Francuska nogometna reprezentacija

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Francuska
Francuska1.png
Nadimak Les Bleus
(francuski
Plavi)
Nogometni savez Fédération Française de Football
Izbornik Flag of France.svg Didier Deschamps
Kapetan Hugo Lloris[1]
Najviše nastupa Lilian Thuram (142)
Najbolji strijelac Thierry Henry (51)
FIFA-ina ljestvica 23.[2] (stanje 4. srpnja 2013.)
Domaći dres
Gostujući dres
Prvi međunarodni nastup
Flag of Belgium (civil).svg Belgija 3:3 Francuska Flag of France.svg
(Bruxelles, Belgija; 1. svibnja 1904.)
Najveća pobjeda
Flag of France.svg Francuska 10:0 Azerbejdžan Flag of Azerbaijan.svg
(Auxerre, Francuska; 6. rujna 1995.)
Najveći poraz
Flag of Denmark.svg Danska 17:1 Francuska Flag of France.svg
(London, Engleska; 22. listopada 1908.)
Nogometno SP
Nastupi 13 (prvi put 1930.)
Najbolji rezultat 1. mjesto (1998.)
Europsko prvenstvo u nogometu
Nastupi 7 (prvi put 1960.)
Najbolji rezultat 1. mjesto (1984., 2000.)
Osvojene medalje
srebro OI Pariz 1900.
bronca SP Švedska 1958.
zlato EP Francuska 1984.
zlato OI Los Angeles 1984.
bronca SP Meksiko 1986.
zlato SP Francuska 1998. Sastav
zlato EP Belgija i Nizozemska 2000. Sastav
srebro SP Njemačka 2006. Sastav

Francuska nogometna reprezentacija predstavlja Francusku u međunarodnim nogometnim natjecanjima. Nalazi se pod upravom Francuskog nogometnog saveza (Fédération Française de Football), vodećeg nogometnog tijela u Francuskoj, a natječe se kao članica UEFA-e koja obuhvaća sve zemlje Europe. Tradicionalne boje reprezentacije su plava, bijela i crvena - boje koje također označavaju i francusku državnu zastavu. Reprezentacija je poznata pod nadimkom Les Bleus koji je povezan i s francuskim reprezentacijama drugih sportova.

Svoju prvu službenu nogometnu utakmicu Francuska je odigrala 1904. godine, a svoje domaće utakmice uglavnom igra na stadionu Park Prinčeva, u predgrađu Pariza. Reprezentacija, inače poznata po svom multi-kulturalnom identitetu, osvojila je naslov svjetskog nogometnog prvaka, dva naslova europskog nogometnog prvaka, Olimpijski turnir i dva Kupa konfederacija. Nakon što su 2001. godine osvojili Kup konfederacija postali su jedina reprezentacija, uz Argentinu, koja je osvojila tri najvažnija turnira u organizaciji FIFE. Tradicionalni nogometni suparnici Francuske su susjedi Talijani, dok su u prošlosti to bili Belgijanci i Englezi te u 80-tim godinama prošlog stoljeća Nijemci.

Nogometna igra Francuske tijekom stogodišnjeg postojanja varirala je od loše u ranim godinama pa do vrlo kvalitetne i uspješne u kasnijim. Reprezentacija se u potpunosti razvila tijekom tri zlatne generacije: one iz 50-tih, 80-tih i 90-tih godina prošlog stoljeća, što je rezultiralo osvajanjem brojnih priznanja i medalja. Francuska je bila jedna od četiri europske momčadi izabrane za prvo svjetsko nogometno prvenstvo 1930. godine. 1958. godine, pod vodstvom nekoliko velikih igrača, među kojima je najveći bio Raymond Kopa, Francuska je osvojila treće mjesto na Svjetskom prvenstvu u Švedskoj. 1984. godine, pod vodstvom velikog Michela Platinija, Francuska je osvojila svoje prvo Europsko prvenstvo, a 16 godina kasnije osvojit će i drugo, ovaj put pod vodstvom Didera Deschampsea i Zinedinea Zidanea. Francuska je 1998. godine, kao domaćin, postala osma svjetska reprezentacija koja je osvojila Svjetsko prvenstvo u nogometu pobijedivši u finalu Brazil rezultatom 3:0. Od tada njihov najbolji rezultat na svjetskim nogometnim prvenstvima bilo je finale u Njemačkoj 2006. godine kada ih je nakon boljeg izvođenja jedanaesteraca pobijedila reprezentacija Italije (5:3). Nakon osvojenog svjetskog nogometnog prvenstva 1998. godine i europskog 2000., Francuska je prvi puta u svojoj povijesti zasjela na prvo mjesto najboljih reprezentacija svijeta prema službenoj ljestvici FIFE.

Nakon katastrofalnog nastupa na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Južnoj Africi 2010. godine, dogodile su se velike promjene unutar same federacije koje su rezultirale ostavkom dotadašnjeg predsjednika Jeana-Pierrea Escalettesa i dovođenjem sada već bivšeg izbornika Laurenta Blanca. Nakon što je u rujnu 2010. dosegnula 27. mjesto na službenoj FIFA-inoj ljestvici (svoje najniže u povijesti), Francuska se malo oporavila i trenutno se nalazi na 14. mjestu. Izbornik Francuske je Didier Deschamps, bivši reprezentativac i kapetan generacije koja je 1998. i 2000. godine postala svjetskim i europskim prvakom, a koji je na to mjesto zasjeo nakon Europskog prvenstva u Ukrajini i Poljskoj 2012. godine.

Povijest[uredi VE | uredi]

Francuska nogometna reprezentacija osnovana je negdje u isto vrijeme kada i sama FIFA, 21. svibnja 1904. godine, a svoju prvu službenu nogometnu utakmicu odigrala je 1. svibnja 1904. godine protiv Belgije u Bruxellesu koja je završila neodlučenim rezultatom 3:3.[3] Sljedeće godine, 12. veljače 1905. Francuska je odigrala prvu domaću nogometnu utakmicu protiv Švicarske. Utakmica je odigrana na Parku prinčeva pred 500 navijača, a završila je pobjedom Francuske 1:0. Jedini pogodak na utakmici postigao je Gaston Cyprès. Zbog neslaganja FIFE, francuske sportske zajednice Union des Sociétés Françaises de Sports Athlétiques (USFSA) i njezinog rivala - organizacije French Interfederal Committee (CFI) - u početku, francuski nogometni savez kompletno je ujedinjen tek 1921. godine.

