Libertarijanizam

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Libertarijanizam je politička filozofija koja podržava osobne slobode, osobito slobodu izražaja i akcije.[1] Libertarijanizam uključuje raznolika uvjerenja i organizacije, ali većina zagovara stajalište da je najmanja moguća država najbolja i dijele cilj maksimiziranja osobnih sloboda.

Libertarijanske škole misli razlikuju se u stupnju u kojem bi država trebala biti smanjena, primjerice minarhisti zagovaraju smanjenje do mjere koja tek dozvoljava zaštitu od agresije, krađe, povrede ugovora i prijevare. Neki libertarijanci idu čak i dalje, i podržavaju minimalnu društvenu pomoć siromašnima.[2] Onda postoje anarhisti, koji zagovaraju potpunu eliminaciju države. Dodatno, neke škole podržavaju pravo privatnog vlasništva nad nezaposjednutom zemljom i prirodnim resursima dok druge odbacuju privatno vlasništvo i često podržavaju zajedničko vlasništvo.[3][4][5] Još jedna razlika koju možemo napraviti među libertarijancima je na one koji podržavaju privatno vlasništvo i one koji su za kooperativno vlasništvo na sredstvima proizvodnje; prvi općenito podržavaju kapitalizam, a drugi libertarijansko-socijalistički gospodarski sustav.

Načela[uredi VE | uredi]

Libertarijanci generalno određuju slobodu kao mogućnost ili slobodu da činite što god želite sve do točke kad vaše ponašanje počinje ometati ili ugrožavati drugu osobu ili njenu imovinu. Kod točke ometanja sve strane bi postale podložne izvjesnim načelnim pravilima za rješavanje sporova, koja ističu naknadu žrtvi radije nego samo kaznu ili odmazdu. Većina libertarijanaca dozvoljava da bi država mogla primjerno nametati takve kazne u obliku krivičnih ili građanskih kazni, mada mnogi osporavaju stupanj do kojeg je takva kazna nužno zadatak države.

Libertarijanci uglavnom vide ograničenja koja država nameće pojedincima i njihovoj imovini, preko potrebe da se kazni povreda prava jednog od nas od strane drugog, kao povredu slobode. Anarhisti se zalažu za odsustvo bilo kakvih vladinih ograničenja, zasnovano na pretpostavci da su vladari i zakoni nepotrebni jer će u odsustvu vlade pojedinci spontano stvoriti društvene veze i pravila. Nasuprot ovome, pravi libertarijanci smatraju vladu neophodnom s jedinom svrhom zaštite prava ljudi. Ovo uključuje zaštitu ljudi i njihove imovine od kriminalnih djela drugih, kao i osiguranje nacionalne odbrane.

Libertarijanci generalno brane ideal slobode sa stajališta toga koliko je malo svatko ograničen autoritetima, odnosno koliko je svakome dozvoljeno da čini, što se opisuje kao negativna sloboda. Ovaj ideal se razlikuje od viđenja slobode usmjerenog na to koliko svatko može činiti, što se naziva pozitivnom slobodom. Razliku između ovih pojmova prvi je zapazio John Stuart Mill, i kasnije u više pojedinosti opisao Isaiah Berlin.

Mnogi libertarijanci vide život, slobodu i imovinu kao apsolutna prava koja posjeduju pojedinci, i da dovođenje jednog od njih u pitanje nužno ugrožava i ostale. U demokracijama, oni smatraju nagodbe o ovim pravima pojedinaca političkim djelovanjima "tiranijom većine". Ovaj izraz, koji je prvi skovao Alexis de Tocqueville i kasnije proslavio John Stewart Mill, ističe prijetnju većine da nametne većinske norme manjinama, i pri tom narušava njihova prava.

Wikicitati „...potrebna je također i zaštita od tiranije prevladavajućeg mišljenja i osjećanja; od sklonosti društva da nameće, sredstvima drugim nego građanskim zakonima, svoje vlastite ideje i običaje kao pravila ponašanja onima koji se s njima ne slažu...”
(John Stewart Mill)

Mnogi libertarijanci daju prednost precedentnom pravu, koje vide kao manje proizvoljno i prilagodljivije od normativnog prava. Relativne prednosti precedentnog prava koje se postupno razrađuje k sve finijim određenjima imovinskih prava su izrazili mislitelji kao što su Friedrich Hayek, Richard Epstein, Robert Nozick i Rendy Barnett. Neki libertarijanski mislitelji vjeruju da bi ovaj razvoj mogao razlučiti razne "zajedničke" pojave poput, recimo, zagađivanja i drugih međudjelovanja koja neki vide kao vanjska. Riječima Rusellla Meansa, "libertarijansko društvo ne bi dozvolilo nikome da povrijedi druge zagađivanjem jer ono inzistira na pojedinačnoj odgovornosti". Javno vlasništvo nad imovinom otežava zahtjev za odgovornošću.

