Ruđer Bošković

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Ruđer Josip Bošković
Rudjer Boskovic.jpg
Rođenje 18. svibnja 1711.
Dubrovnik, Hrvatska
Smrt 13. veljače 1787.
Milano, Italija
Prebivalište Milano
Narodnost Hrvat
Polje fizika
astronomija
matematika
Institucija Astronomski opservatorij Brera
Sveučilište u Paviji
Alma mater Papinsko gregorijansko sveučilište
Poznat po prethodnik atomske teorije, osnivač astronomskog opservatorija u Breri

O. Ruđer Josip Bošković (Dubrovnik, 18. svibnja 1711. – Milano, 13. veljače 1787.), hrvatski matematičar, astronom, geodet, fizičar i filozof; isusovac.

Životopis

Bošković je rođen u Dubrovniku kao šesti sin i osmo dijete u obitelji koju su osnovali Nikola Bošković (preselio iz sela Orahova Dola u Dubrovnik oko 1688. – Dubrovnik, 1721.) i Paola Bettera (Dubrovnik, 1674. – Dubrovnik, 1776.).[1] Osnovno obrazovanje je stekao u Dubrovniku, a s 15 godina odlazi u Rim, gdje stupa u isusovačko Papinsko sveučilište Gregorianu i 1732. godine završava filozofiju, a nedugo potom i teologiju. Po svršenom studiju teologije zaređen za svećenika i stupio je u isusovački red. Godine 1740. postaje profesor matematike.
Njegova slava je zasjenila njegove, za hrvatsku kulturu vrijedne spomena braću i sestre: Petra, Bara i Anicu. Pritom valja napomenuti da je Ruđer Bošković i među predcima imao hrvatske pjesnike: unuk je religijskog pjesnika Bara Bettere.

Matematika

Ruđer Bošković se bavio mnogim matematičkim problemima, beskonačno malim veličinama, logaritmima negativnih brojeva, problemom tijela maksimalne atrakcije itd. U svojoj knjizi Elementa matheseos universae, Rim 1754., daje znatan broj teorema iz trigonometrije, prvi izvodi četiri osnovne diferencijalne formule sferne trigonometrije, kao i oskulatorni krug.

U raspravi De aestu maris (1747.), prvi među matematičarima govori o neeuklidskoj geometriji, u kojoj se s krivuljama radi isto kao i s pravcima, te predlaže geometriju s tri i više prostornih i jednom vremenskom veličinom, koja se i danas upotrebljava.

Astronomija

Bavio se i astronomijom i objavio pet knjiga pod nazivom Opera pertinentia ad opticam et astronomiam (1785.) U njima izlaže svoju teoriju o aberaciji svjetlosti, te kao i Einstein smatra brzinu svjetlosti konstantnom. Po njemu je sve relativno, kako prostor, tako i vrijeme. Mjerila nisu konstantne duljine i smanjuju se u pravcu kretanja. Kao metodu za pronalaženje skretanja svjetlosne zrake pri prolazu kroz razne sredine, preporuča pokuse s dva dalekozora od kojih je jedan ispunjen vodom. Ispitujući krivulju astronomske refrakcije, prvi određuje visinu troposfere. Iz tri opažanja Sunčevih pjega određuje rotaciju Sunca i njegov promjer, izvodi jednadžbu šestog stupnja za kretanje kometa, koju su kasnije prihvatili Olbers, Langrange, Opolcer i Wilkens. Zamišlja zvijezde kao veća ili manja sunca. Njegova atomistika predvidjela je zvijezde s vrlo gustom i vrlo razrijeđenom tvari, divove i patuljke, koji su otkriveni tek u 20. stoljeću. Zvjezdarnica u Breri blizu Milana, za koju je izradio planove, bila je najmodernija u to doba. Osnovao je praktičnu astronomiju, prvi ukazao na potrebu ispitivanja grešaka mjernih instrumenata i dao formulu za ispravke grešaka.

Geodezija

U geodeziji, 1741. Ruđer Bošković je iznio ideju o geoidu kao obliku Zemlje. U knjizi De litteraria expeditione per pontificiam ditione ad dimentiendos meridiani gradus et corrigendam mappam geographicam, iussu et auspiciis Benedicti XIV (1755.) prvi obraća pažnju na skretanja okomica, što je, po njemu, posljedica nerazmjerne raspodjele masa na površini Zemlje. U tu je svrhu 1750. izveo mjerenje meridijanskog luka između Rima i Riminija zajedno s Christopherom Maireom i razvio mrežu trokuta s dvjema geodetskim osnovicama kod Rima i Riminija. Knjiga je prevedena i na francuski 1770. godine.

Stranica iz Boškovićeve knjige Teorija prirodne filozofije s crtežima krivulja koje se danas nazivaju Boškovićeve krivulje sile.

