Hrvatska književnost

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Old book bindings.jpg
Ovaj članak je dio
serije o književnosti
Povijest književnosti

Antička književnost
RimskaStarogrčka
Renesansna književnost
XIV. stoljećeXV. stoljećeXVI. stoljeće
Barok, klasicizam i prosvjetiteljstvo
XVII. stoljećeXVIII. stoljeće
Predromantizam i romantizam
XIX. stoljeće
Moderna književnost
XX. stoljećeXXI. stoljeće

Književni rodovi

LirikaEpikaDrama

Književne vrste

autobiografijaživotopis
dječja književnostdnevnici
fantastikapjesništvo
publicistikaesejistika

Književnost po jezicima

albanskaarapskaarmenska
bugarskacrnogorskačeška
engleska (američkaaustralskairska)
francuskanovogrčkahrvatska (BiH)
indijskatalijanskajapanska
kineskamađarskamakedonska
njemačkaperzijskapoljska
portugalskaruskaslovenska
srpskašpanjolska
švedskaukrajinska

Hrvatska književnost je definicija dana skupu novela, kratkih priča, pjesama i ostalih raznih književnih djela koja su ispisana na hrvatskome jeziku i pripadaju u cijelosti hrvatskoj kulturi, Hrvatima i hrvatskome jeziku.

Srednjovjekovna književnost[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Hrvatska srednjovjekovna književnost
Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Hrvatski latinizam i #Srednji vijek

Najraniji primjeri književnosti[uredi VE | uredi]

Baščanska ploča

Najstarija hrvatska književna djela pisana su na hrvatskome i latinskome jeziku. Rabila su se tri pisma: latinica, glagoljica i hrvatska ćirilica. Najstariji primjeri hrvatske književnosti sežu daleko u 9. i 11. stoljeće. Baščanska ploča ispisana je glagoljicom i smatra se najstarijim dokumentom ispisanom na hrvatskome jeziku. Na Baščanskoj ploči opat Držiha se zahvaljuje kralju Dmitru Zvonimiru na danoj zemlji za gradnju crkve. Povaljska listina je najraniji spomenik ispisan na ćirlici, Datira iz 12. stoljeća, a potječe s otoka Brača. Ispisana je na arhaičnome čakavskome narječju. Statut grada Vrbnika, Vinodolski zakonik i Statut grada Kastva opisuju obalne gradove kao administrativna središta.

Kasniji srednji vijek[uredi VE | uredi]

Vinodolski zakonik

U srednjovjekovnoj književnosti nije moguće strogo jednoznačno lučiti vrste i žanrove jer je kriterij razlikovanja drukčiji od onoga normiranoga u ranom novovjekovlju. Pri pokušaju žanrovske klasifikacije u obzir valja uzeti ne samo oblikovne, već i tematske, pa čak i neke izvanknjiževne determinante. Svaka će podjela biti uvjetna, jer medu srednjovjekovnim žanrovima postoje sličnosti, čak i preklapanja. Dvije velike kategorije u koje je moguće svrstati hrvatske prozne tekstove jesu, s jedne strane, pripovjedna proza u kojoj kao dominantni kompozicijsko-strukturni čimbenik funkcioniraju pripovijedanje, fabula i siže, te moralnopoučna ili refleksivna proza, u kojoj prevladavaju refleksija, uvjeravanje, komentar i opis.

Najpoznatije su podvrste pripovjedne proze: apokrifi, hagiografsko-legendarni tekstovi, mirakuli, vizije, prenja i romani. U pripovjednoj je prozi najčešći stupnjevit tip razvijanja fabule: zbivanje teži cilju, a kao retardacije stoje preprjeke koje lik mora nadići. Prstenastu fabulu ima Dundulova vizija (počinje i završava kao legenda, a središnji dio je vizija) i apokrif Kako bi prineseno lice Isukrsrovo v Rim, dok mirakul O djevojci bez ruku ima dvije usporedne fabularne linije koje se na kraju stapaju. Apokrifi su heterogena skupina ostvaraja koji govore o biblijskim temama i osobama, a nisu ušla u kanon Biblije. Kao odlomci ili cjelovita djela nalaze se u tridesetak hrvatskoglagoljskih kodeksa (zbornika i brevijara), te čine jednu od najbrojnijih i najznačajnijih skupina proznih tekstova hrvatskoga srednjovjekovlja. Manji je broj apokrifa sačuvan u latiničnim (npr. Dubrovački legendarij, 17. st.) i ćiriličnim (dubrovačko Libro od mnozijeh razloga, 1520) spomenicima. Sadržajno se mogu podijeliti u dvije velike skupine: starozavjetne i, mnogobrojnije u nas, novozavjetne apokrife, te na podvrste kao što su: djela apostolska, apostolske pasije, evanđelja, poslanice, vizije, prenja, te na neke skupine koje dosad nisu genološki u dovoljnoj mjeri određene. Mnogo brojniji su oni koji se oslanjaju na opće crkvenoslavensko naslijede, čije je glavno rasadište bilo na slavenskom jugoistoku, i koji crpe iz grčko-bizantskih vrela.

Apokrifi se uvjetno mogu nazvati „religioznom beletristikom", jer je u njima zabavna funkcija izrazita, a doktrinarni sadržaj potisnut, osobito u nekim Djelima apostolskim. Fabula je razrađena, javlja se niz zapleta te je pripovijedanje dinamično. U njima su se glagoljaši nerijetko ostvarili kao vješti prevoditelji, skloni i individualnim zahvatima. Apokrifi na dramatičan način pripovijedaju o životu prvih ljudi (Život Adama i Eve); o pojedinostima iz života Bogorodice (Protoevanđelje Jakovljevo); o djetinjstvu Kristovu (Pseudo-Tomino evanđelje, sa zanimljivom karakterizacijom Isusa kao razigrana, pomalo i okrutna djeteta). Odlomak Nikodemova evanđelja pripovijeda o Kristovu silasku nad had/limb, odakle je oslobodio pravednike. Priča O prekrasnom Josipu u hrvatskoj redakciji počinje u antičkoj maniri invokacije božanstva i paralelama Josip-Krist. Vrlo su popularni bili apokrifi o doživljajima apostola koji su propovijedali vjeru u raznim krajevima svijeta. Primjerice, Djela apostola Andrije i Mateja u gradu ljudoždera gotovo su pustolovni roman s uzbudljivom radnjom punom obrata i čudesa, s mnogo sukoba i dramatičnim epizodama.

Od moralno-didaktičnih spisa najpoznatiji su »Kniga Kata mudroga«, »Cviet od krjeposti«, dok je među ljetopisima najglasovitiji »Ljetopis popa Dukljanina«. Pobožna drama, koja se razvila iz dijaloških dijelova liturgijske igre, roznata je po prijepisima iz XV. i XVI. stoljeća (»Prikazanje od muke Spasitelja našeg« i središnje hrvatsko srednjovjekovno prikazanje »Muka svete Margarite«). Stihovi zapisani na jednome dubrovačkom carinskom statutu, u trećem desetljeću XV. st, dvostruko su rimovani dvanaesterci, a iz XIV. stoljeća sačuvani su slobodni stihovi pjesme »Poj želpo!«, rimovana »Pisan svetogo Jurja«, jedna Gospina pohvala, poznata pod imenom »Šibenska molitva«, nekoliko pjesama u simetričnom osmercu, neke pjesme u sedmercima poput prepjeva latinske božićne pjesme (»U se vrime godišća«) te jedna satirična pjesma o pokvarenosti svećenstva (»Svit se konča«). Mnogo su zreliji čakavski dvanaeseterci iz svetačkih legendi koje potječu iz XV. st. (»Transit sv. Jeronima« i dr.). Do posljednjih desetljeća XV. stoljeća, kada je počelo novo razdoblje, hrvatska je srednjovjekovna književnost dosegnula punu zrelost Sama djela, zbornici i zapisi, kao i prepisivači i minijaturisti, tiskare u Senju, Kosinju i Rijeci svjedoče o usponu i cvatu. Pjesme, dijaloški stihovi, prikazanja, u vrhu su te književnosti.

Humanizam i renesansa[uredi VE | uredi]

Naslovnica Marulićeve Judite
Naslovnica Zoranićevoga romana Planine
Kip Petra Hektorovića, autora Ribanja i ribarskog prigovaranja

Potkraj XV., a osobito početkom XVI. stoljeća prihvaćale su se nove poetičke norme; razvijale su se teme, forme i vrste koje obilježavaju renesansni književni sustav u skladu s talijanskim i zapadnoeuropskim književnim zbivanjima. Podloga je tomu bila književnost hrvatskih latinista. Latinski jezik imao je u hrvatskoj tradiciji povlaštenu ulogu. Bio je uvriježen u svim hrvatskim zemljama, a do 1847. i službeni jezik u Saboru. U drugoj se polovici XVI. stoljeća renesansa polako gasila. Posljednjih desetljeća XVI. stoljeća i u prvom desetljeću XVII. stoljeća prevladavao je manirizam. No pravih granica između renesanse i manirizma nije bilo. Manirizam je prijelaz između renesanse i baroka. Barokna je poetika obilježila hrvatsku književnost XVII. i prvih desetljeća XVIII. stoljeća.

Više o hrvatskom humanizmu

Latinisti, s kojima je započeo humanizam, zauzimaju istaknuto mjesto u hrvatskoj književnosti, a dio njih i u europskoj. U XV. stoljeću rođeni su Juraj Šižgorić, Ivan Česmički (Janus Pannonius), Marko Marulić, Ludovik Crijević Tuberon, Jakov Bunić, Koriolan Ćipiko, Juraj Dragišić, Vinko Pribojević; u XVI. stoljeću Antun Vrančić, Blaž Jurjević, Matija Vlačić Ilirik, Pavao Skalić, Faust Vrančić, Markantun de Dominis i dr. Mnogi su pisali na latinskome i u XVII. stoljeću, od Lucića, Vitezovića do Đurđevića, no to je već razdoblje baroka.

Početak hrvatske književnosti XVI. stoljeća u znaku je književnoga djela Marka Marulića, koji svojim latinskim djelima pripada među prve europske humaniste onoga doba (»De institutione bene vivendi per exempla sanctorum«, »Davidias«, najbolji ep hrvatskoga humanizma, otkriven tek u XX. stoljeću i dr.). Svoje najznačajnije hrvatsko djelo, ep »Juditu« (»Libar Marka Marula Splićanina u kom se uzdarži istorija svete udovice Judit u versih harvacki složena«) dovršio je 1501. Prvi dubrovački petrarkistički pjesnici pojavili su se u drugoj polovici XV. stoljeća. Najviše je njihovih pjesama sačuvano u zborniku Nikše Ranjine, započetu 1507. Dok je Šiško Menčetić pjevao konvencionalne ljubavne pjesme u dvostruko rimovanom dvanaestercu, Džore Držić pisao je pod jačim utjecajem usmenoga pjesništva. Jedan je od najplodnijih i žanrovski najraznovrsnijih renesansnih književnika je Mavro Vetranović. Njegovo »Posvetilište Abramovo« izvedeno je 1546., a potkraj XX. stoljeća s uspjehom su se izvodile njegove crkvene drame. Pjesnik i dramatičar Nikola Nalješković svojim je komedijama prethodnik Marina Držića, čiji književni opus pokazuje veliko poznavanje onodobnoga talijanskog i antičkoga kazališta i najviši je umjetnički domet starije hrvatske književnosti. Držić je počeo s pjesmama, ali je mnogo veći uspjeh postigao pastirskim igrama (»Tirena«, »Venere«, »Grižula«). Njegov se veliki talent potpuno ostvario u stihovanoj komediji »Noveli od Stanca« i u nekoliko drugih komedija. Osim izgubljenoga »Pometa«, Držić je napisao još i danas često izvođenoga »Dunda Maroja«, potpuno ili djelomično sačuvane komedije kao što je plautovski »Pjerin« i »Skup«. U drugoj polovici stoljeća djelovali su pjesnici Dinko Ranjina i Dominko Zlatarić. Zlatarić je cijenjen i kao najbolji renesansni prevoditelj (Sofoklova »Elektra«, Ovidijeva »Ljubav Pirama i Tizbe« i Tassova »Aminta«). Medu mnogim Dubrovčanima koji su u drugoj polovici stoljeća pisali stihove valja istaknuti Horacija Mažibradića, koji pripada prijelaznomu razdoblju manirizma Hvarskomu knjiž. krugu, osim Hanibala Lucića i Petra Hektorovića, pripadaju Mikša Pelegrinović (oko 1500-62) i Martin Benetović (oko 1550-1607). Iako Lucić u poeziji polazi od Petrarce i Bemba, iz naslijeđa petrarkističke tradicije izdvaja se oslanjanjem na pučko pjesništvo (»Jur nijedna na svit vila«). Njegova »Robinja«, jedan od najranijih dramskih tekstova sa svjetovnom tematikom u hrvatskoj književnosti, postala je u sljedećim stoljećima pučkom igrom. Petar Hektorović je u »Ribanju i ribarskom prigovaranju«, pisanu u obliku poslanice 1556., književno oblikovao svijest o ugroženosti baštine te zapisao prve narodne bugarštice. Mikša Pelegrinović autor je maskerate »Jeđupka«, jednog od najpopularnijih djela starije hrvatske književnosti, koja je utjecala na mnoge pjesnike XVI. i XVII. stoljeća, Marin Benetović komedije »Hvarkinja«, nastale u duhu eruditne komedije i Marina Držića.

Zadar je već u XV. stoljeću dao pjesnika Jeronima Vidulića (umro 1499), u XVI. stoljeću Petra Zoranića, Brnu Karnarutića (između 1515. i 1520-73) i Jurja Barakovića. Zoranić je autor prvog originalnoga hrvatskog romana »Planine« (napisana 1536). U njemu se nalaze odrazi lektire od Vergilija i Ovidija do Dantea, Petrarce do Marulića, ali i iskreno domoljublje. Brne Karnarutić poznat je po »Vazetju Sigeta grada«, prvom epu s temom iz nacionalne povijesti u hrvatskoj književnosti. Juraj Baraković u spjevu »Vila Slovinka« bio je nadahnut idejama slavenskog zajedništva i brigom za ugroženu hrvatsku baštinu, a stilom je navijestio barokni način izražavanja.

