat je po skok-udarcu na policajca, braneći Dinamova navijača od napada, dok su u isto vrijeme navijači Crvene zvezde nekažnjeno divljali po stadionu na Maksimiru. Uz Bobana Dinamove su navijače skočili braniti Vjekoslav Škrinjar i Josip Kuže.[3]

Hrvatski radijski športski komentator Ivo Tomić ga je u svojim prijenosima nazivao „zagrebački nogometni ban Zvone Boban” (nakon što se koncem osamdesetih smjelo više govoriti o banu Jelačiću).

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Arhivirana kopija. Inačica izvorne stranice arhivirana 14. veljače 2018. Pristupljeno 13. veljače 2018. journal zahtijeva |journal= (pomoć)CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  2. https://www.slobodnadalmacija.hr/sport/domaci-nogomet/clanak/id/608849/nije-odolio-pozivu-zvonimir-boban-napusta-fifa-u-i-stize-u-milan-za-sefa-nogometnih-operacija
  3. Zvonko Alač: Kockar, boem i lutalica nije bio "jedan od nas", jer je uvijek sam sebe demistificirao, Index.hr, 17. lipnja 2013.