Španjolska nogometna reprezentacija

Izvor: Wikipedija
Španjolska
Nadimak La Furia Roja, La Roja, La Selección
Nogometni savez Španjolski nogometni savez
Izbornik Luis de la Fuente
Kapetan Sergio Ramos
Najviše nastupa Sergio Ramos (170)
Najbolji strijelac David Villa (59)
FIFA-ina ljestvica 8. (1725.97 bodova)[1] (stanje 26. listopada 2023.)
Domaći dres
Gostujući dres
Prvi međunarodni nastup
Španjolska 1:0 Danska

(Antwerpen, Belgija; 28. kolovoza, 1920.)

Najveća pobjeda
Španjolska 13:0 Bugarska
(Madrid, Španjolska; 21. svibnja 1933.)
Najveći poraz
Italija 7:1 Španjolska

(Amsterdam, Nizozemska; 4. lipnja, 1928.)
Engleska 7:1 Španjolska
(London, Engleska; 9. prosinca, 1931.)

Nogometno SP
Nastupi 15 (prvi put 1934.)
Najbolji rezultat prvaci (2010.)
Europsko prvenstvo
Nastupi 11 (prvi put 1964.)
Najbolji rezultat prvaci (1964., 2008., 2012.)
Završnica UEFA Lige nacija
Nastupi 2 (prvi put 2021.)
Najbolji rezultat prvaci (2023.)
Osvojene medalje
Svjetska prvenstva
zlato Južna Afrika 2010.
Europska prvenstva
zlato Španjolska 1964.
zlato Austrija i Švicarska 2008.
zlato Poljska i Ukrajina 2012.
srebro Francuska 1984.
UEFA Liga nacija
zlato Nizozemska 2023.
srebro Italija 2021.
Olimpijske igre
zlato Barcelona 1992.
srebro Antwerpen 1920.
srebro Sydney 2000.

Španjolska nogometna reprezentacija predstavlja Španjolsku u nogometu. Pod upravom je Španjolskog nogometnog saveza. Španjolska je trostruki europski prvak i prva momčad koja je obranila naslov europskog prvaka i koja je osvojila tri velika natjecanja uzastopno (EP 2008., SP 2010., EP 2012.). Od Svjetskog prvenstva u Rusiji 2018. Španjolska se nogometna reprezentacija nalazi na drugom mjestu po broju osvojenih Fair-play nagrada na Svjetskim nogometnim prvenstvima, odmah nakon brazilske nogometne reprezentacije. S brazilskom nogometnom reprezentacijom dijeli još jedan rekord, a to je onaj od trideset i pet uzastopnih odigranih utakmica bez poraza.

U srpnju 2008. Španjolska je postala vodeća reprezentacija na FIFA ljestvici, kao prva reprezentacija koja nikada nije bila svjetski prvak. Postali su svjetski prvaci na Svjetskom prvenstvu u Južnoj Africi 2010., pobijedivši u finalu nizozemsku reprezentaciju s 1:0 nakon produžetaka.

Svoj posljednji, šesti reprezentativni trofej Španjolci su osvojili u Ligi nacija 2023. pobjedivši u finalu hrvatsku nogometnu reprezentaciju boljim izvođenjem jedanaesteraca s 5:4 (0:0).

Povijest[uredi | uredi kôd]

Svjetsko prvenstvo 1982.[uredi | uredi kôd]

1982. godine domaćinstvo SP-a povjereno je Španjolskoj koja je sve više rasla u reprezentativnom smislu. Veliki interes i veliki broj prijavljenih reprezentacija u kvalifikacijama natjerao je Fifu da još jednom promjeni sustav natjecanja i poveća broj reprezentacija koje sudjeluju u završnici SP-a. Španjolska je bila u skupini s Jugoslavijom, Sjevernom Irskom i Hondurasom. Utakmica s prvim protivnikom, Hondurasom, završila je 1:1, a Jugoslavija je u Valenciji poražena 2:1. U desetoj minuti Ivan Gudelj doveo je Jugoslaviju u vodstvo, ali Juanito i Saura donose Španjolcima pobjedu. U posljednjem susretu Irci su svladali Španjolsku 1:0, a kako je za prolaz dalje Jugoslavija trebala pobjedu nad Hondurasom uz barem neriješeno Španjolaca sa Sjevernim Ircima, Irci su uz domaćina otišli u drugi krug. Honduras je svladan 1:0, ali Jugoslavija je ispala.

U drugom krugu reprezentacija je igrala sa Zapadnom Njemačkom i Engleskom. U prvom susretu skupine Njemačka remizira s Engleskom 0:0, a zatim pogocima Littbarskog i Fischera pobjeđuje Španjolsku 2:1 i uzima prvo mjesto. Englezu su im imali priliku preoteti mjesto u polufinalu, ali u posljednjem susretu s već otpalim domaćinom igraju 0:0. Uništio ih je tada ponajbolji vratar svijeta Jose Arconada.

