Grgur Orlovčić
| Grgur Orlović | |
|---|---|
| Opći životopisni podatci | |
| Datum rođenja | nepoznat, prije 1510. |
| Datum smrti | 29. kolovoza 1526. |
| Mjesto smrti | Mohač |
| Supruga | Marta Husonhazon |
| Titule | kapetan Senja i Klisa |
| Opis vojnoga službovanja | |
| Ratovi | Stogodišnji hrvatsko-turski rat |
| Važnije bitke | bitka kod Klisa (1524.), bitka na Mohačkom polju (1526.); |
Grgur Orlovčić (?, prije 1510. – Mohač, 29. kolovoza 1526.[1]), bio je hrvatski vojskovođa i uz Petra Kružića kapetan Senja i Klisa.
Podrijetlo[uredi | uredi kôd]
Pripadao je obitelji Orlovčić hrvatskog plemenitog roda Humljana iz gornjeg Pounja.[2] Jedno od dobara ove obitelji bio je grad (castrum) Čovka smješten nešto sjevernije od Kruga, prema pretpostavkama većine povjesničara, rodnog mjesta Petra Kružića.[3]
Životopis[uredi | uredi kôd]
O Orlovčićevu ranom životu poznato je vrlo malo informacija. Bio je sin Jurja Orlovčića, hrvatskog velikaša, koji je 1492. bio predstavnik Hrvatskog sabora u radu Ugarskog sabora i njegove supruge Klare Orlovčić.[4] Poznato je kako ga je nakon službe kraljeva kaštelana u Ripču, utvrdi bitnoj za obranu Bihaća, kralj Ludovik II. Jagelović 1521. godine imenovao kapetanom grada Senja i poslao ga Jeronimu Peteliniću kao sudruga u službi. Zbog nezadovoljstava Otočana i Senjana Petelinićevom upravom, koja su uskoro došla na vidjelo, kralj je na njegovo mjesto kao sukapetana Orlovčiću izabrao Petra Kružića.[5]
Međusobna adopcija s Petrom Kružićem[uredi | uredi kôd]
Tri godine kasnije, prema službenoj evidenciji Senjskog kaptola 16. svibnja 1524.,[6] senjski su se kapetani međusobno posvojili kao braća i zaključili ugovor o uzajamnom nasljedstvu svih do tada stečenih imanja i svih onih koja će braća tek steći u slučaju da obitelj kojega od njih izumre po muškoj liniji nasljeđivanja. Do ove je odluke najvjerojatnije došlo zbog njihovog međusobnog odnosa zasnovanog na vojničkoj solidarnosti, te zbog sličnosti situacija u kojima su se nalazili (društvenog statusa, istoga zavičajnog podrijetla, raseljeničke povijesti i sl.). Osim navedenog, u to su vrijeme obojica bili i jedinim preostalim muškim pripadnicima vlastitih obitelji, te stoga i jedinim nasljednicima obiteljskih baština. U doba adopcije obojica su već imala malodobnu djecu, ali unatoč toj činjenici bili su, s obzirom na njihov izbor vojne profesije i karijere, svjesni opasnosti izumrća svojih obitelji po muškoj liniji, u slučaju pogibije jednoga od njih, pa su međusobnim posvojenjem zapravo jamčili sigurnu egzistenciju i pravo na uživanje svih stečenih dobara svojim suprugama i kćerima, koja će im svojom zaštitom omogućiti preživjeli "brat".[7]
U približno isto vrijeme Orlovčić se Kružiću pridružuje u obrani grada Klisa kao sukapetan, čijim je Kružić bio kapetanom još od 1518. godine.
Smrt i nasljedstvo[uredi | uredi kôd]
Grgur Orlovčić jedan je od brojnih plemića koji je sudjelovao u bitci na Mohačkom polju, gdje je na posljetku i poginuo 29. kolovoza 1526. Iza sebe nije ostavio muških potomaka, te je time njegov rod po muškoj liniji izumro.
Nakon njegove smrti dogodio se pretpostavljeni razvoj događaja u njegovoj obitelji vezan uz njegovu međusobnu adopciju s Petrom Kružićem, koji je taj ugovor poštovao, te postao službenim zaštitnikom Orlovčićeve udovice Marte i kćeri Katarine, te svih njihovih baštinskih i do tada novostečenih imanja. Primjer Kružićeva poštovanja ovog ugovora može se vidjeti u činjenici kako mu je kralj Ferdinand oko 1529. godine darovao baštinski grad i utvrdu Orlovčića, Sokol, na temelju izumrća ove obitelji po muškoj lozi, ali Kružić nakon toga nikad nije osporio vlasništvo nad istim dobrom Orlovčićevoj udovici i kćeri. Također, Marta Orlovčić je bez ikakvih Kružićevih zapreka, početkom veljače 1534. utanačila bračni ugovor s Pavlom Kercsenyijem za svoju kćer Katarinu i Pavlova sina Ladislava, u kojemu je kao dio Katarinina miraza naveden i grad Sokol u Kninskoj županiji. Prijenos vlasništva tako nikada nije doveden u pitanje, pa se Ladislav Kercsenyi i nakon Katarinine smrti navodi kao vlasnik istoga grada. Još jedan primjer dobrih odnosa između Marte Orlovčić i Petra Kružića, jest njihovo zajedničko upravljanje vlastelinstvom Brezovica. Ne postoje zapisi koji bi svjedočili o bilo kakvoj svađi ili nesuglasicama oko diobe dobara ili prihoda ovog vlastelinstva u Križevačkoj županiji, kojeg su Kružić i Orlovčić zajednički dobili u studenom 1524. od kralja Ludovika II. Jagelovića.[7]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ Orlovčić, Grgur. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 19. 8. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=45555>.
- ↑ Orlovčić. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 19. 8. 2020.<http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=45554>.
- ↑ I. Jurković: Veliki i osobit razbojnik u službi pape - Petar Kružić, kapetan najjužnijeg dijela protuosmanskoga obrambenog sustava Hrvatske, str. 164.;
- ↑ I. Jurković: Veliki i osobit razbojnik u službi pape - Petar Kružić, kapetan najjužnijeg dijela protuosmanskoga obrambenog sustava Hrvatske, str. 164.-165. (bilješka);
- ↑ I. Jurković: Veliki i osobit razbojnik u službi pape - Petar Kružić, kapetan najjužnijeg dijela protuosmanskoga obrambenog sustava Hrvatske, str. 165.;
- ↑ I. Kukuljević Sakcinski: Acta Croatica - Listine hrvatske, str. 212.-213.; mrežno izdanje priredio Darko Žubrinić; 2010. - http://www.croatianhistory.net/etf/acta.html
- ↑ a b I. Jurković: Veliki i osobit razbojnik u službi pape - Petar Kružić, kapetan najjužnijeg dijela protuosmanskoga obrambenog sustava Hrvatske, str. 166.;