U srpnju 1930. godine, Francuska se pojavila na prvom Svjetskom nogometnom prvenstvu održanom u Urugvaju. U svojoj prvoj službenoj utakmici na svjetskom nogometnom prvenstvu, Francuska je pobijedila Meksiko rezultatom 4:1 na stadionu Estadio Pocitos u Montevideu. Nogometaš Lucien Laurent ostat će zapamćen u nogometnoj povijesti ne samo kao prvi Francuz koji je postigao pogodak za svoju reprezentaciju na svjetskim prvenstvima, već i kao prvi nogometaš koji je postigao prvi pogodak na svjetskom nogometnom prvenstvu uopće. Do kraja prvenstva, Francuska je u skupini izgubila sljedeće dvije utakmice rezultatom 1:0 (od Argentine i Čilea) i bila eliminirana s prvenstva. Sljedeća godina ostat će zapamćena po tome što je prvi crni igrač postao reprezentativac Francuske. Raoul Diagne, inače Senegalskog podrijetla, svoj prvi reprezentativni debi ostvario je 15. veljače u porazu 2:1 protiv Čehoslovačke. Diagne će kasnije igrati za reprezentaciju na svjetskom nogometnom prvenstvu 1938. godine zajedno s Larbijem Benbarekom koji je bio jedan od prvih reprezentativaca sjeverno-afričkog podrijetla. Na svjetskom nogometnom prvenstvu 1934. godine Francuska je ispala nakon prve utakmice protiv Austrije od koje je izgubila rezultatom 3:2. Na povratku u Pariz, reprezentaciju je dočekalo preko četiri tisuće navijača kao heroje. Francuska je bila domaćin svjetskog nogometnog prvenstva 1938. godine i dospjela do četvrt-finala gdje je izgubila od kasnijih prvaka Talijana rezultatom 3:1.

Tijekom 50-tih godina prošlog stoljeća, iskristalizirala se prva Zlatna generacija francuskih igrača koje su predvodili Just Fontaine, Raymond Kopa, Jean Vincent, Robert Jonquet, Maryan Wisnieski, Thadée Cisowski i Armand Penverne. Na svjetskom nogometnom prvenstvu 1958. godine Francuska je dosegnula polu-finale gdje je izgubila od Brazilaca, kasnijih prvaka. U utakmici za treće mjesto pobijedili su Zapadnu Njemačku rezultatom 6:2 u kojoj je Fontaine postigao četiri pogotka čime je sveukupno skupio 13 golova na svjetskom prvenstvu što i danas predstavlja nedostižni rekord. Francuska je 1960. godine bila domaćin prvog Europskog nogometnog prvenstva gdje je također došla do polu-finala gdje je u šokantnoj utakmici izgubila 5:4 od Jugoslavije, iako je sve do 75. minute vodila rezultatom 4:2. U utakmici za treće mjesto, poraženi su 2:0 od Čehoslovačke.

Tijekom 60-tih i 70-tih godina Francuska nije zabilježila dobre rezultate, a zbog učestalog mijenjanja izbornika nisu se uspjeli kvalificirati na velika natjecanja. 24. travnja 1964. godine, Henri Guérin postao je prvi službeni izbornik reprezentacije. Pod njegovim vodstvom, Francuska se nije uspjela kvalificirati na svjetsko nogometno prvenstvo 1962. godine, kao niti na europsko prvenstvo 1964. godine. Ipak, uspjeli su se kvalificirati 1966. na svjetsko prvenstvo održano u Engleskoj gdje su ispali u razigravanju po skupinama. Nakon tog neuspjeha, izbornik Guérin je dobio otkaz, a zamijenili su ga José Arribas i Jean Snella koji su zajednički nastupali kao izbornici. Ipak, njih dvojica izdržala su tek četiri utakmice prije nego ih je zamijenio bivši igrač Just Fontaine, koji je pak kao izbornik trajao još manje: dvije utakmice. Njega je naslijedio Louis Dugauguez koji se borio tijekom kvalifikacija za svjetsko prvenstvo 1970. godine te dobio otkaz, a poslije njega je došao Georges Boulogne koji nije uspio dovesti reprezentaciju na navedeno natjecanje. Boulogne je također dobio otkaz zbog neuspjeha dovođenja reprezentacije na svjetsko prvenstvo 1974. godine, na naslijedio ga je Rumunj Stefan Kovacs koji je bio i ostao jedini strani izbornik reprezentacije do danas. Kovacs se također pokazao neuspješnim zbog nemoći dovođenja reprezentacije na europsko prvenstvo 1976. Nakon dvije godine provedene na klupi francuske reprezentacije zamijenio ga je Michel Hidalgo.

Pod Hidalgovim vodstvom Francuska je procvala, ponajprije zahvaljujući jednom od najboljih nogometaša svijeta Michela Platinija koji je, zajedno s Jeanom Tiganom, Alainom Giresseom i Luisom Fernandezom činio carré magique (Magični Kvadrat) koji je "razbijao" protivničke obrane. Na svjetskom nogometnom prvenstvu 1982. godine Francuska je dosegnula polu-finale, izgubivši nakon izvođenja jedanaesteraca od Zapadne Njemačke. Ta utakmica smatra se jednom od najvećih utakmica ikad odigranih u povijesti svjetskih nogometnih prvenstava, a obilježena je i kontroverzama.[4] Svoj prvi pravi međunarodni uspjeh Francuska je doživjela dvije godine kasnije, na europskom prvenstvu 1984. godine kojem je bila domaćin i kojeg je osvojila. Pod vodstvom Platinija koji je bio najbolji strijelac prvenstva s 9 pogodaka, Francuska je u finalu svladala Španjolsku rezultatom 2:0. Strijelci su bili Platini i Bruno Bellone. Nakon uspjeha na europskom prvenstvu, Hidalgo je otišao, a zamijenio ga je bivši reprezentativac Henri Michel. Francuska je osvojila zlatnu medalju na Olimpijskim igrama 1984., a godinu dana kasnije pobijedivši Urugvaj 2:0 u finalu osvojili su i Artemio Franchi trofej - trofej koji se smatra pretećom današnjeg Kupa Konfederacija. U rasponu od samo jedne godine, Francuzi su osvojili tri od četiri najveća nogometna turnira. Na svjetskom prvenstvu 1986. godine Francuzi su bili iznimni favoriti, ali su drugi puta zaredom poraženi u polu-finalu ponovno od Zapadne Njemačke. U utakmici za treće mjesto pobijedili su Belgiju 4:2.

Početne postave reprezentacija Francuske i Brazila prije finala u Parizu 1998.

