Dživo Gundulić

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Dživo (Ivan) Šiškov Gundulić
Rođenje 13. veljače 1678.
Smrt 23. prosinca 1721.
Nacionalnost Hrvat
Portal: Životopis

Dživo (Ivan) Šiškov Gundulić (13. veljače 1678.23. prosinca 1721.) bio je hrvatski pjesnik i dramatičar, dubrovački plemić. Sin je Šiška (Šišmunda) Gundulića i Katarine Nalješković (Nale). Unuk Ivana Gundulića. Nećak austrijskog generala Frana Gundulića.


Obilježja književnog vremena u kojem je živio[uredi VE | uredi]

Prijelaz 17. u 18. stoljeće, u kojem je živio Šiškov Gundulić, može se opisati kao vrijeme u kojem je književni život bio vrlo živ: osnivaju se književna društva, u Dubrovniku je vrlo živ kazališni život, pojačana je književna proizvodnja, pojavljuju se eruditi, javlja se interes za pitanje jezika, pravopisa, metrike, za kulturnu i političku povijest zemlje. Želi se oživjeti književnost, očistiti je od pretjeranog sentencijalizma, gajiti i čistiti narodni jezik, sakupljati vlastito gradivo za rječnike. U kazališnom životu otkiva se Moliere koji će za kratko vrijeme potpuno ovladati dubrovačkim pozornicama koja je do tada nadahnuće tražila u talijanskim uzorima. Ipak ta je frančezarija ostala na prevođenju (prerađivanju), nije prodrla duboku u književnost, nije otvorila nove puteve. Prevodioci: Dživo Bunić Sarov, Petar Bošković, poslije Ivan Franatica Sorkočević, Marin Tudišević, Josip Betonić. Likovi su smješteni u naše prostore i imaju naša imena – obično je Džono ljubavnik, Anica ljubavnica, a Ilija smiješni lik. Po uzoru na talijansku akademiju Arkadiju (osn. 1690.) u našim se primorskim gradovima osnivaju akademije: u Zadru akademija degli Incaloriti (1694.), Splitu akademija illyrica ilitivam slovinska (1704.), Dubrovniku Akademija ispraznih (Academia Otiosorum, degli Oziosi) koja je, s prekidima, trajala više od tri desetljeća. Članovi Akademije ispraznih bili su gotovo svi znatniji književnici toga razdoblja, te eruditi, ljubitelji knjige, sakupljači starina. Jednom od svojih glavnih zadaća smatrali su izdavanje latinsko-talijansko-hrvatskoga rječnika i slovnice. Građu za rječnik skupljali su iz djela hrvatskih pisaca, ali ga nisu uspjeli objaviti. Dopuštali su raspravljanje i čitanje u tri jezika: latinski, talijanski i hrvatski. Zanimljivo je da su 1711. davali prednost hrvatskom nad talijanskim koji su smatrali lingua bastarda, a slovinski za lingua madre kojim se služi pola svijeta i koji je u rimskoj crkvi ravan grčkom i latinskom. Godinu dana kasnije dali su hrvatskom prednost i pred latinskim. Književni žar koji se javio na prijelazu stoljeća značajan je jer je zahvatio i zamrle primorske gradove pod Mletcima. Stvara se u književnim rodovima i vrstama u kojima se stvaralo i u prethodnom razdoblju (tragedije, komedije, tragikomedije, religiozne poeme, pastorale, melodrame). Neki od pisaca toga vremena su: na Visu pop Andrija Vitaljić, u Splitu Jerolim Kavanjin, u Korčulu Petar Kanavelić, Dubrovniku Antun Gleđević, Dživo Šiškov Gundulić, Šiško Menčetić, Petar Bošković, Ignjat Gradić, Ignjat Đurđević.

