Petar Iljič Čajkovski

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Petar Iljič Čajkovski
Пётр Ильич Чайковский
Petar Iljič Čajkovski
Biografski podatci
Datum rođenja 7. svibnja 1840.
Datum smrti 6. studenog 1893.
Djelo
Period romantizam
Poznatija djela Labuđe jezero
Orašar
Jevgenij Onjegin
Pikova dama
IV. simfonija
VI. simfonija "Patetična"
Koncert za klavir i orkestar br.1
Uvertira 1812
Koncert za violinu i orkestar

Petar Iljič Čajkovski (ukrajinski: Петро́ Іллі́ч Чайко́вський , rus. Пётр Ильич Чайковский, Votkinsk, 7. svibnja 1840. - Sankt Peterburg, 6. studenog 1893.), ruski skladatelj i jedan od najvećih skladatelja romantizma. Čajkovski je porijeklom iz ugledne ukrajinske kozačke obitelji Čajka (rod). Pojavio se u ruskoj carskoj glazbi istodobno sa skladateljima Novoruske škole, tzv. grupom Petorice, a njihovo se stvaralaštvo međusobno dopunjuje. Po svom glazbenom izrazu je kasni romantičar, a prožima svoja djela ruskim duhom u melodiji i sadržaju svojih opera.

Studirao je na petrogradskom Konzervatoriju, a predavao je harmoniju na Konzervatoriju u Moskvi i pisao glazbene kritike. Materijalnu neovisnost i boravak u inozemstvu omogućila mu je Nadežda von Meck, koja ga je uzdržavala, a njihovo dopisivanje važan je izvor podataka o stvaralačkom radu i estetskim pogledima Čajkovskoga. Nastupao je kao dirigent vlastitih djela po cjelom Ruskom Carstvu, Europi i SAD-u.

Fotografija obitelji Čajkovski. Čajkovski stoji skroz lijevo (1848.)


Obitelj i ranije razdoblje (1840.–1861.)[uredi VE | uredi]

Petar Iljič Čajkovski bio je drugi sin inženjera rudarstva Petra Fedoroviča Čajkovskog, etničkog Ukrajinca iz Poltavske oblasti, i njegove druge supruge Aleksandre Andrejevne, unuke francuskog imigranta imenom Michel d'Assier. Premda glazbeno usmjerenje obitelji nije bilo jako izraženo, Čajkovski je na svoj zahtjev s četiri godine dobio satove glasovira.

Fotografija Nikolaja Rubinsteina

Prva glazba koja je utjecala na njega došla je iz mehaničkog klavira koji je njegov otac donio iz Sankt Peterburga - Petar, star nepunih pet godina, bio je oduševljen. Kada je njegova majka pustila prvi put Petra da svira na klaviru, mogao je ponovno odsvirati komad koji je čuo. Obitelj je bila izvan sebe zbog njegovog talenta, tolikog da je Petar svirao ponekad bolje nego njegova učiteljica klavira.

Budući da su roditelji planirali za svoga sina karijeru u vladinoj službi, Čajkovski je pohađao pravnu školu u Sankt Peterburgu od 1850. do 1859., a zatim je radio u Ministarstvu pravosuđa. Satove klavira uzimao je kod pijanista Rudolfa Kündingera koji je emigrirao u Rusiju. Rudolf Kündinger, je zapisao o Čajkovskom:

Wikicitati „Vrlo je talentiran, bez sumnje, ima dobro uho i dobro pamćenje, ali ne bi mogao jednom biti veliki pijanist, a kamoli poznati skladatelj (...) Jedino što mi je privuklo pozornost, jesu njegove improvizacije.”
()

Kündinger je imao pravo: Čajkovski nije bio pijanist kojem bi bilo dovoljno osam godina satova klavira, kao djetetu i kao studentu glazbe.

Sumnja se da je na Čajkovskog imao utjecaj talijanski učitelj pjevanja Piccioli. Piccioli Bachu i Mozartu nije uopće posvećivao pažnju, ali je talijansku operu savršeno znao i zaposlio Čajkovskog na objavljivanju svog prvog djela, kanconeta pod nazivom Mezza Notte.

