Šiško Menčetić

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Šišmundo (Šiško) Menčetić Vlahović (1457. - 1527.) dubrovački je vlastelin i hrvatski renesansni pjesnik koji je stvarao uglavnom u XV. stoljeću.

Životopis[uredi VE | uredi]

Rođen je 1458. godine u dubrovačkoj vlastelinskoj obitelji Menčetića. Mladost je proveo izuzetno razuzdano, zbog toga se njegovo ime često spominje u sudskim spisima dubrovačkog arhiva: izvođen je i pred sud zbog izgreda na ulicama i napastovanja žena. Oženio se kao četrdesetogodišnjak. U zreloj dobi se smirio i obavljao razne dužnosti u dubrovačkoj vladi: s dvadeset godina ušao je u dubrovačko Malo vijeće, a dva je puta (1521. i 1524.) bio i knez Dubrovačke Republike. Umro je, zajedno s dvama svojim sinovima, 25. lipnja 1527. u velikoj epidemiji kuge.

Stvaralaštvo[uredi VE | uredi]

Utjecaji[uredi VE | uredi]

Pripada prvoj generaciji hrvatskih lirskih pjesnika, a najveći dio njegovih pjesama (512) sačuvan je u Ranjininu zborniku, gdje je i najzastupljeniji pjesnik.

Za razliku od Džore Držića, Menčetić u opusu ima i duže narativne pjesme[1], a lirski subjekt neposredniji je, življi, lascivniji i erotiziraniji te je naglašena tema i senzualnost uzvraćene ljubavi. Kao uzor značajan je Francesco Petrarca te se uz Džoru Držića smatra prvim hrvatskim petrarkistom. Pripadao je strambotistima, koji se ograđuju od nekih Petrarcinih ideja: prisutan je izostanak neoplatonizma, naglašena je senzualnost te se pjesnici približavaju pučkim oblicima (strambotto, rispetto), a napuštaju sonet. Najveći dio opusa temom nasljeđuje petrarkizam - opisuje se ljepota pjesnikove drage, ali Menčetić dijelom pjesama odstupa od klasičnog petrarkizma te opjevava sreću uslišanog ljubavnika.

Osim petrarkističkih utjecaja, u opusu se nalaze i elementi srednjovjekovnog pjesništva, bilo kao utjecaja provansalske trubadurske lirike i motiva služenja, bilo kao leksičkog utjecaja njemačke kulture (Minnesang). U dvjema se pjesmama Šiška Menčetića javlja riječ frava[2], koja potječe iz stvnj. frouwe (usp. njem. Frau): Goraše svital raj u ličcu toj fravi[3] te Pjesance kad budeš na skutu toj fravi[4]. Očit je utjecaj i pučkih motiva prisutnih u srednjovjekovlju, a pojačani utjecajem strambotizma, poput ritma narodne pjesme Mnokrat reci u sebi rič, koja je ohola ili pak uporaba umanjenica (kladencem vodice), kao u pjesmi Moj Bože, Bože moj, molim te za rados te stiha bugarštica, petnaesterca.

Forma[uredi VE | uredi]

Pjesme su najčešće stihovane najčešće u dvostruko rimovanom dvanaestercu dubrovačkog tipa, dvanaestercu s neprijenosnom rimom i sa sekundarnim cezurama nakon 3. i 9. sloga, uz glavnu cezuru nakon 6. sloga (npr. Koji čtiš | sej pjesni ||, molim te | veselo), s iznimkom triju pjesama u petnaestercu (8+7), a pjesma Isusu na križu sastoji se od marulićevskog dvanaesterca s prijenosnom rimom.

Tematika[uredi VE | uredi]

Pjesme su većinom ljubavne tematike, često u akrostihu s imenima žena kojima su pjesme posvećene, a postoji i nekolicina satiričnih i moralno-refleksivnih te 11 religioznih pjesama posvećenih Isusu. Dominira tip izjavne[5] ili dijaloške[6], odnosno apelativne pjesme, pri čemu se to ne odnosi na sve pjesme (npr. Prvi pogled nema apelativnosti). Javljaju se i tri pjesme "ženskog glasa"[7] u kojima je kazivač žena, a karakterizira ih jednostavan pjesnički jezik, ženina žudnja za odsutnim izabranikom te fingiranje pisane komunikacije.