Pastorala u 18. stoljeću[uredi VE | uredi]

U 18. stoljeću pastorala doživljava svoje posljednje razdoblje. Još uvijek vitalnost i raznovrsnost pokazuje u primjeni i inspiraciji. Njezini novi poticaji i motivi povezani su uz tendenciju učenosti i klasicizma 18. stoljeća. Udaljuje se od prvotnoga čistog idiličnog predjela, klasični „locus amoenus“ sve više blijedi, gubi svoja bitna obilježja – nekad su pjesnici u pastorali dočaravali osobiti svijet i prirodan, zdrav život u kojem je vladala ljubav, sreća, ples, pjesma, opisujući vrlo lijepe, svijetle i osunčane prostore, potočić koji žubori, rascvjetanu i mirisnu prirodu, vesele stanovnike. Sada se oblik pastorale koristi da bi se progovorilo o prigodnim stvarima i događajima ili o nekim stručnim znanstvenim temama. Nestali su antički i humanističko-renesansni uvjeti za pastoralu, a nastupili su učeno odmjereni i pomodni arkadijski odnosi. Ta se promjena događala polako. Pogodovao joj je cjelokupni pastoralni razvoj u 17. st. Poslije pastorala Ivana Gundulića, Dživa Bunića Vučića i Julija Palmotića pastorala sve očitije (p)ostaje konvencionalni okvir jedne škole, rezultat nastojanja da se ide dobro poznatim i provjerenim putem, ali koji više ne otkriva posebne, čarobne, nepoznate predjele i ugođaje, niti je rezultat posebnog oduševljenja. Posljednji predstavnici starog, domaćeg teatra, pisci stare drame koja se nadahnjivala i razvijala na tragu domaće pastorale, melodrame, tragedije i tragikomedije bili su Dživo (Ivan) Šiškov Gundulić i Antun Gleđević. S njima nestaje domaća dramska inspiracija, zaključuje se stara, duga i bogata domaća dramska i kazališna tradicija. Oni pastoralom, jednom od bitnih osnova te tradicije, završavaju jednu epohu. U uvjetima novih dramskih i kazališnih potreba što ih je donosilo i diktiralo 18. stoljeće kao da je nestalo snage i inspiracije za uključenje u to novo vrijeme. Novi kazališni oblici: tragedija, komedija i opera neće u čitavom nizu godina poznavati domaći tekst i domaće autore. Uz složenija Gundulićeva i Gleđevićeva pastralno-scenska ostvarenja, u 18. stoljeću pišu se i ekloge (kraća idilična pjesma kojom je pastorala i započela svoj razvoj). Postaje iznimno popularan oblik te se njome koriste mnogi, manje poznati, pjesnici-prigodničari, bez naglašene pjesničke fizionomije. Posljednji veći pjesnik dubrovačke tradicije jest Ignjat Đurđević čije se ekloge vremenski nastavljaju na pastoralno djelovanje Šiškov Gundulića i Gleđevića. Ekloga je poslužila u raznim svrhama: religijozno-odgojnim (Josip Betondić Razgovor pastijerskih za Božića, Anica Bošković Razgovor pastijerskih vrhu porođenja Gospodinova jedne djevojčice Dubrovkinje, Lukrecija Bogašinović Razgovor pastirski), znanstvenim (Ruđer Bošković Pastirski razgovori o polarnoj svjetlosti; Bošković je svoje pjesničke ambicije objasnio u Ekloga o. Ruđera Boškovića među arkadijevcima). Treba spomenuti prevodioce ekloga: Rajmunda Kunića ( 1719. – 1794.) i Brne Zamanje (1735. – 1820.) koji su prevodili pastoralne idile pionira tog književnog oblika: Toekrita, Biona i Mosha. Iako nisu pisali narodnim jezikom, niti su prevodili na hrvatski već na latinski jezik, njihovo se djelo ne može izostaviti kada je riječ o povijesti hrvatske pastorale u 18. stoljeću. Osim pobožnog i znanstvenog usmjerenja, javljaju se i pastirski oblici s običnim, svakodnevnim usmjerenjem: tri pastirska razgovora Matije Petra Katančića (1750. – 1825.) o životu, ugođaju Slavonije s narodnim frazama, imenima. Kako se približava kraj stoljeća, pastorala gubi sve više svojih obilježja, tako da se pojavljuju sve lošiji derivati, potpuno osiromašenje tog oblika. Dva primjera: Urban Appendini pri posjeti austrijskog cara Franje I. Dubrovniku neposredno nakon pada Dubrovačke Republike – pastiri se u dubravi raduju novom gospodaru. Isto čini i Anđel Maslać deseteračkom pastoralnom pjesmom veliča novog gospodara i to ustima mladih pastira i starog Ljubmira kojeg je u 15. stoljeću u pastoralu uveo Džore Držić, život mu produžili Ivan Gundulić i drugi: sve djeluje zastarjelo, neprimjereno i pomalo zloupotrebljivo.