Protestantski je pokret samo periferno zahvatio hrvatsku književnost, ali su Hrvati dali protestantizmu jednoga od istaknutih pisaca i ideologa Matiju Vlačića Ilirika (1520-75), čiji je »Ključ Svetoga pisma« (1567) bio najglasovitiji biblijski leksikon onoga doba. Početak kajkavske pismenosti na sjeveru vezan je, kao i one na jugu, za stare glagoljske pobožne tekstove i za neke srednjovjekovne pripovijetke, koje su se prepisivale sve do XVII. Stoljeća. Najstarija kajkavska pjesmarica iz 1593 (»Prekomurska pjesmarica«) osim crkvenih pjesama sadrži i svjetovne: ljubavne i didaktične, pa čak i jedan epski spjev o padu Sigeta. Dva najpoznatija pisca s toga područja, Ivan Pergošić (?-1592) i Antun Vramec (1538-88), tiskali su svoje spise, "Decretum" (1574), »Kroniku« (1578) i »Postillu« (1586), i to je uz čakavsko-štokavsko-kajkavski molitvenik »Raj duše« (1560) Nikole Dešića gotovo sve što je tiskano u XVI. stoljeću.

Barok[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Hrvatska barokna književnost

Veliki hrvatski književnik Ivan Gundulić Dubrovnik

Hrvatska barokna književnost povezuje se uz pojavu protureformacije koja je zahvatila mnoge europske zemlje. Najistaknutiji književnici iz radoblja hrvatskoga baroka su Bartol Kašić koji je napisao prvu gramatiku hrvatskoga jezika; Jakov Mikalja, napisao Blago jezika slovinskoga; Pavao Ritter Vitezović, napisao Leikon latino-illyricum (rječnik latinsko-hrvatski); Šime Budinić koji predlaže mješavinu narodnoga staroslavenskoga, češkoga i poljskoga jezika. Pokušava uvesti u uporabu dijakritičke znakove za slova č i ž.; Juraj Habdelić, napisao djela Prvi oca našega Adama grieh, Zrcalo Marijansko (crkvene propovijedi), Dictionar (kajkavski rječnik); Ivan Belostenec, također napisao rječnik zvan Gazophylacium, seu latino-illyricorum onomatum aerarium (dvojezični hrvatsko-latinski rječnik); Petar Zrinski, napisao ep Adrianskoga mora sirena; Ana Katarina Frankopan napisala pjesme Putni tovaruš; Fran Krsto Frankopan, napisao zbirku pjesma Gartlic za čas kratiti. Tu su također i hrvatski pjesnici iz Dubrovnika od kojih se najviše proslavio Ivan Gundulić autor epa Osman, Ivan Bunić Vučić, Junije Palmotić i ostali.

Prosvjetiteljstvo, klasicizam i racionalizam[uredi VE | uredi]

U XVIII. stoljeću koje se naziva i vijekom prosvijećenosti i racionalizma, nastaje u Hrvatskoj nov odnos prema književnosti, uzrokovan oslobođenjem većega dijela Dalmacije i Slavonije od turske vlasti, prodiranjem prosvjetiteljskih i racionalističkih ideja koje su strujale iz zapadne Europe, a i društvenim reformama Marije Terezije i Josipa II. u sjevernom dijelu Hrvatske. Paradigmatska je osobnost senjanina Pavla Rittera Vitezovića koji bijaše polihistor i osnivač suvremene pankroatističke ideologije. Povjesnik ("Stemmatographia", "Croatia rediviva"), epik ("Odiljenje sigetsko"), reformator slovopisa, osnivač tiskare, pisac kronika i kalendara - Vitezović je bio ispred svoga vremena, a mnoge su se njegove zamisli ozbiljile u Ilirskome pokretu. Slavonac Antun Kanižlić (1699.-1777.), autor stihovane pripovijesti "Sveta Rožalija", prvi je pisac sjeverne Hrvatske koji se izravno ugledao na dubrovačke pjesnike, a posebno na Đurdevića. Kanižlić je jedan od prvih protagonista "Slavonskoga duhovnoga preporoda" - snažne kreativne djelatnosti što je uslijedila po oslobođenju zemlje, a koja je nezamisliva bez utjecaja južnohrvatske književnosti Dalmacije i Dubrovnika. U Dubrovniku je u to doba bilo nekoliko istaknutih učenjaka, filozofa i latinskih pisaca, npr. Ruđer Bošković, Bernard Džamanjić, Džono Rastić, te na prijelazu u XIX. stoljeće Đuro Hidža (1752.-1833.), Marko Bruerević-Desrivaux (1770. -1823.) koji su pisali na latinskom, talijanskom i na hrvatskom jeziku. Zadnje veliko djelo toga razdoblja, koje zapravo stoji na prekretnici epoha, golemi je rječnik dubrovčanina, franjevca Joakima Stullija. Poznati latinist u sjevernoj Hrvatskoj bijaše kroničar Baltazar Adam Krčelić, dok su slavonac Matija Petar Katančić (autor prvoga hrvatskoga tiskanoga prijevoda "Biblije") i Tituš Brezovački (najvažniji dramatik kajkavskoga područja) pisali su i na hrvatskome. Posebno mjesto u književnosti XVIII. stoljeća zauzimaju pučki pjesnik i narodni mučenik Filip Grabovac (1697.-1749.) i franjevački kultni pisac Andrija Kačić Miošić. Grabovčev "Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga", 1747. godine; ujedinjuje predaju hrvatske srednjovjekovne književnosti, ljetopisačku literaturu i književnost bosanskih franjevaca, dok je Kačićev "Razgovor ugodni naroda slovinskoga" iz 1756. godine, u stihovima i prozi, bila je svojedobno najčitanija knjiga na hrvatskom jeziku (prevedena je na desetak jezika i doživjela je skoro 70 hrvatskih izdanja do konca 20. stoljeća !): sklop "slovinske" protuturske ideologije, dinarsko-deseteračke apologije i idealizacije hrvatskih (i srpskih, albanskih, pa i bošnjačko-muslimanskih) ratnika, harambaša i lokalnih poglavica. To je djelo, zajedno s Relkovićevim, definitivno označilo pobjedu novoštokavskoga idioma među Hrvatima, što će nešto kasnije oglasiti i preostali kajkavski džep u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, u pokretu poznatom kao Hrvatski narodni preporod. Tomu je snažno pridonijela plodna spisateljska djelatnost (vjersko-poučna, leksikografska, gramatičarska, historiografska) bosanskih franjevaca među kojima se ističu Filip Lastrić, Nikola Lašvanin i Hercegovac Lovro Sitović Ljubušak. U Slavoniji se pojavilo, osim Kanižlića, više pisaca koji su pisali moralno-didaktične i prosvjetiteljske spise u stihovima. Najjače svjedočanstvo o prisutnosti prosvjetiteljskih ideja u hrvatskoj književnosti djelo je Matije Antuna Relkovića, koji je kao zarobljenik u Dresdenu, uspoređujuci Slavoniju s Njemačkom, napisao spjev "Satir iliti divji čovik", 1762. godine. Oko njegova "Satira" bila se razvila živa polemika, u kojoj su sudjelovali i pisac "Aždaje sedmoglave bojnim kopjem udarene i nagrđene" (1768.), Ličanin Vid Došen (1719-78.) te franjevac Matija Petar Katančić (1750.-1825.), posljednji značajniji pisac toga razdoblja, koji je djelovao i u XIX. stoljeću, autor prvoga cjelovitoga tiskanoga prijevoda «Biblije» u Hrvata-pristaša teze o hrvatstvu Ilira. Kazalište je u XVIII. stoljeću u različitim oblicima djelovalo gotovo u svim primorskim središtima od Dubrovnika, Hvara i Korčule do Zadra, Senja i Rijeke te u sjevernoj Hrvatskoj od Zagreba i Varaždina do Požege i Osijeka. U Dubrovniku su prevedena i prikazana 23 Moliereova djela, što je za ono doba iznimna pojava. «Kate Kapuralica» Vlaha Stullija (1768.-1846.) najbolji je dramski tekst XVIII. stoljeća napisan na hrvatskom jeziku. Veliki komediograf toga razdoblja Tituš Brezovački (1757.-1805.) pisao je na kajkavskome ( «Matijaš grabancijaš dijak», «Diogeneš»), no neke njegove štokavsko-ijekavske pjesme kao da predkazuju smjer kamo će krenuti Hrvatski narodni preporod. Treba izdvojiti Adama Baltazara Krčelića (1715.-1778.), najviše zbog latinskih uspomena «Annuae» koje su važan izvor za političke, kulturne i društvene događaje druge polovice XVIII. stoljeća. Na kraju toga razdoblja u sjevernoj Hrvatskoj djelovalo je nekoliko kajkavskih pisaca kojih rad zahvaća i početke preporodnoga doba, a među njima su najistaknutiji Tomaš Mikloušić (1768.-1833.), jedan od posljednjih zagovornika kajkavskoga narječja kao književnoga jezika, te Ignac Kristijanović (1796.-1884.), posljednji kajkavski pisac toga razdoblja. Opći prijegled ovoga razdoblja bi se dao sažeti u nekoliko točaka: iako po umjetničkom dosegu djela ovoga razdoblja zaostaju za renesansnim i baroknim, njihova veća rasprostranjenost i integracija u književnoj produkciji Dalmacije, Bosne, Hercegovine, Slavonije, Dubrovnika i sjeverozapadne Hrvatske prethodi nacionalno-političkim integracijskim procesima koji će obilježiti 19. stoljeće. Stvorena su dva jezična standarda, većinski novoštokavski i manjinski kajkavski, što je završilo u prvoj polovici 19. stoljeća Ilirskim pokretom i proširenjem modificiranoga novoštokavskoga na cijelu Hrvatsku i sadašnju BiH. Kačićevi i Relkovićevi bestseleri temeljna su književna djela ovoga razdoblja, dok je Stullijev rječnik najopsežniji dopreporodni leksikografski rad.

Romantizam 1835.-1881. - hrvatski narodni preporod[uredi VE | uredi]

Stanko Vraz, hrvatski pjesnik i preporoditelj
Ljudevit Gaj, hrvatski pjesnik i vođa Ilirskoga pokreta

Temeljna značajka hrvatskog romantizma njegova je nacionalna sastavnica. Osim nadovezivanja na domaću baštinu, u buđenju nacionalne svijesti znatnu su ulogu imali i zakasnjeli utjecaj njemačkog romantizma te nacionalno osvješćivanje drugih slavenskih naroda u Habsburškoj Monarhiji. Preporodni, ilirski pokret (→ ilirizam) započeo je manji krug uglavnom mlađih intelektualaca, predvođenih Lj. Gajem (1809–72) i okupljenih oko → »Danice ilirske« (1835); oni su potaknuli planove kulturnog, znanstvenog, prosvjetnog i gospodarskog uzdizanja Hrvatske po uzoru na razvijenije europske zemlje. Ilirsko ime bilo je prihvaćeno na temelju tradicionalnoga uvjerenja da su Hrvati, pa i svi južnoslavenski narodi, potomci starih Ilira. Povezujući nadom u slavenstvo, i posebno u južnoslavensku uzajamnost, probuđenu inteligenciju i građanstvo, ilirski pokret snažno je potaknuo politički i kulturni život u Hrvatskoj. Središte Gajeve djelatnosti postala je ideja o hrvatskoj slovopisnoj i književnojezičnoj reformi. U početku je mislio da kajkavsko narječje najbolje čuva obilježja starijega stanja književnog jezika, a poslije je temelj jedinstvenoga književnog jezika pronašao u bogatoj hrvatskoj književnoj baštini, osobito dubrovačkoj. Novoštokavština, kao osnovica zajedničkoga književnog jezika, i moderan Gajev pravopis definitivno su prihvaćeni; tako je riješeno pitanje koje se postavljalo nekoliko stoljeća i uspostavljen je kontinuitet u hrvatskoj književnosti i kulturi. Književnost je za Gaja i većinu iliraca imala služiti prije svega političkoj akciji, pa je bila uglavnom domoljubno tendenciozna i romantično-budničarska. Najistaknutiji su pisci toga razdoblja bili I. Mažuranić, S. Vraz i P. Preradović. Spjev »Smrt Smail-age Čengića« (1846) I. Mažuranića (1814–90) najzrelije je djelo hrvatskog romantizma, spoj dubrovačke (gundulićevske) i narodne epske (kačićevske) tradicije. Slovenac S. Vraz (1810–51) u početku je pisao slovenski, a poslije se posve priklonio hrvatskoj književnosti. Časopis »Kolo«, što ga je 1842. pokrenuo s D. Rakovcem i Lj. Vukotinovićem, prvi je put u hrvatskoj periodici postavio čvršće estetske i kritičke kriterije. Njegov kanconijer »Đulabije« (1840) i tematikom i obradbom odudara od pisanja onodobnih pjesnika. Pišući domoljubne, ljubavne i refleksivne stihove pod dojmom iliraca i romantičkog, osobito njemačkog pjesništva, P. Preradović (1818–72) je postao najplodnijim i najpopularnijim pjesnikom razdoblja. D. Demeter (1811–72), autor domoljubne epske pjesme »Grobničko polje« (1842), postavio je temelj novijemu hrvatskom kazalištu, i kao organizator i kao pisac; najznačajnije mu je djelo drama iz staroilirske povijesti »Teuta« (1844). Prozom siromašno, to je razdoblje dalo i dva dobra putopisca. A. Nemčić (1813–49), autor žanrovske iznimke onodobne drame, komedije »Kvas bez kruha« (1846), napisao je jedan od naših najboljih putopisa, »Putositnice« (1845), a putopis »Pogled u Bosnu« (1842) M. Mažuranića (1817–81) najbolja je proza toga razdoblja. I. Kukuljević Sakcinski (1816–89), političar, znanstveni radnik, utemeljitelj moderne hrvatske historiografije, pisac prve izvedene drame novije hrvatske književnosti »Jurana i Sofije« (1839), također je pisao putopisne tekstove. Lj. Vukotinović (1813–93) počeo je pisati na kajkavskom narječju, a prihvativši ilirizam objavljivao je pjesme, novele i kritičke osvrte i uz Vraza je jedan od začetnika književne kritike. Pjesništvo P. A. Kazalija (1815–94) više je vezano s europskim pjesništvom XIX. st. nego s hrvatskim romantizmom.

