Ćamil Sijarić
| Ćamil Sijarić | |
|---|---|
 | |
| Rođenje | 18. prosinca 1913. Bijelo Polje, Crna Gora |
| Smrt | 6. prosinca 1989. Sarajevo, Bosna i Hercegovina |
| Zanimanje | književnik |
| Književne vrste | roman |
| Književni period | modernizam |
Važnija djela
| |
| Portal o životopisima | |
Ćamil Sijarić (Šipovice, 18. prosinca 1913. – Sarajevo, 6. prosinca 1989.), bosanskohercegovački i crnogorski književnik bošnjačkog podrijetla, redovni član Akademije znanosti i umjetnosti Bosne i Hercegovine (ANUBiH) i Crnogorske akademije znanosti i umjetnosti (CANU).
Ćamil Sijarić je rođen 18. prosinca 1913. godine u selu Šipovice, kod Bijelog Polja. Bio je najstarije dijete u zemljoradničkoj obitelji Šabana i Elmaze Sijarić. Izgubio je roditelje još dok je bio dijete, a brigu o njemu i mlađem bratu Šabanu preuzeo je stric Ilijaz.[1] Osnovnu školu je završio u Godijevu kod Bijelog Polja, a potom od 1927. do 1935. godine pohađao Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju iz koje je istjeran zbog političkih aktivnosti. Školovanje je nastavio u Vranju i u tamošnjoj gimnaziji maturirao 1936. godine, nakon čega je prešao na studije prava u Beogradu. Diplomirao je 1940. godine. Kao student objavljivao je poeziju u časopisima "Mlada kultura" i "Nova žena". Surađivao u "Zori", "Brazdi", "Letopisu Matice srpske", "Stvaranju", "Savremeniku", "Životu"...[2] Za za vrijeme Drugog svjetskog rata službovao je u Sarajevu, Mostaru, Bosanskoj Gradiški i Banjoj Luci. Za sekretara Suda narodne časti u Banjoj Luci izabran je 1945. godine, potom je bio novinar lista "Glas" i dramaturg Narodnog kazališta u Banjoj Luci. U Sarajevo je prešao 1947. godine te radio u redakciji lista "Pregled". Nakon toga je bio u glavnom odboru Narodnog fronta i redakciji "Zadrugara". U literarnu sekciju Radio Sarajeva je prešao 1951. godine i tu je ostao sve do umirovljenja 1983. godine.
U književnom stvaralaštvu bio je poznat po romanima u kojima je pisao o ljudima iz svoje regije. Na najbolji i najefikasniji način odslikao je život sandžačkih Bošnjaka, njihovu tradiciju, kulturu i običaje, govorni jezik područja Bihora, Peštera, Novog Pazara, cijelog Sandžaka. Među takvim djelima je i njegovo najpoznatije, roman Bihorci, nazvan upravo po stanovnicima te regije. Ćamil Sijarić spada u red najznačajnijih bošnjačkih pisaca. Pisac Zuvdija Hodžić je za njega rekao da je imao nevjerojatan dar usmenog kazivanja i da bi svaku svoju pripovijetku prvo ispričao, a tek onda zapisao. Djela su mu prevedena na albanski, bugarski, estonski, engleski, francuski, njemački, mađarski, turski, poljski i ruski jezik.[3]
U Sarajevu je stradao u prometnoj nesreći 6. prosinca 1989. godine.
- Andrićeva nagrada (1980)
- Nagrada Društva pisaca Bosne i Hercegovine (1962)
- Jugoslavenska nagrada za roman (1983)
Kratka Proza
- Ram bulja (1953)
- Naša snaha i mi momci (1962)
- Sablja (1969)
- Na putu putnici (1969)
- Kad djevojka spava, to je kao da mirišu jabuke (1973)
- Francuski pamuk (1980)
- Rimski prsten (1985)
Romani
- Bihorci (Sarajevo, 1956)
- Kuću kućom čine lastavice (1962)
- Mojkovačka bitka (1968)
- Konak (1971)
- Carska vojska (1976)
- Raška zemlja Rascija (1979)
- Miris lišća orahova (1991)
Putopisi
- Zapis o gradovima (1970)
- Herceg-Bosno i tvoji gradovi (1986)
Poezija
- Lirika (1988)
- Koliba na nebu (1990)
- ↑ Uz stogodišnjicu rođenja Ćamila Sijarića: Bihorske tišine majstora priče. Pobjeda. 2. studenoga 2013. Pristupljeno 27. ožujka 2015.
- ↑ Više od života: 105 godina od rođenja Ćamila Sijarića. vijesti.me. 5. kolovoza 2017. Pristupljeno 30. prosinca 2020.
- ↑ Ćamil Sijarić. biografija.info. 5. kolovoza 2017. Pristupljeno 30. prosinca 2020.
- Ćamil Sijarić, jergovic.com