Optika

U optici je poznat po instrumentima poput prizme s promjenljivim kutom i kružnog mikrometra.

Teorija atoma

U djelu Theoria philosophiae naturalis redacta ad unicam legem virium in natura existentium, objavljenom u Beču 1758. godine, iznosi da je sve materija i kretanje. Po njemu je materija sastavljena od istih čimbenika, samo je različiti zakoni čine različitom. Bohrov model atoma je izravna posljedica Boškovićeva modela atoma. On uvodi zakon sila, koje su odbojne na malim međuelektronskim udaljenostima, a privlačne na velikim udaljenostima, što kasnije dalje razvija Michael Faraday. Atom svodi na središnju točku oko koje se šire oblaci privlačno-odbojnih sila (Boškovićevo polje).

Međunarodni znanstveni rad i doprinos u diplomaciji

Bošković se, iako svećenik, zalagao za Kopernikov sustav. Bio je vrlo ugledna ličnost tog vremena. Godine 1761. astronomi su se pripremali promatrati prolaz Venere ispred Sunčeva diska i u tu svrhu ga britanski Royal Society šalje u Carigrad kako bi mogao promatrati taj prolaz. Ruska akademija znanosti ga prima za člana u Sankt Petersburgu. Francuska ga je 1773., kad je ukinut isusovački red, imenovala ravnateljem optike za mornaricu. Bio je poznat i kao inženjer, pjesnik i diplomat. Kao inženjer, na zahtjev pape Benedikta XIV. napravio je planove za popravku apsida i kupola crkve Svetog Petra u Rimu i radio na isušivanju močvara u Italiji. Kao diplomat odlazi u London kako bi ublažio sumnje Velike Britanije da Dubrovnik pruža usluge Francuskoj i na taj način krši svoju neutralnost. Tada biva primljen i u londonski Royal Society.

Ruđer Bošković je umro 13. veljače 1787. godine u Milanu. Pokopan je u crkvi Sv. Maria Podone.

Ruđer Bošković danas

Spomenik Ruđeru Boškoviću u Zagrebu

U Zagrebu je 1950. godine osnovan Institut za znanstvena istraživanja na području atomske fizike, koji je na prijedlog hrvatskog fizičara Ivana Supeka dobio ime Ruđera Boškovića. Astronomsko društvo u Beogradu je nazvano po njemu, kao i jedan krater na Mjesecu.
Biskupijska klasična gimnazija u Dubrovniku također nosi Boškovićevo ime.

Djela

  • De maculis solaribus 1736. (O Sunčevim pjegama)
  • De circulis oscillatoribus 1740. (O oskulatornom krugu)
  • De viribus vivis 1745. (O živoj sili)
  • De cometis 1746. (O kometima)
  • De aestu maris1747.(O morskim plimama)
  • De lumine 1748. (O svjetlosti)
  • Elementa matheseos universae, 1754
  • De litteraria expeditione per pontificam ditione ad dimentiendos meridiani gradus et corrigendam mappam geographicam, iussu et auspiciis Benedicti XIV 1755
  • Theoria philosophiae naturalis redacta ad unicam legem virium in natura existentium, 1758.
  • Opera pertinentia ad opticam et astronomiam 1785.

Svojatanja

Boškovićev uspjeh slave tri države: Hrvatska, Italija i Srbija.

Većina izvora govori o njegovu hrvatstvu.[2] U pismima sestri Anici (Anna), govori joj kako nije zaboravio hrvatski jezik.[2] Bošković nikada nije osporavao svoju povezanost s rodnim gradom, pokrajinom i narodom. Kad ga je d`Alembert u jednoj svojoj publikaciji nazvao »talijanskim matematičarem velikoga ugleda«, Bošković je u djelu Voyage astronomique et geographique to ispravio napisavši da je Dalmatinac iz Dubrovnika, a ne Talijan.[3] Većina njegovih pisama rodbini i prijateljima u Dubrovniku napisana je na hrvatskom (ilirskom) jeziku.[4] Kad je bio u Beču 1757., uočio je hrvatske vojnike kako idu na bojište u tijeku Sedmogodišnjeg rata i odmah otrčao vidjeti ih, želeći im 'Božju pomoć' po starom hrvatskom običaju.[5] U pismu bratu Baru u Dubrovniku iz Beča 1757., opisuje taj susret s časnicima hrvatskih postrojbi. Na kraju pisma oduševljeno je napisao: »Eviva Haddick e i nostri Croati!«[4][3][6] Dok je živio u Parizu, svjedočio je jednoj vojnoj paradi, te kad je opazio hrvatsku jedinicu iz Dubrovnika izgovara: "Evo ih, moji hrabri Hrvati!".[5].

