Hrvatska književnost

Hrvatska književnost je definicija dana skupu novela, kratkih priča, pjesama i ostalih raznih književnih djela koja su ispisana na hrvatskome jeziku i pripadaju u cijelosti hrvatskoj kulturi, Hrvatima i hrvatskome jeziku.

Srednjovjekovna književnost

Podrobniji članak o temi: Hrvatska srednjovjekovna književnost
Podrobniji članci o temama: Hrvatski latinizam i #Srednji vijek

Najraniji primjeri književnosti

Baščanska ploča

Najstarija hrvatska književna djela pisana su na hrvatskome i latinskome jeziku. Rabila su se tri pisma: latinica, glagoljica i hrvatska ćirilica. Najstariji primjeri hrvatske književnosti sežu daleko u 9. i 11. stoljeće. Baščanska ploča ispisana je glagoljicom i smatra se najstarijim dokumentom ispisanom na hrvatskome jeziku. Na Baščanskoj ploči opat Držiha se zahvaljuje kralju Dmitru Zvonimiru na danoj zemlji za gradnju crkve. Povaljska listina je najraniji spomenik ispisan na ćirlici, Datira iz 12. stoljeća, a potječe s otoka Brača. Ispisana je na arhaičnome čakavskome narječju. Statut grada Vrbnika, Vinodolski zakonik i Statut grada Kastva opisuju obalne gradove kao administrativna središta.

Kasniji srednji vijek

Vinodolski zakonik

U srednjovjekovnoj književnosti nije moguće strogo jednoznačno lučiti vrste i žanrove jer je kriterij razlikovanja drukčiji od onoga normiranoga u ranom novovjekovlju. Pri pokušaju žanrovske klasifikacije u obzir valja uzeti ne samo oblikovne, već i tematske, pa čak i neke izvanknjiževne determinante. Svaka će podjela biti uvjetna, jer medu srednjovjekovnim žanrovima postoje sličnosti, čak i preklapanja. Dvije velike kategorije u koje je moguće svrstati hrvatske prozne tekstove jesu, s jedne strane, pripovjedna proza u kojoj kao dominantni kompozicijsko-strukturni čimbenik funkcioniraju pripovijedanje, fabula i siže, te moralnopoučna ili refleksivna proza, u kojoj prevladavaju refleksija, uvjeravanje, komentar i opis.

Najpoznatije su podvrste pripovjedne proze: apokrifi, hagiografsko-legendarni tekstovi, mirakuli, vizije, prenja i romani. U pripovjednoj je prozi najčešći stupnjevit tip razvijanja fabule: zbivanje teži cilju, a kao retardacije stoje preprjeke koje lik mora nadići. Prstenastu fabulu ima Dundulova vizija (počinje i završava kao legenda, a središnji dio je vizija) i apokrif Kako bi prineseno lice Isukrsrovo v Rim, dok mirakul O djevojci bez ruku ima dvije usporedne fabularne linije koje se na kraju stapaju. Apokrifi su heterogena skupina ostvaraja koji govore o biblijskim temama i osobama, a nisu ušla u kanon Biblije. Kao odlomci ili cjelovita djela nalaze se u tridesetak hrvatskoglagoljskih kodeksa (zbornika i brevijara), te čine jednu od najbrojnijih i najznačajnijih skupina proznih tekstova hrvatskoga srednjovjekovlja. Manji je broj apokrifa sačuvan u latiničnim (npr. Dubrovački legendarij, 17. st.) i ćiriličnim (dubrovačko Libro od mnozijeh razloga, 1520) spomenicima. Sadržajno se mogu podijeliti u dvije velike skupine: starozavjetne i, mnogobrojnije u nas, novozavjetne apokrife, te na podvrste kao što su: djela apostolska, apostolske pasije, evanđelja, poslanice, vizije, prenja, te na neke skupine koje dosad nisu genološki u dovoljnoj mjeri određene. Mnogo brojniji su oni koji se oslanjaju na opće crkvenoslavensko naslijede, čije je glavno rasadište bilo na slavenskom jugoistoku, i koji crpe iz grčko-bizantskih vrela.