Prirodna prava i posljedičnost[uredi VE | uredi]

Neki libertarijanci poput Roberta Nozicka i Murraya Rothbarda vide prava na život, slobodu i imovinu kao prirodna prava, odnosno, prava vrijedna zaštite kao cilja samog po sebi. Njihov pogled na prirodna prava je izveden, posredno ili neposredno, iz pisanja Thomasa Hobbsa i Johna Lockea. Ayn Rand, koja je također imala snažan utjecaj na libertarijanizam, usprkos odbacivanju toga naziva, također je smatrala da su ova prava osnovana na prirodnom zakonu.

Drugi libertarijanci kao što su Milton Friedman, Ludwig von Mises i Friedrich Hayek, opravdavali su ova prava na pragmatičnim ili posljedičnim, kao i moralnim osnovama. Oni su rasuđivali kako je libertarijanizam suglasan sa ekonomskom delotvornošću, i stoga najdjelotvorniji način pomaganja i unapređivanja socijalnog blagostanja. Oni također mogu opravdavati upotrebu sile u nekim okolnostima, na primjer u izvanrednim situacijama. Neki libertarijanci poput Jana Narvesona zauzimaju ugovornu točku gledišta po kojoj su prava jedna vrsta dogovora koji bi racionalni ljudi sklopili prije međudjelovanja.

Libertarijanske smjernice[uredi VE | uredi]

Libertarijanci se snažno protive narušavanju građanskih sloboda kao što su ograničenja slobode izražavanja (npr. govora, tiska, ili ispovijedanja vjere), zabrana dobrovoljnog udruživanja, ili zadiranje u osobu ili imovinu osim kad je to posljedica dostojnog pravnog postupka kojim se ustanovljava ili kažnjava kriminalno ponašanje. Libertarijanci se tako protive svakoj vrsti cenzure (odnosno, tvrdnjama o napadnom ili uvredljivom govoru), ili zaplijeni imovine prije suđenja. Dalje, većina libertarijanaca odbacuje razliku između političkog i tržišnog govora ili udruživanja, pravno razlikovanje koje se često koristi da se od vladinog uplitanja zaštiti jedan vid djelovanja ali ne i drugi.

Libertarijanci se također mrgode na bilo koje zakone koji ograničavaju vlastito ili suglasno ponašanje, kao i zakone o zločinima bez žrtava. Oni tako veruju da izbor pojedinaca o proizvodima ili uslugama ne bi trebao biti ograničen zahtijevima za vladinim odobravanjem ili monopolima odobrenim od strane države, ili pak putem trgovinskih prepreka koje ograničavaju izbor proizvoda i usluga iz drugih država (vidi slobodna trgovina). Libertarijanci se također uglavnom protive zakonskim zabranama uživanja droge, kockanja ili prostitucije. Oni vjeruju kako bi građani trebali biti slobodni preuzimati rizik, čak i u situaciji gdje sebi mogu naštetiti. Na primjer, iako se većina libertarijanaca možda osobno slaže sa većinom ljudi da je vezivanje pojaseva dobra ideja, oni odbacuju propisivanje njihove obvezne upotrebe kao paternalizam. Slično, mnogi od njih vjeruju da Administracija za hranu i lijekove Sjedinjenih država (i slična tijela u drugim zemljama, kao na primjer Ministarstvo zdravlja u Republici Hrvatskoj) ne bi trebala zabranjivati nedokazane medicinske postupke, da bi sve odluke o toku liječenja trebale biti donošene između pacijenta i doktora, i da bi vlada trebala biti ograničena na donošenje neobavezujućih ocjena o učinkovitosti ili sigurnosti hrane i/ili lijekova.

Libertarijanci općenito vjeruju da su takve slobode sveopće urođeno pravo, i oni prihvaćaju bilo kakve materijalne nejednakosti ili razuzdano ponašanje, sve dok ono ne povređuje nikog drugog, koje bi bile vjerojatne posljedice takve politike vladinog neuplitanja. Oni vide ekonomsku nejednakost kao ishod slobode ljudi da biraju ono što žele činiti, što može biti profitabilno ili ne.

Minarhizam i anarho-kapitalizam[uredi VE | uredi]

Neki koji sebe određuju kao libertarijance su minarhisti. Oni podržavaju minimalno oporezivanje kao "nužno zlo" sa ograničenom svrhom financiranja javnih tijela koja bi štitila građanske slobode i imovinska prava, uključujući policiju, dobrovoljne oružane snage bez regrutnog sastava, i sudove. Anarho-kapitalisti se, s druge strane, protive svakoj vrsti oporezivanja, odbacujući svako pravo vlade na monopol na zaštitu kao nepotrebno. Oni žele da zadrže vladu van pitanja pravde i zaštite, radije prebacujući ova pitanja na privatne grupe. Anarho-kapitalisti tvrde kako je minarhističko vjerovanje da se nekakav monopol na prinudu može zadržati unutar bilo kojih razumnih granica nerealističan, i da je institucionalizirana prinuda u bilo kojem opsegu kontraproduktivna.

