Dijalektologija

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Dijalektologija je riječ grčkog podrijetla koja je u današnji hrvatski jezik ušla posredstvom latinskog. Zapravo se radi o spoju grčkih riječi diálektos (što otprilike znači govoriti) i logía (u značenju govor, znanje, raspravljanje, riječ) što je u latinskom dalo riječ dialectología (znanje o govoru), a u hrvatskom zatim dobivamo riječ dijalektologija.[1]

Disciplina je unutar jezikoslovlja koja proučava različita narječja i dijalekte nekog jezika, ali i druge varijante i tipove jezika na sinkronijskom i dijakronijskom planu.[2] Budući da je jezikoslovlje moguće klasificirati i s obzirom na to kojem segmentu čovjekove jezične djelatnosti daje prednost, potrebno je reći kako se dijalektologija u najvećoj mjeri nalazi u domeni genetske lingvistike koja proučava podrijetlo organskih idoma pa tako hrvatski jezik ima tri narječja i ulazi u slavensku jezičnu porodicu koja je dio baltoslavenske skupine, a baltoslavenska skupina dio je indoeuropske jezične porodice. [3] Važno je razumijeti da se genetska lingvistika sastoji od dviju razina - poredbeno-povijesne lingvisike i dijalektologije. Dijalektologija je "niži" dio genetske lingvistike, opeseg njezinog proučavanja seže od mjesnih (konkretnih) govora nekog mjesta ili sela do jezika, znači - dijalektologija proučava mjesne govore, skupine govora, dijalekte, narječja i svoje izučavanje završava jezikom kojima pak započinje poredbeno-povijesna lingvistika koja jezika svrstava u jezične porodice.[4]

Neki, napose američki lingvisti, pogrešno svrstavaju dijalektologiju pod okrilje sociolingvistike. Sociologija proučava društvo, tako i sociolingvistika proučava društvom uvjetovane jezične činjenica, odnosno način na koji pojedine društvene skupine koriste jezik u procesu komunikacije. Ali dijalekatske razlike na našem govornom području ne zasnivaju se na sociološkim, nego na genetskim kriterijima.[3] Recimo, čakavsko narječje na dijalekte možemo dijeliti prema refleksu praslavenskog jata (ě), štokavsko narječje na dijalekte možemo podijeliti prema praslavenskim skupinama *tj i *dj, naravno, pri klasifikaciji narječjâ na dijalekte uzimaju se u obzir i drugi kriteriji kao što su morfološke, leksičke i sintaktičke značajke.[2] Pripadnost narječju nije sociološka kategorija, niti bi dijalektologija trebala proučavati ono što ulazi u domenu sociolingvistike. Ovakvo tretiranje dijalekata posljedica je specifičnog razvoja engleskog jezika na američkom govornom području. Budući da se tamo engleski jezik nije razvijao prirodnim putem, nego je naseljen, razlike među govorima sociolingvistički su uvjetovane. Takav pristup nije primjenjiv na našim prostorima.[3]

Definicija dijalektologije[uredi VE | uredi]

Dijalektologija se kao znanost počinje formirati u 19. st., a usko je vezana uz jezikoslovno učenje tzv. mladogramatičara.[3] U tim počecima dijalekti su smatrani geografski omeđenim jedinicma koja svaka ima svoje jezične osobine, a međusobno se razlikuju i predstavljaju cijepanje, raspadanje jednog jedinstvenog jezika. Naravno, današnja teorija gleda na to nešto drugačije, proučavanjem dijalekata utvrđuju se principi po kojima jedinice jednog narječja stupaju u međusobne odonose, a zatim uspoređivanjem rezultata utvrđuje se srodnost različitih narječja i jezika.[2]

Dijalektologija je jezikoslovna disciplina koja proučava, bilježi, klasificira i rangira osobine jednog jezika

Dijalektolozi istražuje i bilježe konkretne jedinice jezika. Konkretne jedinici nalazimo jedino u mjesnim govorima, odnosno u konkretnom mjestu, selu ili gradu. Apstraktne jedinice su skupina govora, dijalekt te narječje na najapstraktnijoj razini.[3] Dijalektološko istraživanje vrši se pomoću upitnika na koje ispitanici daju odgovore, u novije vrijeme istraživanja se i snimanjem govornika, a snimke se kasnije obrađuju.[5] Usporedimo li tri govora istog narječja, oni će međusobno biti slični, ali postojat će i određene razlike. Takve govore moguće je povezati u skupinu govora. Tada govorimo o apstraktnoj jedinici jer ne postoji niti jedan govor koji bi imao sve osobine te skupine. Znači, apstraktne jedinice zapravo su kategorija koja olakšava klasificiranje i rangiranje jezičnih jedinica na terenu. Dijalektologija stoga određuje koji govori pripadaju kojem narječju, a na sljedećoj razini genetska lingvistika narječja povezuje u veće skupine – jezične porodice.[3]