Apokrifi se uvjetno mogu nazvati „religioznom beletristikom", jer je u njima zabavna funkcija izrazita, a doktrinarni sadržaj potisnut, osobito u nekim Djelima apostolskim. Fabula je razrađena, javlja se niz zapleta te je pripovijedanje dinamično. U njima su se glagoljaši nerijetko ostvarili kao vješti prevoditelji, skloni i individualnim zahvatima. Apokrifi na dramatičan način pripovijedaju o životu prvih ljudi (Život Adama i Eve); o pojedinostima iz života Bogorodice (Protoevanđelje Jakovljevo); o djetinjstvu Kristovu (Pseudo-Tomino evanđelje, sa zanimljivom karakterizacijom Isusa kao razigrana, pomalo i okrutna djeteta). Odlomak Nikodemova evanđelja pripovijeda o Kristovu silasku nad had/limb, odakle je oslobodio pravednike. Priča O prekrasnom Josipu u hrvatskoj redakciji počinje u antičkoj maniri invokacije božanstva i paralelama Josip-Krist. Vrlo su popularni bili apokrifi o doživljajima apostola koji su propovijedali vjeru u raznim krajevima svijeta. Primjerice, Djela apostola Andrije i Mateja u gradu ljudoždera gotovo su pustolovni roman s uzbudljivom radnjom punom obrata i čudesa, s mnogo sukoba i dramatičnim epizodama.

Od moralno-didaktičnih spisa najpoznatiji su »Kniga Kata mudroga«, »Cviet od krjeposti«, dok je među ljetopisima najglasovitiji »Ljetopis popa Dukljanina«. Pobožna drama, koja se razvila iz dijaloških dijelova liturgijske igre, roznata je po prijepisima iz XV. i XVI. stoljeća (»Prikazanje od muke Spasitelja našeg« i središnje hrvatsko srednjovjekovno prikazanje »Muka svete Margarite«). Stihovi zapisani na jednome dubrovačkom carinskom statutu, u trećem desetljeću XV. st, dvostruko su rimovani dvanaesterci, a iz XIV. stoljeća sačuvani su slobodni stihovi pjesme »Poj želpo!«, rimovana »Pisan svetogo Jurja«, jedna Gospina pohvala, poznata pod imenom »Šibenska molitva«, nekoliko pjesama u simetričnom osmercu, neke pjesme u sedmercima poput prepjeva latinske božićne pjesme (»U se vrime godišća«) te jedna satirična pjesma o pokvarenosti svećenstva (»Svit se konča«). Mnogo su zreliji čakavski dvanaeseterci iz svetačkih legendi koje potječu iz XV. st. (»Transit sv. Jeronima« i dr.). Do posljednjih desetljeća XV. stoljeća, kada je počelo novo razdoblje, hrvatska je srednjovjekovna književnost dosegnula punu zrelost Sama djela, zbornici i zapisi, kao i prepisivači i minijaturisti, tiskare u Senju, Kosinju i Rijeci svjedoče o usponu i cvatu. Pjesme, dijaloški stihovi, prikazanja, u vrhu su te književnosti.

Humanizam i renesansa

Naslovnica Marulićeve Judite

Naslovnica Zoranićevoga romana Planine

Kip Petra Hektorovića, autora Ribanja i ribarskog prigovaranja

Potkraj XV., a osobito početkom XVI. stoljeća prihvaćale su se nove poetičke norme; razvijale su se teme, forme i vrste koje obilježavaju renesansni književni sustav u skladu s talijanskim i zapadnoeuropskim književnim zbivanjima. Podloga je tomu bila književnost hrvatskih latinista. Latinski jezik imao je u hrvatskoj tradiciji povlaštenu ulogu. Bio je uvriježen u svim hrvatskim zemljama, a do 1847. i službeni jezik u Saboru. U drugoj se polovici XVI. stoljeća renesansa polako gasila. Posljednjih desetljeća XVI. stoljeća i u prvom desetljeću XVII. stoljeća prevladavao je manirizam. No pravih granica između renesanse i manirizma nije bilo. Manirizam je prijelaz između renesanse i baroka. Barokna je poetika obilježila hrvatsku književnost XVII. i prvih desetljeća XVIII. stoljeća.

