Aimé Jacquet

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Aimé Jacquet
Aime Jacquet dsc03582.jpg
Osobne informacije
Puno ime Aimé Étienne Jacquet
Rođen 27. studenog 1941.
Pozicija Vezni
Mlađi uzrasti
1958. - 1960. Sail-sous-Couzan
Igračka karijera*
Godina Klub Nast. (gol.)
1960. - 1973.
1973. - 1975.
Saint-Étienne
Lyon
0176 00(25)
0026 000(2)
Reprezentativna karijera
1968. Flag of France.svg Francuska 0002 000(0)
Trenerska karijera
1976. - 1980.
1980. - 1989.
1989. - 1990.
1990. - 1991.
1992. - 1993.
1993. - 1998.
Lyon
Girondins Bordeaux
Montpellier
Nancy
Flag of France.svg Francuska (asistent)
Flag of France.svg Francuska
Bilješke

* Nastupi i (golovi) u profesionalnim klubovima
broje se samo za ligu iz koje je klub.

Aimé Étienne Jacquet (Sail-sous-Couzan, Francuska, 27. studenog 1941.) je bivši francuski nogometaš te član i izbornik francuske reprezentacije. Kao nacionalni selektor, Jacquet je s Francuskom osvojio Svjetsko prvenstvo 1998.

Karijera[uredi VE | uredi]

Klupska karijera[uredi VE | uredi]

Aimé Jacquet je rođen u mjestu Sail-sous-Couzan te je nogomet počeo igrati u istoimenom lokalnom amaterskom klubu. 1960. godine je potpisao za Saint-Étienne u kojem je nastupao punih 13 godina. U tom razdoblju je osvojio impresivan broj trofeja koji je uključivao pet prvenstava i tri nacionalna kupa. Zanimljivo je spomenuti da je 1963. sa Saint-Étienneom osvojio francusku drugu ligu da bi godinu potom s istim klubom osvojio i Ligue 1.

1973. je napustio klub te je prešao u redove regionalnog rivala Lyona u kojem je i završio igračku karijeru 1975. godine.

Reprezentativna karijera[uredi VE | uredi]

Jacquet je za Francusku odigrao dvije utakmice. Riječ je o prijateljskim susretima protiv Zapadne Njemačke (1:1) i Španjolske (1:3) a obje su odigrane 1968. godine u Marseilleu odnosno Lyonu.

Trenerska karijera[uredi VE | uredi]

Odmah po završetku igračke karijere, Jacquet je preuzeo Lyon koji je vodio četiri sezone. Nakon toga postaje trener Girondins Bordeauxa koji je vodio do kraja 1980-ih. S tim klubom Aimé Jacquet je ostvario ogroman uspjeh, odnosno tri francuska prvenstva (1984., 1985. te 1987.) i dva kupa (1986. i 1987.).

Nakon što ga je u klubu otpustio Bordeauxov direktor Claude Bez, Jacquet je kratko vodio Montpellier i Nancy.

Aimé je 1991. godine prihvatio poziv za rad u Nacionalnom tehničkom trening centru da bi 1992. bio imenovan asistentom tadašnjem francuskom izborniku Gérardu Houllieru. Nakon što se Francuska nije uspjela kvalificirati na Svjetsko prvenstvo u SAD-u 1994., Houllier napušta izborničko mjesto a privremeno ga naslijeđuje upravo Aimé Jacquet.[1]

Već nakon prve utakmice i pobjede u prijateljskom susretu protiv Italije igranom u Napulju u veljači 1994., Jacquet postaje stalni izbornik. Ubrzo je odabrao Erica Cantonu kao reprezentativnog kapetana ali došlo je do nepredviđenog preokreta. Naime, Cantona je nakon udaranja navijača Crystal Palacea tijekom premijerligaške utakmice u siječnju 1995., suspendiran na godinu dana za sve međunarodne utakmice. Budući da je Cantona bio ključni igrač u reprezentaciji, Jacquet je bio prisiljen na velike promjene u reprezentaciji. Osim suspendiranog Cantone, izbornik je iz reprezentacije maknuo i Davida Ginolu te Jean-Pierrea Papina dok je u Tricolore uveo Zinedinea Zidanea i druge mlade igrače. Uspjeh se primjetio nakon što su se Galski pijetlovi plasirali u polufinale EURO-a 1996. u Engleskoj.