U razdoblju nakon 1848. djelovao je novi naraštaj književnika, kojima je zadaća bila očuvanje stečevina ilirizma. Neki književni povjesničari to razdoblje, obilježeno književnim radom A. Šenoe, nazivaju protorealizmom (1865–81). U to doba djelovali su pjesnik, dramatičar i novelist M. Bogović (1816–93), pripovjedači D. Jarnević (1812–75), M. Vodopić (1816–93), I. Perkovac (1826–71), L. Botić (1830–63) i J. Jurković (1827–89). F. Marković (1845–1914) bio je pjesnik, kritičar i dramatičar. Jedan od najsvestranijih kulturnih djelatnika toga razdoblja, A. Veber Tkalčević (1825–89), bio je kao filolog među vodećim predstavnicima zagrebačke škole. Političar i publicist A. Starčević (1823–96) pisao je pjesme, drame i književne kritike, a F. Kurelac (1811–74) bio je predstavnik riječke filološke škole. V. Jagić (1838–1923) i A. Šenoa upozoravali su već 1865. da je hrvatska književnost daleko od narodnoga života, a njezina je osnovna zadaća umjetničkim ostvarenjima pozitivno djelovati na život nacije. Pokroviteljstvo biskupa J. J. Strossmayera omogućilo je stvaranje JAZU (1866) i Sveučilišta (1874). Istodobno je pokrenut časopis »Vienac« (1869), koji je sve do 1903. bio žarište hrvatskoga književnog života. Najpoznatiji je njegov suradnik, poslije i urednik, bio A. Šenoa (1838–81): u njemu je objavio prvi moderni hrvatski roman »Zlatarovo zlato« (1871) i većinu ostalih svojih djela, pjesama, pripovijesti, feljtona i povijesnih romana, po kojima je postao najistaknutijim hrvatskim književnikom XIX. st. U doba zaokreta hrvatske novelistike prema realizmu djelovao je humorist V. Korajac (1839–99). J. E. Tomić (1843–1906) pisao je pjesme, komedije, pripovijesti i romane. Na glas je došao povijesnim romanom u Šenoinu stilu »Zmaj od Bosne« (1879). Tipičan predstavnik književnosti Šenoina razdoblja bio je R. Jorgovanić (1853–80), pjesnik i pripovjedač. Nadaren pjesnik, ali izvan matice tzv. središnje nacionalne književnosti, bio je M. Bastian (1828–85), začetnik novijega istarskoga kruga; posvetivši se domoljubnomu novinarstvu, pjesnički je dar žrtvovao nacionalnom programu u Istri. Slična je i sudbina vođe hrvatskoga nacionalnog pokreta u Istri, M. Laginje (1852–1930), koji je književnost zapustio za volju politike.

Realizam (1881.-1892.)[uredi VE | uredi]

Šenoini zahtjevi da se književnost približi puku utirali su put realizmu. Kulturni okvir unutar kojega se javio hrvatski realizam bio je opterećen nacionalnim i političkim pitanjima, pa su mnogi mlađi književnici politički bili vezani ponajviše uz Stranku prava. Velik broj pripovjedača iz različitih hrvatskih pokrajina omogućio je konačnu afirmaciju hrvatske književnosti, a posebno njezina kontinuiteta i cjelovitosti.

Prvi hrvatski pisac koji je s novim smjerom došao u dodir na samome izvoru bio je E. Kumičić (1850–1904), pisac Istre, Zagreba i hrvatske prošlosti. Boraveći u Parizu, oduševio se tehnikom koja se u hrvatskoj književnosti nije mogla primijeniti, pa se zapravo kretao između romantizma i naturalizma (»Olga i Lina«, 1881). Mlađi, ali mnogo borbeniji, radikalniji i jedan od najosebujnijih talenata hrvatske književnosti XIX. st., A. Kovačić (1854–89) napisao je niz pjesama, pripovijesti i romana te najbolji hrvatski roman XIX. st. »U registraturi« (1888). Dok je Šenoa pjesnik Zagreba, Kovačić je kritičar i analitičar zagrebačkoga života. K. Š. Gjalski (1854–1935) obrađivao je teme iz zagorske plemenitaške sredine (»Pod starimi krovovi«, 1886) pod utjecajem Turgenjevljeva poetskoga realizma te nastojao kritički osvijetliti političko stanje u Hrvatskoj (»U noći«, 1887). Najplodniji pisac hrvatskog realizma V. Novak (1859–1905), polazeći od rodnoga Senja, obuhvaćao je i šire područje, sve do Zagreba i Praga. U svojem najboljem romanu »Posljednji Stipančići« (1899) obradio je propast senjske patricijske obitelji. Prodor stranoga kapitala u dotada patrijarhalnu Slavoniju (»Mrtvi kapitali«, 1890; »Tena«, 1894) prikazivao je J. Kozarac (1858–1906). Psihološke novele, pri samome kraju realističkoga razdoblja i u doba moderne, pisao je J. Leskovar (1861–1949). Njegovi junaci nisu borbeni i glavno im je obilježje pasivnost. Po tome je Leskovar najavio modernu. A. Harambašić (1861–1911) pisao je domoljubne pjesme pravaške idejne usmjerenosti. S. S. Kranjčević (1865–1908) najveći je hrvatski pjesnik XIX. st. (»Bugarkinje«, 1885; »Izabrane pjesme«, 1898; »Trzaji«, 1902). U rodoljubnoj lirici preteče su mu bili Šenoa i Harambašić, u socijalnoj, sarkastičnoj, Kovačić, refleksivnost je naslijedio od Preradovića, melankoliju od Vraza, svijest o ulozi svojega naroda od svih njih, a posebno od Mažuranića. Ne pripadajući ni jednoj stilskoj formaciji potpuno, Kranjčević je bio uzor i hrvatskim modernistima. J. Draženović (1863–1942) najviše se približio romanskomu tipu realizma, gotovo verizmu; njegove »Crtice iz primorskoga malogradskoga života« (1893) sugestivnom snagom prikazuju ljude i odnose u Hrvatskome primorju potkraj XIX. st. Na prijelazu u modernu djelovao je i pjesnik, dramatičar, novelist i romanopisac A. Tresić Pavičić (1867–1949), stvaralac široke kulture i bogata izraza, koji je pod utjecajem klasičnog i talijanskog pjesništva unio u hrvatsko pjesništvo neke klasične forme. Zbirkama »Valovi misli i čuvstava« (1903) i »Sutonski soneti« (1904) znatno je utjecao na neke mlađe suvremenike (V. Nazor). Realizam je omogućio i književnu kritiku u modernome smislu riječi. Osvrti J. Iblera (1862–1926), M. Šrepela (1862–1905), a osobito J. Čedomila (1868–1928) ističu umjetnički kriterij kao osnovu književne ocjene. Realistički smjer pripovijedanja nastavio je Istranin V. Car Emin (1870–1963), koji je svoje najbolje djelo, romansiranu kroniku »Danuncijada«, objavio tek 1946. R. Katalinić Jeretov (1869–1954) javio se u istome krugu kao pjesnik rodoljubne tematike i istarsko-primorskih motiva.

Moderna (1892.-1914.)[uredi VE | uredi]

U hrvatskoj književnosti moderna je stilski raznoliko razdoblje na prijelazu iz XIX. u XX. st., od doba dezintegracije realizma s prozom J. Leskovara do izlaska zbornika »Hrvatska mlada lirika« (1914). Pokret se nije ograničio samo na književnost nego se proširio na likovne umjetnosti, na kulturni i nacionalni život uopće. Od početka je krenuo po dvjema linijama: jedna je bila (M. Dežman) uglavnom apolitička, kozmopolitska, larpurlartistička (»Mladost«, »Hrvatski salon«, »Život«), a druga (M. Marjanović) naprednjačka, masarykovska (»Nova nada«, »Hrvatska misao«, »Novo doba«, »Narodna misao«, »Glas«). Uza sve to, neki istaknuti pisci toga razdoblja nisu imali izravne veze s pokretom (A. G. Matoš, D. Šimunović). Borba između »starih« i »mladih« trajala je još cijelo prvo desetljeće XX. st. Pokret je bio srodan sličnim pojavama u Europi. Jedan od osnovnih zahtjeva bila je sloboda stvaranja i otvorenost prema europskim poticajima: proučavale su se francuska, njemačka, talijanska, pa ruska, poljska i češka književnost i ostavljale sve više tragova. U borbi za slobodu književnog stvaranja i za larpurlartizam u umjetnosti posebno se istaknuo jedan od ideologa moderne, M. Dežman Ivanov (1873–1940). M. Marjanović (1879–1955) pripadao je, naprotiv, onomu dijelu »mladih« koji su, uza sve isticanje estetskih mjerila, smatrali da hrvatska književnost mora biti glavna pokretačka snaga u političkoj borbi naroda. Najbliži njegovu shvaćanju bili su stvaraoci kao A. Kovačić, S. S. Kranjčević i V. Nazor. M. Cihlar Nehajev (1880–1931), novelist (»Veliki grad«, 1919) i dramatičar, napisao je niz studija i eseja o domaćim i stranim književnicima, a njegov »Bijeg« (1909) smatra se najtipičnijim romanom hrvatske moderne. U njemu je prikazao ono što je započeo Leskovar: otuđenu, zbunjenu hrvatsku inteligenciju na početku XX. st., koja svoj individualni i nacionalni problem rješava – bijegom. Područje na kojem se moderna osobito istaknula bila je lirika. Slobodno izraženom erotikom, ovozemaljskim zanosom i pobunom protiv svih stega života, »Knjiga Boccadoro« (1900) M. Begovića (1876–1948) djelovala je kao pravi manifest i ostala trajnom stečevinom hrvatske lirike. Poslije se Begović istaknuo kao dramatičar i prozaik, ali taj njegov rad pripada razdoblju između dvaju svjetskih ratova. Begovićevu pjesništvu slično je po dekoru i zvonkosti pjesništvo D. Domjanića (1875–1933), ali je u opreci s njim upravo po lirskoj, sentimentalnoj kantileni čovjeka koji se osjeća izgubljeno i gotovo suvišno. Mnogo uspjeha imalo je njegovo kajk. pjesništvo (»Kipci i popevke«, 1917). Drugi znameniti pjesnik toga razdoblja bio je V. Vidrić (1875–1909), čije se pjesništvo uklapa u poetiku europskog simbolizma. Moderna je hrvatskoj književnosti dala vrijedne dramske prinose, u prvom redu djelima I. Vojnovića (1857–1929). Dramom »Ekvinocij« (1895) potpuno je osvojio publiku. Premda je u ranim djelima obrađivao kozmopolitske teme, Dubrovnik je ostao glavnim nadahnućem njegova stvaranja. Njegova »Dubrovačka trilogija« (1903), vrhunac je hrvatske drame: iako tematikom vezana za realizam, tehnikom i inspiracijom posve je modernistička. V. Treščec Branjski (1870–1932) i S. Tucić (1873–1940) pisci su umjetnički zrele proze. Tucić je bio i pisac naturalističkih drama. U to je doba počeo stvarati V. Nazor (1876–1949), jedan od najplodnijih i najsvestranijih književnika epohe (»Slavenske legende«, 1900). U prozi je moderna razrađivala realističke tradicije. Najkvalitetnije pripovjedačke tekstove pisao je D. Šimunović (1873–1933); u novelama, koje su vrhunac modernističkoga pripovijedanja, on opisuje seoski svijet Dalmatinske zagore. Hrvatska moderna dala je još dva uspjela dramatičara. M.Ogrizović (1877–1923) obrađivao je teme iz narodnih pjesama (»Hasanaginica«), ali je poslije zahvaćao i sukobe iz strasti (»Vučina«, 1921), po uzoru na J. Kosora (1879–1961), posebno u drami »Požar strasti« (1912). Pripovjedač F. Horvat Kiš (1876–1924) uglavnom je prikazivao Hrvatsko zagorje, a I. Kozarac (1885–1910), autor romana »Đuka Begović« (1911), Slavoniju. Kranjčevićev učenik u pjesništvu, preteča moderne proze za gotovo pola stoljeća, bio je i J. Polić Kamov (1886–1910), pjesnik (»Psovka«, »Ištipana hartija«, 1907), pripovjedač, inovativan romanopisac (»Isušena kaljuža«, objavljena tek 1957), dramatičar, esejist i kritičar. Njegova je proza i danas moderna kako po strukturi tako i po interesima. Najpotpuniji je, najeuropskiji i ujedno najhrvatskiji književnik toga razdoblja A. G. Matoš (1873–1914), koji se u književnosti javio 1892. novelom »Moć savjesti«. Sve što je pisao (eseji, kritike, novele, pjesme, feljtoni, putopisi) ostavljalo je traga, a najviše njegova briljantna impresionistička kritika. I Wiesnerova reprezentativna antologija »Hrvatska mlada lirika« (1914), kojom je predstavljen novi književni naraštaj, sva je bila pod dojmom Matoša pa u njoj prevladavaju matoševski motivi. Mnogi pjesnici okupljeni u njoj postali su velika imena hrvatske književnosti između dvaju svjetskih ratova. F. Galović (1887–1914), plodan pisac modernističkih novela i drama, najviši je umjetnički domet postigao pjesmama na rodnome podravskom narječju (»Z mojih bregov«, objavljene 1925). Pjesme V. Čerine (1891–1932) uklapaju se u krug »Hrvatske mlade lirike« (»Raspeće«, 1912). Prinos proznomu izrazu dala je I. Brlić-Mažuranić (1874–1938), ostvarivši najuspjelije bajke hrvatske književnosti (»Priče iz davnine«, 1916), u kojima se fantastika nar. pripovijesti prepleće s realistički zahvaćenim prikazivanjem karakterâ i sredinâ. Novinarka M. Jurić Zagorka (1873–1957) pisala je povijesne romane koji su postigli iznimnu popularnost. A. G. Matoš u tom je razdoblju objavljivao kritičko-publicističke tekstove »Naši ljudi i krajevi« (1910) i »Pečalba« (1913) te pisao feljtone i pjesme. Politički događaji na početku stoljeća djelovali su i na pisce moderne, pa su neki od njih pokušali djelovati s pozicija jugoslavenskog nacionalizma. I. Vojnović se u tom razdoblju bavio vidovdanskim mitom, S. Tucić objavio »Osloboditelje« (1914). V. Nazor bavio se tematikom hrvatske povijesti: nakon »Velog Jože« (1908) objavio je »Hrvatske kraljeve« (1912), »Istarske priče« (1913) i »Medvjeda Brundu« (1915). Drama »Banović Strahinja« M. Ogrizovića prikazana je 1912.