Svjetsko prvenstvo 1986.[uredi | uredi kôd]

U skupini D Brazil i Španjolska opravdali su status favorita pored Sjeverne Irske i Alžira. Brazilci su upisali tri pobjede dok je Španjolska s pobjedom manje bila druga. U međusobnom dvoboju Brazilci su bili bolji s 1:0 pogotkom Sócratesa. U osmini finala Španjolci su odigrali kao u transu protiv Danske i slavili čak s 5:1. Emilio Butragueño postigao je čak četiri pogotka. Sljedeći protivnik bila je Belgija, koja je, zahvaljujući čudesnim obranama Pfaffa otišla dalje. Bilo je 1:1, i 5:4 nakon jedanaesteraca.

Svjetsko prvenstvo 1990.[uredi | uredi kôd]

Španjolci su u skupini E nakon startnog remija s Urugvajem s lakoćom svladali Južnu Koreju te u posljednjem susretu Belgiju. Belgiji su pobjede nad Korejom i Urugvajem donijele drugu poziciju, a Urugvajci su u odlučujućem dvoboju za prolaz svladali Južnu Koreju 1:0 pogotkom Daniela Fonsece u 90. minuti te s trećeg mjesta otišli dalje. U osmini finala, Jugoslavija je s dva pogotka Stojkovića eliminirala Španjolsku. Nakon 90 minuta bilo je 1:1, a onda Stojković na samom startu produžetaka odvodi Jugoslaviju dalje. Pogodak za Španjolce postigao je Julio Salinas.

Svjetsko prvenstvo 1994.[uredi | uredi kôd]

U skupini C Njemačka i Španjolska bili su veliki favoriti za prolaz i to su opravdali. Iako su kiksali na startu u susretu s Južnom Korejom, Španjolci su u posljednjem kolu nadigrali Boliviju i izborili prolaz. Južna Koreja može biti zadovoljna s dva osvojena boda, a posebno zbog onog sa Španjolcima u susretu završenom 2:2. Do 85. minute Španjolska je vodila 2:0 da bi uporni Azijci došli do boda. Međusobni dvoboj Španjolske i Njemačke završen je 1:1. U osmini finala Španjolci su imali lagan posao, i pogocima Hierra, Luis Enriquea i Beguiristaina pobjeđuju s 3:0 Švicarce. Sva četiri četvrtfinalna susreta ponudila su veliku neizvjesnost. Španjolska je išla na Italiju, a Roberto Baggio još jednom je bio talijanski spasitelj. U 87. minuti donio je pobjedu Italiji protiv Španjolske od 2:1.

Svjetsko prvenstvo 1998.[uredi | uredi kôd]

Do posljednjeg susreta neizvjesno je bilo u skupini D. Španjolci su važili za favorita skupine, ali završili su tek kao treći i ostali bez osmine finala. Ključnim će se pokazati poraz sa starta SP-a gdje su Španjolci imali 2:1 protiv Nigerije na 15 minuta do kraja susreta, ali tada Lawal i Oliseh preokreću rezultat. Nakon toga Španjolska igra tek 0:0 s defanzivno orijentiranim Paragvajem, a u posljednjem susretu im ne pomaže niti 6:1 pobjeda protiv Bugara s obzirom na to da Paragvaj pobjeđuje neopterećenu Nigeriju s 3:1 i prolazi dalje. Paragvajci su malo pokazali do tog posljednjeg susreta, ali i to im je bilo dovoljno za prolaz. Nigerija je bila prvoplasirana.

Svjetsko prvenstvo 2002.[uredi | uredi kôd]

U Japanu i Koreji su grupnu fazu završili na prvom mjestu sa sve tri pobjede. Španjolci su imali lagan posao u skupini B. Laganim pobjedama nad Slovenijom, Paragvajem i Južnom Afrikom došli su do prve pozicije. Drugi je bio Paragvaj. U prvom meču nokaut faze išli su na Irce. Irci su bili na pragu ispadanja protiv Španjolske već nakon 90 minuta. Španjolska je vodila ranim pogotkom Morientesa, ali Irci u 90. minuti zarađuju jedanaesterac koji realizira Robbie Keane za ulazak u produžetke. Četvrtfinalist je riješen tek nakon jedanaesteraca koje Irci loše pucaju i odlaze kući. U četvrtfinalu su igrali protiv domaćina Južne Koreje. Međutim, nisu konkretizirali veliku terensku premoć - nakon 0:0 u regularnom dijelu iznenađujuće su ispali poslije izvođenja jedanesteraca. Ključan je bio promašaj Joaquina kojem je Woon Jae Lee obranio udarac.