Fotografija Petra Iljiča Čajkovskog

1861.–1871.[uredi VE | uredi]

Godine 1862. Čajkovski ulazi u novootvoreni konzevatorij Antona Rubinsteina u Sankt Peterburgu. Dana 16. prosinca 1862. prebacuje se u konzevatorij u Moskvi i seli se kod brata Antona Rubinsteina, Nikolaja Rubinsteina.

U Moskvi su nastala njegova prva uspješna djela, među njima i uvertira Romeo i Julija te opere Wojevoda i Opričnik. U Wojevodi je iskoristio tipičnu rusku glazbu i "citirao" ruske narodne pjesme. Svoju operu "Undine" je spalio, jer su je odbili praizvesti; ali je kasnije ubacio dijelove iz "Undina" u operu "Opričnik". Brojna svjedočanstva dokazuju da postaje sve više depresivan i neurotičan. Njegova čuvana tajna homoseksualnosti bila je duševna poteškoća za njega. Ipak, 1868. je skoro došlo do zaokreta u njegovom životu, kada je upoznao pjevačicu Désirée Artôt, želi se oženiti s njom. Od toga nije bilo ništa, jer su Čajkovskijevi prijatelji i Désiréina majka umiješali u njihovu vezu. 1869. se Désirée udala za jednog španjolskog baritona.

1874.-1877.[uredi VE | uredi]

Njegovo najvažnije djelo koje je napisao u Moskvi je Koncert za klavir i orkestar br.1 u b-molu op.23. Čajkovski ga je skladao 1874. i ubrzo je svojem prijatelju Nikolaju Rubinsteinu odsvirao na klaviru, kojem je trebalo ovo djelo biti posvećeno. Rubinsteinova udarna reakcija je bila toliko trajna, da ga je tri godine poslije opisao u pismu svoje zaštitnice Nadeždi von Meck:

Wikicitati „Odsvirao sam 1. stavak. Nijedna riječ, nijedan komentar... Dobio sam snagu da odsviram cijeli koncert. Nadalje tišina,"Pa?" upitao sam, kad sam se ustao od klavira. Polako u početku, kao da je htio skupiti snage, i onda je počeo bjesniti Jupiterovim tonansom. "Moj koncert je bio bezvrijedan, nebi se mogao osvirati. Pasaže su toliko fragmentirane, nepovezano i loše napisane da to nije došlo do poboljšanja. Kompozicija je loša, vulgarna (...) Jedna ili dvije stranice vrijede možda nešto, ostatak mora biti uništen ili se ostatak mora posve drukčije skladati. (...) ”
()
Hans von Bülow.

Rubinstein je dao prijedlog da se koncert potpuno obradi. Čajkovski nije promijenio niti jednu notu, nego je partitura poslana paketom za pijanista i dirigenta Hansa von Bülowa. To je ništa prigovoriti na rad i sjede sa svojom prvom izvedbu u 1875 u Bostonu na klaviru. Odziv publike bio je neodoljiv. Rubinstein je kasnije promijenio svoje negativno mišljenje. On nije imao prigovora i sjedio je pred klavirom na praizvedbi 1875. u Bostonu. Odziv publike je bio nevjerojatan. Poslije je Rubinstein promijenio negativno mišljenje.

Za to vrijeme nastale su njegove prve tri simfonije, osim toga i glazba za "Snjeguljicu" i balet "Labuđe jezero" koje je 1877. praizveden. U svoje slobodno vrijeme je Čajkovski posjećivao mnoge europske gradove, među njima Napulj i Pariz. Jedan posjet na premijeri "Prstena Nibelunga" Richarda Wagnera u Bayreuthu izazvalo je veliko Čajkovskijevo nezadovoljstvo. Napisao je bratu Modestu:

Wikicitati „ Gomilanje najsloženijih i sofisticiranih harmonijama, bezbojnost pjevanja na pozornici, beskrajno dugi monolozi i dijalozi, tama gledališta, odsutnost poezije i bilo kojeg interesa za radnju - sve je to moje živce pojelo do kraja. Pa to je ono što traži reforma Richarda Wagnera! Prije je bilo da se glazbom obradova ljude - ali danas su mučeni." ”
()

U Bayreuthu je Čajkovski tek bio svjestan, da je kao skladatelj prešao ruske granice.