U prvoj su tematskoj cjelini značajne pjesme poput Ne mogu živjeti bez tebe u kojoj draga postaje dio lirskog subjekta (ter tebe želeći sam sebe toj želju) ili distišne pjesme Bože, šta osta tebi koja platonistički opisuje ljepotu pjesnikove drage.

U drugoj tematskoj cjelini naglašena je senzualnost i doživljaj ljubavi (ar se mnjah u broju ne jedan nu prvi / od Grka ki Troju puštaše u krvi[8]), kao u pjesmi Ljuveno uživanje s naglašenom senzualnošću ili žudnje, kao u pjesmi Ner tko je srcem lav i kamen u sebi. U ovom se tematskom ciklusu javlja i motiv albe, pjesničkog oblika koji opisuje dijalog ljubavnika, uz moguću treću osobu (čuvara), koje razdvaja zora.

Iz drugog je tematskog ciklusa najpoznatija pjesma Blaženi čas i hip kao svojevrsni prepjev ili parafraza Petrarcina LXI. soneta (Blažen bio dan, mjesec i doba). Ispjevana je u dvanaesteračkim distisima, pri čemu u neparnima slijedi petrarkistička načela, a u parnim stihovima naglašava senzualnost. Petrarcin platonistički završetak slavljenja duhovne ljubavi prema Lauri, kao njegove inspiracije i muze, erotizira, mijenja elegičan ton u ditirampski, a u središtu više nije lirski subjekt nego erotski doživljaj voljene osobe (Blažena ljepos tva, blažena tva mlados / pokli se meni sva darova za rados).

U neljubavnom dijelu kanconijera javlja se neispunjenost zemaljskom ljubavlju te okretanje duhovnom, što se očituje u jedanaest pjesama posvećenih Isusu, a javlja se i pjesma Bogorodici (Uzmožna gospođe, tko milost ku žudi). Tu su također i satiričke pjesme, u koje spadaju i mizogine pjesme s elementima rezignacije (Uzdarje u ženu, Mrzim na žene), ali i teme općeg karaktera, suprotnosti poput bogatstva i škrtosti te sličnih tema (Zlo od Kotora, prvi pjesnički trag tradicionalnog neprijateljstva Dubrovnika i Kotora).

O opasnosti od Otomanskog carstva piše:

Od ropstva bi davno u valih
potonula Italija
O hrvatskijeh da se žalih
more otomansko ne razbija.

—F. Šanjek, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, Srednji vijek, Zagreb, 1999., str.351.-352.

Literatura[uredi VE | uredi]

  1. SPH 2/1937., br. 248, 294, 311, 415, 418, 455, 459, 460, 478
  2. cit. Davor Dukić
  3. SPH 2/1937., br. 248, stih 27
  4. SPH 2/1937., br. 331, stih 1
  5. cit. Zoran Kravar
  6. cit. Tomislav Bogdan
  7. cit. Davor Dukić
  8. SPH 2/1937., br. 210
  • Jagić, Vatroslav: Trubaduri i najstariji hrvatski lirici; Rad JAZU, 9, Zagreb, 1869.
  • Kombol, Mihovil: Povijest hrvatske književnosti do preporoda; Matica hrvatska, Zagreb, 1961.
  • Tomasović, Mirko: Hrvatska renesansna književnost u europskom kontekstu, u: Hrvatska književnost u europskom kontekstu, Zagreb, 1978.
  • Pjesme Šiška Menčetića Vlahovića i Gjore Držića (skupio i napisao Uvod Vatroslav Jagić); JAZU, Stari pisci hrvatski, knj. 2, Zagreb, 1870.
  • Pjesme Šiška Menčetića i Džore Držića i ostale pjesme Ranjinina zbornika (priredio Milan Rešetar); JAZU, Stari pisci hrvatski, knj. 2, 2. izdanje, Zagreb, 1937.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]