Natrijev nitrat

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Model natrijevog nitrata.
Molekulska struktura natrijevog nitrata.

Natrijev nitrat (NaNO3) važan je nitrat, koji se javlja u prirodi.[1] Najveća nalazišta su u Čileu, pa se zato naziva i čilska salitra. Manjih nalazišta ima u Egiptu, Maloj Aziji, Kolumbiji i Kaliforniji, ali od tehničkog značaja samo su nalazišta u Čileu.

Sadržaj

Dobivanje [uredi]

Sirova čilska salitra većinom nije čista, nego se javlja s pijeskom i glinom, te raznim drugim solima (najčešće natrijev klorid). Osim toga sadrži primjese natrij-, magnezij-i kalcij-sulfata i u malim količinama kalcijevog jodata, te je siva ili smeđa kamena masa. Iz ovog materijala dobiva se natrijev nitrat izluživanjem vrućom vodom. Pri tom se nastala otopina natrijeva nitrata filtrira, da se odvoji glineni mulj i zaostali neotopljeni natrijev klorid, a zatim se hladi pri čemu kristalizira. Dobiveni natrijev nitrat je 98%-tan. Matični lugovi sadrže natrijev jodat i služe za dobivanje joda.[2] U Njemačkoj se natrijev nitrat dobiva pretežno iz sode s dušičnom kiselinom.

-{Na2CO3 + 2 HNO3 → 2 NaNO3 + H2O + CO2}-

i to tako da se nitrozni otpadni plinovi od oksidacije amonijaka apsorbiraju u otopinu sode. Pri tom nastala otopina nitrita i nitrata (-{Na2CO3 + 2 NO2 → NaNO2 + NaNO3 + CO2}-) zakiseli se dušičnom kiselinom i oksidira se u nitrat, koji se sodom neutralizira i upari u vakuumskim isparivačima.

Osobine [uredi]

Natrijev nitrat kristalizira iz vodene otopine u obliku bezbojnih, kockastih romboedara (kubična salitra), koji imaju točku taljenja na 307 °C, a kod 380 °C počinju se degradirati. U vodi se lako otapa i topljivost mu jako raste s porastom temperature.[3]

Upotreba [uredi]

Veći dio čilske salitre ranije se koristio za gnojivo, ostali dio se upotrebljavao za dobivanje dušične kiseline i kalijeve salitre. Danas natrijev nitrat ima značaj samo kao umjetno gnojivo.

Izvori [uredi]

  1. Housecroft C. E., Sharpe A. G. (2008). Inorganic Chemistry, 3rd, Prentice Hall. ISBN 978-0131755536.
  2. Parkes, G.D. & Phil, D. (1973). Melorova moderna neorganska kemija. Beograd: Naučna knjiga.
  3. Ed.: Lide David R. CRC Handbook of Chemistry and Physics, 2006., 87th, Boca Raton, FL: CRC Press. 0-8493-0487-3.