Nadežda von Meck

Krizna godina 1877.[uredi VE | uredi]

1877. godina je bila najteža unutarnja kriza skladatelja. Početkom 1877. se prvi put susreo s Nadeždom von Meck (1831.-1894.), koja je bila udovica emigranta u Rusiji Karla von Mecka koji je umro 1876. godine. Ona je pokazala veliki umjetnički smisao i kasnije je Claudea Debussya financijski podržala na neko vrijeme. Nadežda von Meck i Čajkovski su stvorili prijateljstvo kroz pisma.

Ona je dobivao godišnju mirovinu od Nadežde von Meck u iznosu od 6000 rubalja, što ga je učinilo nezavisnijim. Tako je mogao priuštiti poništenje njegovog imenovanja kao ruskog izaslanika na Svjetskoj izložbi 1878. u Parizu.

Posljednje godine[uredi VE | uredi]

Čajkovski sa svojom ženom Antoninom Miliukovom

Posljednjih svojih godina skladao je svoje najpoznatije opere. Od 1879. skladao je: "Djevicu Orleansku", "Mazeppu" te "Jevgenija Onjegina". Među ostalim svojim poznatim djelima spadaju "Capriccio Italija", "Koncert za klavir i orkestar br.2 u G-duru op.44", "Koncertnu fantaziju za klavir i orkestar" i "Manfred simfoniju".

Ponovni financijski uspon je započeo 1884, a 1887. je Čajkovski otkrio svoj talent kao dirigent. Slijedile su koncertne turneje po cijeloj Europi, među njima u Berlinu, Pragu i Londonu, a kasnije i u Dresdenu, Kölnu i Frankfurtu na Maini. 1891. je bila koncertna turneja i u New Yorku, Philadelphiji i Baltimoru. Od 1888. su nastala njegova posljednja poznata djela: balet "Trnoružica", "Hamlet uvertiru", "Pikovu damu", "V. simfoniju u e-molu op.64" i balet "Orašar".

Spomenik Čajkovskom u Wotkinsku

U godini svoje smrti skladao je nedovršeni "Koncert za klavir i orkestar u Es-duru" i "VI. simfoniju u h-molu "Patetičnu" op.72", koju je sam dirigirao na praizvedbi 28. listopada.

Iznenadna smrt[uredi VE | uredi]

Čajkovski je iznenadno umro 6. studenog 1893. u dobi od 53 godine u St. Petersburgu, a nekoliko dana prije je dirigirao "Patetičnu simfoniju". Uzroci smrti do danas nisu razjašnjeni. Prema navodima njegovog brata Modesta, Čajkovski se zarazio kolerom koja je harala St. Petersburgom.

Igor Stravinski je bio kao dječak na praizvedbi "Patetične simfonije" i mnogo godina poslije izjavio:

Wikicitati „On je najveći Rus među nama”
()

Najpoznatija djela[uredi VE | uredi]

Među njegovim najpoznatijim djelima su: "Pikova dama", "Jevgenije Onjegin", "Mazeppa", "Djevica Orleanska", "Labuđe jezero", "Orašar", "Koncert za klavir i orkestar br.1", "Koncert za violinu i orkestar", "IV. simfonija", "VI. simfonija "Patetična" i "Uvertira 1812".

Čajkovskijev grob

Djela[uredi VE | uredi]