Talijani tvrde da je Boscovich (talijanski) upamćen kao Talijan. Prema tomu, rođen je u gradu križanih kultura - hrvatske i talijanske, a viši sloj građanstva Dubrovnika (tako i Boškovići) bili su pod jakim utjecajem talijanske kulture (rimsko-dalmatinska kultura). Obitelj njegove majke došla je iz Italije, porijeklom Talijani, te je bio pod utjecajem talijanskoga i u životu i u karijeri; Preselio se u Italiju u 14. godini života gdje provodi većinu svoga života. U nekoliko je enciklopedija opisan kao talijanski znanstvenik. Talijanski je koristio i u privatne svrhe, a Voltaire je Boškoviću pisao na talijanskom kao "znak poštovanja". Bošković je uvijek govorio o Italiji kao "pravoj i slatkoj majci".[7] Međutim, Bošković osobno poriče da je Talijan. Naime kada je predložen kao talijanski matematičar, odgovara u svojoj bilješci iz Voyage astronomique et geographique da je "autor Dalmatinac iz Dubrovnika, a ne Talijan."

Srbi tvrde kako je podrijetlo njegove obitelji iz Crne Gore (što ga zapravo čini Crnogorcem, a ne Srbinom).[8]. Velikosrpski posezači za hrvatskom kulturnom baštinom su ignorirali mnoštvo činjenica kad su Ruđera Boškovića prisvajali sebi. Korijeni ovih posizanja su u neuspjelim teritorijalnim osvajanjima hrvatskih zemalja, posebice Dubrovnika i dubrovačkog kraja, bogate srednjovjekovne i novovjekovne kulturne baštine, zbog čega je velikosrbima Dubrovnik objektom trajnih zemljopisnih i kulturoloških frustracija; iste su vrste velikosrpska posezanja za starim piscima i znanstvenicima inih krajeva neupitna hrvatskog i katoličkog identiteta: Hvara, Splita, Šibenika, Zadra i dr. Metodološki ta posezanja traže podlogu u nezdravom nagnuću Vuka Stefanovića Karadžića za posrbljivanjem svih štokavaca; ista posezanja na kraju završavaju preko krajnosti te proglašavaju čakavske krajeve srpskim. Slučaj Ruđera Boškovića, kojeg je iznjedrila kultura grada Dubrovnika i stare Dubrovačke Republike, zapravo je samo jedan vid velikosrpskog svojatanja Dubrovnika. [3] Temeljni i odlučujući razlog koji velikosrpski posizači zanemaruju jest Boškovićeva pripadnost zapadnom kulturnom krugu odnosno zapadnom okcidentalnom katoličkom svijetu, u koji srpska kultura ne spada. [3] Velikosrbi koji nazivaju Dubrovnik "srpskom Atenom" ne mogu obrazložiti kako je s logičke i psihološke točke gledanja moguće objasniti da su ljude i najdragocjenije spomenike tog grada, "biser njihove kulture", razarali 1991.-1995. s onolikom destruktivnom mržnjom. Točnije, radi se o mitološki ponesenom pozerstvu.[3] Svi Boškovićevi pretci po očevoj strani upisani su u rimokatoličke matice, što je jedna od činjenica koje velikosrpski posizači izbjegavaju spomenuti.[3]

Izvori

  1. Ivica Martinović, Ljetopis života i djela Ruđera Boškovića, Dubrovački horizonti 35 (1995), pp. 41-48. Posebni otisak (pristupljeno 15. rujna 2011.)
  2. 2,0 2,1 Dadić, Žarko. Ruđer Bošković (usporedan tekst na hrvatskom i engleskom). Zagreb: Školska Knjiga, 1987.
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 3,5 Marito Mihovil Letica: Bošković je samo Hrvat, Hrvatsko slovo, 27. siječnja 2012., str. 16.-17.
  4. 4,0 4,1 http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac386.nsf/AllWebDocs/Rugjer_Boskovic_je_nas_suvremenik_ Hans Ullmaier, Rugjer Bošković je naš suvremenik, Vijenac, Broj 386 – 387, 18. prosinca 2008., ISSN 1330-2787 (pristupljeno 15. rujna 2011.)
  5. 5,0 5,1 Harris, Robin. Dubrovnik, A History. London: Saqi Books, 2003. ISBN 0-86356-332-5
  6. Letica napućuje na Vladimir Varićak: Ulomak Boškovićeve korespondencije, Zagreb, 1911., str. 344.-346.
  7. Boškovićeva biografija (na talijanskom)
  8. Slobodan Šćepanović, О поријеклу породице и коријенима предака Руђера Бошковића, Историјски записи 3/1995, Podgorica 1995.
  • djelomično Vojna Enciklopedia 1959.

Vanjske poveznice