Heraion

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Heraion i Pitagoreion na Samosu

Flag of UNESCO.svg Svjetska baštinaUNESCO
Heraion i Pitagoreion na Samosu
Flag of Greece.svg Grčka


Heraion na karti Grčka
Heraion
Heraion
Lokacija Heraiona u Grčkoj
Godina uvrštenja: 1992.(16. zasjedanje)
Vrsta: Kulturno dobro
Mjerilo: ii, iii
Ugroženost: ne
Poveznica: http://whc.unesco.org/en/list/595 UNESCO

Heraion je bilo veliko starogrčko svetište Samijanske Here na južnom dijelu otoka Samosa, 6 km jugozapadno od starog grada, u niskom i močvarnom porječju blizu mora. Kanoarhajski Heraion na Samosu je bio najveći hram božice Here u grčkom svijetu, koje datira u 8. stoljeće pr. Kr.[1], ali i mjesto prvih jonskih hramova. Ova dva drevna mjesta na otoku Samosu upisana su na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Europi 1992. godine.

Odlike i povijest[uredi VE | uredi]

Samijanski dekret o prijateljstvu Atene i Samijanaca sa Samosa. Reljef prikazuje rukovanje božica Atene i Here. Muzej Akropole u Ateni.

Prema lokalnom vjerovanju, Hera se rodila na ovom mjestu ispod "drveta neporočnosti" (grčki: lygos, latinski: Vitex agnus-castus). Tijekom Samijanskog anualnog festivala (Toneia), kultna skulptura božice Here je bivala vezana granama ove biljke. Biljka se nalazila na rimskim kovanicama s otoka Samosa.

Postoji više faza izgradnje hram Heraiona koje se prepoznaju prema ostacima crijepova. Prva faza je bila u 8. stoljeću pr. Kr. kada je izgrađen Hekatompedos, 30 m dug i uzak grčki hram koji je imao tri zida i središnji niz stupova koji je nosio krovnu gredu.

Kasnije su, oko 570.-550. pr. Kr., arhitekti Rhoikos i Theodoros izgradili veći hram nasuprot herinog oltara u ograđenom prostoru (temenos). On je bio peripteralni dipteros (dvostruki red stupova oko cijelog hrama) od 8 x 21 stup, s četvrtastim predulazom (pronaos) ispred zatvorenog svetišta (cella). I pronaos i cella su bili podijeljeni na tri jednaka dijela s dva reda stupova. Stupovi su stajali na bazi (torus) koja je bila ukrašena horizontalnim urezima, a kapiteli su imali karakterističan oblik voluta jonskog stupa. Rhoikosov hram je imao velikog utjecaja na razvoj monumentalne jonske arhitekture[2]. Nažalost, ovaj hram je stajao samo desetak godina do kada je uništen u potresu.

Nakon toga je, 40tak metara od Rhoikosovog hrama, izgrađen novi i još veći Herin hram, tzv. Polikratov hram, nazvan prema tiraninu sa Samosa. On je tada bio najveći hram grčkog svijeta i njegova izgradnja je potrajala sve do rimskog osvajanja. Nikada nije bio do kraja dovršen, a jedna njegova monumentalna skulptura Here nalazi se u Arheološkom muzeju u Samosu. Herin kult se održavao u manjoj obližnjoj zgradi sve do Teodozijevog edikta o zabrani paganskih vjerovanja 491. godine. Na ovoj lokaciji izgrađena je kršćanska crkva, a izgrađena je kamenom s rimskog Heraeuma, kako su ga tada zvali. Tijekom bizantskih vremena Heraion je služio kao kamenolom za srednjovjekovne građevine i samo je jedan usamljeni stup ostao od nekada slavnog hrama.

Skoro da nema antičkih pomena ovoga hrama, a prvi zapadnjak koji ga je posjetio bio je Joseph Pitton de Tournefort na svom putovanju za francuskog kralja Luja XIV, i ponovno 1704. godine kada je objavio crteže njegovih ruševina. Velike naslage šljunka, trnovitog grmlja i močvarno tlo, su štitile ovaj lokalitet kroz 18. i 19. stoljeće. Prva arheološka iskapanja izveli su atenski arheolozi P. Kawadias i TH. Sophoulis 1890.-92. godine. Prvi značajni nalazi objavljeni su nakon istraživanja Theodora Wieganda od 1910.-14. godine. Njemačko arheološko drštvo iz Atene je ponovno započelo iskapanja 1925., koja su potrajala sve do Drugog svjetskog rata, a nastavljena tek 1951. godine. Helmut Kyrieleis i Hermann J. Kienast su preuzeli iskapanja 1976. godine, do danas.

Bilješke[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Heraion
  1. Gerhard Schmidt, Kyprische Bildwerke aus dem Heraion von Samos, (Samos, vol. VII), 1968.
  2. Helmut Kyrieleis, "The Heraion at Samos" in Greek Sanctuaries: New Approaches, Nanno Marinatos and Robin Hägg, eds. 1993., str. 125.-) str. 133.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Koordinate: 37°40′19″N 26°53′08″E / 37.67194°N 26.88556°E / 37.67194; 26.88556