  • Opere:
Prizor iz baletne predstave "Orašar"
    • Wojevoda
    • Opričnik - opera u 4 čina prema Lashetschnikowu, libreto: P. I. Čajkovski (1870.-1872.), praizvedba: 1874. u St. Peterburgu
    • Vakula - opera u 3 čina prema Gogolu, libreto: J. P. Polonski (1874.), praizvedba: 1887. u Moskvi
    • Jevgenij Onjegin - opera u 3 čina prema Puškinu, libreto: P. I. Čajkovski i K. S. Schilowski (1887./1888.), praizvedba: 1879. u Moskvi
    • Djevica Orleanska - opera u 4 čina prema Schilleru, libreto: P. I. Čajkovski (1878./1879.), praizvedba: 1881. u St. Peterburgu
    • Mazeppa - opera u 3 čina prema Puškinu, libreto: W. P. Burenin (1881.-1883.), praizveba: 1884. u Moskvi
    • Čarodejka - opera u 4 čina prema Schpashinskom, libreto: I. W. Schpashinski (1885.-1887.), praizveba: 1887. u Moskvi
    • Pikova dama - opera u 3 čina prema Puškinu, libreto: Modest i P. I. Čajkovski (1890.), praizvedba: 1890. u St. Peterburgu
    • Jolanta - opera u 1 činu prema Hertzu, libreto: Modest Čajkovski (1891.), praizvedba: 1892. u St. Peterburgu
  • Baleti:
    • Labuđe jezero - balet u 4 čina (1875./1876.), praizvedba: 1877. u Moskvi
    • Trnoružica - balet u 3 čina prema Perraultu, libreto: I. A. Wsewoloschski, praizvedba: 1890. u St. Peterburgu
    • Orašar - balet u 2 čina prema Hoffmanu, libreto: I. A. Wsewoloschski, praizvedba: 1892. u St. Peterburgu
  • Scenska glazba:
    • Lažni Dmitri i Wassili Schuiski - od Ostrowskog (1867.)
    • Seviljski brijač - od Beaumarchaisa (1872.)
    • Snježna pahiljica - od Ostrowskog (1843.)
    • Wojewoda - od Ostrowskog (1886.)
    • Hamlet (1891.)

Orkestralna djela[uredi VE | uredi]

Ostala orkestralna dijela

1. stranica "Koncerta za violinu i orkestar"
  • Allegro vivo u E-Duru– za mali orkestar(1863/1864)
  • Allegro ma non tanto u G-Duru– za gudački orkestar (1863/1864)
  • Andante ma non troppo/Allegro moderato u A-Duru– za mali orkestar (1863/1864)
  • Agitatio/Allegro u c-molu– za mali orkestar(1863/1864)
  • Koncertna uvertira u c-molu(1865/1866)
  • Uvertira u F-Duru– (1865) za mali, (1866) za veliki orkestar
  • Danska uvertira u D-Duru op. 15 -prema danskoj himni (1866)
  • Oluja u e-molu op. objavljen 76 – uvetira za Ostrowskijevu dramu(1866/1867)
  • Fatum u g-molu op. objavljen 77 – Simfonijska pjesma(1868)
  • Romeo i Julija– uvertirska fantazija prema Shakespearu (1869; prerađeno 1870 i 1880)
  • Oluja u f-molu op.18 – fantazija prema Shakespearu(1873)
  • Suita iz baleta „Labuđe jezero“ op.20(1876)
  • Slavenski marš u b-molu op.31(1876)
  • Francesca da Rimini u e-molu op.32 - fantazija prema Alighieriju (1876/1877)
  • Suita br.1 u d-molu op.43 (1878/1879)
  • Capriccio Italija op.45 (1880)
  • Serenada C-duru op.48 – za gudački orkestar (1880)
  • Uvertira 1812 op.49 - 1880 za finale klavirski solo
  • Suita br.2 u C-duru „Suite charactéristique“ op.53 (1883)
  • Suita br.3 u G-duru op.55(1884)
  • Krunidbeni marš u D-duru (1883)
  • Elegija za I. W. Ssamarin u G-duru (1884)
  • Marš u D-duru(1885)
  • Suita br.4 u G-duru „Mozartiana“ op.61 (1887)
  • Hamlet u f-molu op.67 – uvertirska fantazija prema Shakespearu 1888)
  • Wojewoda u a-molu op. objavljen 78 – Simfonijska pjesma (1891)
  • Suita iz baleta „Orašar“ op.71a (1892)

