Ilok

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Ilok
Ilok (grb).gif
Država Flag of Croatia.svg Hrvatska
Županija Vukovarsko-srijemska
Stanovništvo (2001.)
 - ukupno 8.351 stan.
Gradonačelnik Miroslav Janić (HDZ)
Zaštitnik Sveti Ivan Kapistran
Poštanski broj 32236
Zemljovid
Ilok na karti Hrvatska
Ilok
Ilok
Ilok na zemljovidu Hrvatske
Koordinate: 45°13′N 19°23′E / 45.22°N 19.38°E / 45.22; 19.38
Središte grada

Ilok je grad u Hrvatskoj koji administrativno pripada Vukovarsko-srijemskoj županiji.

Zemljopisni položaj[uredi VE | uredi]

Ilok je najistočniji grad Hrvatske, Dunav (administrativna granica) Hrvatske i Srbije nalazi se manje od 5 km zračne linije od autobusnog kolodvora, vatrogasne i policijske postaje u mjestu. S brijega Iločkog dvorca pruža se prekrasan pogled na Dunav. Ilok se rasprostire po obroncima Fruške gore.

Najviša visinska točka u Vukovarsko-srijemskoj županiji je Čukala kod Iloka s 294 m nadmorske visine.

Povijest[uredi VE | uredi]

Iločka crkva posvećena sv. Ivanu Kapistranu
Natpis koji opisuje staru utvrdu u Iloku

Područje grada Iloka zarana je naseljeno i bogato kulturnim nasljeđem, o čemu svjedoče nalazi od prapovijesti, preko rimskog razdoblja, gdje je postojala konjanička utvrda Cuccium, do zlatnog razdoblja srednjeg i novog vijeka.

U srednjem vijeku u Iloku je izgrađena utvrda (12. stoljeću), a u pisanim spomenicima spominje se više crkava i samostana. Prvi put se ime Ilok spominje 1267. pod nazivima Ujlak (mađarski: Újlak) ili Wylok. Od 1332. spominju se župe u Iloku, a 1349. izgrađena je velika crkva Majke Božje. U tom razdoblju Ilok postaje značajno središte, u kojemu je prebivao čak i dubrovački konzul (1399.). Značajne kraljevske povlastice dobiva 1453. (dodjeljuje ih kralj Ladislav V. Posmrtni).

Najpoznatiji gospodar grada je Nikola Iločki (1410.-1477.), koji je bio kralj Bosne od 1471. do svoje smrti. Kao gospodar imanja naslijedio ga je sin Lovro (1459.-1524.)

Franjevci se u Iloku zasigurno nalaze u prvoj polovici 14. stoljeća kada je izgrađeno zapadno krilo samostana, a franjevačka crkva Uznesenja Marijina građena je 1349. godine. Nikola Iločki ju je obnovio i dogradio poslije smrti sv. Ivana Kapistrana (1386.-1456.), koji je umro u Iloku 23. studenog 1456. Svoj današnji izgled crkva je dobila pri temeljitoj neogotičkoj restauraciji izvedenoj početkom 20. stoljeća prema projektima Hermana Bolléa.

Osmanlije su gospodari Iloka od 1526. do 1688. godine. U gradu su sačuvani spomenici islamske kulture turbe - grob uglednog Turčina i hamam - obredno kupalište.

Godine 1697. car Leopold poklanja Ilok i posjede u Srijemu talijanskoj obitelji Odescalchi kao naknadu za pomoć pape Inocenta XI. od 336.000 forinti za vojnu protiv Turaka. Prvi vlasnik posjeda bio je Livio Odescalchi, koji se istaknuo i kao vojskovođa u obrani Beča 1683. godine. Ilok je u raznim povijesnim razdobljima bio središte ovog dijela Srijema: u 18. stoljeću i prvoj polovici 19. stoljeća bio je sjedište podžupana Županije srijemske, kotarsko mjesto s upravnim vlastima i kotarskim sudom, trgovačko i sajamsko središte kraja.

Poslije 1945. godine u novim granicama Ilok gubi svoje prirodno zaleđe i postaje općina s mjestima koja i danas pripadaju području grada. Godine 1962. pripojen je općini Vukovar i postaje mjesna zajednica.

Ilok u Domovinskom ratu[uredi VE | uredi]

Gornja slika: Ilok, 17. listopada 1991. odlazak u progonstvo; donja lijeva slika: Ilok, 6. listopada 1991., Žene odlaze na most na razgovor s predstavnicima novosadskog korpusa JNA (pukovnikom Petrom Grahovcem); donja desna slika: Ilok, 6. listopada 1991., Žene odlaze na most na razgovor s predstavnicima novosadskog korpusa JNA (pukovnikom Petrom Grahovcem)

Velikosrpski mediji ratnu psihozu u Iloku počeli su podgrijavati još u travnju 1990., optužujući demokratski izabranu hrvatsku vlast da tobože oskvrnjujući srpske grobove «juriša na mrtve Srbe». Evociranje slika iz NDH i propovijedanje tobožnje srpske «ugroženosti», postaju svakodnevni politički repertoar.

