Logor VIZ Beograd
Logor VIZ Beograd bio je sabirni logor u Vojno istraživačkom zatvoru između Slavije i Banjice u Beogradu, pod srpskom upravom 1991. i 1992., gdje su držani hrvatski zarobljenici, vojnici i civili, tijekom Domovinskog rata.[1][2] Međunarodni odbor Crvenog križa potvrdio je postojanje ovog objekta.[1]
Logor[uredi | uredi kôd]
Prema svjedočenju jednog svjedoka, nakon dolaska u VIZ Beograd iz logora Stajićevo, bio je prisiljen davati anti-hrvatske izjave mjesnim i inozemnim novinarima. Pod prijetnjom da će mu nauditi, stražari su ga uvježbali u davanju izjave koja je pokušala prikazati Hrvatsku kao agresora u ratu, da je Hrvatska htjela zauzeti srpske zemlje i da je Franjo Tuđman zavarao hrvatski narod, pošto se samo htio odvojiti od SFRJ radi profita. 14. kolovoza 1992., hrvatski zarobljenici su razmijenjeni u Nemetinu.[1]
Mnogi zarobljenici su bili iz Vukovara. 2. ožujka 1992. nekoliko hrvatskih vojnika dovedeno je u VIZ Beograd. Jedan je na vojnom sudu osuđen na pet godina zbog dezertiranja iz JNA. No također je razmijenjen u Nemetinu.[1]
16. listopada 1991. konvoj koji je htio napustiti Ilok je zaustavila JNA i nekoliko ljudi odvela u logore u Srbiju. Jedan svjedok opisuje kako je, nakon što je šest mjeseci proveo u KPD-u u logoru Sremska Mitrovica, prebačen u VIZ Beograd gdje je optužen zajedno s 31 zatvorenika. Optužen je za zločine koja nikada nije počinio.[nedostaje izvor] Čekao je 45 dana na suđenje prije nego što je razmijenjen u Nemetinu.
Druga svjedokinja tvrdi da su stražari tukli neke zatvorenike po noći te ih psihički zlostavljali.
Treća svjedokinja stigla je u VIZ gdje ju je prve noći ispitivao rezervist zvan Lala. Kasnije ju je tukao u zahodu i natjerao da skine odjeću. Tvrdi da ju nije silovao, ali ju je seksualno zlostavljao. Nakon toga, bila je u samici mjesec i pol. Potom je prebačena u ćeliju sa srpskom ženom te ostala u šoku 30 dana. Svim zatvorenicima je oduzeta imovina i svi dokumenti. Prije nego što je razmijenjena u Nemetinu, opisuje kako su srpski vojnici ulazili u autobus i psihički ih zlostavljali.[1]
Suđenja[uredi | uredi kôd]
Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije optužio je Slobodana Miloševića i Gorana Hadžića za „dugotrajno i rutinsko zatvaranje više tisuća hrvatskih i drugih nesrpskih civila u zatočeničkim objektima u Hrvatskoj i izvan nje, uključujući zatvoreničke logore koji su se nalazili u Crnoj Gori, Srbiji i Bosni i Hercegovini, uspostavljanje i održavanje nehumanih životnih uvjeta za hrvatske i druge nesrpske civile zatočene u spomenutim zatočeničkim objektima, višekratno mučenje, premlaćivanje i ubijanje hrvatskih i drugih nesrpskih civila“.[3]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ a b c d e Final report of the United Nations Commission of Experts, established pursuant to security council resolution 780 (1992), Annex VIII - Prison camps; Under the Direction of: M. Cherif Bassiouni; S/1994/674/Add.2 (Vol. IV), 27 May 1994, Annex VIII: Prison camps (part 10/10) Arhivirana inačica izvorne stranice od 6. siječnja 2011. (Wayback Machine), (paragraf 5384-5395)
- ↑ Vukovar: Šangut o nagradi Mladenu Bajiću Dalje. 2008-05-23. Preuzeto 2010-08-11.
- ↑ Predmet Milošević i drugi (IT-02-54) (paragraf 34, 64)
| |||||