Djela za soloinstrument i orkestar

Prizor iz "Labuđeg jezera"
  • Mali koncert u D-duru – za dvije flaute i gudački orkestar (1863./1864.)
  • Koncert za klavir i orkestar br.1 u b-molu op.23 (1874./1875.)
  • Melankonična serenada u h-molu op.26 – za violinu i orkestar (1875.)
  • Rokoko-varijacije u A-duru op.33 – za violončelo i orkestar (1876./1877.)
  • Valcer-Scherzo u C-duru op.34 – za violinu i orkestar (1878.)
  • Koncert za violinu i orkestar u D-duru op.35 (1878.)
  • Koncert za klavir i orkestar br.2 u G-duru op.44 (1879./1880.; revidirano 1893.)
  • Koncertna fantazija u G-duru op.56 – za klavir i orkestar (1884.)
  • Pezzo capriccioso u h-molu op.62 – za violončelo i orkestar (1887.)
  • Koncert za klavir i orkestar br.3 u Es-duru op. posthumno (1893.), 1. stavak potpun, 2. i 3. stavak samo u orginalnom izvatku za dva klavira, posthumno objavljen kao:
    • Allegro Brillante op.75 – za klavir i orkestar (1893.), objavio i uredio Sergei Iwanowitsch Tanejew
    • Andante i Finale op.79 – za klavir i orkestar (1893.), instrumentirao Sergei Iwanowitsch Tanejew

Komorna djela[uredi VE | uredi]

  • Adagio u F-duru – za puhački oktet (1863./1864.)
  • Allegro u c-molu – za klavirski sekstet (1863./1864.)
  • Adagio molto u Es-duru – za gudački kvartet i harfu (1863./1864.)
  • Allegro vivace u B-duru – za gudački kvartet (1863./1864.)
  • Andante molto u G-duru – za gudački kvartet (1863./1864.)
  • Andante ma non troppo u e-molu – za gudački kvartet (1863./1864.)
  • Allegretto u E-duru – za gudački kvartet (1863./1864.)
  • Adagio u C-duru – za puhački kvartet (1863./1864.)
  • Allegretto u D-duru – za gudački trio (1863./1864.)
  • Gudački kvartet u B-duru – u jednom stavku (1865.)
  • Gudački kvartet br.1 u D-duru op.11 (1871.)
  • Serenada u D-duru za imendan Nikolaja Rubinsteinya – za flautu, 2 klarineta, rog, fagot i gudački kvartet (1872.)
  • Gudački kvartet br.2 u F-duru op.22 (1874.)
  • Gudački kvartet br.3 u es-molu op.30 (1876.)
  • Tri komada op.42 „Souvenir d’un lieu cher“ – za violinu i klavir (1878.; orkestrirao Alexander Glazunov)
  • Klavirski trio u a-molu op.50 „A la mèmoire d’un grand artiste“ (1881./1882.)
  • Sekstet u d-molu op.70 „Souvenir de Florence“ – gudački sekstet (1890.; revidirano 1891./1892.)

Klavirska djela[uredi VE | uredi]

Klavir dvoručno[uredi VE | uredi]

  • Tema i varijacije u a-molu (1863./1864.)
  • Sonata u cis-molu op. posth.80 (1865.)
  • Dva komada op.1 (1863.–1867.)
  • Souvenir de Hapsal op.2 (1867.)
  • Valse-Caprice u D-duru op.4 (1868.)
  • Romanza u f-molu op.5 (1868.)
  • Valse-Scherzo u A-duru op.7 (1870.)
  • Capriccio u Ges-duru op.8 (1870.)
  • Dva komada op.9 (1870.)
  • Dva komada op.10 (1871.)
  • Šest komada op.19 (1873.)
  • Šest komada na temu op.21 (1873.)
  • Godišnja doba op.37a – 12 karakterističnih komada (1875./1876.; orkestrirao Alexandar Gauk; i kao op.37b ili op.37b)
  • Marš „Samovoljna flauta“ u C-duru (1878.)
  • Velika sonata u G-duru op.37 (1878.)
  • Dječji album op.39 – 24 lagana komada (1878.)
  • 12 komada op.40 (1878.)
  • 6 komada op.51 (1882.)
  • Impromptu-Caprice u G-duru (1884.)
  • Dumka u c-molu op.59 – ukrajinska seoska scena (1886.)
  • Valcer-Scherzo u A-duru (1889.)
  • Impromptu u As-duru (1889.)
  • Avei passionné u e-molu (1891.,?); podrijeklo nepoznato)
  • Vojnički marš u B-duru (1893.)
  • 18 komada op.72 (1892.)
  • Nije vjetar koji grane drma – klavirski stvak za narodnu pjesmu (1893.)

Slušanje glazbe[uredi VE | uredi]