Zvonimir Remeta

Zvonimir Remeta (Klobuk kod Ljubuškog, 1909. - Sarajevo, 1964.), hrvatski književnik.

Životopis[uredi | uredi kôd]

Gimnaziju je završio u Travniku, u čuvenom katoličkom samostanu koji je nadbiskup Stadler povjerio na upravljanje isusovcima, a studij prava u Zagrebu. Doktorat iz prava stekao je 1933. Rigorozom. Pisao je i radio kao odvjetnik u Mostaru, Metkoviću, Zagrebu. Znajući da za hrvate neće biti slobode pod "novim režimom"- povlačeći se s hrvatskim civilima i vojskom prema Bleiburgu, biva uhićen od strane zloglasne OZNE i 1945. osuđen na smrt, u montiranom političkom procesu ; kazna je potom pretvorena u doživotni zatvor. (Komunistički zločinci traže od njega da im se pridruži, ali on ne pristaje: "Neka Isus blagoslovi, poživi i učvrsti našu, nažalost, toliko izmučenu domovinu Hrvatsku, da bi konačno prosvijetlilo i na nas sunce slobode i vremenitog blagostanja za kojim tolike vijeke u molitvi čeznemo. Makar me to muke i suza pa i života stajalo") U tamnicama je proveo punih 15 godina i 7 dana što spada u epske razmjere robijanja. Postao je jedan od sinonima za apsurdne situacije u kojima se čovjek nađe, bez svoje krivice, a iz kojih se ne može izvući logikom, već može samo prihvatiti stanje u kojem jest. Zadnje godine života proveo je u Sarajevu i Metkoviću zapisujući dojmove i sjećanja. Godine 1995., odlukom Vlade Republike Hrvatske, Zvonimir Remeta proglašen je jednom od "najapsurdnijih žrtava" bivšeg sistema, zahvaljujući sinu Mariju koji je dokazao očevu nevinost.

O Remeti kao čovjeku najbolje govori ovaj članak:

»Stigla nam je žalosna vijest o smrti poznatog hrvatskog književnika i katoličkog djelatnika dr. Zvonimira Remete. Našli su ga mrtva jednog jutra u veljači, u njegovoj skromnoj sobici. Umro je nečujno, tiho, ne smetajući nikog, onako kako je i živio; tiho, obazrivo i skromno. Opet je Hrvatska izgubila jednog od rijetkih! Izgubila je čovjeka koji je pripadao onim "izabranima": duha, značaja i proživljene vjere; čovjeka koji je kroz patnju i stradanja svjedočio za Boga i Hrvatsku. Mnogi su čuli, a možda i poznaju Remetu. Maraković ga je predstavio hrvatskoj čitalačkoj javnosti kao novo književno obećanje i odredio mu prvo mjesto u skali hrvatske moderne književnosti. Nas nekoliko preživjelih njegovih supatnika iz teških dana stradanja kroz kaznione i logore dužni smo posvjedočiti o Remeti kao uzoru i nesalomivom primjeru čovječnosti i vjernosti Božjim i hrvatskim idealima. Upoznali smo ga u Lonjskim močvarama, krvavom maršu do Vršca, na sudu u Trogiru, i u tisućama prilika gdje je sa svetačkom strpljivošću dijelio i zadnji komadić svoga srca da nam olakša patnje i progone. Povijest hrvatskih progona i stradanja ne mogu se zamisliti bez Remete, bez nesalomivog Remete, kojeg nisu mogle pokolebati ni poniženja, glad, ni zima, a niti primamiti sirenska obećanja tlačitelja, koji su tek tražili da nešto napise o novom čovjeku i "socijalizmu", a za uzvrat nudili su mu "slobodu" i otete vile u kojima se šepure razna piskarala. Remeta je znao da se ne može trgovati s načelima, pa ni onda kada glad muči, zima bije, nostalgija razdire srce a oči ne vide sunca ni svjetla. Trpio je i molio. Svjedočio je svim svojim bićem i u svakoj prilici za Boga i Hrvatsku. Njegov trpeći lik postao je izvor snage za sve njegove voljene, a on živi oltar molitve u teškim danima i tamnim noćima zlodjela nezasitnih crvenih krvnika. Tukli su ga i udarali, on je šutio; prevrtali ono malo vruće vode kada se pred jelo križao, a on se opet križao.«

("Glasnik srca Isusova i Marijina" (Chicago, ožujak 1964.))

Književno stvaralaštvo[uredi | uredi kôd]

U književnosti se javio još kao gimnazijalac pjesmama u đačkom listu “Nadi”. Potom objavljuje kratke proze i novele u “Hrvatskoj prosvjeti”, “Luči”, “Hrvatskoj straži”, “Hrvatskoj reviji”, "Katoličkom tjedniku", "Glasniku sv. Ante", "Kalendaru sv. Ante", "Hrvatskoj straži", " i drugima.

