Otto von Bismarck

Izvor: Wikipedija
»Bismarck« preusmjerava ovamo. Za druga značenja, pogledajte Bismarck (razdvojba).
Otto von Bismarck
Otto von Bismarck

1. Njemački kancelar
1. Kancelar Njemačkog Carstva
trajanje službe
21. ožujka 1871. – 20. ožujka 1890.
Prethodnik nitko
Nasljednik Leo von Caprivi
Premijer Prusije
trajanje službe
23. rujna 1862. – 1. siječnja 1873.
Prethodnik  Adolf zu Hohenlohe-Ingelfingen
Nasljednik Albrecht von Roon
trajanje službe
9. studenoga 1873. – 20. ožujka 1890.
Prethodnik  Albrecht von Roon
Nasljednik Leo von Caprivi
Rođenje 1. travnja 1815., Schönhausen, Njemačka
Smrt 30. srpnja 1898., Friedrichsruhe, Njemačka
Politička stranka nijedna

Otto Eduard Leopold von Bismarck-Schönhausen (od 1865. grof, od 1871. knez (Fürst) od Bismarck-Schönhausena, od 1890. vojvoda lauenburški) (Schönhausen, 1. travnja 1815.Friedrichsruhe, 30. srpnja 1898.) je jedan od najvažnijih vođa u 19. stoljeću; kao kancelar pruskoga kraljevstva (1862.1890.) ujedinio je Njemačku serijom pobjedonosnih ratova poslije kojih postaje prvi kancelar (1871.1890.) njemačkoga carstva.

U početku je bio političar duboko konzervativnih, aristokratskih i monarhističkih gledišta, koji se borio protiv rastućeg socijal-demokratskog pokreta 1880-ih godina, stavio je izvan zakona više organizacija i pragmatično uveo starosne mirovine, zdravstveno osiguranje, kao i radničko osiguranje u slučaju nesreće. Postaje poznat pod nadimkom Željezni kancelar i smatra ga se jednom od najvažnijih figura u njemačkoj povijesti.

Mladost i dolazak na vlast[uredi | uredi kôd]

Bismarck je rođen kao Otto Eduard Leopold grof von Bismarck (Otto Eduard Leopold Graf von Bismarck) u Schönhausenu. Studirao je pravo na sveučilištima u Getingenu i Humboltu, kao i na sveučilištu u Berlinu. Oženio je Johannu von Puttkamer 1847. godine. U njihovom dugom i sretnom braku je rođeno troje djece.

Oduševljen zbog propasti revolucionarnih pokreta 1848. godine u njemačkim državama, izabran je u pruski parlament 1849. godine. Postavljen da predstavlja Prusku u Frankfurtu na Majni, Bismarck postaje sve više uvjeren da je ujedinjena njemačka nacija, koju bi predvodila Pruska, važan cilj što se u to vrijeme smatralo liberalnim ciljem. Poslije ovog položaja, bio je postavljen za veleposlanika u Petrogradu, u kome se sprijateljio sa svojim budućim protivnikom, Aleksandrom Gorhakovim, i u Parizu. Godine 1862., pruski kralj Vilim I. postavio ga je za premijera i ministra vanjskih poslova Pruske, kao rješenje sukoba između sve liberalnijeg parlamenta i kralja.

Ujedinjenje Njemačke[uredi | uredi kôd]

Veličina uloge Bismarcka kao ujedinitelja Njemačke veoma je kontroverzna tema među povjesničarima. Također, postoji mnogo rasprava je li to bilo ujedinjenje Njemačke ili proširenje Pruske. Ono što je izvjesno, Bismarck je djelomično odgovoran za početak više ratova koji su vodili do dramatične promjene u političkoj strukturi Njemačke. Prvo, uz suradnju Austrije, Schleswig i Holstein su odcjepljeni od Danske u ratu. Mirovni ugovor je zaključen u Beču 30. listopada 1864. godine. Već 1865. Austrija je primorana prepustiti Pruskoj kontrolu nad sjevernim zemljama, a 1866. Bismarck napada Austriju i brzo ju pobjeđuje u bitci kod Königgrätza, priključivši Hannover, Hesen-Kasel, Nasau i Frankfurt Pruskoj formirajući tako Sjevernonjemačku konfederaciju.

