Semantika

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Semantički odnos
Sinonim
Antonim
Homonim
Paronim
Meronim
Holonim
Hiponim
Hiperonim
Jezikoslovlje‎
Jezične razine
Fonetika ¤ Fonologija ¤ Morfologija (jezikoslovlje) ¤ Sintaksa ¤ Leksikologija ¤ Semantika ¤ Stilistika
Jezikoslovne discipline
Primjenjeno jezikoslovlje
Usvajanje jezika
Psiholingvistika
Tipološko jezikoslovlje
Flektivni jezici ¤ Aglutinativni jezici ¤ Izolirajući jezici ¤ Sintetički jezici ¤ Polisintetski jezici
Genetsko jezikoslovlje
Dijalektologija ¤ Poredbeno-povijesno jezikoslovlje
Sociolingvistika
Lingvistička antropologija
Generativna lingvistika
Kognitivna lingvistika
Računalna lingvistika
Deskriptivna lingvistika
Poredbeno jezikoslovlje
Leksikologija
Etimologija
Korpusna lingvistika
teorijsko jezikoslovlje
empirijsko jezikoslovlje
opće jezikoslovlje
računalno jezikoslovlje
Povijest jezikoslovlja
Popis jezikoslovaca
Neriješeni problemi

Semantika (grčki semantikos, koji daje znakove, značajan, simptomatičan, od sema, znak) se odnosi na aspekte značenja koji su izraženi u jeziku, kodu ili nekom drugom obliku predstavljanja. Semantika se kontrastira drugim dvama aspektima smislenog izraza, napose sintaksom, konstrukcijom složenih znakova iz jednostavnijih, te pragmatikom, praktičnoj uporabi znakova od strane agenata ili zajednica u svrhu interpretacije pojedinih okolnosti ili konteksta. Po uobičajenoj konvenciji po kojoj se proučavanje ili teorija slovi imenom subjekta koji se proučava, semantika također može označavati teoretsko proučavanje značenja u sistemima ili znakovima.

Iako terminologija varira, pisci na području značenja općenito prihvaćaju dvije vrste značenja koje izraz može sadržavati: (1) relaciju koju znak ima objektima i objektnim situacijama, stvarnim ili mogućim, te (2) relaciju koju znak ima u odnosu na druge znakove, napose vrstu mentalnih znakova koji se shvaćaju kao koncepti

Većina teoretičara referira na relaciju između znaka i njegovih objekata, koji uvijek uključuje neki način objektivne reference, kao na njegovu denotaciju. Neki teoretičari referiraju na relaciju između znakova koji služe u praktičnoj interpretaciji kao na njegovu konotaciju, iako postoje mnoga razilaženja u mišljenjima i razlike u teorijama u ovom slučaju. Mnogi teoretičari, potogovo u polju formalne semantike, pragmatskih i semiotičkih tradicija, ograničavaju primjenu semantike na denotativni aspekt, koristeći druge nazive ili potpuno ignorirajući konotativni aspekt.

Etimologija[uredi VE | uredi]

Riječ semantika (od francuskog sémantique) je izmislio Michel Bréal u 19. stoljeću.

Jezikoslovlje[uredi VE | uredi]

U lingvistici, semantika je potpolje posvećeno proučavanju značenja, zasnovano na sintaksnim razinama riječi, fraza, rečenica i ponekad većih jedinica diskursa, koje se općenito referira kao na "tekstove". Kao i bilo koja druga empirijska znanost, semantika involvira međuigru konkretnih podataka sa teoretskim konceptima. Tradicionalno, semantika uključuje proučavanje konotativnih značenja riječi i denotativnih referenci, istinitosnih uvjeta, struktura argumenata, tematskih uloga, analize diskursa te vezu svih ovih i sintakse.

Dekompozicijska perspektiva ka značenju implicira da značenje riječi može biti analizirano definiranjem atoma ili primitva koji sačinjavaju jezik misli. Područje pručavanja je značenje sastavnica, drugo je proučavanje relacija među različitim lingvističkim izrazima (homonimija, sinonimija, antonimija, polisemija, paronimi, hipernimija, hiponimija, meronimija, metonimija, holonimija, egzocentričan i endocentričan).

Dinamički obrat u semantici[uredi VE | uredi]

Ovaj tradicionalni pogled na semantiku, kao konačno značenje inherentno leksičkoj jedinki koje može biti sastavljeno u tvorbi značenja većih diskursnih konstrukata, predmet je žestoke diskusije u ničućoj domeni kognitivne lingvistike[1], te također u ne-fodorskom kampu u filozofiji jezika[2]. Izazov je motiviran:

  • Unutarnjim faktorima jezika, kao što je problem razrješavanja indeksikaliteta ili anafore (npr. ovaj X, njemu, prošli tjedan). U ovim situacijama "konteksti" služe kao ulaz, ali interpretirani izraz također modificira značenje, te je također izlaz. Stoga je interpretiranje nužno dinamičke prirode i na značenje rečenica se gleda kao na mogućnost promjene konteksta mjesto propozicije.
  • Vanjskim faktorima jezika, tj. jezik nije skup oznaka koje su pridjeljene stvarima, već "skup alata, važnost čijih elemenata leži više u načinu njihova funkcioniranja, nego u njihovoj povezanošću sa stvarima."[2] Ovaj pogled odražava kasniju poziciju Wittgensteina i njegovog poznatog primjera igre, i vezan je na pozicije Quinea. Davidsona i drugih.