Stajališta minarhista i anarho-kapitalista o smjernicama o matičnim pitanjima su najčešće međusobno nerazlučiva zato što obje vrste libertarijanaca vjeruju da su postojeće vlade previše nametljive. Neki libertarijanski filozofi poput Tibora R. Mejkana obrazlažu kako, ispravno shvaćeni, minarhizam i anarho-kapitalizam nisu međusobno proturiječni.


Objektivizam[uredi VE | uredi]

Položaj libertarijanizma osporavaju mislioci koji sebe nazivaju objektivistima (objektivizam je ime koje je spisateljica Ayn Rand dala svom učenju). Iako je libertarijanizam usvojio neke sastavke učenja Ayn Rand, objektivisti (uključujući i samu Rand) su osudili libertarijanizam kao opasnost za slobodu i kapitalizam. Posebno, tvrđeno je kako libertarijanci koriste objektivističke zamisli "iščupavši im zube".

S druge strane, neki libertarijanci vide objektiviste kao dogmatične, nerealne i nepopustljive. Riječima urednika Razuma Nicka Gillespieja u izdanju ovog libertarijanskog časopisa od ožujka 2005. posvećenom utjecaju objektivizma, Rand je "jedna od najvažnijih ličnosti u libertarijanskom pokretu... Rand ostaje jedna od najprodavanijih i najšire utjecanih figura u američkoj misli i kulturi" uopšte i posebno u libertarijanizmu. Ipak, on priznaje da se stidi povezivanja svog časopisa sa njenim idejama. U istom broju, Cathy Young kaže kako je "libertarijanizam, pokret najbliže povezan sa idejama Rand, manje njihovo potomstvo nego pobunjeni nećak". Iako odbijaju ideje koje vide kao randijanske dogme, libertarijanci poput Yang ipak vjeruju da bi "poruka Rand razuma i slobode... mogla biti točka okupljanja" libertarijanizma.

Vojna djelovanja Sjedinjenih Država u Iraku od 2003. naovamo su istakla napetosti između objektivizma i pogleda mnogih libertarijanaca. Objektivisti se često nisu slagali sa politikom neuplitanja (često pogrešno nazivanom "izolacionizam") mnogih libertarijanaca. Oni obrazlažu da je ispravno da država poduzme preventivna vojna djelovanja kada dokazi ukazuju na stvaran rizik da će druga država prva posegnuti za upotrebom prinudne fizičke sile. Mnogi bi također željeli da vide državu koja agresivnije štiti prava (u ovom slučaju američkih) građana i poduzeća u inozemstvu, uključujući i vojnu akciju kao odgovor na nacionalizaciju.

Objektivisti odbacuju često ponavljani libertarijanski refren da su država i vlada "nužna zla": za objektiviste, država ograničena na zaštitu prava svojih građana je apsolutno nužna i moralna. Oni se protive svim anarhističkim strujama i podozrivi su prema libertarijanskom vezom s individualističkim anarhizmom.

Smjernice libertarijanskih stranaka[uredi VE | uredi]

Libertarijanizam se često smatra desničarskim pokretom, posebno među ne-libertarijancima u Sjedinjenim Državama, gdje liberatarijanci uglavnom imaju više zajedničkog sa tradicionalnim republikancima nego sa američkim liberalima, posebno glede ekonomske politike i kontrole vatrenog oružja. Međutim, libertarijanci se često (i vjerojatno najbliže) opisuju kao "konzervativni" po ekonomskim i "liberalni" po društvenim pitanjima. Na primer, najveći broj libertarijanaca smatra teksaškog kongresmena i kandidata za predsjednika SAD Rona Paula za libertarijanca po učenju, iako je on predstavnik Republikanske stranke.Zadnjih godina u Sjedinjenim Američkim Državama popularan je libertarijanski pokret Tea Party.

Jedan primjer libertarijanskih smjernica u povijesti možemo naći u diskriminaciji na radnom mjestu. Liberali su po pravilu podržavali zakone koji bi kažnjavali poslodavce za diskriminaciju na osnovama nevezanim za sposobnost obavljanja posla u pitanju, dok su konzervativci povijesno bili naklonjeni zakonima koji su podržavali takvu diskriminaciju (poput američkog Juga prije općih građanskih prava). Od libertarijanaca bi se imalo očekivati da se protive bilo kojim zakonima po ovom pitanju jer bi oni nužno povređivali imovinska prava ili slobode bilo vlasnika poduzeća bilo zaposlenih. Drugim riječima, svatko bi trebao biti slobodan diskriminirati u svojim osobnim ili poslovnim odnosima, svatko bi trebao biti slobodan da izabere da li će prihvatiti posao, ili započne vlastiti biznis u skladu sa svojim osobnim vjerovanjima i predrasudama, i svatko bi trebao biti slobodan da povede bojkot ili javnu kampanju protiv poduzeća s čijim se smjernicama ne slaže.