Hrvatska književnost 1914.-1945.[uredi VE | uredi]

Razdoblje koje je izravno prethodilo I. svjetskom ratu obilježeno je pojavom djela koja su nagovijestila nove književne tendencije: Matoševe fantastičke proze i pjesma »Mora«, pjesme, proza i drame J. Polića Kamova, proza F. Galovića, J. Baričevića (1884–1919) i M. Radoševića (1884–1942), okupljanje mladih zadarskih futurista 1914. oko časopisa »Zvrk« (koji će stjecajem okolnosti ostati netiskan), nagovijestili su avangardističku, tj. futurističku i ekspresionističku poetiku koja će obilježiti djelovanje novoga naraštaja pisaca u doba I. svjetskog rata i nakon njega. Osim avangardističkim težnjama književnost toga razdoblja obilježena je snažnom politizacijom. Oko časopisa »Vihor« (1914) V. Čerine okupljala se skupina mladih pisaca projugoslavenske orijentacije. Nakon raspada Austro-Ugarske dodatno su ojačane jugoslavenske integralističke tendencije među hrvatskim književnicima. Snažan utjecaj na mlađe pisce imala su poetička i ideološka stajališta kipara I. Meštrovića te književnikâ I. Vojnovića i V. Nazora, koji su pred I. svjetski rat svojim djelima oživljavali zajedničku slavensku mitologiju. Većina je pisaca (M. Marjanović, V. Čerina, M. Krleža, T. Ujević, A. B. Šimić, A. Cesarec, U. Donadini, G. Krklec i dr.) prešla na ekavicu; glavnina časopisa zagovarala je platformu »narodnoga jedinstva«; osobito se u tom isticao »Književni jug«, u uredništvu kojega su, uz odgovornog urednika B. Mašića, bili i I. Andrić, M. Crnjanski, N. Bartulović i dr. Projugoslavenska orijentacija navela je Andrića i Bartulovića, podrijetlom Hrvate, da se s ostalim urednicima potkraj 1919. presele u Beograd i nastave djelovati unutar srpske književnosti. Razočaran srpskim hegemonizmom, koji je gušio hrvatski identitet u novoj državi, većina drugih hrvatskih pisaca koji su u ime narodnog jedinstva prihvatili ekavicu postupno je odustajala od koncepcije jezičnog unitarizma, a 1928., nakon ubojstva S. Radića, praktično su svi hrvatski pisci, osim onih koji su se preselili u Beograd, napustili ekavicu.

Avangardističke poetičke tendencije zagovarane su u časopisima U. Donadinija »Kokot« (1916) i A. B. Šimića »Vijavica« (1917), »Juriš« (1919) i »Književnik« (1924). »Plamen« (1919) M. Krleže i A. Cesarca zagovarao je, uz avangardističku (uglavnom ekspresionističku) poetiku, i lenjinističke revolucionarne ideje; »Zenit« (1921–23. u Zagrebu; 1924–26. u Beogradu) Lj. Micića najradikalnije je promicao avangardizam u književnosti, glazbi, slikarstvu i na filmu zagovarajući »zenitizam« kao sintezu izvornoga balkanskog duha i suvremenih europskih strujanja (futurizam, ekspresionizam, dadaizam, nadrealizam). Osim navedenih avangardističkih glasila značajnu je ulogu u tom razdoblju imao i časopis DHK »Savremenik« (izlazio s prekidima 1906–41), koji je okupljao pisce različitih naraštaja i poetičkih usmjerenosti, ali je njegov urednik J. Benešić u ratnom razdoblju pokazao posebno zanimanje za pisce novijega naraštaja; »Hrvatska njiva« (1917–26; od 1919. »Jugoslavenska njiva«) bila je na umjereno tradicionalističkim poetičkim stajalištima kao i »Vijenac« (1913–28). »Nova Evropa« (1920–41) urednika i vlasnika M. Ćurčina, časopis građansko-liberalne i unitarnojugoslavenske orijentacije, imala je velik utjecaj u prvoj polovici 1920-ih. Krleža je 1923. pokrenuo svoj drugi časopis »Književnu republiku« (ugašen nakon zabrane 1927), koji je okupljao vodeće pisce lijeve orijentacije; časopis je obilježavala oštra kritika vladajućega sloja u Jugoslaviji, nacionalne neravnopravnosti i društvene nepravde.

Nakon atentata na S. Radića i uvođenja šestosiječanjske diktature početkom 1929., među hrvatskim književnicima ojačala je spoznaja o nužnosti nacionalne homogenizacije i pojačanog otpora velikosrpskom hegemonizmu. Budući da je mogućnost legitimne političko-stranačke djelatnosti bila bitno smanjena Zakonom o zaštiti javne bezbednosti i poretka u državi, znatan se dio političke djelatnosti odvijao u kulturnim udrugama i književnim glasilima. Matica hrvatska postala je središtem književnog i intelektualnog okupljanja, u njezinu su radu uz dominantne desne krugove bili agilni komunistički orijentirani pisci poput Krleže i Cesarca. Njezin časopis »Hrvatska revija« (1928) postao je središnjim hrvatskim književnim glasilom toga doba i okupio ponajbolje hrvatske književnike svih orijentacija. No u Matici su za uprave F. Lukasa postupno prevladale desne tendencije: početkom 1930-ih, a definitivno nakon Lukasova članka »Ruski komunizam spram nacionalnog principa« (»Hrvatska revija«, 1933), ljevičari, s Cesarcem i Krležom na čelu, bivaju istisnuti iz Matice. Uz Matičina izdanja, nacionalno i katolički orijentirani intelektualci okupljali su se i oko časopisa »Hrvatska smotra« (1933–45), »Hrvatska prosvjeta« (1914–40) i katoličkog dnevnika »Hrvatska straža« (1929–41). Vodeći katolički intelektualci (V. Rieger, J. Šimrak, I. Lendić, Lj. Maraković, M. Ujević, P. Grgec, D. Žanko, A. R. Glavaš, V. Nikolić i dr.) zagovarali su hrvatski kulturni identitet zasnovan na vjerskim i obiteljskim vrijednostima i polemizirali ne samo s hrvatskom »bezbožničkom« lijevom inteligencijom (prije svih s M. Krležom) već i s liberalno-masonskim građanskim krugovima. Hrvatska lijeva inteligencija okupljala se oko »Književnika« (1928–39), koji je u prvim godinama izlaženja bio otvoren i prema liberalnim idejama, zatim oko časopisa »Kritika« (1928), »Literatura« (1931–33), »Kultura« (1933) i »Izraz« (1939–41). Potkraj 1920-ih i na početku 1930-ih previranja u lijevom pokretu na svjetskoj pozornici (I. međunarodna konferencija revolucionarnih pisaca 1927., Harkovski kongres 1930., Moskovski kongres sovjetskih pisaca 1934), sukobljavanja lijevih avangardista i zagovornika ideološki angažirane socijalne književnosti (odnosno socijalističkoga realizma) imala su odjeka i u Jugoslaviji. Najistaknutiji lijevi književnik, M. Krleža, odbio je normativnu koncepciju književnosti podređene obrani ideoloških ciljeva, zbog čega se sukobio sa zagovornicima socijalne književnosti. Te su polemike bile osobito izražene u razdobljima izlaženja Krležinih časopisa »Danas« (1934) i »Pečat« (1939–40), a kulminirale su njegovim opsežnim polemičkim esejom »Dijalektički antibarbarus« (»Pečat«, 1939), koji ga je doveo u izravan sukob s vodstvom Komunističke partije Jugoslavije (ona je odgovorila tiskanjem zbornika »Književne sveske« 1940).

Utjecaj socijalne književnosti, koji se očitovao u povratku realističkomu (katkad i naturalističkomu) pripovjedačkomu postupku, a na tematskome planu u zanimanju za pučke slojeve (osobito gradsku i seosku sirotinju), osjetio se i među piscima bliskima HSS-u (S. Kolar, M. Pavlek Miškina, I. Kozarčanin, I. G. Kovačić i dr.), pa i među katoličkim piscima. Unatoč načelnom odbacivanju normativne poetike socijalne književnosti, i Krleža je pokazao sklonost tematiziranju prizora socijalne bijede i puntarskoga duha obespravljenih slojeva (»Knjiga pjesama«, 1931; »Balade Petrice Kerempuha«, 1936). U cjelini, za 1930-e karakterističan je povratak realističkomu pristupu, zasnovanomu na socijalnoj analitičnosti, psihološkoj metodi u razradbi unutarobiteljskih odnosa te mjestimičnim infiltratima modernističkih tehnika koje su obilježile 1920-e. Neki autori (M. Šicel) za dominantan stil toga razdoblja rabe označnicu sintetički realizam.

Uspostava NDH 1941. pobudila je u dijelu hrvatskih književnika nadu da će rušenje monarhističke Jugoslavije osloboditi novu kreativnu energiju. No snažna vezanost ustaške vlasti za sile Osovine i za faš. ideologiju, a posebno represivna praksa ustaškoga režima (ubojstva Cesarca, Keršovanija, Miškine i niza drugih intelektualaca, progon komunista i pripadnika nacionalnih manjina) udaljili su većinu intelektualaca od režima. Poseban je odjek imao prelazak dvojice istaknutih nekomunističkih književnika V. Nazora i I. G. Kovačića 1942. u partizane. Iako je nepoćudnim lijevim piscima koji nisu likvidirani bilo onemogućeno objavljivanje (primjerice Krleži), ustaška je vlast nastojala privući književnike, organizirati snažnu izdavačku djelatnost: u Hrvatskome izdavalačkom bibliografskom zavodu tiskan je niz sabranih djela hrvatskih pisaca, izdavane su reprezentativne antologije pjesništva i proze, nastavljeno je izdavanje »Hrvatske enciklopedije«. No i na teritoriju pod partizanskim nadzorom bila je snažna književna djelatnost. Osim Nazora i Kovačića u NOB-u su sudjelovali i Joža Horvat, M. Božić, J. Kaštelan, I. Dončević, J. Franičević Pločar, M. Franičević, V. Kaleb, V. Popović, Ž. Jeličić, J. Barković i dr. Iako je veći dio njihove književne produkcije obilježen utilitarnom funkcijom, stvorena su i potresna umjetnička djela, poput poeme »Jama« I. G. Kovačića.

U razdoblju između dvaju svjetskih ratova književno je bio djelatan i niz pisaca koji su se afirmirali u prethodnom razdoblju; najistaknutiji su među njima K. Š. Gjalski (»Ljubav lajtnanta Milića i druge pripovijetke«, 1923; »Pronevjereni ideali«, 1925), I. Vojnović (»Maškerate ispod kuplja«, 1922), V. Nazor (»Arkun«, 1920; »Niza od koralja«, 1922; »Nove priče«, 1922–26; »Priče s ostrva, iz grada i sa planine«, 1927; »Pjesme moje mladosti«, 1930; »Fantazije i groteske«, 1931), D. Šimunović (»Mladost«, 1921; »Porodica Vinčić«, 1923), M. Begović (»Dunja u kovčegu«, 1921; »Pustolov pred vratima«, 1926; »Giga Barićeva«, 1931; »Bez trećega«, 1931), J. Kosor (»Žena«, 1920; »Razvrat«, 1923; »Miris zemlje i mora«, 1925), M. Cihlar Nehajev (»Veliki grad«, 1919; »Vuci«, 1928), Đ. Arnold (»Na pragu vječnosti«, 1935), V. Car Emin (»Nove borbe«, 1926; »Vitez mora«, 1939), D. Domjanić (»Kipci i popevke«, 1917; »Po dragomu kraju«, 1933), M. Marjanović (»Vladimir Nazor kao nacionalni pjesnik«, 1923; »Stjepan Radić«, 1937; »Mi budale«, 1939), A. Tresić Pavičić (»Govori i pisma iz ere užasa i oslobođenja«, 1922; »Ivan Meštrović«, 1925; »Plavo cvijeće«, 1928) i dr.