Euro 2004.[uredi | uredi kôd]

Europsko prvenstvo 2004. igralo se u Portugalu, a Španjolska je bila jedan od favorita natjecanja. U prvoj utakmici pobijeđena je Rusija, 1:0, i sve je išlo prema očekivanjima. Međutim, ono što je slijedilo, malo tko je mogao očekivati. Najprije je Grčka otkinula bod u međusobnom susretu, koji je završio 1:1, a potom je uslijedio i poraz od domaćina Portugala, 1:0. Sve bi bilo u redu da Grčka nije imala jednak broj bodova, i gol razliku na kraju, s tim da je zabila više pogodaka od Španjolske, čime ih je izbacila s natjecanja. Kasnije će ta ista Grčka postati europski prvak, stvorivši prvorazrednu senzaciju.

Svjetsko prvenstvo 2006.[uredi | uredi kôd]

Na Svjetskom prvenstvu 2006. godine u Njemačkoj, Španjolska je igrala u skupini H zajedno s Ukrajinom, Tunisom i Saudijskom Arabijom. I ovdje su skupinu završili savršeno pobijedivši Ukrajince s 4:0, Tunis s 3:1 i Saudijsku Arabiju s 1:0. Na njihovu žalost, Francuska je u osmini finala bila bolja i s 3:1 je prošla dalje gdje su ih čekali Brazilci.

Euro 2008.[uredi | uredi kôd]

U Austriji i Švicarskoj nogometna reprezentacija Španjolske po drugi put u povijesti postala je prvak "Starog kontinenta". U grupnoj fazi svladala je Rusiju 4:1, te Švedsku i Grčku s po 2:1. U četvrtfinalu izbačena je Italija, nakon 0:0 u regularnom dijelu, te 5:4 nakon jedanaesteraca, a u polufinalu je razbijena Rusija, 3:0. U finalnom susretu Europskog prvenstva "Furija" je pobijedila Njemačku 1:0, a jedini pogodak, kasnije se pokazao vrijedan zlata, postigao je Fernando Torres u 33. minuti.

Svjetsko prvenstvo 2010.[uredi | uredi kôd]

Utakmica Španjolska-Portugal 2010. godine

Ovo je Španjolskoj bilo trinaesto Svjetsko prvenstvo, deveto u nizu. Reprezentacija Španjolske je nastup u Južnoj Africi osigurala prvim mjestom u eruopskim kvalifikacijama Skupine 5 ispred Bosne i Hercegovine i Turske. Izbornik reprezentacije bio je 62-godišnji Vincente del Bosque, koji se proslavio vođenjem velikog Real Madrida i Besiktasa. Nastup na prvenstvu je iznenađujuće otvoren porazom 1:0 od Švicarske, međutim opravdali su status favorita, i u preostale dvije utakmice pobijedili Honduras i Čile. Rezultatom 1:0 Španjolci su dobili Portugal u osmini finala, te Paragvaj u četvrtfinalu. U polufinalu izbačena je dotad nezaustavljiva Njemačka. Bila je to repriza finala posljednjeg Europskog prvenstva a i završilo je kao i u Beču, Španjolska je ponovno slavila s 1:0, no ovaj put nije zabio Fernando Torres nego Carles Puyol. Bila je to ujedno i treća uzastopna utakmica na SP-u koju je Furija dobila 1:0. Španjolci do tada nikada nisu igrali u finalima svjetskih prvenstava i ovo im je bio apsolutno najveći uspjeh u povijesti. Do tada su se mogli pohvaliti tek četvrtim mjestom osvojenim 1950. godine. U finalu ih je čekala Nizozemska. Momčad Vicentea Del Bosquea je pogotkom Andresa Inieste u 116. minuti finalnog dvoboja na stadionu Soccer City u Johannesburgu pobijedila Nizozemsku s 1:0 i osigurala ujedinjenje titula europskog i svjetskog prvaka. To je prvi svjetski naslov za Španjolce, a osvojili su ga u 19. izdanju Svjetskog prvenstva. Španjolci su do naslova došli sa samo osam postignutih pogodaka u sedam utakmica. Do sada je za naslov trebalo najmanje 11 pogodaka. Furija je postala osma reprezentacija koja se okitila svjetskim naslovom. Prije nje to je uspjelo Brazilu, i to rekordnih pet puta, Italija je četiri puta bila najbolja, Njemačka tri, a Argentina i Urugvaj po dva puta. Francuska i Engleska slavile su na SP-u jednom.

Trenutačni sastav[uredi | uredi kôd]

Zadnji put ažurirano: 5. lipnja 2021.