Književna djela[uredi VE | uredi]

Do sada (2014.) nisu objavljena sabrana djela Ivana Šiškova Gundulića. Upravo zbog izostanka primjerenoga izdanja njegovih tekstova, njegov je rad i život ostao nedovoljno poznat i neadekvatno vrednovan.

Radmio[uredi VE | uredi]

- Pastorala, prepjev Tassove Aminte.

- Napisana 1700.; prikazana 1701., izvodi je družina „Smeteni“ u Orsanu (kazalište otvoreno 1682.).

- Nije objavljena, čuva se u rkp. N. pri Arhiv HAZU-a.

- Najstariji dosada poznati prijepis je iz 1734. (Cekinić)

- Iako elementima melodrame te scensko-kazališnim zahvatima osjetno napušta tradicionalne pastoralne uzor(k)e i pastoralni idilični ugođaj uopće, po svim važnijim strukturnim i motivacijskim elementima odgovara pastorali.

- Pisana je na tragu starih staza, tj. Šiškov Gundulić se zadržao na planu domaće pastoralne tradicije. Poput svojih prethodnika (Domika Zlatarića i Savka Gučetića Bendeviševića), za predložak svoje drame uzeo je Amintu Torquata Tassa.

- Ne drži se Tassova reda i rasporeda zbivanja, već događaje organizira na svoj način. Ono što kod Tassa trebamo zamisliti, što doznajemo iz pripovijedanja, kod Šiškova Gundulića vidimo na pozornici – time organizira svoj upravni i neupravni govor, uvodi nova lica, sve prati svojim didaskalijama. Tasso mu je služio kao predložak da napiše vlastitu pastoralu pa sukladno tome ima puno izmjena i dopuna u odnosu na Tassov tekst.

- Novost se osjeća i u barokno-protureformacijskom racionalnom, moralizatorskom principu. Unosi notu odbojnosti prema ženama uopće, prema gospoji koja svojim postupkom ne zaslužuje takvu pažnju i beskrajno obožavanje. Zaključuje da od žene treba bježati pa kaže da je veliko zlo „doći ženi u ruke“. Tako je blago renesansno upozorenje dobilo oblik prodike i pouke.

- Šiškov Gundulić je Amintu želio preraditi za suvremeno kazalište, za suvremeni Dubrovnik pa je naraciju, gdje god je to bilo moguće, pretvarao u vizualno zbivanje. To je činio u suvremenoj, novoj dubrovačkoj verifikaciji – u osmercima. Umjesto starog nizanja neograničenog broja dvanaesteračkih distiha, Šiškov Gundulić tekst piše u osmeračkim katrenama koje po svojoj prirodi zahtijevaju novu organizaciju iznošenja misli. Strofa nije mogla trpjeti 12-eračko nizanje i odugovlačenje jer je morala teći brže i zaokružiti misao. Trebalo se odlučiti za metar koji će bolje dočarati akciju drame. Prešao je iz narativnog tassovskog postupka u scensku očiglednost zbivanja.

Suze i tužbe Radmilove[uredi VE | uredi]

- Idila, ciklus od deset ljubavnih pjesama (tj. prvih sedam pjesama su ljubavni plačevi, Radmilo uzdiše za Raklicom, osma pjesma je opis dva ljubavna boja – jednog u snu, drugog na javi, a posljednje dvije pjesme tematiziraju prolaznost ženske ljepote); prepjev baroknog spjeva Gambatista Marina Sospiri d' Ergasto, nastala 1702 .

