Ernest Borgnine

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Ernest Borgnine
Ernest Borgnine
Borgnine 2010.
Rodno ime Ermes Effron Borgnino
Rođenje 24. siječnja 1917.
Smrt 8. srpnja 2012.
Godine rada 1951. -2012.
Portal o životopisima

Ernest Borgnine (24. siječnja 1917. - 8. srpnja 2012.), američki glumac, dobitnik Oscara, Zlatnog globusa i BAFTA-e.

Životopis[uredi VE | uredi]

Rani život[uredi VE | uredi]

Borgnine je rođen kao Ermes Effron Borgnino u Hamdenu, Connecticut, kao sin Anne i Charlesa B. Borgninoa, koji su imigrirali u SAD iz Modene, Italija. Roditelji su mu se razveli kad je imao dvije godine, a on i majka su otišli živjeti u Italiju, ali pet godina poslije su se vratili u njegov rodni grad, gdje se i školovao.

Borgnine se 1935., nakon završene srednje škole, pridružio američkoj mornarici. Otpušten je 1941., ali se ponovno unovačio kad je SAD ušao u Drugi svjetski rat i služio do 1945. (ukupno deset godina).

Glumačka karijera[uredi VE | uredi]

Nakon pet godina lutanja, Borgnine je pohađao Randall School of Drama u Hartfordu, Connecticut. Nakon diplome se pridružio Barter Theatreu u Abingdonu, Virginia. Njegova prva uloga bila je ona gospodina Callera u Staklenoj menažeriji Tennesseeja Williamsa. 1949. je debitirao na Broadwayu u hit drami Harvey.

1951. se preselio u Los Angeles, gdje mu se karijera preokrenula nakon filma Odavde do vječnosti (1953.), u kojoj je glumio okrutnog narednika "Fatsa" Judsona koji vodi vojni logor i ismijava vojnika Angela Maggia (kojeg glumi Frank Sinatra). Nakon što Maggio završi u zatvoru zbog pijanstva na dužnosti, Fatso ga pretuče do smrti. Međutim, Fatso nakon toga pogiba u obračunu noževima s Maggiovim najboljim prijateljem, Robertom E. Lee Prewittom (Montgomery Clift). Status karakternog glumca stekao je nastupima u filmovima kao što su Johnny Gitara (1954.) i Loš dan u Black Rocku (1955.). 1955. je nastupio u filmskoj verziji televizijske drame Marty, a uloga mu je donijela Oscar za najboljeg glavnog glumca. Kasnije se pojavio u mnogim filmovima, nekad u glavnim, ali puno češće u sporednim ulogama.

Neki od njegovih kasnijih filmova su Vikinzi, Feniksov let (1965.), Dvanaestorica žigosanih (1967.), Divlja horda (1969.), Posejdonova avantura (1972.) i Crna rupa (1979.).

Od 1962. do 1966. je nastupao u popularnom televizijskom sitcomu McHale's Navy, za koju je 1963. bio nominiran za Emmy za najboljeg glavnog glumca u humorističnoj seriji.

Za doprinos filmu je dobio i svoju zvijezdu na holivudskoj Stazi slavnih. 1996. je primljen u Kuću slavnih vestern glumaca.

Iste godine je putovao po Sjedinjenim Državama u autobusu kako bi se susreo s obožavateljima i obišao zemlju. Put je bio predmet dokumentarca iz 1997., Ernest Borgnine on the Bus.

Privatni život[uredi VE | uredi]

Borgnine se ženio pet puta.

  1. Rhoda Kemins (1948.-1959.), koju je upoznao u mornarici; Imaju jednu kćer, Ginu.
  2. Glumica Katy Jurado (1959.-1963.)
  3. Pjevačica Ethel Merman (1964.): brak je trajao samo nekoliko mjeseci.
  4. Donna Rancourt (1965.-1972.), s kojom je dobio sina, Christophera, i kćer, Sharon.
  5. Tova Traesnaes (1972.-2012.)

Izabrana filmografija[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke na temu: Ernest Borgnine.