Više o hrvatskom humanizmu

Latinisti, s kojima je započeo humanizam, zauzimaju istaknuto mjesto u hrvatskoj književnosti, a dio njih i u europskoj. U XV. stoljeću rođeni su Juraj Šižgorić, Ivan Česmički (Janus Pannonius), Marko Marulić, Ludovik Crijević Tuberon, Jakov Bunić, Koriolan Ćipiko, Juraj Dragišić, Vinko Pribojević; u XVI. stoljeću Antun Vrančić, Blaž Jurjević, Matija Vlačić Ilirik, Pavao Skalić, Faust Vrančić, Markantun de Dominis i dr. Mnogi su pisali na latinskome i u XVII. stoljeću, od Lucića, Vitezovića do Đurđevića, no to je već razdoblje baroka.

Početak hrvatske književnosti XVI. stoljeća u znaku je književnoga djela Marka Marulića, koji svojim latinskim djelima pripada među prve europske humaniste onoga doba (»De institutione bene vivendi per exempla sanctorum«, »Davidias«, najbolji ep hrvatskoga humanizma, otkriven tek u XX. stoljeću i dr.). Svoje najznačajnije hrvatsko djelo, ep »Juditu« (»Libar Marka Marula Splićanina u kom se uzdarži istorija svete udovice Judit u versih harvacki složena«) dovršio je 1501. Prvi dubrovački petrarkistički pjesnici pojavili su se u drugoj polovici XV. stoljeća. Najviše je njihovih pjesama sačuvano u zborniku Nikše Ranjine, započetu 1507. Dok je Šiško Menčetić pjevao konvencionalne ljubavne pjesme u dvostruko rimovanom dvanaestercu, Džore Držić pisao je pod jačim utjecajem usmenoga pjesništva. Jedan je od najplodnijih i žanrovski najraznovrsnijih renesansnih književnika je Mavro Vetranović. Njegovo »Posvetilište Abramovo« izvedeno je 1546., a potkraj XX. stoljeća s uspjehom su se izvodile njegove crkvene drame. Pjesnik i dramatičar Nikola Nalješković svojim je komedijama prethodnik Marina Držića, čiji književni opus pokazuje veliko poznavanje onodobnoga talijanskog i antičkoga kazališta i najviši je umjetnički domet starije hrvatske književnosti. Držić je počeo s pjesmama, ali je mnogo veći uspjeh postigao pastirskim igrama (»Tirena«, »Venere«, »Grižula«). Njegov se veliki talent potpuno ostvario u stihovanoj komediji »Noveli od Stanca« i u nekoliko drugih komedija. Osim izgubljenoga »Pometa«, Držić je napisao još i danas često izvođenoga »Dunda Maroja«, potpuno ili djelomično sačuvane komedije kao što je plautovski »Pjerin« i »Skup«. U drugoj polovici stoljeća djelovali su pjesnici Dinko Ranjina i Dominko Zlatarić. Zlatarić je cijenjen i kao najbolji renesansni prevoditelj (Sofoklova »Elektra«, Ovidijeva »Ljubav Pirama i Tizbe« i Tassova »Aminta«). Medu mnogim Dubrovčanima koji su u drugoj polovici stoljeća pisali stihove valja istaknuti Horacija Mažibradića, koji pripada prijelaznomu razdoblju manirizma Hvarskomu knjiž. krugu, osim Hanibala Lucića i Petra Hektorovića, pripadaju Mikša Pelegrinović (oko 1500-62) i Martin Benetović (oko 1550-1607). Iako Lucić u poeziji polazi od Petrarce i Bemba, iz naslijeđa petrarkističke tradicije izdvaja se oslanjanjem na pučko pjesništvo (»Jur nijedna na svit vila«). Njegova »Robinja«, jedan od najranijih dramskih tekstova sa svjetovnom tematikom u hrvatskoj književnosti, postala je u sljedećim stoljećima pučkom igrom. Petar Hektorović je u »Ribanju i ribarskom prigovaranju«, pisanu u obliku poslanice 1556., književno oblikovao svijest o ugroženosti baštine te zapisao prve narodne bugarštice. Mikša Pelegrinović autor je maskerate »Jeđupka«, jednog od najpopularnijih djela starije hrvatske književnosti, koja je utjecala na mnoge pjesnike XVI. i XVII. stoljeća, Marin Benetović komedije »Hvarkinja«, nastale u duhu eruditne komedije i Marina Držića.