1988. godine Francuski nogometni savez je otvorio nacionalni nogometni institut Clairefontaine. Njegovom svečanom otvorenju prisustvovao je i tadašnji francuski Predsjednik François Mitterrand. Pet mjeseci nakon otvaranja instituta, Henri Michel je dobio otkaz, a na klupi ga je zamijenio Michel Platini koji svoju reprezentaciju nije uspio odvesti na svjetsko prvenstvo 1990., ali se uspio plasirati na europsko prvenstvo 1992. Međutim, unatoč odličnim rezultatima koji su uključivali 19 pobjeda zaredom, Francuska nije uspjela proći skupinu pa je tjedan dana nakon završetka prvenstva Platini dao otkaz, a zamijenio ga je njegov asistent Gérard Houllier. Pod njegovim vodstvom Francuska i njezini navijači doživjeli su spektakularno razočarenje ne uspjevši se plasirati na svjetsko prvenstvo 1994. godine, iako su ga gotovo osigurali dvije utakmice prije kraja kvalifikacija. Te dvije utakmice, protiv Izraela i Bugarske, Francuzi su, na sveopće iznenađenje nogometnog svijeta, izgubili 3:2 (Izrael) i 2:1 (Bugarska). Posljedica svega bio je otkaz Houlliera i odlazak nekoliko prvotimaca iz reprezentacije. Houllierov asistent, Aimé Jacquet, postao je novi izbornik reprezentacije.

Reprezentacije Francuske i Italije, nekoliko minuta prije početka finala europskog nogometnog prvenstva 2000. održanog u Belgiji i Nizozemskoj

Upravo pod vodstvom Jacqueta, reprezentacija je doživjela svoje najbolje godine. Tim se sastojao od veterana koji se nisu uspjeli plasirati na svjetsko prvenstvo 1994., a pridružili su im se i mlađi igrači. Na europskom prvenstvu 1996. Francuska je dosegnula polu-finale u kojem su izgubili od Češke nakon izvođenja jedanaesteraca 6:5. Na svjetskom prvenstvu 1998. Jacquet je odveo Francuze do kraja, do prvog naslova svjetskih prvaka, preko Brazila kojeg su u finalu pobijedili rezultatom 3:0. Nakon prvenstva, Jacquet je odstupio s mjesta izbornika, a zamijenio ga je Roger Lemerre koji je vodio reprezentaciju na europskom prvenstvu 2000. Prevođeni najboljim nogometašem svijeta u tom trenutku Zinedineom Zidaneom, Francuska je u finalu pobijedila Italiju 2:1, nakon što je David Trezeguet postigao zlatni pogodak u produžecima. Francuska je tako postala prva reprezentacija nakon Zapadne Njemačke koja je uspjela osvojiti svjetsko i europsko nogometno prvenstvo u dvije godine. Nakon tog uspjeha, Francuska je dosegnula prvo mjesto najboljih reprezentacija svijeta na FIFA-inoj službenoj ljestvici, prvi put u svojoj povijesti.

Nažalost, Francuzi nisu uspjeli dugo zadržati kondiciju i uspjeh na turnirima koji su uslijedili. Iako su osvojili Kup konfederacija 2001. godine, na svjetskom prvenstvu 2002. godine doživjeli su pravi debakl, ne mogavši zabiti niti jedan pogodak u tri utakmice pa su brzo i lako ispali iz turnira. Jedno od najvećih nogometnih iznenađenja u povijesti svjetskih prvenstava dogodilo se u prvoj utakmici tog natjecanja 2002. godine kad su kao branitelji naslova i aktualni svjetski i europski prvaci izgubili od reprezentacije Senegala 1:0. Nakon što su završili na posljednjem mjestu skupine, Lemerre je dobio otkaz, a zamijenio ga je Jacques Santini. Uz prave pripreme i jaku momčad, reprezentacija je puna optimizma došla na europsko prvenstvo 2004. godine, ali su ih šokirali Grci, kasniji europski prvaci, izbacivši ih u četvrt-finalu. Santini je nakon prvenstva dao otkaz, a umjesto njega na klupu je sjeo Raymond Domenech. Kroz kvalifikacije za svjetsko prvenstvo 2006., Francuska se neočekivano teško snalazila pa je Domenech posegnuo za nekim nogometnim veteranima koji su već bili u reprezentativnoj mirovini kako bi pomogli da tim dođe u Njemačku na natjecanje. Oni su to i uspjeli, pobijedivši u odlučujućoj utakmici Cipar rezultatom 4:0. Tijekom svjetskog prvenstva u Njemačkoj, Francuska je skupinu završila neporažena i došla sve do finala natjecanja, putem izbacivši Španjolce, Brazilce i Portugalce. U finalu su se susreli s Italijom i nakon što je utakmica završila rezultatom 1:1, izgubili su lošijim izvođenjem jedanaesteraca (5:3).

Iako je tijekom kvalifikacija izgubila u obje utakmice od Škotske, Francuska se bez većih problema plasirala na europsko prvenstvo 2008. Međutim, na istome nisu uspjeli proći skupinu koja je proglašena skupinom smrti. Tijekom kvalifikacija za svjetsko prvenstvo 2010. godine, Francuska je izgubila nekoliko utakmica i ostvarila par neuvjerljivih pobjeda pa je u kvalifikacijskoj skupini završila na drugom mjestu što joj je osiguralo doigravanje s Republikom Irskom za jedno od posljednjih slobodnih mjesta na nogometnoj smotri u Južnoj Africi. U prvoj utakmici Francuzi su pobijedili 1:0, a druga, obavijena velikom kontroverzom, je završila rezultatom 1:1 pa su se zbog boljeg ukupnog rezultata kvalificirali na natjecanje.

Međutim, na tom svjetskom prvenstvu Francuzi su nastavili s katastrofalnom igrom i bili su eliminirani nakon razigravanja po skupinama. Tijekom prvenstva, napadač reprezentacije Nicolas Anelka je bio poslan kući nakon navodne prostačke svađe s izbornikom Raymondom Domenechom u poluvremenu utakmice s Meksikom koju su Francuzi na kraju izgubili.[5][6] Rezultat neslaganja reprezentativaca s izbornikom i njegovim timom trenera bio je bojkot treninga usred prvenstva.[7][8][9] Negativni publicitet kojeg je reprezentacija dobila tijekom natjecanja doveo je do daljnjih posljedica u nogometnom savezu u Francuskoj. Dan nakon što je reprezentacija izbačena s prvenstva, francuski mediji raspisali su se o navodno dogovorenom sastanku samog Predsjednika države Nicolasa Sarkozyja s kapetanom Thierryjem Henryjem kako bi razgovarali o problemima koji muče reprezentaciju i njihovom lošem nastupu na prvenstvu. Sastanak je zatražio sam Henry.[10] Nakon završetka prvenstva, predsjednik nogometnog saveza Jean-Pierre Escalettes dao je ostavku. Domenech je dobio otkaz, a bivši reprezentativac Laurent Blanc sjeo je na njegovo mjesto. 23. srpnja 2010. godine, na zahtjev novog izbornika, savez je suspendirao sva 23 igrača koja su sudjelovala na svjetskom prvenstvu prije prijateljske utakmice s Norveškom.[11] 6. kolovoza, pet igrača za koje se smatralo da su najviše utjecali na raspad sistema tijekom svjetskog prvenstva bilo je kažnjeno.[12][13]