Uloga dijalektologije u proučavanju jezika[uredi VE | uredi]

Zadaća dijalektologije je prikupiti što više podataka o konkretnom govoru nekog sela, ili mjesta, ili grada, a zatim te govore i opisati na svim jezikoslovnim razinama - fonološkoj, morfološkoj, sintaktičkoj i leksičkoj. Na temelju prikupljenih podataka, dijalektolozi će moći utvrditi kojem narječju pripadaju promatrani govori, a zatim će i narječje svrstati u odgovarajući jezik. To je osobito važno zbog klasificiranja govora i narječja koji su u dodiru s dva ili više jezika pa je ponekad vrlo teško odrediti kojem jeziku zapravo promatrano narječje pripada[3], recimo kao što je situacija sa slovenskim jezikom i kajkavskim narječjem.

Važnost dijalektologije nije samo u iznošenju osobina pojedinih govora, već dijalektologija utječe i na razvoj jezikoslovne teorije. Naime, pojavu geografske lingvistike vežemo uz pojavu dijalektologije, a u okrilju geografske lingvistike dijalektologija je pokrenula i pitanje jezika u kontaktu, tj. problema jezičnog sustava u bilingvnoj sredini u kojoj se usporedo govori dvama različitim sustavima.[2]

Ključni pojmovi dijalektologije[uredi VE | uredi]

  • Idiolekt je najmanja jedinica koja se proučava, odnosi se isključivo na jezični sustav pojedinca, odnosno na one elemente koji se razlikuju od jezičnih osobina drugih govornika istog narječja. Neki istraživači smatraju da nema koristi od proučavanja idiolekata jer je jezik društvena kategorija. Takva tumađenja gube iz vida činjenicu da je društveno sastavljeno od pojedinačnog. Jezik tu ne znači "hrvatski", "kineski", "engleski", nego fond riječi, jezične navike, stil (visoki, niski, učeni...) i sl.[6]
  • Idiom - označava jezik u njegovom najopćenitijem značenju, označava da određeni govor pripada nekoj zajednici bez detaljnijeg određenja njegovih karakteristika. Idiom upozorava da je riječ o jeziku i onom što se na odnosi na jezik u najširem smislu. Ponekad se riječ idiom koristi i kada se želi označiti govor određene skupine ljudi, neke zajednice - vjerske, nacionalne, dobne, klasne i sl. Kada je riječ o govoru mladih (mobač, raska, fejs, starke, faf i sl.) ne možemo govoriti o nekom posebnom dijalektu ili narječju, još uvijek je riječ o istom sustavu. Idiom se može svesti na oznaku za svaki pojedini idiolekt, dijalekt, narječje, ili jezik.[2]
  • Dijalekt se teško definira, ali uglavnom kao dio jezika, odnosno njegov podsustav koji su u određenom postotku fonološki, gramatički, sintaktički, semantički i leksički razlikuje od jezika kojem pripada. Ta obilježja utvrđuju se unutar svakog jezika posebno. Stoga nije dobro uspoređivati kajkavsko narječje sa slovenskim jezikom jer, iako se radi o vrlo sličnim govorima, pripadaju različitim jezicima. Neki pak dijalekt definiraju kao skup međusobno srodnih govora (ali opet su različiti međusobno).[6]
  • Narječje - ogranak kojeg većeg jezika s kojim je genetski povezan, ali različit od općenarodnog (i/ili književnog/standardnog) jezika i drugih narječja unutar istog jezika. To je govor određenog geografskog prostora i njime govori samo jedan dio naroda ili plemena (štokavskim narječjem govori samo dio Hrvata, ostali se služe ili kajkavskim ili čakavskim narječjem, a sva tri se međusobno razlikuju). Narječje se često poistovjećuje sa dijalektom, ali dijalekt je niži pojam od narječja (govor >> skupina govora >> dijalekt >> narječje).[2][7]
  • Međusobno razumijevanje - neki su pokušali razlikovati jezike od narječja tako što su ustvrdili da se govornici narječja jednoga jezika razumiju, dok se govornici različitih jezika ne razumiju. Nevaljanost je tog kriterija očita jer se lakše razumiju govornici kajkavskog narječja i slovenskog jezika nego kajkavskog i čakavskog narječja, a sličnih primjera ima mnogo širom svijeta (donjonjemačka narječja - nizozemski, itd.).
  • Kontinuum narječja - mreža je narječja u kojoj su zemljopisno bliska narječja međusobno razumljiva, no razumljivost opada s povećavanjem međusobne udaljenosti. Poznat je primjer afrikaans - holandski - dolnjonjemački kontinuum, velika mreža narječja s tri standardna jezika. Takav kontinuum je i srednjojužnoslavenski dijasustav koji danas ima obuhvaća područje četiri jezika: slovenski, štokavsko narječje hrvatskog jezika, bošnjački, štokavsko narječje srpskog jezika, crnogorski.
  • Abstandsprache - pojam je koji opisuje jezike što odgovaraju konvencionalnim kriterijima jezika, tj. toliko se razlikuju da su međusobno nerazumljivi: npr. ruski i japanski.
  • Dachsprache - pojam je za standardni jezik koji je općenacionalni uporabni jezik u višenarječnoj jezičnoj zbilji. Primjeri su standardni talijanski, njemački i arapski. Također, tu je i standardni hrvatski jezik.