Zadar je već u XV. stoljeću dao pjesnika Jeronima Vidulića (umro 1499), u XVI. stoljeću Petra Zoranića, Brnu Karnarutića (između 1515. i 1520-73) i Jurja Barakovića. Zoranić je autor prvog originalnoga hrvatskog romana »Planine« (napisana 1536). U njemu se nalaze odrazi lektire od Vergilija i Ovidija do Dantea, Petrarce do Marulića, ali i iskreno domoljublje. Brne Karnarutić poznat je po »Vazetju Sigeta grada«, prvom epu s temom iz nacionalne povijesti u hrvatskoj književnosti. Juraj Baraković u spjevu »Vila Slovinka« bio je nadahnut idejama slavenskog zajedništva i brigom za ugroženu hrvatsku baštinu, a stilom je navijestio barokni način izražavanja.

Protestantski je pokret samo periferno zahvatio hrvatsku književnost, ali su Hrvati dali protestantizmu jednoga od istaknutih pisaca i ideologa Matiju Vlačića Ilirika (1520-75), čiji je »Ključ Svetoga pisma« (1567) bio najglasovitiji biblijski leksikon onoga doba. Početak kajkavske pismenosti na sjeveru vezan je, kao i one na jugu, za stare glagoljske pobožne tekstove i za neke srednjovjekovne pripovijetke, koje su se prepisivale sve do XVII. Stoljeća. Najstarija kajkavska pjesmarica iz 1593 (»Prekomurska pjesmarica«) osim crkvenih pjesama sadrži i svjetovne: ljubavne i didaktične, pa čak i jedan epski spjev o padu Sigeta. Dva najpoznatija pisca s toga područja, Ivan Pergošić (?-1592) i Antun Vramec (1538-88), tiskali su svoje spise, "Decretum" (1574), »Kroniku« (1578) i »Postillu« (1586), i to je uz čakavsko-štokavsko-kajkavski molitvenik »Raj duše« (1560) Nikole Dešića gotovo sve što je tiskano u XVI. stoljeću.

Barok

Podrobniji članak o temi: Hrvatska barokna književnost

Veliki hrvatski književnik Ivan Gundulić Dubrovnik

Hrvatska barokna književnost povezuje se uz pojavu protureformacije koja je zahvatila mnoge europske zemlje. Najistaknutiji književnici iz radoblja hrvatskoga baroka su Bartol Kašić koji je napisao prvu gramatiku hrvatskoga jezika; Jakov Mikalja, napisao Blago jezika slovinskoga; Pavao Ritter Vitezović, napisao Leikon latino-illyricum (rječnik latinsko-hrvatski); Šime Budinić koji predlaže mješavinu narodnoga staroslavenskoga, češkoga i poljskoga jezika. Pokušava uvesti u uporabu dijakritičke znakove za slova č i ž.; Juraj Habdelić, napisao djela Prvi oca našega Adama grieh, Zrcalo Marijansko (crkvene propovijedi), Dictionar (kajkavski rječnik); Ivan Belostenec, također napisao rječnik zvan Gazophylacium, seu latino-illyricorum onomatum aerarium (dvojezični hrvatsko-latinski rječnik); Petar Zrinski, napisao ep Adrianskoga mora sirena; Ana Katarina Frankopan napisala pjesme Putni tovaruš; Fran Krsto Frankopan, napisao zbirku pjesma Gartlic za čas kratiti. Tu su također i hrvatski pjesnici iz Dubrovnika od kojih se najviše proslavio Ivan Gundulić autor epa Osman, Ivan Bunić Vučić, Junije Palmotić i ostali.