Kao suvremeniji primjer, konzervativci će vjerojatno podržati zabranu istopolnih brakova u interesu održavanja tradicionalne institucije braka, dok će liberali vjerojatno biti naklonjeni omogućavanju istoplonih brakova u svrhu osiguravanja jednakosti pred zakonom. Libertarijanci se, pak, neće složiti sa samim pojmom braka odobrenim od strane vlade. Zapravo, oni će poricati da vlada zaslužuje bilo kakvu ulogu u braku osim sprovođenja bilo kojeg pravno valjanog ugovora u koji pojedinačne strane odluče da stupe, i protiviti će se raznim dodatnim pravima koja se trenutno odobravaju vjenčanim građanima.

Dok se uobičajeni politički spektar prostire uzduž jednog pravca, Nolanov dijagram ga pretvara u dvodimenzionalnu površinu kako bi libertarijanizam postavio u širem opsegu političke misli

Umjesto "lijevo-desnog" političkog spektra, neki libertarijanci koriste dvodimenzionu predstavu političkih uverenja i smjernica, sa "osobnom slobodom" na jednoj koordinati i "ekonmomskom slobodom" na drugoj, koji se naziva Nolanov dijagram. Nazvan po Davidu Nolanu, osnivaču Libertarijanske stranke SAD, koji ga je izradio, dijagram je sličan društveno-političkom testu koji koriste Zastupnici za samoupravu da odrede pojedince i njihove vrijednosti. Prvo približenje libertarijanskih smjernica, izvedeno iz ovih dijagrama, je da se oni slažu s liberalima po društvenim a s konzervativcima po ekonomskim pitanjima. I tako, uobičajeni linearni prikaz shvaćanja vlade se može prikazati unutar Nolanovog dijagrama kao da se proteže od gornjeg lijevog do donjeg desnog ugla, dok bi stupanj državne kontrole bio predstavljen duž pravca od donjeg lijevog do gornjeg desnog ugla. Nolanov dijagram i način na koji se koristi nisu opće prihvaćeni.


Izvori[uredi VE | uredi]

  1. "libertarian". Merriam-Webster.com. Pristupljen 2011-03-03.
  2. Hamowy, Ronald. The Encyclopedia of Libertarianism. "Sociology and Libertarianism." Sage 2008. p. 480.
  3. Vallentyne, Peter (5. rujna. 2002.). "Libertarianism". In Edward N. Zalta. The Stanford Encyclopedia of Philosophy (proljeće 2009 ed.). Stanford, CA: Stanford University. Retrieved March 5, 2010. "Both endorse full self-ownership, but they differ with respect to the powers agents have to appropriate unappropriated natural resources (land, air, water, etc.). Right-libertarianism holds that typically such resources may be appropriated by the first person who discovers them, mixes her labor with them, or merely claims them—without the consent of others, and with little or no payment to them. Left-libertarianism, by contrast, holds that unappropriated natural resources belong to everyone in some egalitarian manner. It can, for example, require those who claim rights over natural resources to make a payment to others for the value of those rights. This can provide the basis for a kind of egalitarian redistribution".
    Wikicitati „Both endorse full self-ownership, but they differ with respect to the powers agents have to appropriate unappropriated natural resources (land, air, water, etc.). Right-libertarianism holds that typically such resources may be appropriated by the first person who discovers them, mixes her labor with them, or merely claims them—without the consent of others, and with little or no payment to them. Left-libertarianism, by contrast, holds that unappropriated natural resources belong to everyone in some egalitarian manner. It can, for example, require those who claim rights over natural resources to make a payment to others for the value of those rights. This can provide the basis for a kind of egalitarian redistribution”
    ()
  4. Carlos Peregrín Otero (2003). “Introduction to Chomsky's Social Theory”, Noam Chomsky Radical Priorities, Carlos Peregrín Otero (ed.), Expanded 3rd, str. 25–26, Oakland, California: AK Press.
  5. Vallentyne, Peter (September 5, 2002). Edward N. Zalta Libertarianism, Spring 2009, Stanford, CA: Stanford University. Pristupljeno March 5, 2010. “Libertarianism is committed to full self-ownership. A distinction can be made, however, between right-libertarianism and left-libertarianism, depending on the stance taken on how natural resources can be owned”