Središnju ulogu u književnom životu između dvaju svjetskih ratova, utemeljenu ne samo na opsežnom književnom opusu već i na širem javnom angažmanu, imao je M. Krleža (1893–1981): pokretao je utjecajne časopise i vodio mnogobrojne polemike o kulturnim ali i o političkim problemima; njegov se utjecaj očitovao u pojavi niza sljedbenika, tzv. krležijanaca, među mlađim intelektualcima. Za I. svjetskog rata napisao je niz avangardističkih kratkih drama, tzv. legendi (»Kraljevo«, »Kristofor Kolumbo«, »Michelangelo Buonarroti«) te pjesme utemeljene na slobodnom stihu i ekspresivnoj slikovnosti (»Tri simfonije«, 1917; »Pjesme I« i »Pjesme II«, 1918; »Pjesme III« i »Lirika«, 1919); u razdoblju nakon I. svjetskog rata tiskao je antiratne novele iz ciklusa »Hrvatski bog Mars«. U drugoj polovici 1920-ih, u glembajevskom ciklusu (drame »U agoniji«, »Gospoda Glembajevi«, »Leda«) napustio je avangardističku poetiku i tehnikom psihološkog realizma analizirao krizu svijesti građanske klase. U romanima »Povratak Filipa Latinovicza« (1932) i »Na rubu pameti« (1938) bavio se sudbinom osjećajna pojedinca sukobljena s društvenom sredinom, a u »Banketu u Blitvi« (I., 1938., II., 1939), analizirao sukob pojedinca i despotske političke vlasti. Oživljujući jezik stare kajkavske književnosti, u »Baladama Petrice Kerempuha« (1936) stvorio je kompleksnu sliku hrvatske povijesti. Objavio je i niz knjiga eseja, putopisa i polemika, koje su imale velik odjek u javnosti. Vodeći pjesnik međuratnoga razdoblja T. Ujević (1891–1955) svoj je talent najavio 1914. u antologiji »Hrvatska mlada lirika«. U razdoblju oko I. svjetskog rata bio je politički angažiran kao jugoslavenski nacionalist, ali je nakon rata, razočaran, napustio politiku i posvetio se književnosti kao profesionalni pisac i prevoditelj. Osim pjesama pisao je i feljtone, eseje o stranim i domaćim piscima, prozne zapise, novinske članke i dr. U pjesništvu ranoga razdoblja bio je blizak Matošu, potom je baštinio i pjesničko iskustvo Baudelairea, Whitmana i Rimbauda. Suvremeni pjesnički izraz često je spajao s autohtonim izražajnim sredstvima, primjerice izrazito stilizirane narodne naricaljke, čime je postigao snažnu ekspresiju osjećajnih stanja, osobne tragike, osamljenosti i intenzivne, strasne, ali netjelesne ljubavi, osobito u ranim zbirkama (»Lelek sebra«, 1920; »Kolajna«, 1926). Potonje mu se pjesme (»Auto na korzu«, 1932), osim nadrealističkom slikovnosti odlikuju i filoz. refleksivnosti. Reprezentativnim izborom iz pjesništva »Ojađeno zvono« (1933) i eruditskim esejima i feljtonima (zbirke »Ljudi za vratima gostionice«, 1938; »Skalpel kaosa«, 1938) definitivno se potvrdio kao iznimna osobnost međuratne književnosti. Bosanski Hrvat I. Andrić (1892–1975) također je bio jedan od darovitih pjesnika što ih je predstavila antologija »Hrvatska mlada lirika«. Iako je nakon preseljenja djelovao unutar srpske književnosti, s obzirom na očuvanu povezanost s hrvatskom kulturnom tradicijom može se smatrati piscem dvojne pripadnosti. Njegova rana djela (»Ex Ponto«, 1918; »Put Alije Đerzeleza«, 1920; »Nemiri«, 1921) pisana su ijekavicom (koja se i poslije pojavljuje u njegovim djelima, osobito u govoru bosanskih fratara). Nakon prelaska u Beograd objavio je tri prozne zbirke (»Pripovetke«, 1924., 1931., 1936). Stilistički virtuozna, s istančanim smislom za psihološku analizu, prožeta nenametljivom misaonošću, njegova proza analizira civilizacijske i religijske prijepore na bosanskome tlu. Zajedno s poslijeratnim romanima, nakon II. svjetskog rata doživio je svjetski prijam, okrunjen Nobelovom nagradom 1961. Za kratkotrajna života A. B. Šimić (1898–1925) napisao je jedan od najizrazitijih pjesničkih i kritičko-esejističkih autorskih opusa hrvatske književnosti. Isprva je nasljedovao pjesnička iskustva impresionizma i simbolizma, a potom i njemačkog ekspresionizma. Vrhunac je dosegnuo u pjesmama u kojima, zgusnutim stihom, bez verbalne ornamentike, govori o prolaznosti ljudskoga tijela i o siromasima. Za života je objavio zbirku »Preobraženja« (1920), a posmrtno su mu tiskane »Izabrane pjesme« (1933). Kao kritičar istaknuo se radikalnim poricanjem hrvatskih klasika (Preradović, Vidrić, Vojnović, Nazor), ali i mlađih suvremenika (Andrić, Krleža). A. Cesarec (1893–1941) autor je opsežna knjiž. opusa: pjesnik, novelist, romanopisac, dramatičar, politički publicist. Politički je pripadao lenjinističkoj ljevici; strastveno se angažirao u društvenim polemikama; ekspresionističku strukturu njegovih prvih stihova i proze postupno je zamijenio kritički realizam, kojim je analizirao probleme poput hrvatskoga nacionalnog pitanja ili društvene nepravde (»Careva kraljevina«, 1925; »Zlatni mladić«, 1928; »Bjegunci«, 1933). U. Donadini (1894–1923) javio se 1915. zbirkom »Lude priče«, a potom je objavio niz romana (»Vijavice«, 1917; »Kroz šibe«, 1921; »Bauk«, 1922), drama (»Bezdan«, 1919; »Igračka oluje«, 1921; »Gogoljeva smrt«, 1921). Žanrovski svestran, pisao je i pjesme, feljtone i eseje. Polazio je od matoševske simbolističko-impresionističke poetike, oduševljavao se i Dostojevskim; u njegovim djelima prevladava duh groteske s izrazito neurotiziranim likovima. Javno djelovanje M. Budaka (1889–1945) snažno je obilježeno politikom. Istaknuti pripadnik ustaškoga pokreta, pokretač novina »Hrvatski narod« 1938., ministar u vladi NDH, književna je djela intenzivno objavljivao 1930–45. Najznačajniji dio njegova opsežnog opusa bavi se ličkim selom, odnosno raspadom tradicionalnih vrijednosti u zatvorenoj patrijarhalnoj zajednici (»Opanci dida Vidurine«, 1933; »Ognjište«, I–IV, 1938; »Kresojića soj«, I–III, 1944–45). Pisao je i socijalno angažirane romane u kojima je analizirao gradsku sredinu (»Direktor Križanić«, 1938; »Rascvjetana trešnja«, I–IV, 1939) i memoarsku prozu (»Ratno roblje«, I–II, 1941). S. Kolar (1891–1963) s izrazitim je humorističkim darom analizirao hrvatsko selo i provinciju. U najboljim novelističkim zbirkama »Ili jesmo ili nismo« (1933) i »Mi smo za pravicu« (1936) dojmljivo je prikazao sudbine likova koji žive u uvjetima posvemašnje oskudice; također je satirički slikao i provincijsku inteligenciju i činovništvo, osobito polit. karijerizam i oportunizam. Iako su prve pjesničke zbirke G. Krkleca (1899–1977) imale i ekspresionističkih elemenata (»Lirika«, 1919; »Srebrna cesta«, 1921), njegovu je pjesničkomu senzibilitetu više odgovarao tradicionalistički, impresionistički izraz i vezani stih (»Izlet u nebo«, 1928; »Darovi za Bezimenu«, 1942). Njegova duhovitost osobito je došla do izražaja u epigramima i feljtonima. V. Majer (1900–75) pjesnik je zagrebačkih prizora, formalno blizak Matošu; pokazao je i socijalnu osjetljivost prema sirotinji (zbirke »Lirika«, 1924; »Pjesme zabrinutog Evropejca«, 1934). U prozi (»Iz dnevnika malog Perice«, 1935; »Pepić u vremenu i prostoru«, 1935–38; »Život puža«, 1938; »Dnevnik Očenašeka«, 1938) s toplim je humorom iz vizure maloga čovjeka opisao zagrebačku svakodnevicu. Pjesnik D. Cesarić (1902–80) nasljedovao je duh romantizma (prevodio je ruske i njemačke romantičare), a na stilsko-izražajnome planu baštinio je pjesnike hrvatske moderne, pisao vezanim stihom, s izrazitim osjećajem za glazbenost stiha. U pjesmama su mu učestali pejsažni prizori koji poprimaju simboličku funkciju pa njegova prividno jednostavna poezija dobiva dublji, filozofski smisao. Bavio se i prizorima iz života gradske sirotinje priključujući se tako pokretu socijalne književnosti (zbirke »Lirika«, 1931; »Spasena svijetla«, 1938). Postigao je veliku popularnost u širim čitateljskim krugovima. Đ. Sudeta (1903–27) pisao je melankolične stihove prožete kršćanskom duhovnošću (zbirke »Osamljenim stazama«, 1924; »Kućice u dolu«, 1926) u kojima je tematizirao vlastito djetinjstvo, osamljenost i slutnju skore smrti. U proznome dijelu opusa vrijednošću se izdvaja fantastička pripovijest »Mor« (1930). N. Šop (1904–82) u svojoj poeziji, prožetoj dubokom duhovnošću i zasnovanoj na vezanome stihu, pokazao je ljubav za svijet običnih, malih ljudi, svijet sirotinje i skitnica. On je očovječio Isusov lik, doveo ga među ljude i životinje, proveo kroz svakodnevicu maloga čovjeka (»Pjesme siromašnog sina«, 1926; »Isus i moja sjena«, 1934; »Za kasnim stolom«, 1943). U potonjim pjesmama napustio je temu malih ovozemnih radosti i bavio se simbolikom astralnih prostora. V. Kaleb (1905–96) u zbirkama novela »Na kamenju« (1940) i »Izvan stvari« (1942) škrtim, zgusnutim izrazom prikazao je sredinu i ljude Dalmatinske zagore te postigao vrhunski pripovjedački domet, kakav nije dosegnuo opsežnim pripovjedačkim opusom objavljenim nakon II. svjetskog rata. D. Tadijanović (1905–2007) bavio se uglavnom tematikom izgubljenoga djetinjstva kao arhetipske vrijednosti; pjesništvo mu odlikuju jednostavnost jezika i intencionalna naivnost vizure lirskoga subjekta u pokušaju rekonstrukcije izvornih slika djetinjstva koje simbolizira autentičnost egzistencije (»Lirika«, 1931; »Sunce nad oranicama«, 1933; »Pepeo srca«, 1936; »Dani djetinjstva«, 1937; »Tuga zemlje«, 1942). I. Kozarčanin (1911–41), pjesnik, kritičar i novelist, umjetnički je vrhunac dosegnuo u romanima »Tuđa žena« (1937) i, osobito, »Sam čovjek« (1937) baveći se psihološkom analizom neurotiziranih likova koji se teško prilagođavaju malograđanskoj sredini. Pjesme su mu prožete intenzivnim erotizmom i osjećajem osame (»Mrtve oči«, 1938). I. G. Kovačić (1913–43), pjesnik, pripovjedač, kritičar i novinar, bio je zagovornik politike HSS-a, sljedbenik S. Radića; u ranoj zbirci novela »Dani gnjeva« (1936) pisao je o rodnome Lukovdolu poetizirajući sklad prirode i čovjeka, kritički tretirajući socijalnu nepravdu. U pjesmama, sabranima u posmrtnoj knjizi »Ognji i rože« (1945), na zavičajnome kajk. dijalektu pjevao je o arkadijskim krajolicima rodnoga kraja. Iznimnu ekspresivnost postigao je u poemi »Jama« (1944), ostavivši djelo univerzalne umjetničke vrijednosti, potresno svjedočanstvo o ratnome zločinstvu.

U razdoblju do 1945. istaknutu ulogu u književnom životu imali su također: M. Šufflay (1879–1931), J. Benešić (1883–1957), M. Hanžeković (1884–1955), Lj. Wiesner (1885–1951), M. Pavlek Miškina (1887–1942), Đ. Vilović (1889–1958), D. Angjelinović (1891–1963), V. Škurla-Ilijić (1891–1971), T. Strozzi (1892–1970), S. Galogaža (1893–1944), Z. Kolarić-Kišur (1894–1990), J. Pavičić (1895–1963), D. Pfanova (1897–1989), A. Cettineo (1898–1956), M. Balota (1898–1963), I. Jakovljević (1898–1948), N. Pavić (1898–1976), M. Feldman (1899–1976), J. Kulundžić (1899–1970), M. Lovrak (1899–1974), K. Mesarić (1900–83), L. Perković (1900–48), V. Vlaisavljević (1900–43), A. Bonifačić (1901–86), P. Ljubić (1901–52), Stjepan Mihalić (1901–84), S. Batušić (1902–79), S. Košutić (1902–65), F. Alfirević (1903–56), D. Gervais (1904–57), V. Kušan (1904–85), S. Šimić (1904–60), H. Kikić (1905–42), A. Nametak (1906–89), N. Simić (1906–81), V. Kovačić (1907–59), G. Senečić (1907–92), Z. Remeta (1909–64), O. Delorko (1910–2000), Zlatko Milković (1911–47), I. Balentović (1913–2001), E. Čolaković (1913–76), G. Karlovčan (1913–42), A. Nizeteo (1913–2000), M. Čović (1915–83) i dr.

Među književnim povjesničarima i književnim kritičarima isticali su se M. Kombol (1883–1955), A. Haler (1883–1945), Lj. Maraković (1887–1959), A. Barac (1894–1955), S. Ježić (1895–1969), Josip Horvat (1896–1968), I. Hergešić (1904–77), J. Bogner (1906–36) i dr.

Hrvatska književnost nakon 1945.[uredi VE | uredi]

Književni život u prvim godinama nakon II. svjetskog rata bio je snažno obilježen političkim događajima: nakon sloma ustaške vlasti i dio književnika otišao je u emigraciju. Neki, koji su obnašali visoke dužnosti u NDH, bili su osuđeni (M. Budak osuđen je kao ratni zločinac na smrtnu kaznu). U Društvu hrvatskih književnika (koje je promijenilo naziv u Društvo književnika Hrvatske) provedena je revizija članstva; dijelu pisaca izrečena je kazna privremene zabrane objavljivanja. Glavnu ulogu u organizaciji književnog života preuzeli su pisci sudionici partizanskog pokreta. Pokrenut je časopis »Republika« (1945) kojemu je namijenjena uloga središnjega književnoga glasila. Vodeći međuratni lijevi književnik, M. Krleža, koji se zbog sukoba s KPJ nije aktivno priključio NOB-u, postupno se uključio u javni život; njegova je uloga bitno ojačala tek nakon sukoba jugoslavenskih komunista sa Staljinom. On je 1950. osnovao u Zagrebu Leksikografski zavod FNRJ, u koji je primio i niz građanski i katolički orijentiranih književnika i intelektualaca.

U prvim godinama nakon rata prevladavala je poetika socijalističkog realizma. Velik utjecaj na književna strujanja i ukupni kulturni život imao je Agitprop, u kojem su djelovali i neki od vodećih pisaca partizanskog naraštaja. Socrealistička poetika najviše traga ostavila je u kritici i esejistici; roman kao reprezentativni socrealistički žanr praktično nije postojao; u prvim poratnim godinama bio je osobito popularan oblik poeme (M. Franičević, »Govorenje Mikule Trudnega«; V. Popović, »Oči«; J. Kaštelan, »Tifusari«; Ž. Jeličić, »Koliba u inju«; O. Šolc, »Noć«); tematski su uglavnom bile vezane za NOB ili su govorile o pobuni hrvatskog. čovjeka, seljaka protiv socijalne nepravde. Popularne su bile i zbirke pripovijedaka o partizanskom ratu (I. Dončević, »Bezimeni«; Joža Horvat, »Za pobjedu«; V. Kaleb, »Brigada«). Odmah nakon rata tiskan je i niz zbirki pjesama te kraćih dramskih tekstova koji su u ratu izvođeni na partizanskim priredbama.

No i u tom razdoblju iznimno jakog ideološkog pritiska tiskan je niz knjiga koje su odudarale od socrealističkih poetičkih normi i ostale trajnom estetskom vrijednošću: romani P. Šegedina »Djeca božja« (1946) i »Osamljenici« (1947), pjesme V. Parun »Zore i vihori« (1947), pripovijetke R. Marinkovića »Proze« (1948), roman V. Desnice »Zimsko ljetovanje« (1950). I. Andrić tiskao je 1945. tri romana koja su mu donijela svjetsku slavu: »Na Drini ćuprija«, »Travnička hronika« i »Gospođica«.

Književnici u političkoj emigraciji također su se nakon mukotrpnog egzodusa nastojali konsolidirati i započeti književno djelovanje. F. Nevistić i V. Nikolić u Buenos Airesu pokrenuli su polumjesečnik »Hrvatska«; V. Nikolić i A. Bonifačić počeli su 1951. izdavati »Hrvatsku reviju« (pozivajući se na tradiciju međuratnoga Matičina knjiž. časopisa); iako se većina suradnika, ne odustajući od državotvorne ideje, distancirala od stege ustaškoga nacionalističkog programa, na knjiž. je planu ukus većine autora bio izrazito konzervativan. Među istaknutijim suradnicima bili su i B. Radica (1904–93), R. Kupareo (1914–96), D. Žanko (1904–80), A. Kadić (1910–98), a poslije i najdarovitiji emigrantski pjesnik, koji se, za razliku od većine ostalih odlikovao modernističkim senzibilitetom, B. Maruna (1940–2007). U Argentini je pjesnički djelovao i nekadašnji Krležin suradnik iz »Pečata« V. Vida (1913–60), koji je svoju poetiku oblikovao oslanjajući se na talijanski hermetizam (njegove se knjige od početka 1970-ih objavljuju i u Hrvatskoj).