Narječje, ili jezik?[uredi VE | uredi]

Narječja su na tolikom stupnju apstrakcije da ih možemo smatrati i pravim (totalnim) jezicima. Današnji slavenski jezici nekada su bili narječja nekog većeg - praslavenskog - jezika. S vremenom su se razlike produbljivale te danas čine samostalne jezike. Narječje je najviši organski idiom i uglavnom nije normiran, samo se opisuje, utvrđuju se njegove osobine. Ipak, u povijesti hrvatskog jezika svako od hrvatskih narječja imalo je ulogu i književnog jezika.[3] Dok su čakavsko i kajkavsko narječje samo hrvatska, štokavsko je zajedničko Hrvatima, Srbima i Crnogorcima. Jedno je od tri hrvatska narječja, ali je i jedino kojim se služe Srbi i Crnogorci. Stoga ga se i ne može smatrati narječjem, već jezikom. U prilog tomu ide i činjenica što je uzeto kao osnovica survremenog hrvatskog, srpskog i crnogorskog književnog jezika. Ali u prošlosti je ono bilo jedno od tri hrvatska književna narječja kojima se hrvatski narod služio i na kojemu je postojala i pisana književnost.[2] Status dijalekta ili jezika nekog sistema ovisi o povijesnim, političkim i sociološkim razlozima.[6]

Svako narječje ima vlastitu gramatiku i vlastiti leksički fond pa time zapravo nema niti da ga zovemo jezikom. Često je vrlo teško odrediti koji govori pripadaju kojem narječju jer granice nisu oštre, a osobine pojedinih narječja se često preklapaju. Svaki književni ili standardni jezik temeljen je na nekom narječju, ali se narječja gotovo uvijek razlikuju od književnog/standardnog jezika.[3] Hoće li koji idiom imati status jezika ili narječja često ovisi i o povijesnim, političkim i sociološkim determinantama.[6]

Narječja i dijalekti – utvrđivanje razlika[uredi VE | uredi]

Pri utvrđivanju pripada li što ovom ili onom narječju, nije važno što je isto, važno je ono različito. Zajedničke značajke tipične su za jedan jezik i razlikuju ga od drugoga – tako unutar hrvatskog jezika postoje značajke koje su karakteristične sa sva tri hrvatska narječja, a razlikuju ih od ostalih jezika u okruženju.

Zasebne značajke tipične su za neki sustav, po njima se međusobno razlikuju narječja unutar istog jezika.