Domaći stadion[uredi VE | uredi]

U ranom razdoblju francuska nogometna reprezentacija koristila je dva stadiona na kojima je igrala svoje domaće utakmice: Park prinčeva i Olimpijski stadion Yves-du-Manoir u Colombesu. Također je igrala i na drugim stadionima kao što su Pershing, Stade de Paris i Stade Buffalo, ali u puno manjoj mjeri. Kako su godine prolazile, Francuska je svoje domaće utakmice počela igrati i van granica Pariza pa je tako zaigrala i na stadionima Marcel Saupin u Nantesu, na Vélodromeu u Marseilleu, na Gerlandu u Lyonu, na Stade de la Meinau u Strasbourgu i drugima. Nakon renovacije Parka prinčeva 1972. godine koja ga je učinila najvećim stadionom po broju sjedala u Parizu, Francuska se permanentno preselila u taj objekt. Reprezentacija je i dalje igrala prijateljske i kvalifikacijske utakmice za Svjetsko i Europsko nogometno prvenstvo u drugim gradovima.

1998. godine, netom prije početka Svjetskog nogometnog prvenstva u Francuskoj, stadion Stade de France inauguriran je kao njihov glavni domaći stadion. Stade de France nalazi se u Saint-Denisu, predgrađu Pariza, kapaciteta 81.338 sjedala. Prvu utakmicu na tom stadionu Francuska je odigrala 28. siječnja 1998. godine protiv Španjolske i pobijedila rezultatom 1:0. Strijelac jedinog pogotka je bio Zinedine Zidane. Od tada francuska reprezentacija koristi taj stadion za igranje svih važnih i velikih utakmica.

Prije samih utakmica, domaćih ili gostujućih, reprezentacija se nalazi i trenira u akademiji Clairefontaine koja se nalazi u Clairefontaine-en-Yvelines. Riječ je o centru nogometnog saveza i jednoj od dvanaest elitnih akademija u zemlji. Centar je 1976. godine inaugurirao bivši predsjednik saveza Fernand Sastre, a službeno je otvoren 1988. Centar je privukao veliku medijsku pozornost nakon što je postao glavni kamp igrača tijekom Svjetskog nogometnog prvenstva 1998. godine.

Imidž reprezentacije[uredi VE | uredi]

Medijska pokrivenost[uredi VE | uredi]

Nogometna reprezentacija Francuske trenutno ima potpisan Ugovor za prenošenje svojih utakmica sa TF1 grupom koja kontrolira glavni televizijski kanal, TF1. Potpisani Ugovor trebao je isteći nakon Svjetskog nogometnog prvenstva 2010. godine. Ipak, 18. prosinca 2009. godine Vijeće francuskog nogometnog saveza produžilo je ekskluzivnost Ugovora s kanalom. Novi Ugovor omogućava ekskluzivni prijenos svih utakmica reprezentacije (domaćih, gostujućih i prijateljskih) za sljedeće četiri godine, počevši od kolovoza 2010. pa sve do kraja lipnja 2014. godine. TF1 će također imati i produžena prava koja se prvenstveno odnose na Internet, a također mogu puštati i snimke reprezentacije u svom tjednom programu, Téléfoot.[14] Nogometni savez Francuske će za ovo dobivati 45 milijuna Eura po sezoni što je za 10 milijuna Eura manje nego što su primili za prethodni Ugovor koji je potpisan 2006. godine (55 milijuna Eura).[15]

Dresovi[uredi VE | uredi]

Francuska nogometna reprezentacija igra u dresovima kombiniranima od tri boje: plava, bijela i crvena. Te boje dolaze, naravno, od službene francuske zastave poznate pod imenom trobojna zastava (drapeau tricolore). Još od prve službene međunarodne nogometne utakmice protiv Belgije 1904. godine, Francuska je nastupala u dresovima s navedenim bojama. Od osnivanja reprezentacije, Francuska je u većini slučajeva nosila bijele majice, plave hlačice i crvene sokne u domaćim utakmicama dok je na gostujućim nastupala u kompletno bijelim dresovima ili crvenim majicama, plavim hlačicama i plavim soknama. U razdoblju od 1909. do 1914. godine, reprezentativci Francuske nosili su bijele majice s plavim prugama, bijele hlačice i crvene sokne. Na Svjetskom prvenstvu 1978. godine u utakmici protiv Mađarske u Mar del Plati, oba tima pojavila su se na stadionu u bijelim dresovima pa su reprezentativci Francuske bili primorani presvući dresove, posudivši zeleno-bijele od nogometnog kluba Atlético Kimberley.[16]

Počevši od 1972. godine, Francuska je postigla dogovor s njemačkom tvrtkom Adidas koji je postao službeni sponzor reprezentacije i glavni opskrbljivač dresovima. Tijekom sljedećih 38 godina njih dvoje će razviti pravo partnerstvo, a Francuska će u Adidasovim dresovima osvojiti Europska prvenstva 1984. i 2000., te Svjetsko prvenstvo 1998. godine. 22. veljače 2008. godine Francuski nogometni savez službeno je objavio da prekidaju partnerstvo s Adidasom i da potpisuju Ugovor s američkim proizvođačem sportske opreme Nikeom, počevši od 1. siječnja 2011. godine. Zbog potpisanog dogovora u vrijednosti od 320 milijuna Eura na razdoblje od sedam godina (2011. - 2018.) francuski nogometni dres plave boje postao je najskuplji u povijesti nogometa.[17][18]

Dresovi reprezentacije kroz povijest[uredi VE | uredi]

Svjetsko prvenstvo 1958.
Svjetsko prvenstvo 1962.
Svjetsko prvenstvo 1978.
Svjetsko prvenstvo 1978.
Europsko prvenstvo 1984.
Europsko prvenstvo 1992.
Svjetsko prvenstvo 1998. (domaći)
Svjetsko prvenstvo 1998. (gostujući)
Europsko prvenstvo 2000.
Svjetsko prvenstvo 2002.
Svjetsko prvenstvo 2006.
Europsko prvenstvo 2008.
(2008 - 2009)
Svjetsko prvenstvo 2010.