Nakon sukoba jugoslavenskog rukovodstva sa Staljinom, početkom 1950-ih postupno je popuštao rigidni pritisak ideologije nad književnošću. Poseban je poticaj oslobađanju umjetnosti od stege socrealističke poetike bio Krležin govor na III. kongresu Saveza književnika Jugoslavije u Ljubljani 1952. On je označio stvaranje nove kult. paradigme, koja je dopuštala slobodu izbora izražajnih sredstava, otvaranje prema književnim poticajima sa Zapada te nešto slobodniji tretman knjiž. tema (potpuna sloboda kritike polit. sustava, vodeće uloge Saveza komunista i J. Broza i dalje neće biti dopuštena).

U prvim godinama nakon rata afirmirao se niz pisaca koji su svojim opusima obilježili hrvatsku književnost druge polovice XX. st. P. Šegedin (1909–98) pisac je izrazito intelektualističke proze; najznačajnija je u njegovu romanesknom opusu tzv. egzistencijalistička trilogija, kojoj uz spomenuta dva poratna romana pripada i »Crni smiješak« (1969). Objavio je i niz zbirki novela, eseja i putopisa, a velik su odjek imali njegovi eseji u kojima je problematizirao hrvatsko nacionalno pitanje (»Svi smo mi odgovorni«, 1971). V. Desnica (1905–67) objavio je četiri zbirke novela, koje kritika obično razvrstava u dva tematsko-formalna kruga: realistički koncipirane novele vezane za dalmatinsku sredinu i maternistički strukturiranu psihološko-meditativnu prozu. Vrhunac je postigao u jednom od najboljih hrvatskih proznih djela, modernistički koncipiranu romanu »Proljeća Ivana Galeba« (1957), u kojem je u obliku niza esejističkih digresija tematizirao problematiku umjetničkog stvaranja. R. Marinković (1913–2001) reprezentativni je pisac hrvatskoga modernizma. Stilski je virtuozan, djela su mu zasićena rafiniranom ironijom; bavio se sukobom osjetljiva pojedinca sa sredinom, nemogućnošću ostvarenja autentičnog identiteta. Okušao se u različitim žanrovima; uspješan kao novelist (»Ruke«, 1953), dramatičar (»Glorija«, 1956), romanopisac (»Kiklop«, 1965), esejist (»Geste i grimase«, 1951). V. Parun (1922–2010) autorica je pedesetak pjesničkih zbirki, knjiga proze i drama; istaknula se prije svega ljubavnom poezijom prigušene senzualnosti i bujne slikovnosti uglavnom vezane za prirodu. U potonjim zbirkama pokazala je sklonost satiričnom žanru. M. Matković (1915–85) okušao se kao esejist i putopisac, a najpoznatiji je kao dramatičar; deklarirani krležijanac, vlastiti je dramski izraz najbolje artikulirao potkraj 1950-ih i u 1960-ima u dramskim tekstovima po antičkim motivima. J. Kaštelan (1919–90) pjesnik je koji se vraćao arhetipovima djetinjstva i zavičaja kao simbolima vitalnosti i mladosti. U izrazu je kombinirao ujevićevsko-matoševsku tradiciju, usmeno pjesništvo i nadrealističku slikovnost. R. Ivšić (1921–2009) najradikalniji je zagovornik nadrealizma u hrvatskoj književnosti; ne slažući se s polit. sustavom i kult. situacijom, emigrirao je 1954. u Francusku; njegovo pjesništvo i, osobito, nadrealističke drame na pravi su način vrjednovane tek 1970-ih. Pjesništvo D. Ivaniševića (1907–81) u početku, uoči II. svjetskog rata, bilo je pod snažnim utjecajem nadrealizma i talijanskoga hermetizma; autentičan izraz postigao je u čakavskim stihovima 1970-ih. Elementi nadrealističke poetike utjecali su i na pjesništvo Š. Vučetića (1909–87), u kojem je u početku prevladavao socijalni angažman, a potom preispitivanje vlastitih unutarnjih nemira i priviđenja; djelovao je i kao esejist i kritičar. M. Franičević (1911–90) također je u početku pisao čakavske, socijalno angažirane stihove; poslije se okrenuo intimističko-pejsažnim motivima; kao kritičar prošao je put od strastvenoga zagovornika socijalnog realizma do istraživača renesansne književnosti. J. Franičević Pločar (1918–94) pisao je pjesme na čakavskome i štokavskome, ali se afirmirao u prvom redu kao romanopisac nizom romana o razdoblju NOB-a pisanih bez patetike, zasnovanih na prikazu složenih psihičkih stanja likova. Joža Horvat (1915–2012) također se u prozi bavio ratnom tematikom, pokazujući sklonost humorističkoj pripovjedačkoj vizuri; u potonjim djelima pisao je o vlastitoj opsesiji prirodom, lovom i avanturističkom plovidbom. M. Božić (1919–95) najveći je domet postigao u kurlanskoj romanesknoj trilogiji prikazujući sirotinjski život u Dalmatinskoj zagori s izrazitim smislom za portretiranje likova i ekspresivnim stilom zasnovanim na ruralnoj štokavštini obogaćenoj neologizmima; istaknuo se i kao dramatičar. P. Budak (1917–2008) autor je niza drama iz seoskoga, ličkoga života, s naglašenim smislom za komiku, vrlo popularnih 1950-ih. Nakon početnoga, poratnoga razdoblja, u kojem je pisao izrazito ideologizirane stihove, kritiku i eseje, Ž. Jeličić (1920–95) od kraja 1950-ih napisao je niz zbirki novela i romana modernističke narativne strukture. I. Raos (1921–87) plodan je novelist, romanopisac i dramatičar; služio se različitim oblikovnim postupcima: od humorom protkanog realističkog pripovijedanja do modernističkog eksperimentiranja. V. Jelić (1921–2004) bavio se uglavnom tematikom života Srba u Kninskoj krajini, primjenjujući često modernističke postupke u naraciji. U poratnome razdoblju ističu se i E. Šinko (1898–1967), M. Beretin (1907–88), I. Vujčić-Laszowski (1907–92), I. Dončević (1909–82), D. Popović-Dorofejeva (1910–82), V. Popović (1910–95), G. Vitez (1911–66), A. Stipčević (1912–99), M. Matić-Halle (1912–86), O. Šolc (1913–94), J. Barković (1918–2011), Đ. Šnajder (1919–93), Z. Črnja (1920–91), D. Oblak (1921–98), B. Stopar (1921–88), I. Katušić (1923–85), N. Disopra (1923–90), F. Hadžić (1922–2011), D. Roksandić (1922–2003), B. Pavlović (1922–2001) i dr.

Za razvoj hrvatske književnosti 1950-ih iznimno je bila značajna uloga časopisa »Krugovi« (1952–58), oko kojega se okupila skupina pisaca rođenih uglavnom oko 1930. Osnovna je kohezivna crta toga naraštaja suprotstavljanje poetici socijalističkoga realizma i otvaranje prema najraznolikijim poticajima iz svijeta, od nadrealizma, ruskih avangardista, egzistencijalizma do američke tzv. tvrdokuhane proze. Temeljna im je svjetonazorska komponenta ironija kao znak odustajanja od kolektivnog optimizma poratnoga doba, što je vjerojatno utjecaj i američkih novokritičara, koji upravo u ironiji vide osnovnu poetsku kvalitetu.

Među piscima toga naraštaja najznačajniji je prozni opus ostvario S. Novak (1924), koji se u zbirkama »Izgubljeni zavičaj« (1955), »Tvrdi grad« (1961), »Izvanbrodski dnevnik« (1977) i u romanu »Mirisi, zlato i tamjan« (1968) bavio dvojbama suvremenog intelektualca, osjećajem egzistencijalnog apsurda. Novak pokazuje izrazit smisao za psihološko nijansiranje stanja likova i za profinjeno oslikavanje zavičajnih mediteranskih ambijenata. S. Mihalić (1928–2007), vodeći je pjesnik krugovaškoga naraštaja, autor dvadesetak pjesničkih zbirki, počevši od »Komorne muzike« 1954. kojom je već utvrdio osebujnost svojega talenta. Zaokupljen je idejom ljudskoga poraza, nemogućnošću realizacije autentične egzistencije, što je pjesnički artikulirano u nizu semantički slojevitih slika. I. Slamnig (1930–2001), autor mnogih pjesničkih zbirki (»Aleja poslije svečanosti«, 1956; »Odron«, 1956; »Naronska siesta«, 1963), romana »Bolja polovica hrabrosti« (1972), zbirki novela, radiodrama, književnokritičkih i znanstvenih tekstova te prevoditelj, sklon je kalamburu, ironiji, pjesništvo mu je zasićeno intelektualnim referencijama. osobito se istaknuo versološkim studijama. A. Šoljan (1932–93), po mnogima paradigmatični pisac toga naraštaja, okušao se u svim književnim rodovima: kao pjesnik, prozaik (»Izdajice«, 1961; »Kratki izlet«, 1965; »Luka«, 1974), dramatičar, kritičar, feljtonist, antologičar, urednik nekoliko časopisa i prevoditelj. Kao dobar poznavatelj aktualnih tokova svjetske književnosti, bavio se u pjesništvu modernističkom transpozicijom mitova i legendi, resemantizacijom klasičnih motiva i oblika, a u prozi je analizirao sukob pojedinca s društvenim konvencijama. M. Slaviček (1929–2012) također je bio iznimno plodan pjesnik. Služio se svakodnevnim govornim izrazom; pisao je o naizgled malim stvarima, ali je uspijevao u prizore običnog življenja ugraditi elemente lirske meditativnosti o vremenu i prolaznosti. N. Milićević (1922–99) bio je jedan od urednika »Krugova«, ali su ga zbog sklonosti jasnu izričaju i klasičnim formama kritičari najčešće povezivali sa starijim naraštajima hrvatskih pjesnika. Pisao je i književnopovijesne eseje te prevodio. Pjesnik i povjesničar starije hrvatske književnosti J. Pupačić (1928–71) u svojim je pjesmama pokušavao ostvariti harmoničan odnos književne baštine i modernoga izraza. Z. Golob (1927–97), pjesnik, pisac šansona, književne i likovne kritike i esejistike, najizrazitiji je zagovornik nadrealističke poetike unutar krugovaškoga naraštaja. I. Vrkljan (1930) također se kao pjesnikinja nadahnjivala nadrealizmom; velik je uspjeh doživjela 1980-ih ispovjednom, feministički angažiranom prozom. Pjesništvo V. Krmpotić (1932) zaokupljeno je traganjem za mističkim simbolima života. Z. Tomičić (1930–2008) zasnivao je stihove na fragmentima mitološkog i filozofskog znanja, pjesme su mu zasićene slikama iz grčke mitologije i »Biblije«. V. Gotovac (1930–2000) odlikovao se izrazito intelektualiziranim tipom iskaza; kritika ga je često nazivala »filozofskim pjesnikom«. Od svih književnika svojega naraštaja on se najviše približio mlađim piscima koji će se 1960-ih okupiti oko časopisa »Razlog«. Istaknuo se i kao urednik »Hrvatskog tjednika« u razdoblju Hrvatskog proljeća te kao kult. radnik i političar koji je strastveno zagovarao ideju liberalne demokracije i hrvatske nacionalne emancipacije. Pjesnik M. S. Mađer (1929) snažno je vezan za zavičajni slavonski krajolik. S. Juriša (1927–89) pisao je pjesme o tzv. malim ljudima prožete jednostavnom meditativnošću. I pjesništvo D. Ivančana (1931–82) odlikuje se jednostavnošću, komprimiranošću izraza, što je posljedica utjecaja haiku poezije. Pjesme pišu i J. Ricov (1929), I. Ladin (1929–2001), A. Petričević (1930), P. Gudelj (1933), V. Koroman (1934), V. Pavlović (1935–96), I. Martinac (1938–2005) i dr. Vrijedne pjesničke i prozne opuse, osobito u dijelu stvaralaštva koji su namijenili djeci, ostvarili su Z. Balog (1932), S. Škrinjarić (1931–2004), N. Iveljić (1931–2009) i V. Stahuljak (1926–2011). Među autorima dječje proze izdvajaju se M. Bjažić (1924), Z. Furtinger (1912–86), N. Pulić (1926–2005), M. Matošec (1929–82), P. Katalinić (1927–2013) i dr. Romane za djecu (s glavnim likom dječakom Kokom) pisao je I. Kušan (1933–2012), koji je također pisac većeg broja zapaženih djela za odrasle; proza i drame zasnovani su mu na jezično-stilističkoj virtuoznosti i duhovitosti koja povremeno prelazi u grotesku. Rado je pastiširao književne stereotipe iz domaće i svjetske književnosti. V. Kuzmanović (1930–76) jedan je od najdarovitijih pripovjedača krugovaškoga naraštaja i jedan od prvih nasljedovatelja moderne američke proze; njegove radiodrame imale su svjetsku recepciju. K. Špoljar (1930–77) istaknuo se kao pripovjedač. Č. Prica (1931–2009) pisao je pjesme, drame, eseje, dnevničko-memoarsku prozu i putopise. Proza S. Vereša (1928–92) obilježena je prepletanjem elemenata različitih žanrova: putopisa, feljtona, eseja, dnevnika i fikcijskoga štiva. F. Vidas (1924), prozaik, plodan filmski i televizijski scenarist, uspješan je osobito kao autor kratkih priča pisanih u hemingwayskoj tradiciji. Najistaknutiji je kritičar krugovaškoga naraštaja V. Pavletić (1930–2007). B. Popović (1928–2012) u svojoj se esejistici nadahnjivao filozofskom literaturom, pa je bliži kritičarima razlogovskoga naraštaja nego krugovašima. M. Vaupotić (1925–81), književni kritičar i povjesničar, objavio je niz kritika i prigodnih tekstova uglavnom impresionističkoga karaktera. Premda vršnjak krugovaša, kritičar i prevoditelj T. Ladan (1932–2008) u hrvatskoj se književnosti pojavio tek na početku 1960-ih. Temeljito filološki naobražen, pisao je eruditske komparatističke eseje nadahnute metodom E. R. Curtiusa; prevoditelj je kapitalnih Aristotelovih djela (»Metafizika«, »Fizika«, »Politika«, »Nikomahova etika«). Sustavno se bavio kritikom modernoga pjesništva, a napisao je i eksperimentalni roman »Bosanski grb« (1975) te enciklopedijsku knjigu »Riječi« (2001). P. Matvejević (1932) istražuje tradiciju lijeve književnosti i polemički analizira aktualna pitanja kult. politike; međunarodni uspjeh postigao je esejističko-leksikografskim djelom »Mediteranski brevijar« (1987).