Prosvjetiteljstvo, klasicizam i racionalizam

U XVIII. stoljeću koje se naziva i vijekom prosvijećenosti i racionalizma, nastaje u Hrvatskoj nov odnos prema književnosti, uzrokovan oslobođenjem većega dijela Dalmacije i Slavonije od turske vlasti, prodiranjem prosvjetiteljskih i racionalističkih ideja koje su strujale iz zapadne Europe, a i društvenim reformama Marije Terezije i Josipa II. u sjevernom dijelu Hrvatske. Paradigmatska je osobnost senjanina Pavla Rittera Vitezovića koji bijaše polihistor i osnivač suvremene pankroatističke ideologije. Povjesnik ("Stemmatographia", "Croatia rediviva"), epik ("Odiljenje sigetsko"), reformator slovopisa, osnivač tiskare, pisac kronika i kalendara - Vitezović je bio ispred svoga vremena, a mnoge su se njegove zamisli ozbiljile u Ilirskome pokretu. Slavonac Antun Kanižlić (1699.-1777.), autor stihovane pripovijesti "Sveta Rožalija", prvi je pisac sjeverne Hrvatske koji se izravno ugledao na dubrovačke pjesnike, a posebno na Đurdevića. Kanižlić je jedan od prvih protagonista "Slavonskoga duhovnoga preporoda" - snažne kreativne djelatnosti što je uslijedila po oslobođenju zemlje, a koja je nezamisliva bez utjecaja južnohrvatske književnosti Dalmacije i Dubrovnika. U Dubrovniku je u to doba bilo nekoliko istaknutih učenjaka, filozofa i latinskih pisaca, npr. Ruđer Bošković, Bernard Džamanjić, Džono Rastić, te na prijelazu u XIX. stoljeće Đuro Hidža (1752.-1833.), Marko Bruerević-Desrivaux (1770. -1823.) koji su pisali na latinskom, talijanskom i na hrvatskom jeziku. Zadnje veliko djelo toga razdoblja, koje zapravo stoji na prekretnici epoha, golemi je rječnik dubrovčanina, franjevca Joakima Stullija. Poznati latinist u sjevernoj Hrvatskoj bijaše kroničar Baltazar Adam Krčelić, dok su slavonac Matija Petar Katančić (autor prvoga hrvatskoga tiskanoga prijevoda "Biblije") i Tituš Brezovački (najvažniji dramatik kajkavskoga područja) pisali su i na hrvatskome. Posebno mjesto u književnosti XVIII. stoljeća zauzimaju pučki pjesnik i narodni mučenik Filip Grabovac (1697.-1749.) i franjevački kultni pisac Andrija Kačić Miošić. Grabovčev "Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga", 1747. godine; ujedinjuje predaju hrvatske srednjovjekovne književnosti, ljetopisačku literaturu i književnost bosanskih franjevaca, dok je Kačićev "Razgovor ugodni naroda slovinskoga" iz 1756. godine, u stihovima i prozi, bila je svojedobno najčitanija knjiga na hrvatskom jeziku (prevedena je na desetak jezika i doživjela je skoro 70 hrvatskih izdanja do konca 20. stoljeća !): sklop "slovinske" protuturske ideologije, dinarsko-deseteračke apologije i idealizacije hrvatskih (i srpskih, albanskih, pa i bošnjačko-muslimanskih) ratnika, harambaša i lokalnih poglavica. To je djelo, zajedno s Relkovićevim, definitivno označilo pobjedu novoštokavskoga idioma među Hrvatima, što će nešto kasnije oglasiti i preostali kajkavski džep u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, u pokretu poznatom kao Hrvatski narodni preporod. Tomu je snažno pridonijela plodna spisateljska djelatnost (vjersko-poučna, leksikografska, gramatičarska, historiografska) bosanskih franjevaca među kojima se ističu Filip Lastrić, Nikola Lašvanin i Hercegovac Lovro Sitović Ljubušak. U Slavoniji se pojavilo, osim Kanižlića, više pisaca koji su pisali moralno-didaktične i prosvjetiteljske spise u stihovima. Najjače svjedočanstvo o prisutnosti prosvjetiteljskih ideja u hrvatskoj književnosti djelo je Matije Antuna Relkovića, koji je kao zarobljenik u Dresdenu, uspoređujuci Slavoniju s Njemačkom, napisao spjev "Satir iliti divji čovik", 1762. godine. Oko njegova "Satira" bila se razvila živa polemika, u kojoj su sudjelovali i pisac "Aždaje sedmoglave bojnim kopjem udarene i nagrđene" (1768.), Ličanin Vid Došen (1719-78.) te franjevac Matija Petar Katančić (1750.-1825.), posljednji značajniji pisac toga razdoblja, koji je djelovao i u XIX. stoljeću, autor prvoga cjelovitoga tiskanoga prijevoda «Biblije» u Hrvata-pristaša teze o hrvatstvu Ilira. Kazalište je u XVIII. stoljeću u različitim oblicima djelovalo gotovo u svim primorskim središtima od Dubrovnika, Hvara i Korčule do Zadra, Senja i Rijeke te u sjevernoj Hrvatskoj od Zagreba i Varaždina do Požege i Osijeka. U Dubrovniku su prevedena i prikazana 23 Moliereova djela, što je za ono doba iznimna pojava. «Kate Kapuralica» Vlaha Stullija (1768.-1846.) najbolji je dramski tekst XVIII. stoljeća napisan na hrvatskom jeziku. Veliki komediograf toga razdoblja Tituš Brezovački (1757.-1805.) pisao je na kajkavskome ( «Matijaš grabancijaš dijak», «Diogeneš»), no neke njegove štokavsko-ijekavske pjesme kao da predkazuju smjer kamo će krenuti Hrvatski narodni preporod. Treba izdvojiti Adama Baltazara Krčelića (1715.-1778.), najviše zbog latinskih uspomena «Annuae» koje su važan izvor za političke, kulturne i društvene događaje druge polovice XVIII. stoljeća. Na kraju toga razdoblja u sjevernoj Hrvatskoj djelovalo je nekoliko kajkavskih pisaca kojih rad zahvaća i početke preporodnoga doba, a među njima su najistaknutiji Tomaš Mikloušić (1768.-1833.), jedan od posljednjih zagovornika kajkavskoga narječja kao književnoga jezika, te Ignac Kristijanović (1796.-1884.), posljednji kajkavski pisac toga razdoblja. Opći prijegled ovoga razdoblja bi se dao sažeti u nekoliko točaka: iako po umjetničkom dosegu djela ovoga razdoblja zaostaju za renesansnim i baroknim, njihova veća rasprostranjenost i integracija u književnoj produkciji Dalmacije, Bosne, Hercegovine, Slavonije, Dubrovnika i sjeverozapadne Hrvatske prethodi nacionalno-političkim integracijskim procesima koji će obilježiti 19. stoljeće. Stvorena su dva jezična standarda, većinski novoštokavski i manjinski kajkavski, što je završilo u prvoj polovici 19. stoljeća Ilirskim pokretom i proširenjem modificiranoga novoštokavskoga na cijelu Hrvatsku i sadašnju BiH. Kačićevi i Relkovićevi bestseleri temeljna su književna djela ovoga razdoblja, dok je Stullijev rječnik najopsežniji dopreporodni leksikografski rad.

