Mikola Vitalijovič Lisenko

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Mikola Vitalijovič Lisenko
Mikola Vitalijovič Lisenko
Biografski podatci
Datum rođenja 22. listopad 1842.
Datum smrti 6. studeni 1912.
Djelo
Poznatija djela Natalka Poltavka (1889.)
Taras Buljba (1890.)
Eneida (1919.)
Molitva (1885.)

Mikola Vitalijovič Lisenko (ukr. Микола Віталійович Лисенко - Mykola Vitalijovyč Lysenko); (Grynjky, 22. listopad 1842. - Kijev, 6. studeni 1912.); je ukrajinski glazbeni skladatelj, pijanist, dirigent i pedagog. Lisenko je od ranog djetinjstva bio odgojen u tradicionalnom ukrajinskom duhu svoga oca Vitalija Romanoviča Lisenka te je rano postao zainteresiran za tradicionalnu ukrajinsku narodnu glazbu i pjesme ukrajinskog pisca Tarasa Ševčenka, kojeg je iznimno cijenio kao osobu izrazitog domoljubnog svjetonazora.

Tijekom svoje izobrazbe na Kijevskom sveučilištu, Lisenko se posvetio pisanju kolekcije ukrajinskih narodnih pjesama koje su kasnije objavljenje u sedam nastavaka. Jedan od ključnih poticaja stvaranju tih tradicionalnih glazbenih djela je bio kobzar Ostap Mikitovič Veresaj, po kome je Lisenkov sin dobio poslje ime. Lisenko je autor niza poznatih ukrajinskih glazbenih djela, a možda najpoznatija je ukrajinska duhovna himna: «Molitva za Ukrajinu» ili skladbe «Bože, Veliki, Jedini».

Biografija[uredi VE | uredi]

Mikola Lisenko je u početku studirao i biologiju na Harkivskom sveučilištu, dok je glazbene satove pohađao privatno. Nakon što je dobio stručni poticaj Ruskog imperijalnog glazbenog društva, započeo je daljnje glazbeno obrazovanje u Leipzigškom konzervatoriju, gdje je po prvi puta ozbiljno shvatio važnost stvaranja originalne ukrajinske glazbe koja bi mogla komparirati onoj na Zapadu. Lisenko je također učio i od Nikolaja Rimski-Korsakova sredinom 1870.-tih, ali je zbog pretjerano istaknutog ukrajinskog patriotizma naišao na prepreke u daljnjem uspješnom razvoju svoje glazbene karijere.

Skladatelj Petar Iljič Čajkovskij je bio oduševljen Lisenkovom operom Taras Buljba te ga je pozvao da isto djelo predstavi u Moskvi, na što je Lisenko odbio dobronamjerni poziv Čajkovskog jer se opera prema političkom naređenju trebala izvesti na ruskom jeziku, a ne na ukrajinskom kako je autor predvidio.

Lisenko je učestvovao u zagovaranju Ruske revolucije, a u svojim kasnim godinama je otvorio fond koji je trebao osigurati otvaranje Ukrajinske glazbene škole. Njegova kćer Marina je pratila njegove glazbene stope te je postala pijanistica, dok je sin Ostap podučavao glazbenu kulturu u Kijevu. Mikola Lisenko je autor većeg broja glazbenih opera i drugih klasičnih skladbi ukrajinskog tradicionalnog karaktera i smatra se jednim od najvećih ukrajinskih glazbenika.

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Старицький М. До біографії М. В. Лисенка, К., 1905;
  • Будищанець В. (Щепотьєв В.). Видатний музикант М.Лисенко, Полтава, 1913;
  • Кривусів-Борецький В. Батько української музики, К., 1920;
  • Квітка К. М. Лисенко як збирач народних пісень, К., 1923;
  • Кобилянський Л. Микола Лисенко, Л., 1930;
  • Шреєр-Ткаченко Онисія Яківна; М. В. Лисенко, К., 1940;
  • Юдіна Валентина; М. В. Лисенко, К., 1941;
  • Чаговець В. М. Лисенко, К., 1947;
  • Дяченко В. Микола Віталійович Лисенко. Життя і діяльність, К., 1951;
  • Архімович Л., Гордійчук М. М. В. Лисенко. Життя і творчість, К., 1952, 1963, 1992;

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]