Židovi Bijeljine
Židovi su nekadašnja etnička i vjerska skupina koja je djelovala u Bijeljini, u Bosni i Hercegovini. Sjedište Židovske općine se nalazilo u Bijeljini.
Povijest[uredi | uredi kôd]
Podrobniji članak o temi: Židovi Bosne i Hercegovine
Najraniji tragovi o naseljavanju Židovia u Bijeljini potiču iz polovine 19. stoljeća. Tada su se u ovaj grad naselile obitelji Sefarda, koji su došli iz Soluna, Skoplja i Sarajevo. Prve su se doselile obitelji Papo, Salom, Danon, Altarac i Alkalaj. Prema osmanskom popisu stanovništva iz 1865. godine u Zvorničkom sandžaku (kasnije tuzlanski okrug) samo je u Bijeljini bilo Židova - popisane su 93 muške glave. To je bio i najbolji dokaz da je Bijeljina bila centar trgovine u sjeveroistočnoj Bosni, jer je poznato da su se Židovi najrađe naseljavali u one gradove koji su imali najbolje uslove za ovu vrstu zanimanja. Već 1867. godine Židovi u Bijeljini imah su svoj hram i konfesionalnu osnovnu školu, tzv. Meldar s 11 muških učenika (školu su pohađala samo muška djeca). Židovska osnovna škola - Meldar nalazila se do početka Drugog svjetskog rata u ulici odmah iza Srpsko - pravoslavnog arhijerejskog namjesništva, u blizini tadašnje gimnazije. Škola je bila smještena u prizemnoj zgradi. Meldar je uništen za vrijeme Drugog svjetskog rata. Uz hram Židovi su imali priručnu knjižnicu. Sefardi su se uglavnom naselili u djelu grada oko Srpske osnovne škole (kasnije gimnazija), u Šabića mahali. Od doseljenja većina Židova bila je naseljena u nekadašnjoj ulici Maršala Tita i ulici Fadila Jahića Španca, do gradskog parka. Poslije 1878. godine u Bijeljinu su se počeli doseljavati Aškenazi, pa je sinagoga sagrađena 1895. godine.
Svi Židovi, u granicama svojih sposobnosti, radili na prosperitetu Semberije. Bijeljinski Židovi su se najčešće bavili trgovinom, ali i drugim naročito zanatskim zanimanjima kao i činovničkim profesijama. U periodu između dva svjetska rata, 1925. godine u Bijeljini je osnovana Jevrejska banka, ali je zbog jake konkurencije likvidirana 1928. godine. Ipak, zahvaljujući Židovima, grad je znatno napredovao na ekonomskom i kulturnom polju, do bi se to sve promijenilo 1941. godine.
Na početku Drugog svjetskog rata u Bijeljini je živjelo 350 Židova. Odmah poslije okupacije Jugoslavije domaći "kulturbundovci" stavili su se na raspolaganje njemačkoj vojsci. Oni su već u travnju 1941. godine započeli opću pljačku židovskih radnji i stanova. U blizini Bijeljine nalazilo se selo Petrovo Polje, u kome je živjelo mnogo Nijemaca. Odmah po okupaciji ovo selo je promijenilo ime u Schonborn. To je bilo ime jednog njemačkog majora koji je komandovao prilikom zauzeća Bijeljine. Domaći Nijemci odmah su zauzeli sve židovske radnje, i to ne kao povjerenici, već su se ponašali kao vlasnici. Prave vlasnike tih radnji vodili su na prisilne radove, zlostavljali ih i raspolagali njima kao svojim robovima.
Tijekom 1941. godine bijeljinski Židovi su u više mahova po naređenju Karla Lajtenbergera, krajslajtera Kulturbunda i Folksdojčera Hajnriha Vinterkorna morali predati novac, zlato i dragocjenosti, jer su im zaprijetili strijeljanjem ako ne izvrše naređenje. Niko nije smio ostati kod svoje kuće, izuzev dvije žene u mješovitom braku, od kojih je jedna ubijena. U logore je odvedeno 200 Židova, od kojih se nijedan nije vratio. Od prebjeglih na oslobođenu teritoriju, kao aktivisti i borci narodnooslobodilačke borbe, poginulo ih je 11, 7 su bili uhvaćeni od 13 SS divizije. Ostatak se spasio prelaženjem na oslobođenu teritoriju, bjekstvom na italijansko-okupaciono područje i u vojnom zarobljeništvu.[1][2]
Sinagoga[uredi | uredi kôd]
Sinagoga je izgrađena početkom 19. stoljeća. Bila je veoma prostrana s galerijama na katu i s dva tornja. Sadržavala je i elemente orijentalne arhitekture. Posljednjih nekoliko godina hram su opsluživala dva rabina. Rabini su obavljali vjersku službu i u drugim vjerskim poslovima, pored ostalog i u vjerskom ritualu klanja stoke i živine za židovsko stanovništvo. Tijekom Drugog svjetskog rata Nijemci, a posebno njemačka manjina iz Francjosefsfelda (Novo selo), izvršili su pogrom nad židovskim hramom i onesposobili ga za svaku upotrebu.[2]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ Iz Istorije Jevreja U Visegradu. elmundosefarad.wikidot.com. 5. kolovoza 2017. Pristupljeno 7. svibnja 2016.
- ↑ a b Putovanje po Bosni Bijeljina. elmundosefarad.wikidot.com. 5. kolovoza 2017. Pristupljeno 7. svibnja 2016.
Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]
| |||||||||||||
.svg){kind=small}