Prozaik I. Aralica (1930) vršnjak je krugovaša, ali je u književnost ušao tek 1960-ih; njegovi su tematski interesi bili drugačiji: afirmirao se potkraj 1970-ih nizom povijesnih romana u kojima se nadahnuo izričajem i tematikom starih putopisa i ljetopisa, narodne književnosti te andrićevskom narativnom tehnikom. U 1990-ima pisao je publicističke knjige i pripovjedačka djela u kojima se obračunavao s protivnicima HDZ-ove politike. Putopisi povjesničara umjetnosti M. Peića (1923–99) odlikuju se zanimljivošću opažanja te osobito jezikom prepunim bizarnih metafora neologizama. V. Lukić (1929–91) u modernistički strukturiranoj proznoj formi zaokupljen je problemom alijenacije pojedinca u suvremenom svijetu. F. Šehović (1930) u proznoj i dramskoj formi opisuje s izrazitim humorističkim smislom aktualne prilike (osobito lokalne dubrovačke). U potonjim se romanima bavi i povijesnim temama. Prozu i pjesme pišu i Lj. Car-Matutinović (1931) i A. Vuletić (1933). M. Smoje (1923–95) doživio je velik uspjeh duhovitim feljtonima i televizijskim serijama. Kao televizijski scenaristi istaknuli su se još I. Štivičić (1936), M. Kerstner (1928–91), Z. Dirnbach (1929), M. Sabolović (1935–2005), I. Ivanac (1936–88), K. Klarić (1940) i dr.

Svojevrstan su međunaraštaj između krugovaša i razlogovaca D. Cvitan (1934–93), pjesnik, romanopisac, novelist, feljtonist i kritičar, T. Sabljak (1934), pjesnik, pripovjedač, kritičar i scenarist te B. Donat (1934–2010), plodan kritičar koji je nastojao reaktualizirati zapostavljene pisce iz domaće baštine, odnosno predstaviti još nedovoljno poznate fenomene iz svjetske književnosti.

Početkom 1960-ih oko časopisa »Razlog« (1961–68) i istoimene biblioteke okupili su se pisci rođeni uglavnom oko 1940., koje odlikuje izrazita svijest o naraštajnoj a i o estetskoj distinktivnosti prema ostalim skupinama unutar hrvatske književnosti. Za razlogovce je karakteristično oslanjanje na filozofsku lektiru (pa se toj skupini približuju i nešto stariji, filoz. orijentirani pisci: V. Gotovac, B. Popović, B. Zeljković); u početku su na njihovo formiranje snažno utjecali Heidegger i francuski egzistencijalisti, a potkraj 1960-ih i strukturalističke ideje. Dominantni su žanrovi kritika i pjesništvo, dulji su prozni oblici zapostavljeni. Razlogovska kritika nije zaokupljena samo književnošću, ona pokušava tumačiti fenomen umjetnosti uopće. Uklanjaju se čvrste granice između pjesništva i esejistike: omiljena je forma pjesme u prozi, a u središtu su tematskih interesa ili problemi derivirani iz suvremene filozofije ili pak analiza samoga procesa umjetničkog stvaranja, odnosno fenomena literarnosti. Jedan je od ključnih razlogovskih predstavnika Z. Mrkonjić (1938), koji je kao pjesnik počeo 1960-ih oslanjajući se na iskustvo europskoga, ponajprije francuskoga modernizma. Značajan je kao kritičar i antologičar; nastojao je reinterpretirati zatečenu predodžbu o poslijeratnome hrvatskom pjesništvu pa je afirmirao neke do tada zapostavljane rane moderniste (R. Ivšić, J. Stošić) i pisce koji grade autonomne poetske svjetove, osobito N. Šopa. V. Zuppa (1940), vodeći naraštajni kritičar, primjenjuje hermeneutičku, a u kasnijoj fazi strukturalističku analizu. D. Dragojevića (1934) književna kritika obično pribraja razlogovcima jer su mu se prve knjige pojavile istodobno s njihovima. Iako i on njeguje pjesmu u prozi i izrazito intelektualiziran, višeznačan pjesnički diskurs zasićen metatekstualnim referencijama, on gradi autohtonu, vlastitu simboliku i specifičan tip iskaza, koji ga čine jednim od najznačajnijih hrvatskih poslijeratnih pjesnika. Kao pjesnik A. Stamać (1939) je više od ostalih razlogovaca vezan za tradiciju, teži klasičnosti forme, zaokupljen je simbolima rasula i nestajanja, pa ga kritika povezuje s tzv. egzistencijalnim pjesništvom. Djeluje i kao esejist, kritičar i književni teoretičar. Pjesništvo I. Zidića (1939) teži kratkoj formi, komprimiranu, eliptičnu, pročišćenu iskazu. Kritika ga povezuje i s talijanskim hermetizmom. D. Horvatić (1939–2004) osobito je njegovao formu pjesme u prozi. N. Petrak (1939) u oblikovanju opsesivnih motiva tzv. pjesništva egzistencijalnog iskustva oslanja se više od ostalih razlogovaca i na angloameričku tradiciju, osobito na D. Thomasa. T. Maroević (1941) plodan je pjesnik, likovni i književni kritičar i prevoditelj; pjesništvo mu se zasniva na atomiziranoj slikovnosti, u potonjoj je fazi zasićeno intertekstualnim i metatekstualnim referencijama. M. Grčić (1938), pjesnik, esejist i prevoditelj, pisac je u čijem se djelu prepoznaju klasična kultiviranost i naobrazba; stihovi su mu semantički koherentniji nego u većine vršnjaka. Ž. Sabol (1941–91), pjesnik i kritičar, objavljivao je u početku hermetične, intelektualizirane pjesme prožete simbolima odustajanja, bijega, etničkoga sloma; poslije je pisao uglavnom stihove za zabavnu glazbu. Među predstavnicima razlogovskoga naraštaja izdvajaju se još prozaik i esejist M. Mirić (1931), pjesnik, esejist i dramski pisac Ž. Falout (1936–86), pjesnik M. Ganza (1936), pjesnik S. Vučićević (1941–89), književnica, književna i likovna kritičarka te prevoditeljica Ž. Čorak (1943), pjesnikinja, književna i likovna kritičarka te prevoditeljica Lj. Mifka (1943–2002) i dr. Bliski su razlogovskomu krugu pjesnika bili i M. Čudina (1937–86), u čijem se pjesništvu osjećaju i snažni utjecaji neonadrealističke poetike, te T. Petrasov Marović (1934–91), koji je pokazivao izrazitu sklonost prema njegovanju likovne komponente uobličenih prizora, služio se arhaičnim i dijalektalnim čakavskim leksemima, a bio je sklon i citatima motiva iz klasične književnosti. Pjesnik J. Sever (1938–89) utjecao je na pjesnike koji su se pojavili potkraj 1970-ih, na stvaranje tzv. semantičkoga konkretizma i pjesništva jezične dosjetke. Vrlo plodni u pjesništvu i kritici, u prozi razlogovci nisu ostavili znatnijega traga. Prozaici koji su se pojavili u doba afirmiranja razlogovskoga modela književnosti nisu pokazali odviše naklonosti razlogovskoj poetici. N. Fabrio (1937) jedan je od rijetkih prozaika (ujedno je dramatičar, esejist i prevoditelj) koji pokazuje i određene srodnosti s modelom literature kakav razlogovci afirmiraju. U 1980-ima doživio je velik uspjeh dvama tematski povezanim povijesnim romanima: »Vježbanje života« (1985) i »Berenikina kosa« (1989). M. Raos (1931–90) anticipirao je naraštaj fantastičara koji će se pojaviti nakon nekoliko godina. T. Slavica (1937–2003) pisao je modernistički organiziranu prozu s naglašenom alegoričkom i simboličkom komponentom. J. Laušić (1936–2002) u nizu romana bavio se tematikom vezanom za Dalmatinsku zagoru. Modernistički organiziranu prozu vezanu za prošlost vojvođanskih Hrvata piše P. Vojnić Purčar (1939). Vršnjaci razlogovaca Z. Majdak (1938), A. Majetić (1938), B. Glumac (1938) i Z. Milčec (1938–2014) zagovaraju posve oprečnu poetiku. Zanima ih gradska svakodnevica, gledana očima »čovjeka s margine«. Žargon, koji je počeo prodirati već u prozu krugovaša, u romanima, pa i u pjesništvu (Majdak, Majetić, Glumac), odnosno u feljtonistici (Milčec) tih pisaca postaje glavnim izražajnim sredstvom. Srodan im je i T. Bilopavlović (1940). P. Kanižaj (1939) i H. Hitrec (1943) uspješno njeguju humoristički žanr. I. Lovrenović (1943) piše eseje o bosanskohercegovačkoj kulturnoj baštini, kritike i prozu. Kritičar I. Mandić (1939) započeo je esejističkom suradnjom u »Razlogu«, ali se ubrzo transformirao u masovnomedijski orijentiranoga recenzenta i kolumnista. Književne kritike i feljtoni V. Tenžere (1942–85) odlikuju se vrsnim stilom i duhovitošću. Bavio se također likovnom i televizijskom kritikom, pisao je radiodrame, a u feljtonima je oštroumno analizirao najrazličitije društvene pojave. Josip Pavičić (1944) također piše novinsku književnu kritiku.

Potkraj 1960-ih i početkom 1970-ih u hrvatskoj književnosti pojavilo se nekoliko izrazitih dramatičara. I. Brešan (1936) autor je većeg broja drama obilježenih intertekstualnošću i groteskom; drama »Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja« (praizvedena 1971) najizvođeniji je hrvatski dramski tekst u drugoj polovici XX. st.; uspješan je i kao romanopisac i scenarist. S. Šnajder (1948) oslanja se na poetiku angažiranog, avangardnog teatra 1960-ih i na krležinsku baštinu; drame su mu doživjele uspjeh i na njemačkom govornom području. Plodni su dramatičari još T. Bakarić (1941–2003), I. Bakmaz (1941–2014) i S. Šembera (1947–2006). D. Jelačić Bužimski (1948) piše drame, novele i prozu za djecu. B. Senker (1947), N. Škrabe (1947) i T. Mujičić (1947) napisali su zajednički veći broj komedija. Senker je ujedno i plodan autor teatroloških studija i kazališnih kritika. B. Bošnjak (1943) u esejistici također nasljeduje poststrukturalističke postavke; poezija mu se po svjetonazorskim odrednicama vezuje uz tzv. pjesništvo egzistencijalnoga koncepta. G. Babića (1944) kao pjesnika karakterizira interes za mračnu stranu ljudske egzistencije, po čemu je blizak pjesništvu egzistencijalnoga koncepta. Izražajni mu je i tematski raspon širok: od tona i slikovnosti drevnih legendi do estradne ispovjednosti. Piše i pjesme za djecu, drame, prozu te političke pamflete. U pjesništvu M. Peakić (1943), kao i u mnogih drugih, dominiraju teme pada, nestajanja, smrti: od ostalih je razlikuje zaokupljenost muzikalnošću stiha. S. Mijović Kočan (1940) piše poeziju heterogena izraza: u rasponu od modernističkih alogičnih i atopičnih eksperimenata do uzoraka estradnoga pjesništva. Bavi se i kritikom. J. Melvinger (1940) piše intimističku poeziju, sklona je elegičnosti i introspekciji. L. Paljetak (1943) pjesnik je koji izvrsno vlada različitim pjesničkim oblicima, što mu omogućuje da se uvjerljivo realizira u različitim tipovima poetskih iskaza. Odlikuju ga muzikalnost stiha, efektno sučeljavanje osjećajnosti i ironije; premda komunikativno, njegovo se pjesništvo odlikuje i misaonom slojevitošću. Vrstan je prevoditelj, piše također eseje i dramske tekstove. B. Vladović (1943) afirmirao se kao ponajbolji predstavnik konkretnog i vizualnog pjesništva u Hrvatskoj. Z. Maković (1947), pjesnik i likovni kritičar, u ranim pjesmama nasljeduje poetiku egzistencijalnoga iskustva; u zrelijem razdoblju integrira u svoje pjesme i elemente reizma. Početkom 1980-ih sve više se koristi kolažiranjem citata ne samo iz tzv. visoke umjetnosti već i iz masovnomedijskih oblika. Očita je i njegova srodnost sa slovenskim avangardistima koji su važni i za pjesničko formiranje Lj. Stefanovića (1950). M. Stojević (1948), pjesnik i romanopisac, istražuje jezične potencijale poetskoga i proznog iskaza, unosi eksperimentatorski duh i u dijalektalnu čakavsku poeziju. Među mnogim pjesnicima koji su prve knjige objavili potkraj 1960-ih i u 1970-ima izdvajaju se i E. Fišer (1943), Ž. Knežević (1943), M. Suško (1941), G. Sušac (1941–2014), J. Jelić (1942–2012), D. Oraić-Tolić (1943), I. Rogić Nehajev (1943), A. Škunca (1944), V. Reinhofer (1937–2003), N. Martić (1938–2013), A. Dedić (1938), I. Bauman (1944), I. Kordić (1945), J. Fiamengo (1946), M. Popadić (1947–90), E. Kišević (1947), T. M. Bilosnić (1947), Dž. Alić (1947), S. Šešelj (1947), S. Manojlović (1948), M. Pešorda (1950), Tomislav Matijević (1950), Božica Jelušić (1951), Ž. Ivanković (1954), D. Katunarić (1954), M. Stojić (1955) i dr. Javlja se nekoliko zanimljivih pjesnika i među gradišćanskim Hrvatima u Austriji: P. Tyran (1955), H. Gassner (1955) i J. Čenar (1956).