0#0 Poz. Igrač Datum rođenja (dob) Nastupi Golovi Klub
1 1G David de Gea (1990-11-07)7. studenoga 1990. (dob: 30) 45 0 Manchester United
2 2B César Azpilicueta (1989-08-28)28. kolovoza 1989. (dob: 31) 25 0 Chelsea
3 2B Diego Llorente (1993-08-16)16. kolovoza 1993. (dob: 27) 7 0 Leeds United
4 2B Pau Torres (1997-01-16)16. siječnja 1997. (dob: 24) 7 1 Villarreal
5 3V Sergio Busquets (kapetan) (1988-07-16)16. srpnja 1988. (dob: 32) 122 2 Barcelona
6 3V Marcos Llorente (1995-01-30)30. siječnja 1995. (dob: 26) 4 0 Atlético Madrid
7 4N Álvaro Morata (1992-10-23)23. listopada 1992. (dob: 28) 39 19 Juventus
8 3V Koke (1992-01-08)8. siječnja 1992. (dob: 29) 49 0 Atlético Madrid
9 4N Gerard Moreno (1992-04-07)7. travnja 1992. (dob: 29) 10 5 Villarreal
10 3V Thiago (1991-04-11)11. travnja 1991. (dob: 30) 41 2 Liverpool
11 3V Ferran Torres (2000-02-29)29. veljače 2000. (dob: 21) 10 6 Manchester City
12 2B Eric García (2001-01-09)9. siječnja 2001. (dob: 20) 7 0 Manchester City
13 1G Robert Sánchez (1997-11-18)18. studenoga 1997. (dob: 23) 0 0 Brighton & Hove Albion
14 2B José Gayà (1995-05-25)25. svibnja 1995. (dob: 26) 13 2 Valencia
16 3V Rodri (1996-06-22)22. lipnja 1996. (dob: 24) 19 1 Manchester City
17 3V Fabián Ruiz (1996-04-03)3. travnja 1996. (dob: 25) 11 1 Napoli
18 2B Jordi Alba (1989-03-21)21. ožujka 1989. (dob: 32) 72 8 Barcelona
19 3V Dani Olmo (1998-05-07)7. svibnja 1998. (dob: 23) 11 3 RB Leipzig
20 3V Adama Traoré (1996-01-25)25. siječnja 1996. (dob: 25) 5 0 Wolverhampton Wanderers
21 4N Mikel Oyarzabal (1997-04-21)21. travnja 1997. (dob: 24) 13 4 Real Sociedad
22 3V Pablo Sarabia (1992-05-11)11. svibnja 1992. (dob: 29) 3 1 Paris Saint-Germain
23 1G Unai Simón (1997-06-11)11. lipnja 1997. (dob: 24) 6 0 Athletic Bilbao
24 2B Aymeric Laporte (1994-05-27)27. svibnja 1994. (dob: 27) 0 0 Manchester City
26 4N Pedri (2002-11-25)25. studenoga 2002. (dob: 18) 3 0 Barcelona

Statistike[uredi | uredi kôd]

Igrači s najviše nastupa[uredi | uredi kôd]

Broj Igrač Godine Nastupi Golovi
1 Sergio Ramos* 2005. – trenutno 170 21
2 Iker Casillas* 2000. – trenutno 167 0
3 Xavi 2003. – 2014. 133 12
4 Andrés Iniesta* 2006. – 2018. 131 13
5 Andoni Zubizarreta 1985. – 1998. 126 0
6 Sergio Busquets* 2009. – trenutno 116 2
7 Xabi Alonso 2003. – 2014. 114 16
8 David Silva* 2006. – 2018. 113 32
009 Fernando Torres 2003. – 2014. 110 38
Cesc Fàbregas* 2006. – 2016. 110 15
  • Zvjezdica (*) označuje da je igrač još uvijek aktivan ili igra za nacionalni sastav.
  • Broj nastupa i golova unesen poslije utakmice sa Rumunjskom: 18. studenog 2019.

Igrači s najviše golova[uredi | uredi kôd]

Broj Igrač Godine Golovi Nastupi
1 David Villa* 2005. – 2014. 59 97
2 Raúl 1996. – 2006. 44 102
3 Fernando Torres 2003. – 2014. 38 110
4 David Silva* 2006. – 2018. 35 125
5 Fernando Hierro 1989. – 2002. 29 89
6 Fernando Morientes 1998. – 2007. 27 47
7 Emilio Butragueño 1984. – 1992. 26 69
8 Alfredo Di Stefano 1957. – 1961. 23 31
9 Julio Salinas 1986. – 1996. 22 56
0010 Míchel 1985. – 1992. 21 66
Sergio Ramos* 2005. – trenutno 21 170
  • Zvjezdica (*) označuje da je igrač još uvijek aktivan ili igra za nacionalni sastav.
  • Broj nastupa i golova unesen poslije utakmice sa Rumunjskom: 18. studenog 2019.

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. [1], "The FIFA/Coca-Cola World Ranking - Ranking Table - FIFA.com", objavljeno 6. travnja 2023., pristupljeno 20. lipnja 2023.