Romantizam - hrvatski narodni preporod

Stanko Vraz, hrvatski pjesnik i preporoditelj

Ljudevit Gaj, hrvatski pjesnik i vođa Ilirskoga pokreta

Podrobniji članak o temi: Ilirski pokret
Podrobniji članak o temi: Hrvatski narodni preporod

U književnom razdoblju romantizma pišu se pjesme i drame. Glavne teme su: povjesne, nacionalne i domoljubne. U Hrvatskoj književnosti pokretač Ilira je Ljudevit Gaj a uz njega su još i: Ivan Mažuranić, Petar Preradović, Stanko Vraz, koji se 1942. suprostavlja Gajevoj ideji političke angažiranosti književnosti i osniva časopis Kolo. August Šenoa se smatra prethodnikom realizma u Hrvatskoj.

Realizam

Nastajanje realistične koncepcije u književnosti povezano je sa pojačanim zanimanjem za prirodne znanosti i jačanjem pozitivističke filozofije. U Hrvatskoj, realizam traje samo desetak godina (od smrti A. Šenoe) 1881. do 1890. Hrvatski pisci realizma su: Vjenceslav Novak, Silvije Strahimir Kranjčević, Ante Kovačić, Josip Kozarac, Eugen Kumičić i Ksaver Šandor Gjalski.