Reprezentacija je prihvatila veoma defenzivnu strategiju igre koja je do tog vremena bilo nepojmljiva. Zbog toga su izbornika napadali i mediji nazivajući njegove metode "paleontološkim" te tvrdeći da Tricolori nemaju šanse na nadolazećem Svjetskom prvenstvu kojem je upravo Francuska bila domaćin. Nezadovoljstvo se povećalo i u lipnju 1997. kada je Francuska osvojila treće mjesto na jakom prijateljskom turniru, iza Brazila i pobjednika Engleske. Također, treće mjesto je osvojeno zbog bolje razlike u odnosu na Italiju.[2] Neprijateljsku medijsku kampanju protiv izbornika vršio je i ugledni L'Équipe koji je tvrdio da Aimé Jacquet nije dovoljno dobar čovjek koji bi vodio Francusku do pobjede. [3]

Stiglo je i samo Svjetsko prvenstvo na kojem je Francuska krenula odlično u skupini C. Tamo je pobijedila Južnu Afriku, Saudijsku Arabiju i Dansku uz visoku gol-razliku 9:1. Nakon toga uslijedilo je četvrtfinale u kojem je pobijeđen Paragvaj zlatnim golom Laurenta Blanca. U četvrtfinalu igranom na Stade de Franceu, poražena je i Italija boljim izvođenjem jedanaesteraca. Nakon 2:1 pobjede protiv Hrvatske u polufinalu, Francuska je deklasirala Brazil u samom finalu s 3:0.

Zbog tog ostvarenog uspjeha, Jacquetu je zajedno sa reprezentativcima 1998. dodijeljen orden viteza francuske Legije časti[4][5] dok je 2007. promoviran u čin Officiera.[6]

Nakon što je osvojen naslov svjetskog prvaka, Aimé Jacquet je 12. srpnja 1998. podnio ostavku na mjesto izbornika. U razdoblju od 16. veljače 1994. do finala svjetskog prvenstva, Jacquet je vodio Francusku na 53 utakmice. Pritom je ostvario 34 pobjede, 16 remija i svega tri poraza. Postotak pobjeda je iznosio 64,15%. Nakon toga postao je tehnički direktor francuske reprezentacije te je na toj funkciji radio do 2006. kada se umirovio.

Osvojeni trofeji[uredi VE | uredi]

Klupski trofeji[uredi VE | uredi]

Klub Trofej Sezona / godina
Flag of France.svg Francuska
Saint-Étienne Francuski kup 1962.
Saint-Étienne Francuska 2. liga 1962./63.
Saint-Étienne Francusko prvenstvo 1963./64.
Saint-Étienne Francusko prvenstvo 1966./67.
Saint-Étienne Francusko prvenstvo 1967./68.
Saint-Étienne Francuski kup 1968.
Saint-Étienne Francusko prvenstvo 1968./69.
Saint-Étienne Francusko prvenstvo 1969./70.
Saint-Étienne Francuski kup 1970.

Trenerski trofeji[uredi VE | uredi]

Momčad Turnir Sezona / godina
Flag of France.svg Francuska
Girondins Bordeaux Francusko prvenstvo 1983./84.
Girondins Bordeaux Francusko prvenstvo 1984./85.
Girondins Bordeaux Francuski kup 1986.
Girondins Bordeaux Francusko prvenstvo 1986./87.
Girondins Bordeaux Francuski kup 1987.
Francuska SP u Francuskoj - zlato 1998.

Individualni trofeji[uredi VE | uredi]

Trofej Godina
Vitez francuske Legije časti 1998.
Officier francuske Legije časti 2007.

Izvori[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]