Remeta je autor sedam uspjelih, tematski vrlo srodnih djela. Prvijenac “Grieh” (1942.) naznačio je osnovnu problematiku : ..ponori duše, etičke dileme, pitanje odgovornosti, mogućnost katarze. Poput Dostojevskog, na koga se povremeno snažno naslanja, Remeta je analitik disharmonije u čovjeku i međuljudskim odnosima. Njegova je pozicija moralistička, a izlaz i rješenja uvijek traži u vjeri i kršćanskoj etici. U romanima “Tako svršava” (1943.) i “Sentimentalna reportaža” (1944.) tematizira se obiteljski kompleks, posebice odnos između roditelja i djece. Radnja je disperzirana a čitatelj ulazi u unutarnju dramu likova i složen psihološki mozaik. Obiteljske nesreće različito motivirane, povod su za ispitivanje tajanstvenih strana ljudske prirode.

Objavljeni u NDH, štoviše nagrađeni i najvišim državnim nagradama za roman 1943. i 1944. godine ("Antunovska nagrada"), Remetini su romani poslije dijelili sudbinu svojega autora: bili su proskribirani i prognani iz hrvatske književnosti.

Djela[uredi | uredi kôd]

Grieh, Zagreb, 1942.
Tako svršava, Zagreb, 1943
Sentimentalna reportaža, Zagreb, 1944.

Ostavštinu i romane tiskala je Matica hrvatska 2002. i 2003. godine i to dosad neobjavljivane:

"Moja obrana"
"Zadnji časovi"
"Minijaturni portreti 2007.
"Književna kritika o Zvonimiru Remeti" 2007. (svjedočanstva, pisma, osvrti) - Dora Krupićeva Zagreb

U studenom 2004. u anketi Matice hrvatske Zvonimir je uvršten među dvadesetak najvećih hrvatskih književnika.

Zanimljivosti[uredi | uredi kôd]

U Ljubuškome, zaslugom Franjevačkog reda, jedna ulica nosi njegovo ime.

Malo je poznato da je Remeta prvi preveo niz povijesnih romana: Raffi: "Samuel", A. Hublet: "Za jedno kraljevstvo, Jean de la Brete: "Gospođica de Lavalle", M. Dally: "Robinja", Emil Bauman: "Znak na rukama", Georges Bernanos: "Zločin" (na koga se snažno oslanjao).

ANTOLOGIJSKI roman "GRIEH" doživio je dva pretiska i to: 2002. u izdanju DHK-HB-Mostar, 2003. u izdanju kuće Plinarec & Plavić iz Zagreba.

Roman "Tako svršava..." doživio je pretisak u izdanju kuće Mlinarec & Plavić 2003.

Roman "Sentimentalna reportaža " dobio je pretisak 2006. godine, nakladničke kuće Dora Krupićeva Zagreb.

Posebno treba istaknuti novelu „Anđeli nad timpanom u Radovanovu portalu“, djelo koje je postumno objavljeno u knjizi „Zadnji časovi, iz dnevnika“ (MH, 2003.). Ta „novela Zvonimira Remete zauzima sasvim izdvojeno, zasebno mjesto, jer, na tako malome prostoru, izražava život u zatvoru i duhovna previranja u duši nevinog zatvorenika.

Remeta je bio prema samome sebi jako kritičan i neprestano je mijenjao tekstove svojih nedovršenih romana. Tako je u romanu „Tako svršava“ izmijenio čak trećinu teksta. „Meni se samome ne sviđaju moja djela. Htio bih bolje. Bojim se vlastite kritike, koja je puno stroža nego tuđa. Vidim manjkavosti, stil mi se čini tvrd, i želim se riješiti svega, i zato djelo šaljem na put.“ Taj Remetin stav podsjeća na ono što je napisao William Faulkner: “Kad bih sve što sam napisao mogao iznova napisati, uvjeren sam da bih to bolje učinio. To je najzdravije stanje za umjetnika.

Bog je trajno prisutan u Remetinom životu i djelima: "Ovaj nesretni rat ...samo je scenarij da bi Bog mogao sa svakim od nas raspraviti neke svoje stvari. I mene i tebe On propituje o mojoj i tvojoj tvojoj kući, o djeci, o ženi, bližnjima... i pita znalački: Jesi li im rekao lijepu riječ? Jesi li ih naučio moliti, zahvaljivati ...poštivati starije? "Nitko nam ne može oduzeti dostojanstvo, ako si ga sami ne oduzmemo. Strahovi i krivnje svih prisiljavaju da vječno nosimo „leš" u Srcu. Svatko ima pravo na Ljubav. Stoga kažem: „Ne živi čovjek samo o kruhu nego i od LJUBAVI". Upravo je ta Ljubav posvjedočena na Križu. Naći je, znači konačno Živjeti.

Zahvaljujući stručnim observacijama uvaženih akademika; Dubravka Jelčića i Krešimira Nemeca, a posebice doc. dr. sc. Marije Vasilj... Remeta je sa svojim romanima, pjesmama i novelama iznova s nama.

"O Zvonimiru i mnogim drugima gurnutima u zapećak, još će se mnogo više čuti. Bit će to kad hrvatska država stane malo bolje na svoje noge i počne razgrtati povijesni mrak, podlih jugoslavensko komunističkih obmana i laži".