Kronološki popis

Humanizam i renesansa

• Ivan Česmički
• Marko Marulić
• Šiško Menčetić
• Džore Držić
• Nikola Nalješković
• Mikša Pelegrinović
• Marin Držić
• Mavro Vetranović
• Hanibal Lucić
• Petar Zoranić
• Petar Hektorović
• Brne Karnarutić
• Antun Vrančić
• Dominko Zlatarić
• Dinko Ranjina
• Juraj Baraković
• Sabo Bobaljević

Barok

• Matija Divković
• Bartol Kašić
• Ivan Gundulić
• Ivan Bunić Vučić
• Fran Krsto Frankopan
• Junije Palmotić
• Ignjat Đurđević
• Jerolim Kavanjin

Prosvjetiteljstvo, racionalizam i klasicizam (književnost 18. st)

• Andrija Kačić Miošić
• Matija Antun Relković
• Matija Petar Katančić
• Filip Grabovac
• Tituš Brezovački
• Ruđer Bošković
• Đuro Ferić
• Benedikt Stay
• Zlatko Meštrić

Ilirski pokret i romantizam

• Ivan Mažuranić
• Stanko Vraz
• Matija Mažuranić
• Dimitrije Demeter
• Pavao Štoos
• Ljudevit Gaj
• Petar Preradović

Protorealizam

• Franjo Ciraki
• Rikard Jorgovanić
• Janko Jurković
• Ivan Perkovac
• August Šenoa
• Adolfo Veber Tkalčević
• Mato Vodopić

Realizam

• Ksaver Šandor Gjalski
• Ante Kovačić
• Silvije Strahimir Kranjčević
• Eugen Kumičić
• Vjenceslav Novak
• Josip Eugen Tomić
• Josip Kozarac

Moderna

• Milan Begović
• Milutin Cihlar Nehajev
• Musa Ćazim Ćatić
• Antun Gustav Matoš
• Ivan Kozarac
• Janko Leskovar
• Dinko Šimunović
• Vladimir Vidrić
• Ivo Vojnović

Avangarda i 20. stoljeće

• Antun Branko Šimić
• Dobriša Cesarić
• Dragutin Tadijanović
• Dubravko Horvatić
• Gustav Krklec
• Ivan Aralica
• Ivan Goran Kovačić
• Ivan Slamnig
• Jure Kaštelan
• Jozo Laušić
• Drago Ivanišević
• Ivana Brlić-Mažuranić
• Ivo Andrić
• Ivo Kozarčanin
• Janko Polić Kamov
• Josip Pupačić
• Mak Dizdar
• Marija Jurić Zagorka
• Janko Matko
• Mihovil Pavlek-Miškina
• Mile Budak
• Mirko Kovač
• Miroslav Krleža
• Nikola Milićević
• Nikola Šop
• Ranko Marinković
• Dinko Štambak
• Slavko Mihalić
• Slobodan Novak
• Stjepan Džalto
• Tin Ujević
• Lazar Merković
• Tomislav Ladan
• Petko Vojnić Purčar
• Vesna Parun
• Jasna Melvinger
• Vladan Desnica
• Vladimir Nazor
• Zvonimir Remeta
• Ilija Jakovljević
• Vjekoslav Kaleb
• Petar Šegedin

Suvremena književnost

• Krešimir Bagić
• Ivan Kušan
• Miro Gavran
• Davor Šalat
• Anka Žagar
• Stanka Gjurić
• Stanko Andrić
• Tomislav Šarić
• Delimir Rešicki
• Ante Tomić
• Davor Slamnig
• Sead Begović
• Arsen Dedić
• Pavao Pavličić
• Boris Biletić
• Ivo Totić
• Marko Martinović
• Željko Kocaj
• Branko Čegec
• Vjekoslav Boban
• Ratko Cvetnić
• Darko Macan
• Nedjeljko Fabrio
• Jakša Fiamengo
• Tomislav Marijan Bilosnić
• Milovan Miković
• Edo Popović
• Mile Pešorda
• Lucija Rudan
• Josip Cvenić
• Zoran Kršul
• Julijana Matanović
• Goran Tribuson
• Snježana Tribuson
• Vlatko Majić
• Sanja Pilić
• Robert Roklicer
• Zlatko Krilić
• Joja Ricov
• Rade Jarak
• Ervin Jahić

Hrvatska književnost izvan RH

Mađarska

Priznati hrvatski pjesnik iz Mađarske, Stjepan Blažetin, je situaciju najbolje opisao uvjete književnog stvarateljstva Hrvata u Mađarskoj nakon prvog svjetskog rata, pogotovo izrazito teško razdoblje najtvrđe komunističke diktature u Mađarskoj i njena odnosa prema Hrvatima: "Dovoljno je bilo slušati hrvatski radio da bi se zaradio odlazak na prisilni rad. Prije toga, od 1918. pa sve do 1969. nije objavljena niti jedna knjiga hrvatskih književnika. Poslije je bilo lakše. "

