Paklare

Izvor: Wikipedija
Paklare
Morska paklara iz Švedske
Morska paklara iz Švedske
Sistematika
Carstvo: Animalia
Koljeno: Chordata
Potkoljeno: Vertebrata
(nesvrstani) Cyclostomata
Razred: Cephalaspidomorphi
Red: Petromyzontiformes
Porodica: Petromyzontidae
Potporodice

Paklare (Petromyzontidae) su red unutar razreda Cephalaspidomorphi koji pripadaju nadrazredu besčeljusnika.[1] Svojim primitivnim izduženim oblikom tijela liče na jegulje. Razvojno gledano, to su vrlo primitivni predstavnici kralježnjaka. Već 500 milijuna godina taj živi fosil se gotovo nije promijenio. Danas su sve vrste paklara toliko rijetke, da su stavljene na "crvenu listu" akutno ugroženih životinja.

Rasprostranjenost[uredi | uredi kôd]

Paklare žive pretežno u morskim obalnim vodama i slatkoj vodi. Najmanje za jednu vrstu (Geotria australis) pretpostavlja se da prelaze zamjetne razdaljine otvorenim morskim vodama. Razlog ovoj pretpostavci je da se ne mogu utvrditi naznake izoliranog razvoja između australske i novozelandske populacije. Paklare se mogu naći u svim područjima umjerenih klimatskih zona, osim Afrike.

Paklare se mrijeste u gornjim tokovima potoka i rijeka. Za to im je potrebna šljunčana podloga i prohladna voda bogata kisikom (to je razlog zbog čega ih nema u tropskim područjima). Nakon izlaska iz jajašca, još slijepe larve koje imaju samo rudimentarne oči ukapaju se u pješčane dijelove vodotokova. Glava ostaje vani, i hrani se mikroorganizmima (plankton) iz vode.

Izgled[uredi | uredi kôd]

Usta morske paklare

Paklare nemaju čeljusti, a okrugla usta s rožnatim zubima oblikovana su za prisisavanje. Imaju jednu nosnicu, dva oka i sedam škržnih otvora.

Nakon radikalne pretvorbe (metamorfoza) tjelesne građe od larve do odrasle životinje koja se događa uglavnom nakon 4-7 godina (što ovisi o vrsti), većina (morska paklara, riječna paklara) odlazi nizvodno do mora gdje živi parazitski do 18 mjeseci, obično blizu obale. Domaćini su im ribe na koje se prisišu, pijući im krv i stružući njihovo meso. Veće, zdrave ribe, uglavnom preživljavaju ovakve napade, zadržavajući nakon toga samo tipičan okrugli ožiljak. Manje ribe, mlade kao i bolesne ribe mogu od takvih napada i uginuti.

Gornja skica: paklara na ribi, donja skica: tijelo paklare

Nakon nekog vremena, kad dosegnu spolnu zrelost, vraćaju se ponovo u riječne tokove radi mriještenja. Nakon mriještenja, životinje ugibaju.

Potočne paklare ne odlaze u more. Ostaju živjeti u blizini mjesta gdje su provele svoj larveni dio života, u odraslom životnom razdoblju se ne hrane, i mrijeste se ponovo u istom području.

Postoje i dvije endemske vrste potočnih paklara. Obje žive u slivu Dunava. To su dunavska potočna paklara (Eudontomyzon vladykovi) i kako im ime govori, u ukrajinskom dijelu sliva Dunava, ukrajinska potočna paklara (Eudontomyzon mariae).

Taksonomija[uredi | uredi kôd]

U ovoj porodici postoje tri potporodice podijeljene u devet rodova s ukupno 40 priznatih vrsta:

Zanimljivosti[uredi | uredi kôd]

Morska paklara (Petromyzon marinus) prva je vrsta koja je iz Atlantskog oceana ušla u Velika jezera kroz kanale izgrađene za prolaz brodova. Paklara je živeći kao parazit na ribama prouzročila veliku štetu na ihtiofauni Velikih jezera, posebno na populaciji jezerske pastrve koja je iz nekih jezera potpuno nestala. Čak 40% do 60% jezerskih pastrva koje napadne morska paklara ugiba zbog manjka krvi. Paklare su se toliko proširile u Velikim jezerima zbog nedostatka predatora i velikog broja pritoka koji su izvrsno stanište za razvoj ličinki paklara. Zbog nestanka jezerske pastrve koja je bila glavni predator u Velikim jezerima prije invazije paklara došlo je do velikih promjena u sastavu zajednice riba.[1]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. a b Alegro, Antun, Krajačić, Mladen, Lucić, Andreja, Život 2: udžbenik biologije u drugom razredu gimnazije, Školska knjiga, Zagreb, 2014., ISBN 978-953-0-22029-4, str. 152.
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Paklare
Logotip Wikivrsta
Logotip Wikivrsta
Wikivrste imaju podatke o taksonu Petromyzontidae