Nadimak[uredi VE | uredi]

Nogometna reprezentacija Francuske često nosi nadimak Plavci (Les Bleus) od strane medija i navijača. Taj naziv u čestoj je upotrebi za sve francuske sportaše i reprezentacije zbog plavih boja koje uglavnom dominiraju njihovim dresovima. Tim često zovu i Trikolori (Tricolores) zbog toga što upotrebljavaju tri francuske nacionalne boje: crvenu, plavu i bijelu. Tijekom 80-tih godina prošlog stoljeća, Francuska je dobila nadimak europski Brazil zbog sličnosti u igri (Magični kvadrat) kojeg je utanačio Michel Platini. Pod vodstvom izbornika Michela Hidalga, francuska nogometna vrsta prikazivala je inspirirajući, elegantan, vješt i tehnički vrlo ofenzivan stil nogometa koji se vrlo često uspoređivao s njihovim suparnicima iz Južne Amerike.[19]

Predstavljanje multietničke Francuske[uredi VE | uredi]

Francuska nogometna reprezentacija oduvijek je podupirala etničku raznolikost svoje vlastite države. Prvi tamnoputi igrač koji je zaigrao za nogometnu vrstu bio je Raoul Diagne 1931. godine. Diagne je bio sin prvog Afrikanca izabranog u Francusku narodnu skupštinu, Blaise Diagne. Sedam godina kasnije, Diagne je zaigrao na Svjetskom nogometnom prvenstvu 1938. skupa s Larbijem Benbarekom, Abdelkaderom Ben Boualijem i Michelom Brusseauxom koji su bili prvi igrači sjevernoafričkog podrijetla koji su zaigrali za reprezentaciju. Na Svjetskom prvenstvu 1958. godine u kojem je Francuska dogurala sve do polu-finala, mnoga djeca imigranata kao što su Raymond Kopa, Just Fontaine, Roger Piantoni, Maryan Wisnieski i Bernard Chiarelli bili su sastavni dio uspjeha reprezentacije. Od tada pa sve do danas nastavlja se tradicija u kojoj francuski nogometaši poput Michela Platinija, Jeana Tigane, Manuela Amorosa, Erica Cantone, Patricka Vieire, Davida Trezegueta, Claudea Makéléléa, Samira Nasrija, Hatema Ben Arfe i Karima Benzeme imaju barem jednog ili oba roditelja rođena u stranoj državi.

Tijekom 90-tih godina prošlog stoljeća reprezentacija je bila pravi primjer modernog multietnicizma.[20] Nakon što su 1998. godine osvojili Svjetsko nogometno prvenstvo, tim je prozvan pravom inspiracijom u širenju ponosa i optimizma "francuskog modela" socijalne integracije.[21] Od sveukupno 23 reprezentativca, tim se sastojao od igrača koji svoje rodne korijene vuku iz Armenije, Alžira, Argentine, Gane, Senegala, Italije, Portugala, Španjolske, a predvodnik kompletnog sastava bio je Zinédine Zidane koji je, doduše, rođen u Marseilleu, ali kojem su roditelji imigranti iz Alžira.

Ipak, rasno mješovita reprezentacija ponekad je uzrokovala i kontroverze. Posljednjih godina kritike krajnje desnice francuske politike sve su jače, a njihov argument stoji u činjenici što za reprezentaciju igra sve manje bijelaca. Vodeći političar Jean-Marie Le Pen protestirao je 1998. godine da reprezentacija koja je osvojila tadašnje prvenstvo nije bila dovoljno "Francuska". 2002. godine pod vodstvom Marcela Desaillyja (rođenog u Gani) kompletna reprezentacija u javnosti je iznijela svoje negativno mišljenje o predsjedničkoj kandidaturi Le Pena i pozvala publiku da vrati Predsjednika Jacquesa Chiraca u ured. 2006. godine Le Pen je nastavio sa svojim kritikama usmjerenim ovaj put prema izborniku Raymondu Domenechu kojem je spočitavao da reprezentacija ima previše tamnoputih igrača.[22] 2005. godine francuski filozof Alain Finkielkraut uzrokovao je kontroverzu sa svojim napisima u izraelskim novinama Haaretz da je, unatoč svom sloganu "francuska reprezentacija zapravo crna-crna-crna" te također nadodao da se "s Francuskom sprdaju po cijeloj Europi upravo zbog toga". Kasnije se ispričao za svoje komentare, naglasivši da mu namjera nije bila da ikoga uvrijedi.[23]

U produžecima finalne utakmice Svjetskog nogometnog prvenstva 2006. godine u Njemačkoj, ponajbolji igrač francuske nogometne reprezentacije svih vremena, Zinedine Zidane, je zbog divljačkog ekscesa na terenu zaradio crveni karton, ali je svejedno proglašen igračem turnira

Incident između Zidanea i Materazzija u finalu Svjetskog nogometnog prvenstva 2006. godine kao i njegove posljedice poslužile su kao simbol za predmet debate u vezi borbe Europe za integracijom svojih imigranata. Iako su oba igrača izjavila da u njihovoj svađi nije bilo vrijeđanja na rasnoj osnovi, međunarodni mediji su danima spekulirali o tome da je Materazzijeva provokacija uzrokovana upravo rasnom osnovom, ističući kako talijanska nogometna vrsta nema etničkih manjina poput francuske.[24][25][26]

Utjecaj reprezentacije na francuske pokušaje za integracijom svojih manjina i pomirdbom sa svojom kolonijalističkom prošlošću nije uvijek bio uspješan. 2001. godine Francuska je igrala prijateljsku utakmicu na Stade de France, na kojem su 1998. godine osvojili svoj prvi naslov prvaka svijeta, protiv Alžira. Bio je to njihov prvi susret sa svojom bivšom kolonijom s kojom su ratovali između 1954. i 1962. godine koji se na kraju pokazao kontroverznim. Tijekom pjevanja francuske nacionalne himne, La Marseillaise, navijači iz Alžira su zviždali, a nakon što su Francuzi postigli pogodak kojim je rezultat na semaforu pokazao 4:1, navijači su upali u teren. Utakmica je morala biti prekinuta i nikada nakon toga nije nastavljena.