Pošto je Bismarck izazvao Francusku, kojom je u to vrijeme vladao Napoleon III., izbio je Francusko-pruski rat, tijekom kojega su se južnonjemačke države, koje su smatrale Francusku agresorom, pridružile Sjevernonjemačkoj konfederaciji u borbi protiv Francuske. Francuska je pretrpjela ponižavajući poraz, i Vilim I. biva okrunjen kao njemački imperator u Dvorani ogledala u Versaillesu, koja je služila kao središte pruske armije. Bismarck je time zakonito stvorio Njemačko Carstvo pod vodstvom Pruske uz isključenje Austrije.

Kancelar[uredi | uredi kôd]

Otto von Bismarck 1873.

Slavljen kao nacionalni heroj, Bismarck postaje prvi kancelar novog njemačkoga carstva. U vanjskoj politici posvećuje se očuvanju mira između europskih sila Francuske, Austrije, Njemačke i Rusije. Bismarck je vjerovao da središnja pozicija Njemačke u Europi može biti uzrok njenog razaranja u slučaju bilo kojeg rata.

Na unutrašnjem planu bio je zabrinut pojavljivanjem dvaju novih političkih stranaka: Katoličke stranke centra, i Socijaldemokratske stranke Njemačke. Bitka protiv katolicizma koja je započela 1872. godine, pod imenom "Kulturna borba" (Kulturkampf) uglavnom je bila promašaj. Bismarck je napao socijaldemokrate na dvije fronte: socijaldemokratska stranka i njezine organizacije su stavljene izvan zakona, dok je radničkoj klasi dano vrlo napredno zakonodavstvo koje je omogućavalo zdravstveno osiguranje, osiguranje u slučaju nesreće na radu, kao i starosne mirovine.

Na izborima 1890. godine i Katolička stranka centra i socijaldemokrati osvajaju mnogo glasova, a Bismarck daje ostavku na zahtijevanje njemačkoga cara Vilima II., koji je došao na prijestolje 1888. godine. Bismarck je proveo svoje posljednje godine pisajući memoare (Gedanken und Erinnerungen; "Razmišljanja i sjećanja"). Umro je u 83. godini života 1898. godine u Fredrihsruhu.

Za vrijeme Drugoga svjetskog rata Njemačka ratna mornarica imala je ratni brod imenovan u njegovu čast, Bismarck, kao i Njemačka carska mornarica čija su dva broda nosila njegovo ime. Također, mjesto Bismarck, Sjeverna Dakota, nosi njegovo ime, kao i Arhipelag Bismarck i Bismarckovo more kod bivše njemačke kolonije Nove Gvineje, te više ulica i škola u Njemačkoj.

Literatura[uredi | uredi kôd]

  • Crankshaw, Edward, Bismarck. The Viking Press. (1981.);
  • Eyck, Erich, Bismarck and the German Empire. W. W. Norton & Company. (1964.);
  • Hiss, O.C. Bismarck: Gesetze und Würste. Sans Souci Druck (1931.);
  • Lerman, Katharine Anne, Bismarck: Profiles in Power. Longman, 2004., ISBN 0-582-03740-9.
  • Emil Ludwig, Wilhelm Hohenzollern: The last of the Kaisers, New York (1927.);
  • Palmer, Alan. Bismarck, Charles Scribner’s Sons. (1976.);
  • Otto Pflanze, Bismarck and the Development of Germany. 3 vols. (Princeton University Press, 1963–90.);
  • Stern, Fritz, Gold and Iron: Bismarck, Bleichröder and the Building of the German Empire. Penguin. (1977.);
  • Taylor, A. J. P., Bismarck: the Man and the Statesman. Hamish Hamilton. (1955.).
  • Gordana Holjevac: Bismarckova socijalna država, History, 11, Zagreb, 2016., str. 42-47

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Zajednički poslužitelj ima stranicu o temi Otto von Bismarck
Logotip Wikicitata
Logotip Wikicitata
Wikicitati imaju zbirke citata o temi Otto von Bismarck