  • Lokalne značajke - njima se govor jednog mjesta razlikuje od govora drugog mjesta. Takvi govori, iako se međusobno razlikuju, još uvijek pripadaju istiom dijalektu i istom narječju. Lokalne značajke dijele mjesne govore, ali po njima ne možemo dijeliti i definirati narječja!
  • Arealne značajke su karakteristične za određeno područje, iste značajke mogu biti karakteristične i za više narječja. Arealna značajka bila bi -n na kraju prezenta u govorima uz jadransku obalu – tzv. adrijatizmi. Riječ jesan (u značenju jesam) karakteristična je i za čakavsko i za štokavsko narječje uz Jadransko more. Arealne značajke ne razlikuju ni narječja ni dijalekte, samo utvrđuju razlike govora na jednom geografskom prostoru od onih na drugom gegrafskom prostoru.
  • Alteriteti su prva razina na kojoj možemo razlikovati narječja, ali te značajke ipak nisu dovoljne za pouzdano utvrđivanje i klasificiranje narječja. Alteritetima (ako promatramo naglasak) možemo razlikovati kajkavsko i štokavsko narječje i to samo ako govorimo o novoštokavskom dijalektu, ali tim alteritetom (naglaskom) ne možemo razlikovati kajkavsko i čakavsko narječje jer velik broj govora tih dijalekata ima istu/sličnu akcentuaciju. Odnosno, po ovim značajkama možemo razlikvati narječje x i y od narječja z, ali nedostatak tog kriterija je što ne razlikuju narječje x od y.
  • Alijeteti su razlikovne značajke najvišeg ranga! Alijetetima možemo neupitno odrediti koji govor pripada kojem narječju. Kao jednu od alijetetnih značajka možemo navesti upitno-odnosne zamjenice u hrvatskim narječjima po kojima su i dobila imena u pojedinim hrvatskim narječjima - što, kaj i ča.

Dijalektološki atlas[uredi VE | uredi]

Dijalektološki atlas je skup geografskih karata koje prikazuju regionalnu distribuciju i granice određenih karakteristika nekog narječja. Do danas objavljeno je u svijetu preko 160 dijalektoloških atlasa.[8] Osobito živo je bilo izdavanje takvih atlasa krajem 19. i početkom 20. st. za germanske i romanske jezike.[2] Osnovna zadaća im je izučavanje prostornog protezanja pojedinih idioma i njihova međusobna razgraničenja. Dijalektološki atlas zapravo je geografska karta po kojoj su povučene izoglose - linije na lingvističkoj karti koje označavaju granice između područja rasprostiranja dviju jezičnih jedinica različitih oblika, ali ekvivalentne upotrebe.[6] Gdje su izoglose paralelne, blizu jedna drugoj ili čine snop, govorimo o jednom dijalektu. Tamo gdje se te linije odaljuju riječ je o različitim dijalektima.[2]

Izradu jednog od prvih atlasa započeo je Georg Wenker (1852 - 1911).[9] On se vodio mišlju Nikolaja Trubeckog i njegovim djelom Pholonlogie et géographie linguistique u kojem se naglašava važnost fonologije u dijalektološkim istraživanjima.[2] Stoga je Wenker zaključio da bi granice među mjesnim govorima trebale biti oštre i da bi to jezične karte mogle prikazati. Sastavio je upitnike i razaslao ih Njemačkom. No takav postupak nije urodio plodom jer su izoglose na kartama bile vrlo nepravilne i nepredvidivo raštrkane, a ponekad se čak nisu dale niti utvrditi. Takav rezultat posljedica je uvažavanja samo fonološkog kriterija pri istraživanju narječjâ.[9] Time se pokazalo da nema "čistih" narječja i dijalekata i da njihove granice nisu međusobno oštre, već postoje miješanja i ukrštavanja jezičnih pojava.[2]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. [1]Hrvatski jezični portal, natuknica o dijalektologiji
  2. 2,00 2,01 2,02 2,03 2,04 2,05 2,06 2,07 2,08 2,09 2,10 Rikard Simeon, Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva, Matica hrvatska, Zagreb, 1969.
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 3,5 3,6 3,7 3,8 [2] D. Brozović, O dijalektologiji kao jezikoslovnoj disciplini, u: 'Suvremena lingvistika, Vol. 57-58 No. 1-2, 2004.
  4. [3]D. Brozović, Socilingvistika prema genetskoj i tipološkoj lingvistici, u: Suvremena lingvistika, Vol. 41-42, 1996.
  5. D. Crystal, Enciklopedijski rječnik moderne lingvisike, preveo Ivan Klajn i Boris Hlebec, Neolit - Beograd, 1985.
  6. 6,0 6,1 6,2 6,3 6,4 Škiljan, Dubravko, Pogled u lingvistiku, Školska knjiga, Zagreb, 1985.
  7. Dragica Dujmović-Markusi, Fon-Fon 1, Profil, Zagreb, 2003.
  8. [4]Matica hrvatska, Vijenac, D. Brozović - Dijalektološki atlasi
  9. 9,0 9,1 Glovacki-Bernardi et al, Uvod u lingvistiku, Školska knjiga, Zagreb, 2001.