28. travnja 2011. godine francuska Internet stranica Mediapart objavila je priču u kojoj je Francuski nogometni savez navodno tajno pokušao odrediti sistem kojim bi limitirao broj igrača s dvojnim državljanstvom u svojim nogometnim akademijama. Citirajući neimenovanog starijeg člana Saveza, u članku je također istaknuto da će organizacija ograničiti broj igrača koji nisu bijelci na 30% u svojim nogometnim akademijama za 12 i 13-godišnjake.[27] Savez je nakon toga brzo odgovorio sa svojom službenom objavom za medije istaknuvši da "nitko od njihovih članova nije odobrio ili čak razmišljao o navedenoj temi."[28] Savez je također najavio da je odobrio službenu i punu istragu i kao posljedica suspendirao tehničkog direktora Françoisa Blaquarta.[29]

29. travnja izbornik francuske nogometne reprezentacije Laurent Blanc za kojeg se u članku tvrdilo da se slaže s uvođenjem navedenog sistema održao je osobnu konferenciju za novinare u l'Hôtel Le Régent u Bordeauxu tijekom koje je negirao svoje sudjelovanje u procesu odlučivanja, te istaknuo "da nikad nije čuo za takav projekt".[30] Sljedećeg dana nakon što je Internet stranica Mediapart objavila da ima audio snimku sastanka koji je održan u studenom 2010. godine, Blanc je napisao izjavu na službenoj stranici Saveza u kojoj se ispričava za uvredljive komentare koje je dao tijekom sastanka te također istaknuo da nije bio ispravno citiran i negirao je da je rasist: "Ne povlačim ono što sam rekao jučer. Priznajem da su neki termini koje sam koristio na sastanku mogli biti dvosmisleni, izvučeni iz konteksta i, u mojem slučaju, sigurno sam povrijedio nečije osjećaje pa se zbog toga ispričavam. Ali nikako nisam rasist i protiv sam svakog oblika bilo kakve diskriminacije."[31]

Bivši francuski reprezentativac Lilian Thuram o optužbama je rekao: "U početku sam mislio da je sve to šala. Toliko sam iznenađen da ne znam što bih rekao", dok je Patrick Vieira izjavio da su Blancovi komentari izrečeni tijekom sastanka "ozbiljni i skandalozni". Francuska vlada također je dala svoje vlastito mišljenje o cijeloj stvari. Predsjednik Nicolas Sarkozy je izjavio: "Snažno se protivim bilo kakvom obliku uvođenja takvog sistema" te nadodao: "Uvođenje takve vrste sistema bio bi kraj ove Republike". Ministar sporta Chantal Jouanno složio se s Predsjednikovim izjavama te također zahtijevao od Saveza da "istraži" cijeli slučaj.[32] U Blancovu obranu stalo je nekoliko bivših igrača, ponajprije njegovi kolege iz reprezentacije s kojima je osvojio prvenstvo 1998. godine Christophe Dugarry, Bixente Lizarazu, Didier Deschamps, Zinedine Zidane, Marcel Desailly i Emmanuel Petit, trenutni igrači kao i trenutni kapetan Alou Diarra.[33][34][35][36][37] 9. svibnja Blanc je dao službeno svjedočenje u vezi sa navedenim optužbama. Sljedećeg dana Savez ga je proglasio nedužnim.

Trenersko osoblje[uredi VE | uredi]

Titula Ime Narodnost
Izbornik Didier Deschamps Flag of France.svg
Asistent izbornika Guy Stéphan Flag of France.svg
Trener vratara Franck Raviot Flag of France.svg
Trener za fitness Philippe Lambert Flag of France.svg
Doktor Franck Le Gall Flag of France.svg
Kineziterapija Jean-Yves Vandewalle Flag of France.svg
Kineziterapija Christophe Geoffroy Flag of France.svg
Kineziterapija Thierry Laurent Flag of France.svg
Kineziterapija Cyril Praud Flag of France.svg

Momčad (studeni 2013.)[uredi VE | uredi]

Ime i prezime igrača Nogometni klub Datum rođenja
Vratari
Hugo Lloris Flag of England.svg Tottenham Hotspur 26. prosinca 1986.
Steve Mandanda Flag of France.svg Marseille 28. ožujka 1985.
Mickaël Landreau Flag of France.svg Bastia 14. ožujka 1979.
Obrana
Mathieu Debuchy Flag of England.svg Newcastle United 28. srpnja 1985.
Patrice Evra Flag of England.svg Manchester United 15. ožujka 1981.
Adil Rami Flag of Spain.svg Valencia 27. prosinca 1985.
Mamadou Sakho Flag of France.svg Paris Saint-Germain 13. veljače 1990.
Mapou Yanga-Mbiwa Flag of England.svg Newcastle United 15. ožujka 1989.
Bacary Sagna Flag of England.svg Arsenal 14. veljače 1983.
Laurent Koscielny Flag of England.svg Arsenal 10. rujna 1985.
Gaël Clichy Flag of England.svg Manchester City 26. srpnja 1985.
Vezni red
Yohan Cabaye Flag of England.svg Newcastle United 14. siječnja 1986.
Franck Ribéry Flag of Germany.svg Bayern Munchen 7. travnja 1983.
Samir Nasri Flag of England.svg Manchester City 26. svibnja 1987.
Mathieu Valbuena Flag of France.svg Marseille 28. rujna 1984.
Moussa Sissoko Flag of England.svg Newcastle United 16. kolovoza 1989.
Blaise Matuidi Flag of France.svg Paris Saint-Germain 9. travnja 1987.
Romain Alessandrini Flag of France.svg Rennes 3. travnja 1989.
Étienne Capoue Flag of France.svg Toulouse 11. srpnja 1988.
Maxime Gonalons Flag of France.svg Lyon 10. ožujka 1989.
Napad
Karim Benzema Flag of Spain.svg Real Madrid 19. prosinca 1987.
Olivier Giroud Flag of England.svg Arsenal 30. rujna 1986.
M'Baye Niang Flag of Italy.svg AC Milan 19. prosinac 1994.
Bafétimbi Gomis Flag of France.svg Lyon 6. kolovoza 1985.
Jérémy Menez Flag of France.svg Paris Saint-Germain 7. svibnja 1987.
Izbornik:
Flag of France.svg Didier Deschamps 15. listopada 1968.

Uspjesi na međunarodnim natjecanjima[uredi VE | uredi]

Svjetsko prvenstvo[uredi VE | uredi]

Francuska je bila jedna od četiri europske zemlje koje su sudjelovale na prvom Svjetskom nogometnom prvenstvu održanom u Urugvaju 1930. godine, a do danas je nastupila na sveukupno 13 takvih prvenstava čime se nalazi na petom mjestu reprezentacija s najviše nastupa. Također je jedna od osam država koje su osvojile to natjecanje, postavši svjetski prvaci nakon prvenstva 1998. godine održanog u njihovoj zemlji gdje su u finalu pobijedili Brazil uvjerljivim rezultatom 3:0. 2006. godine, na svjetskom prvenstvu u Njemačkoj, Francuska je osvojila drugo mjesto nakon što je u finalu izgubila od Italije lošijim izvođenjem jedanaesteraca (3:5). Dva puta osvojili su treće mjesto - na Svjetskim prvenstvima 1958. u Švedskoj i 1986. u Meksiku, a na Svjetskom prvenstvu 1982. godine u Španjolskoj bili su četvrti. Najgori nastupi na Svjetskim nogometnim prvenstvima do sada bili su na prvenstvima 2002. godine u Japanu i Koreji te 2010. u Južnoj Africi kada su ispali nakon razigravanja po skupinama. 2002. godine kao aktualni branitelji naslova iznenađujuće su izgubili otvarajuću utakmicu prvenstva od reprezentacije Senegala i otišli s prvenstva ne uspjevši postići niti jedan pogodak. 2010. godine izgubili su dvije utakmice u skupini (od Meksika i Južne Afrike), dok su s Urugvajem odigrali neriješeno.[38][39]

