Francusko-pruski rat

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Francusko-pruski rat
Dio ratova za Ujedinjenje Njemačke
Lignedefeu16August.jpg
La ligne de feu (1886.), Bitka kod Mars-La-Toura na slici Pierre-Georges Jeanniota
Nadnevak 19. srpnja 1870.10. svibnja 1871.
Lokacija Francuska i Pruska
Ishod Pruska i njemačka pobjeda;
Frankfurtski sporazum;
uspostava Treće Francuske Republike
Casus belli Spor oko španjolskog nasljedstva
Teritorijalne promjene Sjevernonjemačka konfederacija i druge njemačke države se ujedinjuju i formiraju Njemačko Carstvo; Njemačka dobija svoje historijske oblasti Alsace-Lorraine
Sukobljeni
Flag of France.svg Francuska Flag of the German Empire.svg Sjevernonjemačka konfederacija

Flag of Prussia 1892-1918.svg Pruska
Flagge Großherzogtum Baden (1871-1891).svg Baden
Flag of Bavaria (striped).svg Bavarska
Flagge Königreich Württemberg.svg Württemberg

Vođe
Flag of France.svg Napoleon III.
Flag of France.svg François Achille Bazaine
Flag of France.svg Patrice de Mac-Mahon, duc de Magenta
War Ensign of Prussia (1816).svg Otto von Bismarck
War Ensign of Prussia (1816).svg Helmuth von Moltke the Elder
Vojne snage
492,585 aktivno[1]
417,366 Garde Mobile[2]
300,000 regularno
900,000 rezervista i Landwehr[3]
Posljedice
138,871 mrtvih ili ozlijeđenih[4]
474,414 zarobljeno[5]
116,696 mrtvih ili ozlijeđenih[6]

Francusko-pruski rat, ponekad poznat i kao Njemačko-francuski rat je naziv za oružani sukob koji se između 19. srpnja 1870. i 10. svibnja 1871. godine vodio između Francuske i saveza njemačkih država na čelu s Pruskom.

Uzrok rata bilo je jačanje utjecaja Pruske u Njemačkoj i Europi nakon pobjede u prusko-austrijskom ratu godine 1866. te stvaranje Sjevernonjemačkog saveza koji je imao potencijal postati, ako bude ujedinjen s južnim dijelom Njemačke, većom silom od dotada dominantne Francuske.

Neposredan povod za rat bio je bezuspješni pokušaj pruske dinastije Hohenzollern da jednog svog člana postavi na španjolsko prijestolje. Hohenzollerni su odustali nakon francuskog ultimatuma, ali je kancelar Otto von Bismarck cijelu aferu objavio u tzv. Emskom brzojavu čiji je uvredljivi ton natjerao francusku vladu da pod pritiskom šovinističke javnosti Pruskoj objavi rat.

Francuska je u rat ušla uvjerena u brzu pobjedu zbog postojanja profesionalne vojske koja se proslavila u krimskom ratu, ratu s Austrijom godine 1859. te brojnim kolonijalnim pohodima. Francuzi su bili naoružani puškom Chassepot koja je u to vrijeme bila najmodernije standardno streljačko oružje na svijetu, a njihove su snage raspolagale i s primitivnim mitraljezima. S druge strane Prusi su imali nadmoć u artiljeriji, ali je glavna prednost bila u postojanju glavnog stožera na čelu s Helmuthom von Moltkeom – institucije koja je godinama prije izrađivala detaljne ratne planove i detaljno koordinirala pokrete vojske, u potpunosti koristeći novostvorenu željezničku mrežu.

Ta se prednost pokazala već na samom početku rata kada su se obje vojske sudarile na granici. Francuske snage nisu bile dovoljno koncentrirane, pa su Prusi i njihovi njemački saveznici u svim većim sudarima uspijevali postići lokalnu nadmoć te ih tjerati na povlačenje u tvrđave. Nova francuska armija na čelu s carem Napoleonom III., stvorena s ciljem oslobađanja tih snaga, je umjesto toga 1. rujna 1870. godine opkoljena, teško poražena u bitki kod Sedana i prisiljena na predaju.

Vijest o katastrofi dovela je do pada carske vlade i proglašenja francuske Treće republike. Nova republikanska vlada držala je kako je vojni poraz rezultat nesposobnosti starog režima, te da će, kao i 1793. godine, za vrijeme francuske revolucije revolucionarni elan i stvaranje masovne vojske regruta uspjeti preokrenuti stanje na bojištu. No, prije nego što se ta vojska mogla stvoriti, Prusi su uspjeli Pariz staviti pod opsadu, a ubrzo nakon toga okupirati i veći dio sjeverne Francuske.

U pozadini njemačkih snaga stvorio se partizanski pokret tzv. slobodnih strijelaca, kojega su Nijemci počeli gušiti uzimanjem talaca i drugim represalijama. U međuvremenu se težište ratnih operacija premjestilo na rijeku Loire, gdje su francuske snage, usprkos povremenim lokalnim uspjesima, pokazale da nisu u stanju osloboditi Pariz od opsade.

Zbog svega toga je 28. siječnja 1871. potpisano primirje. Nekoliko dana ranije je u okupiranom Versaillesu pruski kralj proglašen njemačkim carem, čime je stvoren Drugi Reich.

Dok su trajali pregovori, radikalno raspoloženi elementi Nacionalne garde, lijevo orijentirani političari i gradska sirotinja u Parizu su se odbili pomiriti s porazom, te su podigli pobunu koja će postati poznata kao Pariška komuna. No taj pokret nije stekao simpatije izvan područja opkoljenog Pariza te je ugušen uz pomoć Prusa koje su vladine snage propustile kroz svoje redove.

Mirovnim ugovorom potpisanim 10. svibnja 1871. Francuska se obvezala platiti veliku ratnu odštetu te Njemačkoj predati pokrajine Alsace i Lorraine u kojima je postojala njemačka nacionalna manjina i koje su u prošlosti bile dio Njemačke.

Mnogo je važniji rezultat bila pojava ujedinjene Njemačke kao najjače vojne sile u Europi, a djelomično zahvaljujući ugljenu iz novih pokrajina nova je država postala i velikom industrijskom silom koja će s vremenom, poput SAD-a u isto vrijeme, početi ugrožavati primat Britanskog Imperija kao jedine globalne supersile.

No, ujedinjena Njemačka je isto tako na sebe navukla sumnjičavost i neprijateljstvo europskih sila, pogotovo Francuske u kojoj se razvio revanšizam. Bismarck je stoga velik dio svoje energije uložio kako bi stečevine rata očuvao diplomacijom i stvaranjem složene mreže vojnih saveza. Kada je militantni car Vilim II. napustio tu politiku stvoreni su preduvjeti da francusko-pruski rat dobije svoj svojevrsni nastavak u obliku prvog svjetskog rata.

Spomenici[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Howard, Michael (1991). The Franco-Prussian War: The German Invasion of France 1870–1871, str. 39, Routledge. ISBN 0-415-26671-8
  2. Howard(1991). p. 39
  3. Wawro(2003), p. 42.
  4. Nolte, Frédérick (1884). L'Europe militaire et diplomatique au dix-neuvième siècle, 1815-1884, str. 527, E. Plon, Nourrit et ce..
  5. Nolte(1884). pp. 526-527
  6. Howard(1991). p. 453
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Francusko-pruski rat