- Prvi i do 2001. jedini ju je objavio Mirko Bogović 1853. kada je preuzeo uređivanje Matičina Kola (Kolo 9 (1853) pp. 1- 35). To je izdanje priređeno prema nepotpunom prijepisu u vlasništvu Ivana Kukuljevića Sakcinskog; tekst idile dopunjen je dvjema kratkim Bogovićevim dopjevima u Pjesni šestoj i Pjesni osmoj; te su izostavljeni stihovi 25 – 28 u Pjesni trećoj. U to su vrijeme postojala dva cjelovita i izvrsna prijepisa – oba u Arhivu Male braće u Dubrovniku iz pera dvojice franjevaca – Cekinićev iz 1731. i Rajčevićev iz 1810. Postoji više prijepisa idile (Zlatarić, Radolović, Rajčević, Tamarić, Bogović, Tomašević, anonimni prepisivači...) Koristeći se tim prijepisima Ivica Martinović je u časopisu Dubrovnik 2001. iz rukopisa 934 u Znanstvenoj knjižnici u Dubrovniku prepisao i kritički razmotrio idilu (č. Dubrovnik 2001. 2, str. 5 – 129).

- Idila započinje posvetom gospoji („Moja Božice nebeska!“) koja (posveta) završava „ljubežljivi sluga Đivo Gondola (na 15. agosta 1701.)"; pretpostavlja se svojoj budućoj supruzi Lukreciji Bunić.

Oton[uredi VE | uredi]

- Tragikomedija

- Do sada pronađeno trinaest rukopisa (samo jedan nije potpisan, svi drugi nose ime Dživa Šiška Gundulića, vlastelina dubrovačkoga).

- Na većini rukopisa zapisana je godina 1707. kada je Oton prikazan i podatak da ga izvela družina Sjedinjeni u Orsanu.

- Pisana osmercima.

- Nema mnogo blještavih, izvanjskih efekata, nema korskih dijelova na kraju činova; natprirodni čudesni elementi na sceni se pojavljuju samo jednom u slučaju dokazivanja krivice pomoću vatre; izvodi se ples ratnika u stilu moreške da bi se prikazali i veličali bojni uspjesi Otonovih vitezova (to piše u didaskalijama nekoliko različitih rukopisa: Udaraju strumenti, čini se batalja, pak se forma jedan balet (pohranjen u Arhivu Male braće u Dubrovniku); Udaraju svirale, čini se boj, zatijem veseli igraju (Naučna biblioteka u Dubrovniku); Udaraju razlike svirale, čini se boj od igre pak se zameće tanac (Mala braća, Dubrovnik)

- U pisanju Otona ugledao se na talijanski izvornik – glazbenu tragediju Ottone kazališnog pisaca Girolama Frigimelica Robertija koji prikazuje nekoliko prizora iz života Ottona III., rimsko-njemačkog cara i njegove supruge Marije Aragonske. Od te glazbene drame Šiškov Gundulić je načinio dramu s nešto malo glazbe i ,pretpostavlja se, pjevanja. Raskošna scenografija i broj likova prilagođeni su mogućnostima Orsana, te je radnja koja se događa na nekoliko kolosijeka pojednostavljena. Neke su epizode izostavljene, dok su neki detalji koji su samo naznačeni u tal. izvorniku kod Šiškova Gundulića puno više naglašeni. U Robertijevoj drami u prvom su planu Oton i njegova supruga, u drami, Eleonora, u drugom planu Oton i njegova ljubavnica, Lukrecija, a u trećem Otonov nestali sin Fausto i njegova zaručnica Matilda. U Šiškova Gundulića pokretači radnje su Oton i supruga Sunčica, te Vladimir i Ljubica.

- Kraljica Sunčica zaljubljena je u mladog i lijepog „stražnika“ Vladimira, pokušava ga zavesti, kada ne uspijeva traži od Otona da ga otjera s dvora (sličnost s biblijskom pričom o Putifarovoj ženi i Josipu). Oton je potresen zbog kraljičina zahtjeva, ali jer joj je prije obećao da će „svaka tva će biti požuda/harlo od mene ispunjena“ jer „sve dostoji lijepost tvoja“ , suprotno svojim uvjerenjima odluči ispuniti njezin zahtjev: „sve tve želje ispunit ću/i isti život njegov pače/u tve ruke postavit ću.“ Sunčica se svim silama trudi osvojiti Vladimira, a kada ne uspijeva ispija otrov. Poslije se saznaje da je Vladimir Otonov sin kojega je Sunčica kada je bio dijete pokušala ubiti.