Godina Faza natjecanja Mjesto Uta. Pob. Izj.* Por. Po. Pr.
Flag of Uruguay.svg 1930. 1. krug 7 3 1 0 2 4 3
Flag of Italy (1861-1946).svg 1934. Osmina finala 9 1 0 0 1 2 3
Flag of France.svg 1938. Četvrtfinale 6 2 1 0 1 4 4
Flag of Brazil.svg 1950. nisu se kvalificirali - - - - - - -
Flag of Switzerland.svg 1954. 1. krug 11 2 1 0 1 3 3
Flag of Sweden.svg 1958. 3. mjesto 3 6 4 0 2 23 15
Flag of Chile.svg 1962. nisu se kvalificrali - - - - - - -
Flag of England.svg 1966. 1. krug 13 3 0 1 2 2 5
Flag of Mexico.svg 1970. nisu se kvalificrali - - - - - - -
Flag of Germany.svg 1974. nisu se kvalificrali - - - - - - -
Flag of Argentina (alternative).svg 1978. 1. krug - 3 1 0 2 5 5
Flag of Spain.svg 1982. 4. mjesto 4 7 3 2 2 16 12
Flag of Mexico.svg 1986. 3. mjesto 3 7 4 2 1 12 6
Flag of Italy.svg 1990. nisu se kvalificrali - - - - - - -
Flag of the United States.svg 1994. nisu se kvalificrali - - - - - - -
Flag of France.svg 1998. 1. mjesto 1 7 6 1 0 15 2
Flag of South Korea.svgFlag of Japan.svg 2002. 1. krug 28 3 0 1 2 0 3
Flag of Germany.svg 2006. 2. mjesto 2 7 4 3 0 9 3
Flag of South Africa.svg 2010. 1. krug 29 3 1 0 2 1 4
Flag of Brazil.svg 2014. - - - - - -
Zastava Ruske Federacije.svg 2018. - - - - - -
Ukupno 13/20 1 naslov 51 25 10 16 95 64
*Utakmice odlučene pomoću jedanaesteraca.
**Zlatna boja u pozadini označava da je natjecanje osvojeno. Crveni okvir označava da je turnir održan u Francuskoj.

Europsko prvenstvo[uredi VE | uredi]

Francuska je jedna od najuspješnijih reprezentacija na Europskim nogometnim prvenstvima osvojivši turnir dva puta: 1984. i 2000. godine. Tim rezultatom izjednačeni su sa Španjolskom koja također ima dva naslova europskog prvaka, a zaostaju jedino za Njemačkom koja je prvenstvo osvojila tri puta. Francuska je bila domaćin prvog europskog nogometnog prvenstva održanog 1960. godine, a sveukupno je nastupila na 7 natjecanja čime se nalazi na četvrtom mjestu reprezentacija s najviše nastupa. Svoj prvi naslov europskog prvaka osvojili su na domaćem tlu 1984. godine, a reprezentaciju je predvodio ponajbolji igrač svijeta u tom trenutku Michel Platini. 2000. godine, predvođeni nogometašem godine Zinedineom Zidaneom, Francuska je osvojila drugi naslov prvaka na prvenstvu održanom u Belgiji i Nizozemskoj. Najgori nastupi reprezentacije do danas su eliminacije u razigravanju po skupinama na prvenstvima 1992. u Švedskoj i 2008. godine u Austriji i Švicarskoj.

Godina Mjesto Uta. Pob. Izj.* Por. Po. Pr.
Flag of France.svg 1960. 4. mjesto 2 0 0 2 4 7
Flag of Spain.svg 1964. nisu se kvalificrali - - - - - -
Flag of Italy.svg 1968. nisu se kvalificrali - - - - - -
Flag of Belgium (civil).svg 1972. nisu se kvalificrali - - - - - -
Flag of SFR Yugoslavia.svg 1976. nisu se kvalificrali - - - - - -
Flag of Italy.svg 1980. nisu se kvalificrali - - - - - -
Flag of France.svg 1984. 1. mjesto 5 5 0 0 14 4
Flag of Germany.svg 1988. nisu se kvalificrali - - - - - -
Flag of Sweden.svg 1992. 1. krug 3 0 2 1 2 3
Flag of England.svg 1996. Polufinale 5 2 3 0 5 2
Flag of Belgium (civil).svg Flag of the Netherlands.svg 2000. 1. mjesto 6 5 0 1 13 7
Flag of Portugal.svg 2004. Četvrtfinale 4 2 1 1 7 5
Flag of Austria.svg Flag of Switzerland.svg 2008. 1. krug 3 0 1 2 1 6
Flag of Ukraine.svg Flag of Poland.svg 2012. Četvrtfinale 4 1 1 2 3 5
Flag of France.svg 2016. domaćini prvenstva - - - - - -
Ukupno 8/13 28 14 7 7 46 34
*Utakmice odlučene pomoću jedanaesteraca.
**Zlatna boja u pozadini označava da je natjecanje osvojeno. Crveni okvir označava da je turnir održan u Francuskoj.
***Natjecanje je u tijeku.

Poznati igrači[uredi VE | uredi]

     

Statistike igrača[uredi VE | uredi]

Najviše nastupa[uredi VE | uredi]

Do 22. lipnja 2010., deset igrača sa najviše nastupa su:

# Igrač Karijera Nastupi Golovi
1 Lilian Thuram 1994. - 2008. 142 2
2 Marcel Desailly 1993. - 2004. 116 3
3 Zinedine Zidane 1994. - 2006. 108 31
4 Patrick Vieira 1997. - 2009. 105 6
5 Didier Deschamps 1989. - 2000. 103 4
6 Thierry Henry 1997. - 2010. 103 45
7 Bixente Lizarazu 1992. - 2004. 97 2
7 Laurent Blanc 1989. - 2000. 97 16
9 Sylvain Wiltord 1999. - 2006. 92 26
10 Fabien Barthez 1994. - 2006. 87 0

Najbolji strijelci[uredi VE | uredi]

# Igrač Karijera Golova (nastupa)
1 Thierry Henry 1997. - 2010. 45 (103)
2 Michel Platini 1976. - 1987. 41 (72)
3 David Trézéguet 1998. - 2008. 34 (71)
4 Zinedine Zidane 1994. - 2006. 31 (108)
5 Just Fontaine 1953. - 1960. 30 (21)
5 Jean-Pierre Papin 1986. - 1995. 30 (54)
7 Youri Djorkaeff 1993. - 2002. 28 (82)
8 Sylvain Wiltord 1999. - 2006. 26 (92)
9 Jean Vincent 1953. - 1961. 22 (46)
10 Jean Nicolas 1933. - 1938. 21 (25)

Izbornici Francuske[uredi VE | uredi]

Prije 1955. godine igrače je izabirao komitet.

