Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Zgrada

Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (eng. International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia, ICTY) sa sjedištem u Haagu, osnovan je 25. svibnja 1993. od strane Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda.

Pred njim je, uglavnom po zapovjednoj odgovornosti, optužen 161[1] čovjek, od kojih je posljednji uhićen Goran Hadžić, 20. srpnja 2011.

Kritika[uredi VE | uredi]

  • Bivša glasnogovornica suda Florence Hartmann kritizira da je sud dozvolio Srbiji zaštitili dokumente od 'vitalnih nacionalnih interesa'. Zbog objavljivanja povjerljivih odluka tog suda, kojima se potvrđuje odobravanje zaštitnih mjera za ratne dokumente koji ukazuju na direktnu umiješanost Srbije u genocidu osuđena je na kaznu od 7.000 €.[2]
  • Klaus-Peter Willsch u odnosu na prvostupanjsku osudu generalu Anti Gotovini, u kojoj se za pokojnog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana posthumno utvrđuje da je sudjelovano u "udruženom zločinačkom pothvatu" usporeduje slučajem iz 897. kada je papa Stjepan VI. dao ekshumirati leš pape Formoza, staviti na ispitivanje i posthumno ga proglasilo krivim.
  • Bivši suradnik Attila Hoare ICTY-a tvrdi da je istražni tim radio na optužnici zbog "udruženog zločinačkog poduhvata" Veljku Kadijeviću, Blagoju Adžiću, Borisavu Joviću, Branku Kostiću, Momiru Bulatoviću i drugih. Međutim, nakon intervencije Carle del Ponte nacrt je odbijen, a optužnica ograničena samo na Miloševića a kao rezultat toga je većina od tih pojedinaca nikada nisu optuženi.[3][4]
  • Grčki sveučilišni profesor prava Konstantinos D. Magliveras navodi da Tribunal djeluje po vlastitim pravilima po vlastitim izboru bez nezavisnog nadzora. Premda je tužitelj organ Međunarodnog suda, posjeduje dominantnu ulogu u postupku. Izjave tajnih svjedoka, priznaju se kao valjan dokaz.
  • Njemački sveučilišni profesor Norman Paech kritizira, da je tribunal politički instrumentaliziran[5].
  • Tribunal se ne bavi ratnim zločinima počinjenim od strane drugih država [6][7]
  • Visoki troškovi suda. Proračun tribunala za 2004. i 2005. bio je 271.854.600 $ (trenutno 306 milijuna dolara). Trošak snose svi članovi UN-a.
  • Dugogošinja trajanja suđenja.
  • Sud može pogoršavati napetosti i štetiti pomirenju.[5]
  • Na Haškom sudu nasilno je uvedena jezična konstrukcija "BHS-jezik" (bosansko-hrvatsko-srpski) unatoč tomu što je u znanstvenoj literaturi strana slavistika već odavno prihvatila da su hrvatski i srpski dva posebna književna jezika. Haški sud one koji hrvatski i srpski jezik vrednuju kao dva književna jezika obilježava "nacionalistima".
Protiv takvog nepriznavanja različitosti jezika i prisiljavanja optuženika da se služe jezičnim bastardom javno je prosvjedovao Vojislav Šešelj, a zahtjev mu je 2004. odbijen s obrazloženjem, koje je 23. studenoga 2004. u ime tužiteljstva potpisao Hildegard Uertz Retzlaff:
„[...] inzistiranje optuženoga na postojanju srpskoga kao posebnoga jezika nema realnu podlogu. U jezikoslovnome smíslu srpskohrvatski jezik ne može se razdvojiti na dva ili više jezika. Iako nacionalisti kao što je optuženi mogu inzistirati na uporabi „srpskoga“ ili „hrvatskoga“ ili „bosanskoga“ jezika, to su samo različite oznake koje se daju istomu članu južnoslavenskog ogranka indoeuropske porodice jezika. Razlike u pisanju, sintaksi i izgovoru nisu dovoljno značajne da bi se "srpski", "hrvatski" i "bosanski" tretirali kao odvojeni jezici. Svaka eventualna autonomija koja zaista postoji između tih takozvanih "različitih jezika", potječe od ideoloških i političkih vrijednosti koje su sa znanstvenoga, jezikoslovnog stajališta, bezvrjedne"
Dalje se tekstovi koje se nalaze na mrežnim stranicama Haškog suda ostvaruje najradije u ijekavskoj srpskoj inačici, no moguće su i druge kombinacije. [8]
  • Theodor Meron, predsjednik Žalbenog vijeća Haškog suda u slučaju Gotovina – Markač, potpisao je "odbijenicu" na zahtjev 12 vojnih i pravnih stručnjaka iz SAD-a, Kanade i Velike Britanije, koji su tražili da Vijeće oslobodi generale, upozoravajući da će, prihvate li se obrazloženja prvostupanjske presude, de facto postati nemoguće ratovati jer sve može biti zločin.[9]

Vidi[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Commons-logo.svg U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. http://english.aljazeera.net/news/europe/2011/07/201172074249705610.html
  2. "FLORENCE HARTMANN CASE: CONVICTION AND SENTENCE UPHELD ON APPEAL", Sense Agency, 19 July 2011, pristupljeno 21 July 2011
  3. Attila Hoare, Marko (January 10, 2008). Florence Hartmann’s ‘Peace and Punishment’. Wordpress.com. pristupljeno 9 April 2011
  4. Attila Hoare, Marko (June 2005). The Capitulation of the Hague Tribunal. Henry Jackson Society. pristupljeno 9 April 2011
  5. 5,0 5,1 Sinn und Missbrauch internationaler Gerichtsbarkeit, AG Friedensforschung an der Uni Kassel
  6. Paolo Benvenuti: The ICTY Prosecutor and the Review of the NATO Bombing Campaign against the Federal Republic of Yugoslavia, EJIL (2001) Vol. 12 No. 3, 503-529
  7. Avner Gidron & Claudio Cordone: Faut-il juger l'OTAN? Le Monde Diplomatique, Juli 2000
  8. http://bib.irb.hr/datoteka/388883.Poteskoce_Grcevic_Jezik2008_55_5.pdf Mario Grčević, Poteškoće u priznavanju hrvatskoga jezika u inozemstvu]
  9. http://danas.net.hr/hrvatska/zalbeno-vijece-u-haagu-odbilo-pismo-strucnjaka


Scale of justice.png Nedovršeni članak Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije koji govori o pravu treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.