Bosna i Hercegovina

Podrobniji članak o temi: Hrvatska književnost u Bosni i Hercegovini

Hrvatska književnost u Bosni i Hercegovini je definicija dana skupu novela, kratkih priča, pjesama i ostalih raznih književnih djela koja su ispisana na hrvatskome jeziku i pripadaju u cijelosti hrvatskoj kulturi u Bosni i Hercegovini, bosanskohercegovačkim Hrvatima i hrvatskome jeziku. Ta književnost obuhvaća književnike koji su pisali na hrvatskom jeziku, koji su podrijetlom iz Bosne i Hercegovine. Ona uključuje i mnoge bošnjačke književnike, za koje mnogi tvrde da ne pripadaju hrvatskoj književnosti u Bosni i Hercegovini. No, ipak ti su književnici svoje djelo svjesno utkali u korpus hrvatske književnosti, crpili su iz njega izražajne oblike i primali utjecaje značajnijih hrvatskih autora, nacionalno se izjašnjavali Hrvatima i pisali su na hrvatskome jeziku.

Najpoznatiji književnici iz Bosne i Hercegovine, koji su pisali na hrvatskom jeziku su: Ivo Andrić, Ivan Aralica, Toma Babić, Safvet-beg Bašagić, Enver Čolaković, Musa Ćazim Ćatić, Matija Divković, Mak Dizdar, Asaf Duraković, Fadil Hadžić, Nusret Idrizović, Lucijan Kordić, Veselko Koroman, Mirko Kovač, Ivo Kozarčanin, Silvije Strahimir Kranjčević, Jakša Kušan, Tomislav Ladan, Filip Lastrić, Vitomir Lukić, Grgo Martić, Matija Mažuranić, Ahmed Muradbegović, Alija Nametak, Zvonimir Remeta, Novak Simić, Antun Branko Šimić, Lovro Šitović Ljubušak, Nikola Šop, Anđelko Vuletić.

Ovdje pogledajte popis hrvatskih književnika iz Bosne i Hercegovine.

Popis po žanrovima

• hrvatski dramatici
• hrvatski esejisti
• hrvatski pjesnici
• hrvatski putopisci
• hrvatski romanopisci
• hrvatski publicisti
• hrvatski novelisti

Hrvatska književnost po žanrovima

• drama u hrvatskoj književnosti
• esej u hrvatskoj književnosti
• hrvatsko pjesništvo
• putopis u hrvatskoj književnosti
• kratka priča u hrvatskoj književnosti
• pripovjetka u hrvatskoj književnosti
• crtica u hrvatskoj književnosti
• novela u hrvatskoj književnosti
• roman u hrvatskoj književnosti
• hrvatska književna kritika
• hrvatska publicistika

Prijevodi djela hrvatskih književnika

Hrvatski književnici prevedeni na španjolski:
Dragutin Tadijanović, Slavko Mihalić, Maja Gjerek, Diana Rosandić, Lana Derkač, Davor Šalat, Ante Stamać, Mladen Machiedo, Diana Burazer i Mila Pavićević. [1]

Poveznice

• Povijest hrvatskog kazališta
• Hrvatska umjetnost
• Likovna umjetnost u Hrvatskoj
• Hrvatska glazba
• Hrvatski film

Vanjske poveznice

• Feljton "Glasa koncila": IZ RIZNICE HRVATSKE SREDNJOVJEKOVNE PISANE KULTURE
• Matica hrvatska - Ogranci - Knjige Hrvatska riječ u Srijemu
• Književni krug Reči Rieč, poezija, proza, književnost
• Radio Subotica Hrvatski pisci iz dijaspore bit će uvrštavani u matičnu hrvatsku književnu baštinu, 9. ožujka 2009.
• Milovan Miković, Roman u književnosti Hrvata u Vojvodini(antologija romana od 1875. do 2008.), Književna revija, Osijek, 3-4, 2008., 3-474.
• Portal za književnost