 
Ime Period
Albert Batteux 1955. - 1962.
Henri Guérin 1962. - 1966.
José Arribas i Jean Snella 1966.
Just Fontaine 1967.
Louis Dugauguez 1967. - 1968.
Georges Boulogne 1969. - 1973.
Stefan Kovacs 1973. - 1975.
Michel Hidalgo 1976. - 1984.
Henri Michel 1984. - 1988.
 
Ime Period
Michel Platini 1988. - 1992.
Gérard Houllier 1992. - 1993.
Aimé Jacquet 1993. - 1998.
Roger Lemerre 1998. - 2002.
Jacques Santini 2002. - 2004.
Raymond Domenech 2004. - 2010.
Laurent Blanc 2010. - 2012.
Didier Deschamps 2012. -

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. "Hugo Lloris named as France's Euro 2012 captain", Sporting News, 28 February 2012, pristupljeno 28 February 2012
  2. fifa.com, objavljeno 4. srpnja 2013.
  3. France v. Belgium 1904 Match Report. French Football Federation. pristupljeno 4 June 2010
  4. France v. Germany 1982 Match Report. French Football Federation. pristupljeno 4 June 2010
  5. "Communiqué de la Fédération", French Football Federation, fff.fr, 19 June 2010, pristupljeno 21 June 2010
  6. "World Cup 2010: Nicolas Anelka sent home after bust-up", The Guardian, 19 June 2010, pristupljeno 19 June 2010
  7. "French football in chaos after players' mutiny", Agence France Press, Google, 20 June 2010, pristupljeno 21 June 2010
  8. "Brazil advances, Italy held to another WCup draw", Google, 20 June 2010, pristupljeno 21 June 2010
  9. "Communiqué de la FFF", French Football Federation, France Football Federation, 20 June 2010, pristupljeno 21 June 2010
  10. Kim Willsher. "Sarkozy to quiz Thierry Henry over French World Cup fiasco", The Guardian, 23 June 2010
  11. "France World Cup squad suspended for Norway friendly", BBC Sport, 23 July 2010, pristupljeno 24 July 2010
  12. "Nicolas Anelka laughs at 'nonsense' 18-match French ban", BBC Sport, 18 August 2010, pristupljeno 18 August 2010
  13. Davies, Lizzy. "Nicolas Anelka suspended for 18 matches by France over World Cup revolt", The Guardian, 17 August 2010, pristupljeno 18 August 2010
  14. TF1, diffuseur exclusif des matches de l’Equi.... Investegate (18 December 2009). pristupljeno 4 June 2010
  15. TF1 restera le diffuseur de l’équipe de France de football entre 2010 et 2014.. Sport24 (18 December 2009). pristupljeno 4 June 2010
  16. Murray, Scott. "The Joy of Six: Things we miss about the World Cup", The Guardian, 21 May 2010, pristupljeno 21 May 2010
  17. Nike prochain équipementier. L'Equipe (22 February 2008). pristupljeno 4 June 2010
  18. You Are All Invited to the France-Nike Wedding, the Couple is Registered for €320m. Soccer Lens (22 February 2008). pristupljeno 4 June 2010
  19. One-On-One: Michel Platini. FourFourTwo. pristupljeno 4 June 2010
  20. Marcotti, Gabriele. "Wider view of France ’98 gives Emmanuel Petit opportunity to look back in anger", The Times, 1 March 2010, pristupljeno 27 July 2010
  21. "France's multicultural World Cup-winning team (1998) achieved little for integration", United for Peace of Pierce County, 11 November 2005, pristupljeno 28 July 2010
  22. "The Sword is Mightier than Le Pen", ESPN, 7 July 2006, pristupljeno 17 August 2006
  23. "Finkielkraut sur Europe 1", Le Nouvel Observateur, 25 November 2005, pristupljeno 25 November 2005
  24. "Zidane and Materazzi fined and banned by FIFA", 20 July 2006, pristupljeno 20 July 2006
  25. Hughes, Matt. "Read my lips: the taunt that made Zidane snap", The Times, 10 July 2006, pristupljeno 11 July 2006
  26. "Race card trumps head-butt", Toronto Sun, 15 July 2006, pristupljeno 12 August 2006Karon, Tony. "The Head Butt Furor: A Window on Europe's Identity Crisis", TIME Magazine, 13 July 2006, pristupljeno 13 July 2006
  27. "French football body to investigate 'race quota' claim", 30 April 2011, pristupljeno 9 May 2011
  28. "Le DTN suspendu de ses fonctions", 30 April 2011, pristupljeno 9 May 2011 (French)
  29. "Précision de la FFF", 30 April 2011, pristupljeno 9 May 2011 (French)
  30. "Blanc: "Des quotas? N'importe quoi !"", 29 April 2011, pristupljeno 9 May 2011 (French)
  31. "Communiqué de Laurent Blanc", 30 April 2011, pristupljeno 9 May 2011 (French)
  32. "France to investigate alleged racial bias", 28 April 2011, pristupljeno 9 May 2011
  33. "France 1998 side split over Blanc's role in quota row", 28 April 2011, pristupljeno 9 May 2011
  34. "Deschamps: "Je souhaite que Blanc reste le plus longtemps possible"", 6 May 2011, pristupljeno 9 May 2011 (French)
  35. "Desailly: "Les propos de Blanc ont été déformés"", 5 May 2011, pristupljeno 9 May 2011 (French)
  36. "Zidane: "Ce serait fou que Blanc parte"", 7 May 2011, pristupljeno 9 May 2011 (French)
  37. "Diba: "Blanc n’est pas raciste"", 9 May 2011, pristupljeno 9 May 2011 (French)
  38. "Senegal stun France", British Broadcasting Corporation, 31 May 2002, pristupljeno 24 June 2010
  39. "Dismal France eliminated from World Cup", Cable News Network, 22 June 2010, pristupljeno 25 June 2010

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]