Za razliku od mladih pjesnika koji su poetički difuzni, novi naraštaj prozaika početkom 1970–ih povezan je i estetskim nazorima. Odmah je primijećena njihova izrazita naklonost fantastici. Oni se nadahnjuju suvremenom latinskoameričkom prozom, ruskim simbolistima i avangardistima (osobito Bulgakovom), zatim Kafkom, Schulzom, Calvinom, Singerom i dr. Obnovljeno je i zanimanje za fantastiku u hrvatskoj književnosti, osobito za prozu hrvatske moderne. Naglašeno je zanimanje za formu; samo književno stvaranje često je i tema te proze. Učestali su citati tekstova iz književne baštine. Potkraj 1970-ih većina se tih prozaika posvećuje istraživanju mogućnosti integracije tzv. trivijalnih žanrovskih oblika (proza detekcije, melodrama) u visoku književnost, a drugi pak pišu društvenokritičku prozu; roman potiskuje novelu, koja je početkom 1970-ih bila dominantna. N. Šepić (1943) i A. Goldstein (1943–2007) svojim su fantastičkim prozama izravno prethodili naraštaju prozaika rođenih nakon rata. S. Čuić (1945) istaknuo se osobito ranom zbirkom novela »Staljinova slika i druge priče« (1971), u kojoj se prepleću fantastika i alegorijsko pripovijedanje o odnosu pojedinca i totalitarnih polit. sustava. P. Pavličić (1946) plodan je prozaik, scenarist, književni povjesničar i teoretičar. Započeo je kao fantastičar sklon eksperimentu, a potom piše niz komunikativnih romana, uglavnom zasnovanih na načelima detekcijske proze. Sličan je i razvoj G. Tribusona (1948), koji je isprva pisao borgesovski tip eruditske fantastičke proze, a potom niz romana i novelističkih zbirki u kojima nostalgično evocira mitologiju odrastanja tzv. šezdesetosmaške generacije; piše i detekcijsku prozu i scenarije. Proza D. Ugrešić (1949) zasićena je intertekstualnim referencijama. I ona se rado koristi postupkom kolažnoga povezivanja citata iz visoke i trivijalne književnosti. U 1990-ima njezini romani i knjige političkih eseja dobili su više uglednih svjetskih nagrada. Piše također scenarije i prozu za djecu; objavljuje studije o ruskoj avangardističkoj književnosti. V. Barbieri (1950) piše prozu vezanu za mediteranski ambijent, prožetu citatima iz klasične grčke i rimske književnosti. osobito mu je zanimljiva proza pisana u maniri negativne utopije. P. Kvesić (1950) piše tzv. jeans prozu s tematikom iz života gradske mladeži, uobličenu urbanim kolokvijalnim stilom. S. Drakulić (1949) piše romane i eseje prožete feminističkim duhom, koji su doživjeli više od stotinu svjetskih izdanja. Kao uspješni prozaici izdvajaju se i I. Horozović (1947), D. Kekanović (1947), S. Tomaš (1947), V. Biga (1948), S. Meršinjak (1949–2008), B. V. Žigo (1946), B. Slijepčević (1947), P. Raos (1951), N. M. Blažević (1951), koja je zanimljiva i kao pjesnikinja, I. Lukšić (1953), I. Žanić (1954), S. Pilić (1954), B. Hrovat (1956), D. Slamnig (1956) i dr.

Polovicom 1970-ih javio se novi naraštaj pjesnika, ispočetka vezan uz časopis »Off«, koji se pozivao na iskustvo prethodnika: Severa, Makovića i Stojevića. Među tim pjesnicima, za koje je uobičajen naziv »semantički konkretisti«, najpoznatiji su: B. Maleš (1949), koji je i kritičar, M. Valent (1948), koji uz poeziju piše prozu i esejistiku, Sead Begović (1954), A. Žagar (1954), J. Zamoda (1954) i dr. Istodobno se javlja i »pjesništvo dosjetke«, zasnovano na duhovitim kalamburima, s izrazitom ludičkom dimenzijom; glavni su predstavnici Dražen Mazur (1951), koji piše i prozu, i Ranko Igrić (1951). Nizom izbora, antologija i programatskih napisa nastoji se konstituirati i skupina pjesnika »spiritualne orijentacije«; glavni su predstavnici Š. Š. Ćorić (1949), Drago Štambuk (1950), I. Tolj (1954) i N. Jurica (1952), koji se bavi i kritikom. Kao kritičari 1970-ih javljaju se i A. Armanini (1943), C. Milanja (1943), Z. Zima (1949), I. Župan (1952), V. Visković (1951), Z. Kovač (1951) i dr. Polovicom 1980-ih u časopisu »Quorum« i istoimenoj ediciji pojavljuje se niz novih prozaika, pjesnika i kritičara: D. Miloš (1954), Lj. Domić (1952), B. Čegec (1957), K. Bagić (1962), Vlaho Bogišić (1960), H. Pejaković (1960–96), E. Budiša (1958–84), J. Matanović (1959), G. Rem (1958), D. Rešicki (1960), M. Mićanović (1960), M. Đurđević (1961), N. Petković (1962) i dr. Javlja se i nekoliko mladih dramskih pisaca, među kojima su najzanimljiviji B. Vujčić (1957), M. Gavran (1961), L. Kaštelan (1961), I. Vidić (1966), A. Srnec-Todorović (1967).

Domovinski rat 1991–95. imao je odjek i u književnom stvaralaštvu. Većina pisaca angažirala se i pisanom riječju u obrani hrvatske samostalnosti i teritorijalnog integriteta. Popularni žanrovi postali su domoljubna kolumnistika i ratne reportaže u novinama; pjesnički domoljubni radovi sabrani su u antologiji »U ovom strašnom času« (1992; priredili I. Sanader i A. Stamać), a ukupna književna produkcija antologizirana je u reprezentativnom zborniku »Hrvatsko ratno pismo« (1992; priredila D. Oraić-Tolić). U tom su se razdoblju mnogi hrvatski emigrantski pisci vratili u Hrvatsku. V. Nikolić prenio je sjedište svoje »Hrvatske revije« u domovinu. Od pisaca povratnika najbolje se integrirao u tokove suvremene hrvatske književnosti B. Maruna. Pojavljuju se i pisci koji se opiru nacionalnoj homogenizaciji i povijesnome revizionizmu kakav je zagovarala vladajuća stranka: dio njih nastavio je književno djelovanje u inozemstvu (D. Ugrešić, S. Drakulić, P. Matvejević, S. Šnajder, R. Iveković), neki su emigrirali i u Jugoslaviju (G. Babić). Rat u BiH doveo je i nekoliko sarajevskih hrvatskih pisaca u Zagreb, među kojima su se posebno istaknuli M. Jergović (1966), autor jedne od najboljih novelističkih knjiga o ratu na području bivše Jugoslavije »Sarajevski Marlboro« (1994), I. Lovrenović (»Liber memorabilium«, 1994), J. Dautbegović (1948–2008), Darko Lukić (1962). Neki istaknuti srpski pisci preselili su se u Hrvatsku i počeli pisati na hrvatskom jeziku: M. Kovač (1938–2013), Bora Ćosić (1932).

Skupina književnika pokrenula je 1990-ih manifestaciju javnoga čitanja književnih radova, poznatu pod nazivom FAK. Iako su u početku sami naglašavali svoju međusobnu različitost, ubrzo se pokazalo da među njima ima dosta poetičkih srodnosti. Većinu ih odlikuje sklonost neorealističkoj poetici, suvremenoj urbanoj govornoj frazi; zaokupljeni su životom mladih u traumatiziranoj Hrvatskoj nakon novih ratova; izrazito socijalno kritični, ironični prema nacionalističkim mitovima. Među njima se izdvajaju B. Radaković (1951), Z. Ferić (1961), M. Jergović, A. Tomić (1970), Jurica Pavičić (1965), Đ. Senjanović (1949), R. Perišić (1969), E. Popović (1957) i dr.

Znanost o književnosti u Hrvatskoj polovicom 1950-ih oslobađa se socrealističkoga normativizma koji je često analitičare književnih tekstova opterećivao vulgarnim sociologiziranjem i nasilnom ideologizacijom. God. 1957. pokrenut je i časopis za znanost o književnosti »Umjetnost riječi«, oko kojega se okupila skupina teoretičara i povjesničara književnosti koji će činiti jezgru tzv. zagrebačke stilističke škole. Potom se pokreću i časopisi »Književna smotra« (1969) i »Croatica« (1970). U drugoj polovici XX. st. hrvatska znanost o književnosti dosegnula je iznimno visoku razinu, za što su osobito zaslužni Z. Škreb (1904–85), A. Flaker (1924–2010), I. Frangeš (1920–2003), M. Bošković-Stulli (1922–2012), S. Petrović (1931–2005), S. Lasić (1927), F. Čale (1927–93), M. Zorić (1927), V. Žmegač (1929), D. Suvin (1930), M. Solar (1936), I. Vidan (1927–2003), Z. Lešić (1934), K. Pranjić (1931), R. Katičić (1930), B. Vuletić (1937), M. Machiedo (1938), M. Beker (1926–2002), G. Peleš (1931), A. Stamać, P. Pavličić, Z. Kravar (1948–2013), V. Biti (1952), A. Zlatar (1961). Među povjesničarima novije hrvatske književnosti ističu se: M. Šicel (1926–2011), D. Kapetanić (1928), N. Mihanović (1930), D. Jelčić (1930), M. Živančević (1933), M. Lončar (1938), D. Detoni-Dujmić (1941), C. Milanja (1943), V. Brešić (1951), K. Nemec (1953) i dr. Dramskom književnošću i teatrologijom bave se B. Hećimović (1934), N. Batušić (1938–2010), D. Gašparović (1944), B. Senker, L. Čale Feldman (1963), S. Petlevski (1964) i A. Lederer (1964). O dijalektalnoj književnosti pišu J. Skok (1931), M. Kuzmanović (1940–2001) i M. Stojević. Stariju hrvatsku književnost istražuju M. Ratković (1906–95), F. Švelec (1916–2002), R. Bogišić (1925–2010), E. Hercigonja (1929), J. Vončina (1932–2010), N. Kolumbić (1930–2009), J. Bratulić (1939), M. Tomasović (1938), D. Fališevac (1946), S. P. Novak (1951) i dr. Hrvatsku latinističku baštinu proučavaju K. Krstić (1905–87), V. Gortan (1907–85), V. Vratović (1927–2014), D. Novaković (1953) i dr.


Kronološki popis[uredi VE | uredi]

Humanizam i renesansa[uredi VE | uredi]

Barok[uredi VE | uredi]

Prosvjetiteljstvo, racionalizam i klasicizam (književnost 18. st)[uredi VE | uredi]

Ilirski pokret i romantizam[uredi VE | uredi]

Protorealizam[uredi VE | uredi]

Realizam[uredi VE | uredi]

Moderna[uredi VE | uredi]

Avangarda i 20. stoljeće[uredi VE | uredi]

Suvremena književnost[uredi VE | uredi]

Hrvatska književnost izvan RH[uredi VE | uredi]

Mađarska[uredi VE | uredi]

Priznati hrvatski pjesnik iz Mađarske, Stjepan Blažetin, je situaciju najbolje opisao uvjete književnog stvarateljstva Hrvata u Mađarskoj nakon prvog svjetskog rata, pogotovo izrazito teško razdoblje najtvrđe komunističke diktature u Mađarskoj i njena odnosa prema Hrvatima: "Dovoljno je bilo slušati hrvatski radio da bi se zaradio odlazak na prisilni rad. Prije toga, od 1918. pa sve do 1969. nije objavljena niti jedna knjiga hrvatskih književnika. Poslije je bilo lakše. "[1]

Bosna i Hercegovina[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Hrvatska književnost u Bosni i Hercegovini

Dio serije članaka o
Kulturi Hrvata Bosne i Hercegovine
Humačka pločaStećak u Radimlji kod StocaHrvojev misal
Religija · Umjetnost · Književnost · Glazba
Kulturna baština · Obrazovanje · Šport
Kulturne, obrazove i znanstvene ustanove:
Franjevačka provincija Bosna Srebrena
Hrvatsko kulturno društvo Napredak
Matica hrvatska · Sveučilište u Mostaru
Hrvatski dom Herceg Stjepan Kosača
Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru

Hrvatska književnost u Bosni i Hercegovini je definicija dana skupu novela, kratkih priča, pjesama i ostalih raznih književnih djela koja su ispisana na hrvatskome jeziku i pripadaju u cijelosti hrvatskoj kulturi u Bosni i Hercegovini, bosanskohercegovačkim Hrvatima i hrvatskome jeziku. Ta književnost obuhvaća književnike koji su pisali na hrvatskom jeziku, koji su podrijetlom iz Bosne i Hercegovine. Ona uključuje i mnoge bošnjačke književnike, za koje mnogi tvrde da ne pripadaju hrvatskoj književnosti u Bosni i Hercegovini. No, ipak ti su književnici svoje djelo svjesno utkali u korpus hrvatske književnosti, crpili su iz njega izražajne oblike i primali utjecaje značajnijih hrvatskih autora, nacionalno se izjašnjavali Hrvatima i pisali su na hrvatskome jeziku.[2]

Najpoznatiji književnici iz Bosne i Hercegovine, koji su pisali na hrvatskom jeziku su: Ivo Andrić, Ivan Aralica, Toma Babić, Safvet-beg Bašagić, Enver Čolaković, Musa Ćazim Ćatić, Matija Divković, Mak Dizdar, Asaf Duraković, Fadil Hadžić, Nusret Idrizović, Lucijan Kordić, Veselko Koroman, Mirko Kovač, Ivo Kozarčanin, Silvije Strahimir Kranjčević, Jakša Kušan, Tomislav Ladan, Filip Lastrić, Vitomir Lukić, Grgo Martić, Matija Mažuranić, Ahmed Muradbegović, Alija Nametak, Zvonimir Remeta, Novak Simić, Antun Branko Šimić, Lovro Šitović Ljubušak, Nikola Šop, Anđelko Vuletić. [3]

Ovdje pogledajte popis hrvatskih književnika iz Bosne i Hercegovine.

Popis po žanrovima[uredi VE | uredi]

Hrvatska književnost po žanrovima[uredi VE | uredi]

Prijevodi djela hrvatskih književnika[uredi VE | uredi]

Hrvatski književnici prevedeni na španjolski:
Dragutin Tadijanović, Slavko Mihalić, Maja Gjerek, Diana Rosandić, Lana Derkač, Davor Šalat, Ante Stamać, Mladen Machiedo, Diana Burazer i Mila Pavićević. [1]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Matica hrvatska Dani HMI na Interliberu
  2. HercegBosna.org Kriteriji za pripadnost hrvatskoj književnosti
  3. HercegBosna.org Hrvatski pisci i pjesnici iz BiH

Poveznice[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Hrvatska književnost