Ono što su Srbi po Iloku i selima činili, uglavnom su činili prema instrukcijama koja su dobivali iz Bačke Palanke, s lijeve obale Dunava. Svaki incident koji bi se dogodio, bio je „potpisan” uglavnom rukopisom istog naručitelja. „Metode koje su primjenjivali bile su svakakve”, po riječima Dragana Puškarića, „od verbalnih uvrjeda do guranja uginulih životinja u torbe zaposlenim radnicama u tvornici Itexu“. Nakon što su nadrasli, odnosno „prevazišli“ vlastite metode verbalnih i inih, niskih pritisaka i objeda Hrvata, u davanju uputa domaćim Srbima Bačkoj se Palanci pridružio i Šid. Zajednički su uveli novu metodu - počeli su zveckanjem oružja.

Naoružanje kojim je raspolagala policija u ovom najistočnijem području Hrvatske bilo je više nego jadno. Skladište je bilo potpuno prazno, pa je Puškarić počeo slati zahtjev za zahtjevom, uz stalna upozoravanja da je rat posve izvjesna opcija i da treba biti pripravan na odgovor. Međutim, službeno mu je malo što bilo moguće biti dostavljeno, jer onoga što je on tražio, nije bilo.[1]

No, tek je u travnju 1991., nakon četničkog skupa u Jagodnjaku, bilo posve jasno da je rat na pomolu. Milan Paroški već je tada Hrvatima dao do znanja što ih čeka:» One koji kažu da ovo nije srpsko možete ubiti kao kera kraj tarabe». Dana 8. srpnja 1991. JNA napada policijsku ophodnju MUP-a Iloka i ubija policajca Gorana Stipka, a 9. srpnja srpski teroristi napadaju na Aljmaš i Ilok. Obrana se u gradu dobro organizirala za što velike zasluge među ostalima nosi i Petar Čobanković. JNA 27. srpnja granatira Ilok, u napadu je ranjeno četvoro pripadnika Zbora narodne garde. Pripadnik "Tigrova" Zoltan Hadrava uništava tenk JNA. Na zaravan kod Iloka 30. srpnja 1991. stiže jaka tenkovska jedinica JNA (oko 50 tenkova). Nakon toga 2. kolovoza iz Iloka i okolnih sela iseljava većina žena i djece.[2]

Nakon što je 10. listopada izvršen pokolj 25 civila (od toga tri žene) u Lovasu, Iloku je 12. listopada dan ultimatum da okupatorskoj Jugoslavenskoj Narodnoj Armiji preda oružje.[3]

U gradu je 13. listopada održan referendum na kojem se 71 % stanovništva izjasnilo protiv predaje oružja Jugoslavenskoj Narodnoj Armiji, a drugo je pitanje bilo jesu li za zajedničko iseljenje iz mjesta zbog krizne situacije. Za progonstvo se izjasnilo 73 % građana umjesto za život pod okupatorskom armijom.[3]

Pod prijetnjom oružane sile JNA, u Šidu je 14. listopada 1991. potpisan Sporazum o iseljavanju lokalnog stanovništva Iloka, Šarengrada i Bapske.[4] Sporazum je potpisan između predstavnika lokalne vlasti i predstavnika JNA na temelju prethodno održanog referenduma na kojem se stanovništvo izjasnilo za odlazak u progonstvo. Dražen Budiša član Vlade Republike Hrvatske i koordinator za kontakte s Promatračkom misijom Europske zajednice, u pismu od 15. listopada 1991. kritizira rad Promatračke misije u čijoj je prisutnosti Sporazum potpisan i time omogućeno iseljavanje 10 000 Hrvata.[5]

Odluka "Izvršnog saveta MZ Ilok, Republika Srpska Krajina", od 24. veljače 1992. o promjeni naziva ulica u Iloku

Dana 17. listopada u 7 sati, uz nazočnost promatrača, predano je oružje armiji, dok se je oko 8 sati počela formirati prognanička kolona traktora, osobnih automobila, teretnjaka i kombija. Posljednji iz kolone napustili su nadzorno mjesto u 17 sati i 10 minuta, a prvi iz kolone počeli su stizati u Lipovac, gdje ih je čekala hrvatska garda, oko 18 h.[3]

Grad je napustilo oko 8000 stanovnika. One koji su odlučili ostati, njih oko 1200, šest su godina živjeli pod okupacijom. Prema riječima patera Marka Malovića prijetnje tjelesnim ozlijeđivanjem i smrću, a u čemu su prednjačili «šešeljevci» i «beli orlovi», bile su uobičajena pojava.[3]

Nakon Operacije Bljesak i Oluje, Srbi koji su pred hrvatskom vojskom – unatoč pozivima dr. Franje Tuđmana da ne napuštaju svoje domove - pobjegli iz Zagore, Banovine, Like i Korduna doselili su se tada u istočnu Slavoniju, pa tako i u Ilok. Uslijedili su karakteristični četnički zulumi. Upadanje u tuđe kuće, tjeranje pravih vlasnika, uništavanja, prijetnje, provokacije, mlaćenja, ubojstva.[3]