- Šiškov Gundulić je Otonom pokušao oživjeti već istrošenu, degradiranu i ishlapjelu tragikomediju te joj produžiti trajanje i u 18. stoljeću.

Filomena[uredi VE | uredi]

Austrijska nacionalna biblioteka u Beču u kojoj se nalazi Filomena

- Jedno je vrijeme bila zagubljena u Austrijskoj nacionalnoj biblioteci u Beču [1]; također se neko vrijeme nagađalo tko ju je napisao.

- Tragedija, rađena po talijanskoj noveli Gianfiore e Filomena koja je tiskana nekoliko puta u 16. st. - netipična je za ondašnje hrvatsko kazalište - vrlo mračna, nema ni odgođenog ni sretnog završetka kako su propisivali isusovački poetičari i što je bilo uobičajeno u tom žanru - "žalostiva barokna drama" (Walter Benjamin).

- Glavni likovi su ljubavnici Filomena i Vladislav. Kralj Lauš, Filomenin otac, je protiv njihove ljubavi. Vladislav noću ulazi u Filomeninu kuću, čuju ga njezina braća i ubijaju ga. Prije nesreće Filomena sanja zloslutni san, koji je u funkciji upozoravanja Vladimira da ne ide u Filomeninu kuću. Umrli ljubavnik su u snu javlja svojoj ljubljenoj i poziva je da mu se pridruži na drugom svijetu što ona i čini - ubija se njegovim bodežom.


Iz pjesnikova života[uredi VE | uredi]

Zapis s krštenja[uredi VE | uredi]

Na latinskom jeziku sačuvan je zapis s krštenja Džive Šiškova Gundulića u Državnom arhivu u Dubrovniku u Knjizi krštenih župe Grad 5 (1671. – 1687.) f. 130v:

„Godine Gospodnje 1678. dne 20. veljače

Ja, Marin Karlov, sakristan krstio sam djetešce rođeno 13. veljače u nedjelju o 17. uri od supružnika gospodina Šiška Ivanova Gundule i gospođe Kate Jeronimove Nale, kojem je djetešcu nadjenuto ime Ivan. Krsni su kumovi bili gospodin Petar Franov Sorgo i gospođa Frana, supruga gospodina Mata Bone, umjesto gospođe Ane gospodina Marina Natalija. (prepisao i s lat. preveo Ivica Martinović)“

Ranjavanje pjesnika[uredi VE | uredi]

Šiškov Gundulić bio je zaručen s Marijom Bosdari. Ona se kasnije udala u obitelj Caboga dva mjeseca nakon što je Šiškov razvrgnuo zaruke (1695.). Šiškov Gundulić, nakon što mu je prošnja prihvaćena, odlazi u Beč u posjet stricu (maršal Frano Ivanov Gundulić; prvorođenac Ivana Franova Gundulića, stariji brat Šiška Ivanova Gundulića) koji je u vojsci cara Leopolda bio vrhovni zapovjednik. Nakon povratka u domovinu ne zna se zašto se nije oženio zaručnicom. Tu je njegovu odluku obitelj Bosdari teško primila, a posebno Marijin brat Miho koji je obuzet srdžbom navalio na Šiškov Gundulića i više ga puta probo bodežom i ostavio polumrtva na tlu. Šiškov Gundulić se, potpomognut svetim Franjom Ksaverskim, oporavio i svecu donio zavjetni dar od srebra. (Sveti Franjo Ksaverski je jednoglasnom odlukom na sjednici Vijeća umoljenih 5. 12. 1678. proglašen suzaštitnikom Republike.) Taj je zločin zgrozio cijelu Dubrovačku Republiku pa je senat (odlukom Vijeća umoljenih, 13. 1. 1696.) kaznio cijelu obitelj Bosdari lišavanjem plemstva i izgonom iz domovine. (Posredovanjem Karla VI. rimskog cara i naporima Miha Anđela Bosdarija, vrhovnoga upravitelja kapucina, nakon 22 godine, dopušten im je povratak u domovinu i vraćen im je plemićki stalež.)