Konkretan primjer prethodnog fenomena jest semantička podspecifikacija - značenja nisu potpuna bez nekih elemenata konteksta. Uzimajući na primjer jednu riječ, "crvena", njeno značenje u frazi poput crvena knjiga slično je u mnogim drugim uporabama i može se shvatiti kao gradivno[3]. S druge strane, boje implicirane u frazama poput "crveno vino" (jako tamna) i "crvena kosa" (bakrenasta) ili "crvena zemlja" ili "crvena koža" - su vrlo različite. Zaista, ove boje izvorni govornici ne bi nazvali "crvenima". Ove instance nisu u sukobu, tako da je "crveno vino" tako nazvano samo u usporedbi sa drugim vrstama vina (koje također nije "bijelo" iz istog razloga). Ovo gledište vuče korijene još od de Saussurea:

Svaki skup sinonima poput redouter ('strepitii'), craindre ('strahovati'), avoir peur ('bojati se') ima pojedinačnu vrijednost samo zato jer stoje u međusobnom sučeljavanju. Nijedna riječ nema značenje koje se može identificirati neovisno od onoga u blizini.[4]

i može ići sve do ranijih indijskih pogleda na jezik, napose Nyaya pogleda na riječi kao indikatora a ne nositelja značenja.

Pokušaj branjenja sustava zasnovanog na propozicijskom značenju semantičke podspecifikacije se može pronaći u modelu generativnog leksikona Jamesa Pustejovskyja, koji proširuje kontekstualne operacije (zasnovane na posmicanju tipova) u leksikon. Stoga su značenja generirana u letu ovisno o konačnom kontekstu.

Teorija prototipova[uredi VE | uredi]

Drugi skup koncepata vezan za neizrazitost semantike je zasnovan na prototipovima. Rad Eleanor Rosch i Georgea Lakoffa 1970-ih je vodio ka pogledu da prirodne kategorije nisu opisive u terminima nužnosti i dovoljnosti, već su stupnjevane (neizrazite na granicama) i nekonzistentne u odnosu na svoje konstituente.

Sustav kategorije nije objektivno "tamo negdje" u svijetu", već je ukorijenjen u iskustvima ljudi. Ove kategorije evoluiraju kao učeni koncepti svijeta - značenje nije objektivna istina već subjektivan konstrukt, naučen iz iskustva, a jezik izniče iz "uzemljenja naših konceptualnih sustava u dijeljenom tjelesnom i utjelovljenosnom iskustvu[5]. Nužna posljedica ovoga jest da konceptualne kategorije (tj. leksikon) nisu identične za sve kulture, ili za individuum svake pojedine kulture. Ovo vodi do debata kao što su Sapir–Whorf hipoteza ili eskimska riječ za snijeg.

Logika i matematika[uredi VE | uredi]

Velik je broj formalnih pristupa semantici u matematičkoj logici i računarstvu potekao iz proučavanja filozofije jezika. U početku je najutjecajnija semantička teorija bila ona Gottloba Fregea i Bertranda Russella. Frege i Russel se shvaćaju kao začetnici tradicije analitičke filozofije da objasni značenje sintaksom i matematičkom funkcionalnošću. Ludwig Wittgenstein, negdašnji Russellov student, se također smatra jednom od plodonosnih pojava u analitičkoj tradiciji. Svo troje ovih ranih filozofa jezika se bavilo time kako rečenice mogu izraziti informaciju u obliku propozicija i ima li istintosna vrijednost ili istinitosni uvjet dane rečenice osobinu propozicije koju izračava.

Računarstvo[uredi VE | uredi]

U računarstvu, djelimice smatrana primjenom matematičke logike, semantika odražava značenje programa ili funkcija.

Psihologija[uredi VE | uredi]

U psihologiji, semantička memorija je memorija za značenje. Drugim riječima, dio memorije koju čuva samo suštinu, opću važnost zapamćenih iskustava, dok epizodna memorija čuva samo beznačajne detalje, pojedinačne osobine ili jedinstvene partikularije iskustva.

Semasiologija[uredi VE | uredi]

U Međunarodnom znanstvenom vokabularu se semantika zove još i semasiologija

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Ronald W. Langacker (1999). Grammar and Conceptualization, Berlin/New York: Mouton de Gruyer. ISBN ISBN 3110166038
  2. 2,0 2,1 Jaroslav Peregrin (2003). Meaning: The Dynamic Turn. Current Research in the Semantics/Pragmatics Interface, London: Elsevier.
  3. P. G\"ardenfors (2000). Conceptual Spaces, Cambridge, MA: MIT Press/Bradford Books.
  4. Ferdinand de Saussure (1916). The Course of General Linguistics (Cours de linguistique générale).
  5. George Lakoff and Mark Johnson (1999). Philosophy in the Flesh: The embodied mind and its challenge to Western thought. Chapter 1., New York: Basic Books..

Vidi još[uredi VE | uredi]

Značajniji filozofi i teoretičari[uredi VE | uredi]

Jezikoslovlje i semiotika[uredi VE | uredi]

Logika i matematika[uredi VE | uredi]

Računarstvo[uredi VE | uredi]