Prve informacije da bi istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem mogli biti mirno reintegirani u hrvatski ustavnopravni sustav pater Marko Malović dobio je u rujnu 1995., prilikom posjeta britanskog veleposlanika Iloku. Dva mjeseca kasnije, 12. studenoga, potpisan je temeljni sporazum o istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu. Ujedinjeni narodi su svojom rezolucijom iz siječnja 1996. utvrdili da će civilne i vojne snage UNTAES-a, pod vodstvom prijelaznog upravitelja Jacquesa Paula Kleina, posao privesti kraju. U travnju 1996. Klein je uspostavio stožer u Vukovaru. U svibnju i lipnju 1996. izvršeno je razvojačenje Podunavlja, a stanovništvo je počelo uzimati hrvatske dokumente. Otvara se cestovni i riječni promet, hrvatska zastava podigla se na granici s Jugoslavijom. Trećeg prosinca 1996. predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman neformalno je posjetio Ilok, što je izazvalo opću konsternaciju srpskoga stanovništva. Dana 3. siječnja 1997. minirana je crkva, no kasnije će se situacija ipak polako stabilizirati, pa će od srpnja započeti lagani povratak Iločana na svoja ognjišta. Prognani Hrvati na povratku su pronašli porušene, opljačkane i opustjele domove. Dana 15. siječnja 1998. završena je mirna reintegracija hrvatskoga Podunavlja.[3]

Ilok su zbog zasluga u stvaranju hrvatske države odlikovale udruge proizašle iz Domovinskog rata. U kolovozu 2006. predstavnicima grada Iloka uručeno je Priznanje gradu junaku Domovinskog rata.[6]

Administracija i politika[uredi VE | uredi]

Iločka tvrđava
Dunav kod Iloka
Pogled na Ilok s tvrđave

U sastav grada Iloka ulaze i naselja Bapska, Šarengrad i Mohovo.

Ekonomija[uredi VE | uredi]

Demografija[uredi VE | uredi]

Po popisu iz 2001. godine u Iloku živi 8351 stanovnika, od toga 77 % Hrvata, 13 % Slovaka, 7 % Srba i 3 % ostalih (Mađari, Nijemci i Rusini).

Kultura i šport[uredi VE | uredi]

Kompleks iločke utvrde s crkvom i samostanom

Muzej grada Iloka osnovan je 1952. godine, a 1969. smješten je u Dvorcu Odescalchi s bogatom arheološkom, povijesnom i etnografskom građom, te zbirkom umjetnina i djelima iz Likovne kolonije "In signo terrae".

U gradu djeluju:

Obrazovanje[uredi VE | uredi]

Franjevačka crkva krajem 19. st.
Pogled na Dunav sa Iloka

Osnovna škola[uredi VE | uredi]

OŠ "Julije Benešić"

Srednja škola[uredi VE | uredi]

SŠ "Ilok" (poljoprivredni tehničar, agroturistički smjer, gimnazija..)

Znamenitosti[uredi VE | uredi]

  • Iločke zidine (13. st., Stari grad)
  • Crkva sv. Ivana Kapistrana[7]
  • Franjevački samostan
  • Tursko turbe
  • Turski hamam
  • Dvorac obitelji Odescalchi
  • Stari park (18. st.) s rijetkim drvećem
  • Iločki podrum (15. st.)
  • Poljoprivredna škola (1898., s podrumom i ekonomijom)
  • Zgrada kotarskog suda

Poznate osobe[uredi VE | uredi]

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Antun Abramović i Radovan Domagoj Devlić: Utvrde stare Hrvatske - kraljevstvo Slavonije

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. www.hrvatski-fokus.hr Feljtoni‎ Davor Runtić, PRIJE DVADESET GODINA – Srpska pobuna u Iloku i okolici, 23. kolovoza 2011. (pristupljeno 3. rujna 2013.)
  2. http://www.hic.hr/ratni-zlocini/hrvatska/podunavlje/kronologija.htm (pristupljeno 3. rujna 2013.)
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 3,5 Davor Dijanović, Knjigozori: Ostajemo u Iloku - Ilok u domovinskom ratu, Osvrt na knjigu fra Marka Malovića:»Ostajemo u Iloku. Ilok u Domovinskom ratu», Znanje, Zagreb, 2005.(pristupljeno 3. rujna 2013.)
  4. http://www.ratkodragovic.from.hr/index.php/nikad-spominjani-mainmenu-8/107-pregovaranje-o-predaji-iloka (pristupljeno 4. rujna 2013.)
  5. Hrvatski povijesni muzej, Izložba Domovinski rat, siječanj 2012.
  6. http://www.poslovni.hr/mobile/hrvatska/iloku-priznanje-junaka-domovinskog-rata-20433 (pristupljeno 4. rujna 2013.)
  7. http://www.turizamilok.hr/?lang=hr&article_id=24

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Sestrinski projekti[uredi VE | uredi]

Commons-logo.svg U Wikimedijinu spremniku nalazi se članak na temu: Ilok
Commons-logo.svg U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Ilok

Mrežna sjedišta[uredi VE | uredi]