Suđenje pjesniku[uredi VE | uredi]

Godine 1698. našao se na osuđeničkoj klupi. Proglašen je krivim 13. ožujka 1699. Iz zapisnika sjednice Vijeća umoljenih saznaje se da Luni Židovki mora isplatiti miraz od 500 dukata. Za sada nije pronađen zapisnik istražnog postupka, koji je prethodio presudi, pa nije sigurno što se dogodilo između to dvoje ljudi: strastvena ljubav nedopuštena prema propisima dubrovačke vlastele, zavođenje mlade djevojke lažnim obećanjima o ženidbi, silovanje ili što drugo, ali sigurno je da je u odnosu prema mladoj Židovki prekršio neka ili moralna ili društvena, pisana ili nepisana pravila i da je zbog toga bio kažnjen. Osim 500 dukata, Vijeće umoljenih stavilo je Lunu pod zaštitu rizničara koji su joj mjesečno davali osam dukata za uzdržavanje + novac potreban za izradu odjeće, a uz to i novčani doprinosi koji su se skupljali da bi se djevojci uvećao miraz. Tako da se po odluci Vijeća umoljenih šteta koju je prouzročio Šiškov Gundulić nije mogla nadoknaditi samo kažnjavanjem krivca već je trebalo uspostaviti cijeli sustav zaštite mlade djevojke do udaje.

Državne službe[uredi VE | uredi]

Kao i ostali dubrovački plemići vršio je različite državne službe. Dana 26. 3. 1696. (s 18 godina) ušao je u Veliko vijeće. Iste godine 7. svibnja izabran je za državnog odvjetnika; 22. lipnja za zapovjednika tvrđave Revelin u trajanju od 2 mjeseca. Dana 2. 12. 1697. prvi je put izabran za privatnog odvjetnika.

Dana 25. lipnja 1698. njegovo se ime nalazi među potpisanima molbe poslane Vijeću umoljenih u kojoj se predlaže obročni način otplate duga pekarice Marije Pokrivač, a koji bi otplaćivala trojica potpisanih vlastelina.

U ožujku 1699. je pritvoren, 13. 3. osuđen, a nakon uplate 500 dukata pušten. Od osude više puta se kandidirao za razna mjesta, ali nije primljen (za nadglednika utega i mjera, suca građanskog suda, za privatnog odvjetnika…). Prigodom obnove Akademije ispraznih 3. 4. 1699. nije pozvan u njezino članstvo.

Dana 8. ožujka 1700. izabran je za procjenitelja Velike carine (time je prekinut niz od osam uzastopnih izbornih neuspjeha). Pod kraj 1770. (25. listopada) bit će izabran za privatnog odvjetnika. Službu je obnašao s Bernardom Marinovim Cabogom (suprugom svoje bivše zaručnice). Poslije je sudjelovao u izboru suca kaznenoga suda, građanskog suca, nadzornika državnih računa, carinika ali ni jednom nije bio izabran. Član senata postao je 1717. i na toj će funkciji ostati do smrti.

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Povijest hrvatske književnosti do narodnog preporoda, Mihovih Kombol, MH, 1961.
  • Otkrića iz arhiva, Nada Beritić, Knjiženi krug, Split, 2000.
  • Dani Hvarskog kazališta; XVIII. stoljeće: eseji i građa o hrvatskoj drami i teatru, knj. 5, 1978. Split, Čakavski sabor
  • Časopis Dubrovnik, 12/2 (2001), "Kritički aparat", u: Ivan Šiškov Gundulić, »Suze i tužbe Radmilove«, Dubrovnik 12/2 (2001), kritičko izdanje priredio Ivica Martinović, 5-129
  • Časopis Dubrovnik, 12/3 (2001), tematski broj: Ivan Šiškov Gundulić, pripremio Ivica Martinović

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. [1] U Vijencu br. 474, 2012. Slobodan Prosperov Novak tumači kako je Filomena (i)z(a)gubljena i ponovno nađena.